30.06.2004., srijeda
ŠAMAN
Prije nekoliko tjedana umrla je stara mamina teta. Sve sto je ostalo iza nje pronašao sam slučajno u jednoj vrećici: stari sat, crno bijele fotografije dalekih rođaka, molitvenici i tekica. Tekica u koju je tetkica zapisivala svoje snove i vizije. Kakvih sve tu svjetova ima! Ukratko, stara teta moje mame, bila je prava bezjakinja. Zagorska keltica. Naime, naši znanstvenici među kojima su i dr. Dragan Primorac i dr. Mladen Marcikić napravili su genetsku kartu u Hrvata, iozoliravši genotip Eu18- skupinu koja nam govori da su svi oni čudaci zvani Zagorci, opravo isti oni koje je naš Herostrat hrabro pohodio u svojem hodočašću u Začretje, u stvari prakelti sibirskog podrijetla. Eu18 je zapadnoeuropski (prakeltski) genotip koji se poklapa sa zapadnom grupom centum jezika i star je 30.000 do 40.000 godina, s prvotnim podrijetlom iz središnje Azije (južni Sibir). Etnokulturno se s tim genotipom u nas većinom poklapaju kajkavski dijalekti i ta se etnogrupa kolokvijalno u nas naziva "Bezjaki", a odlikuju se uglavnom sitnijim rastom te svjetlijom kosom i očima.
Šaman klasičnog (tj. sibirskog) tipa osoba koja može stupiti u kontakt sa svojim duhovnim pomoćnicima te u ekstazi putovati u razne svjetove nedostupne običnom čovjeku. Među šamanove „zadatke“ spada pripovijedanje onosvjetovnih iskustava i uvida važnih za dobrobit suvremenika. On često stoji u središtu društvenog života dok nerijetko uz njega egzistiraju i drugi religiozni i svjetovni „autoriteti“. On predstavlja (po)svećenika, socijalnog radnika, glumca, pjesnika, muzičara, mistika, psihologa, znanstvenika, meteorologa i šaljivdžiju u jednom.
Zagorje nam je dalo i dva velika šamana. Maršala i vrhovnika. Titu i Franju. Oni su nam bili- baš sve. Oni su za nas iz viših svjetova spustili Bratstvo i Jedinstvo, tvornice radnicima, dali Zastavu 101 i Hrvatsku. Oni su nam ukrali standard i Dinamo.
Materijalna kultura Kelta u našim krajevima je prilično dobro poznata, no duhovno je neproučena. A keltska umjetnost je imala magijski značaj. Kelti su imali svećeničku kastu Druide, o kojima se zna puno dok su bili u Galiji, a kakav je druidski biljeg u nas o tomu se malo zna. Po mojem mnijenju duhovna kultura, umjetnost, religija i magija i druidski nauk imali su veliki utjecaj na naše krajeve. Kelti su nam ostavili svoju metafiziku, kult svjetla, zmije, zemlje, konja, jahača, mjeseca, sunca, ostavili svoje troglave bogove, svoje androgine, ostavili su nam svoj solarni i lunarni kult, svoju telursko-uransku hijerogamiju, svoja uranska i telurna i ktonska božanstva, svoj ritam i zračenje svojih božanstava.
I tako je naš Herostrat dobro uočio da su Zagorci jedan začudan i nerazumljiv svijet, vrlo sklon padanju u trans. Možda ti prakelti sibirskog prorijekla, ti munjeni šamani danas nemaju svoj sveti šator yurtu, ali imaju svoju kleticu. A upravo tamo se oni penju uz drvo života, svade i sude, kude i hude svijetom duhova, sa svijetom živih.
No budite pažljivi kad nekom varaždincu velite da je Zagorec, jer oni se odmah uvrijede. Teta, varaždinka, je bila vrlo čudna žena. Nikad se nije udavala, živjela je uvijek sama, asketski, bolovala je od epilepsije. Radila je kao učiteljica i kao znanstveni radnik u gradskom arhivu. Proučavala je povijest, običaje i kulturu našeg naroda i strašno držala do narodnih običaja i tradicije. S druge strane bila je fanatični vjernik. Družila se samo s časnim sestrama i lizala je oltare. Umrla je pomračena uma izgubljena u vizijama svojih svjetova kojima ju je obilato zapljuskivalo more njenog nesvjesnog.
Jedna od zadnjih vizija svoje smrti koje je doživjela bili su jeleni koji su dosli pred njenu kuću i snažno rikali, kolačili bjeonjače na nju i zvali je. Nije im se mogla oduprijeti. Tjerali su je da pije iz nekog vrča i ona je pila. Piće ju je pretvaralo u živu vatru. Uzeli bi je tada na svoja svoja leđa i ponijeli nebom sve do jednog brda. Do Golgote. Ona je znala da je to Golgota i tamo je očekivala dobrog Isuseka koji pati i koji će je povesti sa sobom. No kako se približavala brdu vidjela je kako puca koza na Isusovu tijelu i kako iz njega izlazi -zmija. Dobri Isusek se pred njenim očima pretvarao u gnjusnu zmiju. A zmije su zločeste jer ih tak uče u crkvi. Zmija je -vrag! I tada zmija hvata staru tetu i vodi je dolje dolje dolje duboko u podzemlje, gdje ona nema zraka i guši se. Umire. Budi se iz transa. I onda idu molitve za oprost grijeha. Pokajanja. Litanije. Tanka je linija između šamana i šizofreničara.
