Kućne nezgode

Dobro je poznato da je posao kućanice jedan od najopasnijih i vuče za sobom mnoštvo profesionalnih ozljeda...Evo, sinoć krenula otvorit paštetu. Moj Jedini ne voli kad se pašteta do pola pojede i vrati u frižider nepokrivena folijom, ili još gore otvorena do pola i djelomično pokrivena folijom. Za nevolju, u posljednje vrijeme ti poklopci pašteta se opiru i ne daju, pa sam zbog njih prestala uživati u kasnovečernjim porcijama kruha, paštete i rajčice...ali sinoć me pukla neka nervoza i nisam mogla ništa drugo nego jesti. Poklopac se nije dao otvorit i ja se dobro porežem na palcu. Sada čekam laganu smrt i razmišljam kad sam zadnji put primila anti-tetanus. I sjetim se baš jednog nemilog događaja u zaštićenom prostoru mog doma.



Prije koju godinu, počela sam nosit naočale, skoro bez dioptrije samo sa cilindrima, zbog učestalih glavobolja uzrokovanih astigmatizmom (do tog dana sam mislila da moje dijete ima sve loše na tatu, a ono ispalo skroz na me). Malo su mi pobrkale vidno polje i u periodu navikavanja na njih, jedno proljetno popodne, krenula sam sinu dodat papuče koje su se nalazile ispod jednog stalka za cvijeće. Uopće nisam primjetila jednu trsku koja je pridržavala šefleru i ona mi je probila kapak.
Prvo me šokirala krv, ali je brzo prestala curiti, pipam, imam oko, i vidim na njega. Sjednem na kauč, nagnem glavu i pritisnem sterilnu gazu na ranu. Krvi više nema, oko me baš i ne grebe, ali osjećam da nešto nije u redu.
Skupim hrabrosti i odem na ogledalo. Jedan dio kapka visi, moram u bolnicu (susret sa našim zdravstvom izbjegla bih kad god mogu). Dođe muž po mene, prebaci me na hitnu oko 19.00 sati. Pošaljem ga kući da bude s djecom,a ja ostanem ispred vrata hitne.
Napokon me prime oko 20 i 15, (valjda nisam dovoljno jaukala). Kad su vidjeli razderotinu upute me na očni odjel. Tamo je doktor otišao u 20.00, iza toga sestra procjenjuje ima li ga razloga zvati na intervenciju. I sestra procjeni da nema. Istina, trebalo bi to zašiti i bilo bi najbolje na očnom, ali nema doktora, a ona ne može pa me vraćaju natrag na hitnu.
Na hitnoj opet malo pričekam, pa me opet prime i opet zaključe da oni to ne mogu šivati nego me pošalju na ušno gdje imaju lijepe tanke iglice, ne onako tanke kao na očnom, ali što ćeš sada.
Na ušno dolazim oko 22.00 sata. Bude doktora (iz zimskog sna valjda, baš me zanima da li kući tako rano legne). Doktor poznat, promislim 'Hvala Bogu, bar nešto dobro'... a doktor u elementu, baš sam mu dobro uletila. 'Šta je plavušo, kako si to uspila?', 'A vidiš da nisam plavuša' kažem 'crvenokosa sam' ' Možeš se ti kamuflirat koliko hoćeš, ali plavuša se vidi na kilometre' i krene sa vicevima o plavušama, a ja se kao smijem, više imam bolni grč, jer se rana već potpuno ohladila i počinje ozbiljno bolit.
Legne me na stol, da lokalnu anesteziju i krene sa sitnim vezom, odmah me obavijesti da će ožiljak ostati jer da nemaju one igle koje imaju na očnom i dodaje ' Ne boj, se da je na guzici ne bi mene dopalo'...
Završi, vrati me na hitnu da mi daju taj anti tetanus koji boli ko vrag i oko 00.00, napokon stignem kući.
Valjda mi je adrenalin držao osmjeh na licu i strpljene, jer kad sam sjela na kauč i kad sam se počela tresti nisam se smirila do ujutro.
Ožiljak imam, nije strašan ali je druge boje i koža je glatka i sjajna pa se ne da pokrit, primjete ga ljudi nakon nekog vremena.
Od tada izbjegavam hitnu kad god mogu...zato sada čekam šta će biti s ovom ozljedom od paštete, nadam se neće grom u koprive.

Ugodan vikend!