I tak se u tetinim vizijama svi dobri dečki pretvaraju u zločeste. Tko zna možda se zato nije nikad niti udavala. Ili je to možda zbog neke neprežaljene ljubavi? Možda zbog onog mladog Luftwaffe oberleutanta sa suzama isprane crno bijele slike koji se tužnog pogleda sramežlivo smiješi iz kokpita svog Messerschmitta Bf 109 E kojim je odletio u bitku kod Kurska i više se nikad nije vratio? Ne znam, no taj konflikt u njoj samoj odveo ju je u ludilo. Konflikt između atavističkih arhetipa nekog starog svijeta kojeg je samo potiskivala i svijeta pod slojem šarenih sličica njenog fanatičnog katoličanstva. Svijet tradicije, svijet kolektivno nesvjesnog jednog naroda pomiješao se sa svijetom religijskih simbola koje nije bila u stanju transcenidrati. A gdje je bio šaman da joj ispriča priču? Da je povede, sprovede, da joj objasni i posloži kozmogoniju, da je štipne za staru guzicu i da joj se nasmije u lice? A možda je stara teta bila šaman samo nije imala kome pričati priče?
Možda ja i nisam šaman, ali svakako vam volim pričati priče.
A danas? Danas su naši šamani Jajo Houra, Ceca, Seve i Šaban. Oni nam pjevaju. Dočekuju nas pri rođenju, uvode nas u zrelost, u brak, prate nas na onaj svijet. Oni okupe 100 000 ljudi i prenašaju nam poruke iz onostranog. Oni su naša vrata za druge svjetove. Oni su ti koji pune i prazne naše morfogenetsko polje. Oni su uvijek tu kad ih trebamo. Oni nas pale, oni nas gase, dižu i spuštaju, oni nam se izruguju u lice. Oni nas uče kako da se smijemo, kako da plačemo, kako da se ljutimo, kako da zaboravimo. Oni nam preko medija saspu u lice sve sto ne želimo čuti o samima sebi. Oni su sve sto jesmo, što nismo i što bi tek htjeli biti.
|
29.06.2004., utorak
Volite li Jergovića?
Volite li Jergovića?
Evo izašao Miljac u biblioteci Jutarnjeg. Sarajevski Marlboro. Stajao sam jutros ispred kioska i borio se sam sa sobom. Kupi Miljca kupi, šaptala mi je moja prisilna neuroza, moraš skupit sve!!! Cijelu biblioteku! Pa nije Miljac Pokemon, jebote!! Bunio se zdravi dio mog razuma. I tako sam ja samo nemoćno stajao rascijepljen u svojoj ambivalenciji i sjetio se, kako sam svojevremeno šetuckao gradom zahvaljujući nekoj birokratskoj greškici i uživao brate mili: San dupina i gajeta falkuša na Cvjetnom. Chit chat sa nekim extreme ženskicama koje rone do 20 metara. Nagovarale me da jednom zaronim s njima.
- Nisam ja za to. Hvala.- odmahujem glavom - kad sam bio mali skočio sam na glavu u plitki bazen tako da je pukla keramička pločica. Od tada stremim isključivo visinama. Skrenuh iz ugla, postaja: Moderna Vremena. Tamo je jedno vrijeme radila jedna mala zbog koje su mi se dlanovi znojili i natapali korice knjiga, ma znate ju sigurno. Pratio sam kriomice kako se mršti kada sam se približio new age literaraturi i kako joj se kut usana smije kad se približavam Jergoviću. Zato doma imam sve od Jergovića. A nisam ga nikad niti otvorio. Iz protesta. Jednog dana sam užasnut shvatio da je malena iz Modernih Vremena frendica moje bivše. Njih dvije su se izljubile:
- Bok stara..
- Cmoka... cmoka...
- Da te upoznam, ovo je moj dečko...
- Ah pa mi se znamo! Jergović, zar ne? Tvoj dragi kod mene kupuje samo Jergovića-
Na putu prema njeno stanu vladala je šutnja. I dignuta obrva. Moja bivša je kominicirala sa svijetom preko obrve. Promjena u položaju njene obrve, pogotovo ovako prema gore, bila je naznaka da je na redu Dostojevski: Zlocin. Kazna. I prokleti muški idiot.
Obrva je bila u zraku: Alarm!
- Ovaj.., kaje sad,kaj izvodiš- napad je najbolje obrana.
- Ti misliš da sam ja glupa? Kao da nisam vidjela kako te gleda ?!.
- To je zbog Jergovića.., kak ne kužiš...
- Od kad ti voliš Jergovića?
Netko zbog Prevera.
Netko zbog Jergovića...
Sjećam se, toga dana kišilo je nad Zagrebom.
Vlaga se polagano uvukla i u našu vezu.
Vrtimo vrtimo film i gle, evo mene 3 godine poslije, s greškom u PC-u kadrovske službe, uživam u ljetnom danu, stojim na vratima Modernih Vremena. Slatka mala s crvenkastim preljevom tamo već odavno ne radi. Ušao sam tamo s namjerom da malo dam egu krila. Ono, dobar dan, pitam, jer imate možda "Ekranpriče", baš bi me zanimalo, znate, tamo su izašle moje priče (u množini) pa da vidim kak to zgleda (makar imam doma autorski primjerak hehehe)..I tako spremam se ja, onako, usput, priupitati na sav glas, kad evo ti Miljenka! Stoji na vratima ko Regoč onako sav zarastao i musav. Pozdravlja tipa koji radi i vadi mu neku knjižurinu, a osmijeh mu s lica nebi skinuli ni najbolji plastični kirurzi. Dakle, zadovoljan je s knjigom! Tada sam prvi imao prilike vidjeti tek odštampane «Dvore od Oraha», ma ona tri prsta debela knjižurina opremljena u stilu ženskog časopisa s početka stoljeća. I stajao sam tako i sve si vrtio u glavi da što ako sad zatražim od njega autogram, on se sprdne, a ja ga zaskočim i dobro odmjerenim zahvatom, tajnom Shaolina koja se prenosi od majstora na učenika, iščupam mu golom rukom pulsirajuće srce iz grudiju? I kao što je onaj tip sa paperback izdanjem Salingera u džepu upucao Lennona, tako bi Miljac na sličan način zauvijek postao mit i legenda. No pustio sam ga da ode.
Hehehehe…
Ovako će Miljenko, kad ga u budućnosti djeca dobiju za lektiru i s mržnjom posegnu za enciklopedijom, ostati upamćen kao minorni pisac iz doba Bloga i lebowskog.
|
28.06.2004., ponedjeljak
TAJNA MJERE
Evo čitam polemike po novinama jeli Isus bio oženjen Magdalenom ili nije. Prašina se digla oko knjige "Da Vincijev kod" Dana Browna, čije navode pobija Amy Welborn u svojoj knjizi "Dekodirani Da Vincijev kod" i naravno, tko bi drugi nego don Živko Kustić u svojoj jutarnjoj propovjedi. Truć truć, bla bla, ali knjige se dobro prodaju. Svježi primjer nam je i "The Passion Of Christ" snimljen je na latinskom i aramejskom jeziku u režiji Mel Gibsona, a govori o posljednjih 12 sati Kristovog života. Reklo bi se da Mel Gibson u svojem marketingu građenom na kontroverzi, zaista nema mjere. Što se zaista ne bi moglo reći i za raskošnu Monicu Bellucci, koja glumi Mariju Magdalenu, jer ona je građena baš po mjeri! Sjećate li je se iz filmova "Vučje bratstvo", "Irreversible", "The Matrix Reloaded" i "Malena" ? Kakve mjere! Bog je tu zaista bio izdašan. I tako…oko knjiga i filma se digla velika prašina, i svi ga pokušavaju marketinški iskoristiti za vlastitu promociju. Frakcije unutar RKC uoči pitanja oko novog pape, Židovi, razne udruge, novinari, jednom riječju borba za medijski prostor. A sve opet sve preko leđa bogočovjeka iz Nazareta. A gdje je Bog u svemu tome? Nema tu Boga… Nema Boga na vanjskom planu. Ivan o tome svjedoči u prologu svojeg evanđelja: Svjetlost bi u svijetu ali ga svijet ne prepozna. Onaj tko traži Boga u svijetu, tko se bori i busa u prsa u njegovo ime, uzalud mu borba. Iskusni ratnik iz božjeg tabora, na vanjskom planu kao metodu borbe koristi isključivo Nedjelovanje iliti Wu-Wei, kako ga naziva Lao Tzu u svojem Tao Te Chingu. Wu-Wei se kod ratnika Svjetlosti prvenstveno odnosi na vanjski plan. Evo primjera Wu-weia kod Isusa:
Svaki sveti tekst govori o nužnosti unutarnje borbe. Bhagavadgita počinje borbom između snaga prirode i natprirode, U Kur'anu se govori o velikom Jihadu kao o beskompromisnoj borbi u nama samima protiv svega sto ne proizlazi iz Boga, iz božjeg Duha. Isus pri povratku iz pustinje govori da donosi mač, a ne mir (lažnog misticizma kojem je podložan upravo spiritualni ego) Mač borbe na unutarnjem planu. A opet kad je Petar u prilici upotrijebiti mač na vanjskom planu, Isus mu nalaze da ga pospremi u korice. To je tajna mjere između djelovanja i nedjelovanja; na izvanjskom planu reagira isključivo mehanizam ega, dok je na unutarnjem to domena duše. I zato je po meni Isus veliki ratnik. A svi ga zamišljamo kao miroljubivog hašišara sa razdjeljkom po sredini.
A što se tiče tajne mjere, što o njoj govori sam majstor Jeshua? ? Onaj tko ima dat će mu se, a onaj tko nema oduzet će mu se i to malo što ima. I bas zato sto majstor Jeshua ima, neće bit zgoreg da mu ja malo nadodam. Dobro, dobro, po Pavlu, Isus pri tome misli na mač Riječi Božje, ali ja ga zamišljam, kako pred okupljenim apostolima, radeći dramatičnu stanku, odnekud ispod plašta vadi katanu iz korica uz onaj britki zvuk: Zinnnnnnggg´´´ !!! koji kao da prelama vrijeme i prostor i vodi nas na putovanje bez kretanja, te opisuje njome elegantnim pokretima tajnu mjere, dešifrira kod, tajnu zlatnog reza majstora Leonarda, svetu proporciju između onoga sto je gore i onoga sto je dole, sfernu dimenziju svojeg mikrokozmičkog očitovanja. A u sredini svega, otjelovljenje: Ratnik-Svećenik! Majstor Jesus, davni prethodnik Jedi majstora Yode! Jednom riječju Mesija od formata! Aleluja!
Za razliku od Mel Gibsona, ja bi to snimio ovako:
Scena Getesmanski vrt, pojavljuje se rimska kohorta pod bakljama, Juda naravno udjeljuje svoj cjelov. Judu bi mi glumio Ivo Grgurević, a Petra Bata Živojinović. Kohorta okružuje učenike, Petar trga svoj kratki mač iz korica, no Isus mu zadržava ruku i namiguje, neka Petre…pusti mene… Hoda polako, istupa pred kohortu, zabacuje svoje bijele halje tako da izvire balčak katane. Close up kadar pada na vješto izrađenu dršku katane. Kakvo savršenstvo zanata! Kada je opisivao spuštanje nebeskog Jeruzalema u Okrivenju Ivan je na Patmosu opisivao vjerojatno raskoš njezine drške.
Ziiiiinnnnnnn….. 'g
Na oštrici katane uočavamo ugravirano: Ja sam Put, Istina i Život. Jedino po meni vi možete k Ocu!
Isus se smješi. Isus progovara baš kao Callahan u "Dirty Harry"-u: - Ovo je katana majstora Shokugave, najmoćnija katana na svijetu iskovana od čelika iz utrobe svete planine Hagawa…, naravno sve to na engleskom… Ta scena iz «Dirty Harrya» odlično paše, jer sadrži sukus Isusovog ucenja o jednom samozaboravu vlastite osobnosti, jedno ne-JA djelovanje. Obratite pažnju: "…and to tell you the truth, Ah've forgot ma'self in allthis excitement. So the question you've got to ask yourself punks is, 'Do I feel lucky? You also have to ask this, Do you feel lucky? Well, do ya punks?..." Ili bi to rekao u stilu kao Jules u "Pulp Fictionu": "…but I'm tryin'. I'm tryin' real hard to be a shepherd…" -
Mislim to bi stvarno izgledalo smiješno da se Isus obraća kohorti na Latinskom ili Aramejskom. Engleski jezik ima tu nekakvu filmsku snagu i bok! I stvarno, kohorta se malo lecne i povuče korak unazad. U njegovom oku (close up kadar) oni vide smrt. Jer Krist je smrt. Oni spoznaju da moraju dati svoj život za drugoga. Taj bljesak proviđenja kratko traje, jer to su sve ipak iskusni veterani brojnih ratova i šta bi se oni bojali nekakvog židovskog tesara koji lamaće mačem? Od kud oni znaju da je on bio u Indiji, da je bio u Kini i Japanu, da je sirom hramova posvećenja naučio tajne vještine puta ratnika? Od kud oni znaju da je u njegovim rukama raspjevani čelik iz utrobe svete planine Hagawa? Približavaju se oni tako…i onda počinje show neviđeni! Ide mjuza, Prodigy naravno, …breathe with me… ide slow motion scena snimana digitalim kamerama postavljenim tako da stvore rotaciju oko Isusa za 360 stupnjeva dok izvodi salto, te efekte bi mi radio John Gaeta …breathe the pressure…come play my game I'll test ya… Isus šora Kung Fu lijevo i desno. Skače, izmiče se, odbija udarce. Odgurne, lagano udari, ali ne ubija.., a onda jedan mučki udarac sa strane učini da izrastu divlji cvjetovi uz njegove bijele halje, purpurne ruže penjačice duž njegovih leđa. Sve staje! Muzika staje. Isus se smije: - kažem vam, zaista, da zaista.., onaj koji nema, oduzet će mu se i ono malo što ima. To je tajna mjere! Odbija par bačenih koplja prema svojem srcu, te hvata rukom strelicu u letu. I da.., veli uz cerek na licu, umalo zaboravih, donosim vam mač, a ne mir !!!!- Prodigy se diže iz pozadine …inhale, inhale, you're the victim.. come play my game….
Ziiiiiiiing! Bem ti koji rusvaj!
ZIIIINNNNNNG!!
Exhale, exhale, exhale
|
26.06.2004., subota
~mY FuNNy vALEnTinE~
|
ovo subotnje popodne
je poštanska marka
i lijepi se kad ga lizneš
za leđa tvoja razglednice
vedute i pročelja
ispisuješ
mirisima
kroz suhozide
maskirani jahač
slijep od smijeha
u kutu ti usana
proviruje
i ne treba mi mahovina
da pronađem pravu stranu
za sjevera
pustit ću
miles davisa
na tebe s uzice
da te gricne
za ruku
za srce
|
25.06.2004., petak
NNNI
- Opet vrtiš te svoje filmove iz JNA?- uzdahnula je mala kovrčava u nevjerici bacajući površni pogled na ekran laptopa preko moga ramena. Eto to vam je hrvatska žena na hrvatskom ramenu. Zar smo se zato borili?
- Da draga. Što je muškarac, što je Porto bez JNA i brkova?- odgovorih
Volite li Antu Tomića?
Da vam budem iskren nisam ga nikada čitao. Uvijek nađem dobar izgovor za sve pa tako i za ne čitanje Tomića. Znate li za njegovu novu knjigu «Ništa nas ne smije iznenaditi?» Onu o JNA? Onu na čijoj naslovnici sramežljivo pulsira Lipovčev gologuzi vojak? Onaj bez hlača, gaća i uprtača?
Ovu subotu, bili smo u knjižari «Veble» i mala kovrčava je upotpunila svoju zbirku knjigica o aromaterapiji, a tip koji tamo radi je valjda ubacio bookmark sa Tomićevom knjigom. Mala kovrčava ga donese, postavi pred mene na laptop i umre od smijeha.
- Šta se sad smiješ?- obrecnuo sam se stavši odmah u obranu druga iz istog stroja- kad ti ja pričam priče iz JNA onda se ne smiješ nego kolutaš očima.-
- Ne znam.., nekako me podsjeća na tebe...- plesala je mala kovrčava sa vojnikom po zaslonu ekrana- evo, ja sam mala balerina, a ti olovni vojnik! Sad imam i ja priču iz JNA. Pravu pravcatu, a ne onakve trivijalne kakve volite pričati vi muški.-
Kod nas se ljudi dijele na one koji su bili na JNA i na one koje nisu. Na one koji imaju anegdotu iz JNA i na one koji nemaju sto reći na tu temu.
Ja najčešće pričam anegdotu kako sam sreo Radu Šerbeđiju, mrtvog pijanog na šanku Beogradskog Dramskog Pozorišta, pričam kako je odbio piće i kako se zamjerio nama sedmorici plavokosih iz Zagreba jer je onako u deliriju pomislio kako se valjda nalazi usred neke Krležine ratne drame. Jednostavno nije mogao skopčati kako ga je odjednom u nekom podrumu usred Beograda spopala gomila Zagrepčana u SMB uniformama i valjda je pomislio da ga proganja neka avet, bolesna šala Krležinog ciničnog duha. Možda vam jednom i ispričam tu anegdotu. Možda vam ispričam i to kako je počeo rat na mom djelu otoka. Ispričat ću vam, makar mala kovrčava veli da joj idem na jetra sa svojim pričama iz JNA, i veli još da kako mi muški možemo satima pričati fore iz JNA i da je to samo ide u prilog njenoj i placebinoj teoriji da smo svi mi muški latentni pederi.
- E mala moja, velim ja njoj, ako se cijeli Brešanov film vrti oko jedne trivijalne fore guženja iz JNA i ako može Tomić pisati o tome, zašto ne bih i ja?
- Zato jer je to lovljenje na prvu loptu, veli ona. To je tajni znak vas jarana iz vašeg bratstva i jedinstva, vas koji ste inicirani u tu sektu dok ste se trljali po trojca pod jednim tušem. Što ima smiješno u tome? Nas normalne to uopće ne zanima. Zgode veselih SMB momaka ? Pih…-
- I samo za tvoju informaciju oduvijek sam htio objaviti zbirku priča iz JNA. Nego jesi li ikad primijetila da su se dečki vraćali iz JNA, promijenjena pogleda? Onako, pomalo tužnog?- pokušavam je uloviti na emocije
- Promijenjena pogleda? Ja sam mislila da se vračaju radi promjene veša hiihohaha…-
- Ma nemaš ti pojma…- protestiram – ti se navlačila po tulumima sa tatinim sinovima dok smo mi ostali..
- Nisam!
- Jesi!
- Nisam…
Šutimo i durimo se. Na zaslonu laptopa i dalje stoji u stavu mirno, bez hlača i gaća nas dobri vojak, neki Krležin soldat, neki od nas. Gledam ja njega, gleda on mene. I puca me flashback. Za razliku od mog prijatelja Focusa koji svake noći ukopava tenkove po svojoj polovici kreveta, ja imam dvije vrste noćnih mora:
Prva je kad se bez gaća, gologuz vraćam na faks i saznajem da još uvijek nisam dao neki zadnji ispit, neki…pojma nemam koji, ali pokušavam mahnito prepisivati, a druga je kad se bez gaća vraćam u brigadu JNA i tražim ih po sobama i kazetama. Prva nema nikakva uporišta u stvarnosti, s drugom je počelo drugo poluvrijeme rata na mom otoku. To su moje osobne aveti. U svakom slučaju, sasvim dobar razlog da nikad ne otvorim Tomićevu knjigu.
|
24.06.2004., četvrtak
MAHARISHI I GUŽVA U ZRAČNOM KORIDORU JAT-a
Po ko zna koji put toga ljeta, Igor Bakić je veselo pohrlio u susret Maharishiju kotrljajući niz grlo svoju sasvim osobnu mantru. Pošto sam dužio ključeve od predavaonice, obično bih pazio da mu tih 20 minuta nitko ne smeta. Stajali bismo tako nas nekolicina ispred vrata i bez daha pratili njegov uzlet u nedokučive dubine transcedencije.
- Šta radite tu?- zaškiljio je na mene svojim sitnim lukavim očicama kapetan I klase Ljubče Markov prebacujući vješto čačkalicu jezikom iz kuta u kut usana.
- Pa ovaj..- zbunio sam se i naslonio leđima na vrata učionice.
- Ahaha, ko da vas neznam...Opet se okupljate po jednonacionaloj osnovi! Otvaraj ta vrata - siknuo je likujući poput lisice koja je konačno otkrila tajnu ježeve kučice -
- Ali druže kapetane...-
- Opa bato..,ma nemoj!?- podrignuo je po prasetini i luku -Evo odbijaš i naređenje! Lepo brate mili, lepo... e sad ima da te konačno smestim pred vojni sud..ima da pereš klonje do moje pemzije...-
- Ma druže kapetane, unutra je Bakić, ne smijemo ga smetati- upao je Goran
- Ma otvaraj, sve ću da vas lično postreljam ko zečeve.., majku vam separatističku...
Otključao sam vrata i kapetan nagrne u sobu.
- Stvarno Bakić...- zatreptao je pomalo razočarano Markov jer je izostalo orgijastičko klerovatikansko zavereničko kolo povampirenih ustaša, domaćih izdajica, belosvetskih plaćenika i drogiranih Kurda. A unutra je poput trnoružice na odru, koja več stoljećima očekuje poljubac kakvog princa, ležao ukočeni Bakić.
- Majke ti ga spalim, gle ti njega.., ustaj vojsko !!!- dernuo je..- No Bakić nije reagirao.
- Ma ustaj kad ti kažem! - Drmnuo je nogom po klupici, našto je Bakić lagano uzvratio spontanim kontrakcijama desne butine iz koje je izlazio nakupljeni stres...
- To, za res, ni mogoče...on meditira - zacvilio je Gogo.
- Šta radi? Bakiću jesil' živ?
- Ma ne može, on sad.., nije ovdje. - zadrhtao je Bljuvko iza mojih leđa.
- Kako nije ovde? Pa gde je onda? -
- Pa u stanju više svijesti... - petljao je Dugi
Čačkalica ispadne iz Markovljevih usta i otkotrlja se u pukotinu DRNČem poliranog parketa.
- Trans-cen-di-ra - dometnuo je Baja - Transcendira, druže kapetane...
- Jel ti to mene zajebavaš? U kakvom transu? Da nije drogiran? Šta ste mu napravili, sve ću lično da vas pobijem...- uzmuvao se kapetan prve klase Ljubče Markov.
- On je v procesu osvoboditve ob stresa, njegova svest je prišla tudi z mantro, in je sledi spodaj v dubine svesnega, gdje se sploh zavaruje celotni mir i gdje je resnični izvor misli. - objašnjavao je Gogi - ampak on sad ni v stanjo da občuti nikakovo vrsto spoljašnih podražaj -
- Bakiću jesil' dobro? - zvučao je pomalo očinski zabrinuto Markov - ma da si barem pijan, sve bi bilo u redu. Ajde reci da si pijan..., reci nešto...-
- Nemojte ga uznemiravati- šapnuo je Bljuvko - može se desiti da se njegova svijest izgubi i da se nikad više ne vrati natrag. Kako bi to objasnili njegovom ocu i majci?
- Ma meditira druže majore, sve je u redu...samo ga pustite još koju minutu da dođe sebi. - rekoh.
- Kad bi bar samo korijen od jedan posto Jugoslovena meditiralo, nestalo bi bratoubilačke mržnje sa ovih prostora, druže kapetane.., evo Bakić se upravo sada bori za bratstvo i jedinstvo naših naroda - zaključio je Dugi.
Nastala je tišina. Jako, jako duga tišina. Kad bih vam rekao da su se riječi kondenzirale u zraku, zazvučalo bi kao jeftini krimi roman sa kioska. Bakić je trzao rukom dok mu se licem igrao lagani lahor vjetrova sa planina koje njedre najsvetije indijske mistike. Na trenutak mi se učinilo da negdje u daljini čujem sitar.
- Ma svi ste vi narokmančine i punkeri...eto šta ste...- Markov se okrenuo na peti i izašao iz sobe.- kad dođe sebi nek mi se javi na raport.
Kada se Bakić ipak priveo ovoj ograničavajućoj razini stvarnosti, otišao je na raport. Unutra se zadržao punih sat vremena. Izašao je blistajući poput onih koloritnih Krishninih sličica. Za one koji ne znaju, Krishna je onaj pristao mladić boje patliđana. - Sve je u redu - ponavljao je - ma sve je u redu. Obećao je da će pročitati Maharishijevu knjigu.-
Te večeri, dok smo cugali mlako BiP pivce, zaključili smo da je Maharishi je odnio veliku pobjedu.., veću nego onda kad su onomad John, Paul i Ringo pohrlili na obale Gangesa. I bili smo sretni te večeri. Kao da je smisao ponovno zadobila slatkast okus u našim ustima. A onda nas je ubrzo rat raznio po kukuruzištima i neovršenim poljima. Zvijezde mi vele, kada ih plaho upitam, da je ipak bilo zapisano da one tople jesenske večeri sretnem sebe kako hodam otvorenih očiju srebrnom patinom zagrebačkih pločnika. Majora Markova spržila je kumulativna negdje na prilazima Vukovara. Maharishija će, uz malo sreće, pročitati kao frustrirana profesorica zemljopisa, u nekoj drugoj, sretnijoj inkarnaciji.
Mnogo godina kasnije, dobio sam pismo u kojem je bila samo fotografija mršavog nasmijanog mladića u levitaciji.
Svaka ptica svome jatu leti - pisalo je u donjem desnom kutu.
E moj Igore, samo da te ne obori protivazdušna negdje iznad Zvezdare.
|
23.06.2004., srijeda
kao haljina kad se rašiva
Obično pogledom potražim toranj negdje u daljini ili se prepustim intuiciji. Kada ni to ne pomogne, stanem u birtiji jer tamo svi sve znaju i ubrzo sam na lokaciji. Nova lokacija, ali sve je isto jer se sve samo složi za transport i preseli. Ista baraka, poznati pas koji me prvi pozdravlja dok izlazim iz auta, isti ljudi. Moji grubi momci.
Vozimo kroz Podravinu u povratku sa bušotine. U ovo doba godine noć dolazi veoma sporo i pretvara me u histeričnog Paju Patka. Ljepota je ovdje samo odsjaj sa zaslona PC ekrana i ovaj ovdje Dorian jebeni Gray je zasigurno posljednja osoba s kim bih dijelio šihtu i pričao o kazalištu sjena. U ovim krajevima noć prilazi veoma plaho, uzima me pod ruku i trlja se o moje bedro svojim vlažnim predjelima u kojima prduckaju lije i kašlje jež. Na ovome mjestu noć se istjeruje iberom devetke, karirani stolnjaci su matrice drevnog misterija, kozmogonija je krepana muha na C4.
Gdje da kreneš u ovo strašno doba,
nemaš gdje…
- E ovo je muzika moje mladosti. Bijelo Dugme! Daj pojačaj! E što sam karo uz ovo…-
Miro se naginje sa zadnjeg sica, zapinje mi o rame otresajući pepeo Yorka u rever moje jakne te popravlja frizuru u retrovizoru obasjan farovima automobila kojeg jedva izbjegavam.
- Ma jebla te muzika, daj se smiri - odgurujem ga natrag - sletit ćemo s ceste.
- Mali, pojma nemaš šta su bila vremena.., bili smo puni para.Znali smo lokat danima i barili smo sve redom; cure, konobarice, udovice, tuđe žene. Zavlačili smo im se pod perine čim bi muževi otišli lokat…ili su dolazile same. Furali smo one Fiate s automatskim staklima i mirisali na dizel. Kajaznam…to ih valjda pali. Takve su ti žene ovdje. Podravke su poput "Podravka" juhe- skuhaš ih za pet minuta.., a mi smo gamad bušačka hahahaha - tapše me po ramenu.
…sama, u tom haljetku cirkuske jahačice.
Milion rubalja za tvoja glatka ramena…
- A Berina žena bila je jako ljubomorna - pokazuje usnulog Beru na sjedištu pored mene.
- Hej čovječe, daj, probit ćeš mi bubnjić- otresam ga poput prhuta –
- Ma slušaj, ovo moraš čuti, jednom se sakrila u gepek da ga uhvati na djelu s konobaricom. Slušala je odostraga kako se navlače na šoderici i plakala je ko kišna godina, a nije mogla van. Furao ju je cijeli dan i noć i onda zavaljao na nju srndaća kojeg smo zgazili usput. Da si mu samo vidio facu kad je iskočila van i pobjegla kroz polje vrišteći.-
…daj makar ne varaj, ovog anđela na dlanu...
- Kad je izašla iz munjare, pokupila se s djecom. I to ti je to. Aaa Bero, jer bilo tako? - drmusa ga.
- A Bebek je Bog! – dernjaju se sa zadnjeg sica - ..kao haljina kad se ra-ši-vaa. Evo poroooodi me, kao srrrna na snijegu ..i za-boo-raa-viii…-
Oni si pjevaju. A ja bi pričao s tobom o «Pjesmi nad pjesmama», O hramu i ljubavnicima. O boravištu Duše. O Rumiju i vrtećim dervišima.
|
17.06.2004., četvrtak
GOOD MORNING BEAUTIFUL
I KNOW!, that GOD lives in everybody soul& the only “devil” in your world living in humans heart!
So now ask yourself,
What is human? & what is Truth?
Ask your self.
Whose voice is it? That whispers unto you?
Pjevao je davnih ’80 Matt Johnsonn iz “The The”. Uh što sam volio taj Mattov baršunasti glas. Kada bih mogao birati koji glas bi trebao odzvanjati u mojoj glavi, tada bi to zasigurno bio Matt, onako fino popraćen tenor saksofonima i usnom harmonikom. Tko zna čiji glas odzvanja u Ozzyevoj glavi?
Slučajno sam ga sreo, ma što sreo, vidio iz auta, kako stoji uz ogradu i zica pljuge od prolaznika. Zaustavio sam auto i došao do njega.
- Ma Ozzy moj, jesi to ti?-
- Hej Porto - Ozzy se nasmijao. Od uha do uha, poput odgriznutog Jaffa keksa –Koliko se nismo vidjeli? Godinama? -
Ozzy je u Jankomiru pod žutim kartonom. Nema nikud van. Kad drugi naprave frku Ozzy uvjek najebe. Kako objasniti bolničaru da se njima tresu ruke i da si ne mogu sami sfrkati? A Ozzy ima srce veliko taman kao kuća njegove bake, no pomalo klaustrofobično stinuto u uskom redu, nedvidljivo sa ceste svom svojom veličinom. I baš poput bakine kučice, Ozzyevo srce započinje se otkrivati tek sa stražnje strane, daleko od glavnih i bučnih ulica. U njega se ulazi neprimjetno malim pepelnim putem i obavezno se preskaće preko ograde, jer su vrata, ma od kad ih pamtim, uvijek zaključana. Ozzyevo srce stanuje u dvorištima gdje caruje kos iz ružinog grma, gdje vjetrar donosi lupkanje iz kuhinja, miris juhe iz odškrinutih prozora. Vidim ga i dan danas dok prolazim pokraj tog dvorišta. Mala okrugla glavica i osmijeh od uha do uha. Drži se prstima za željeznu ogradu i maše mi. Tko zna zasto je Ozzy izabrao život iza ograda? Dali je mogao birati? Oni malo mudriji sa više Puta u svojim nogama od nas, vele da sami odabiremo okolnosti pod kojima ćemo putovati ovu etapu ove naše materijalne manifestacije. Oni malo manje mudri koji prepisuju svoje teorije od njih vele da je to sve zbog kroničnog nedostatka ljubavi. I tko zna kada će se pojaviti neka poput Dorothy, puna i prepuna ljubavi za sve te gangrene na srcu, za svu tu entropiju, neka koja će premostiti sve one ograde i dvorišta od srca do Ozzyeve glave u kojoj vlada buka i glasovi kao na glavnoj ulici. Da mu veli, budeći ga u cik zore, dobro jutro Ozzy! Brzo! Vrijeme je napukla naranča! Na sjevernom nebu evo znaka i Bože moj, svo je puno zvijezda... Idemo, jer večeras odriješujemo u glavi plašilo, u srcu limenog bubnjara, a lava tamo dolje, bolje pustiti da spava. Vodim te tamo preko, gdje ne postoje ograde, na put od srca do glave popločan žutim opekama, da svrgnemo strašnog čarobnjaka. Eno, indijanac s uhom na tračnicama nam maše da propustimo onaj za Yumu sa strogontroliranim čovjekom što voli.
U svakom od nas postoji jedan takav. U svakom od nas čući jedan Ozzy. Jedan koji čeka baš na NJU! A tko je ona? Prepoznajte li je?
Ona je poput lovca u žitu. Dok prolazi njime, njeni psi podižu ka nebu sve tvoje skrivene ptice. Ona stiže sa stotina tvojih raskršća i zaista ne znam, Ozzy, kako te pronalazi u gomili, dok stojiš u kutu ne zainteresiran za svu tu gužvu oko tebe, primjećuješ sve te cvjetove pod njenim nogama, primjećuješ ruke i haljine neprošivene, jer ona dolazi ukrasti tvoje srce obožavana u njemu od kad je svijeta. Bez konca i kralja njene su tajne oprave. Njena ljupkost odaje sve namjere: nema mjere od srca do srca. I tad poželiš zaplesati. Poželiš potrčati kroz nabrekla žitna polja koja vas dijele na gore i na dolje,
na manje i na više,
na polazišta i prenoćišta, na zrna ovog svijeta koja ti broje svaki put dok se saginješ, dok putuješ bez kretanja svojom nutrinom, od grada do grada Ozzy,
sve se briše.
A Ozzy će joj tada samo reči: God morning beautiful !
...good bye world.
|
15.06.2004., utorak
MUNCHMALLOW
Što je snažnije od Muncha i njegovog "Vriska"? To svi znamo. Vrisak PMS-a.
No što povezuje Muncha i PMS? Što to poništava i izjednacava njihove svijetove? Što je to što očekujemo kao spasitelja, onoga koji ima doći, alfu i omegu? Omega point, jedno veliko poništavanje strašne bitke izmeđ snaga dobra racionalnog razmišljanja i horda zla kemije i hormona? Dali poznajete svog osobnog spasitelja? Dali ga vidite negdje na horizontu svijeta Palestine, simbola za pustinju vaših ispraznih muških života? Jer bez njega život je uistinu pustinja... Pustinja u kojoj mozete vikati do besvijesti i u kojoj nitko ne cuje vas vrisak. Pustinja u kojoj vam preostaju samo gorki skakavci, divlji med i jezikova juha vasše bolje polovice. Što je to? Hehehehe, dragi moji, ubost ćemo to na kraju balade.
Ja sam u milosti. Ja ga poznajem. Ja sam njegov prorok. I utirem mu staze. Pronasao sam ga jednog dana, kada sam bio grubo poput Sv. Pavla do je jos bio Savao, zbacen sa konja svojeg ega, oduzimanjem daljinskog usred tekme ili snimke fighta K1 na Eurosportu, na putu za svoj neki svoj Damask. Tocnije receno kiosk. Postoji jedan kiosk u mom kvartu koji radi malo duze od ostalih. Na njemu mozete pronaci sve one faktore srece, mira i stabilnosti koje u one dane. Sad mi je jasno zasto poglavlja svetih tekstova tako cesto pocinju sa «U one dane...». U one dane kad ste jednostavno krivi sto ste zivi. U Bibliji recimo, u one dane Josip nije bio doma. Izmislio je valjda neki poslic oko koza, inscenirao je nesto vazno, otputovao, pobjegao od Marije glavom bez obzira. Mozda je isto tako, poucen mudrim savjetima starih i mudrih otputovao po neke slatke datule ili je jednostavno bio poslan po njih u neku udaljenu oazu, na neku svoju trznicu, bas poput mene?
Šalju nas tako one, šalju... Šalju nas poput one snahe-guje iz «Šume Striborove» sto je poslala majku onog imbecila u sumu, na led po ribu. Šalju nas po te slatke faktore srece, bez obzira na vrijeme, na mjesto, na kisu, snijeg, bez obzira na utakmicu. Bez imalo obzira na napetu knjigu ili epizodu Voyagera koju smo iscekivali cijelu vecer. Šalju nas mrcine usred onog prvog drijemeža, onoga u kojem se regeneriramo i punimo, usred kojega se ponovno povezuju nasi tanki ispaceni zivci. Salju nas. Da.
Možete nas prepoznati kako unezvjereno bauljamo po kvartu iza 22 sata i molimo trgovce da ne zatvore trgovinu, kako obilazimo u panici benzinske pumpe, razmjenjujemo iskustva gdje je ko vidio Dorinu, Milku sa lješnjacima, gdje se skriva Bananko, a kuda sve idu kanali distribucije čokoladnih Tortica. Gdje ima Jaffa keksa, ali ne onih španjolskih ili domacih, nego srpskih jebote, onih «crvenkinih» jer su jedino ti najbolji, gdje su Mozart kugle a gdje je neodoljivi Raffaelo. Sve to moramo znati zelimo li prezivjeti «U one dane». Izmjenjujemo iskustva i obavjesti onako u prolazu baš kao sto smo nekad kao klinci razmjenjivali sličice "Fudbalera i timova." Vec se znamo. Bijednici. Sretnem recimo Kizu kako se smuca kvartom i trazi Bobi stapice u kombinaciji sa Mikado cokoladom od rize. Ja mu velim da ne ide u ducan kod "suseda", jer nema Bobi stapica, nego samo Kviki stapica, a on mi veli npr. da je Švedska nabila Bugare s 5:0
Mozda me i poznate. Ja sam bio onaj sa Jaffa keksima. Sve dok nisam upoznao svog Spasitelja! I tako sam te veceri, lutao pustinjom kvarta u potrazi u potrazi za kompenzacijom mira u kuci. Kod «suseda» sam zakasnio, kod «Iveka» takodjer. Na pumpi ih nemaju, rekli su mi da su vidjeni «na čošku», ali nije ih bilo. U videoklubu ih ne drze vec dva mjeseca... Osjecao sam se jadno. Cijeli svijet kao da se rusio oko mene. Vec sam se pripremao na najgore. Dosao sam na kiosk reda radi.
- Bok mala. Nema ih?
- Nema...- slegnula je djevojka ramenima i salazaljivo me pogledala. Listao sam Svjetlost, Budo, Shaolin, Hi-Fi, Bug, tek tolko da povratim samopouzdanje,
- Da probas s ovim? - rece djevojka podigavsi obrvu, tutne mi kartonski paketic u ruku, namigne i sapne konspirativno - Vjeruj mi, pali!
Dosao sam doma. Mala kovrcava dominirala je trosjedom poput Sfinge spremne da me prozdre ukoliko necu udovoljiti zagonetki njegog PMS-a. Daljinski je, u znak totalne kastracije, bio dominantno u njezinim rukama. Skenirala me od dovratka. Nervirao ju je svaki moj suvisni korak dok sam skidao kaput i cipele. Prisao sam plaho i pustio pred nju kartonski paketic.
- Ooh..., orgazmicki je prostenjala, rasparala karton kutije iz njene utrobe istresla sve one male debeljuskate stvarčice na svoje krilo, manhnito drapala sa njih one srebrno crvene stanioliche, trpala u usta njihov sadrzaj i fufljala u magnovenju ociju velikih poput spekula:
- Ne, ne...ono... njam..gut... Ti mene stvarno, ali ono stvarno voliš! Niti jedan muškarac me nije tako dobro poznavao kao ti... Ja sam stvarno sretna zena !!! -
I sada, dragi moji, da vam napokon odam što je tajna njene mjere?
Što je snaznije od munchovog vriska?
Što je snaznije i od PMS-a?
MUNCHMALLOW !!!!!!!!
|
14.06.2004., ponedjeljak
ŽIVOT KAO PJESMA
Herostrat i ja sjedimo u bircu i čekamo utakmicu. Imamo šalove, majce i osjećamo neku napetost među nogama. Svaki put kad Herostrat dođe u Zagreb iz svoje provincije, obavezno ga vodim u vožnju plavim tramvajem. Vodim ga i u zoološki. Ne znam zašto je tome tako. Zašto mu je toliko važan zoološki? Ne pitam. Možda mu je prvi doticaj sa prijestolnicom bio baš preko zoološkog vrta? Možda je upravo tamo doživio kulturološki šok spoznavajući da postoje i neki drugi, raznovrsniji oblici života osim galeba, brancina, Toma i Jerrya. A možda je od malih nogu slušao od starijih kako u Zagrebu žive samo oni tamo neki majmuni koji se jednom godišnje spuštaju na more?
I sjedimo tako u bircu pred plazma ekranom. Mi muži. Mi navijači. Mi Hrvati.
Promatram te Hrvate kako sjede uokolo u grupama pokušavajući biti opušteni pred tekmu pa narućuju treće pivce. Gledam ih, dok osjećaju kako im arterije postaju sklerotične,
dok primjećuju kako im sjećanja venu poput peršina,
dok gledaju kako im žene postaju debele i neugledne i dok premeću uvijek iste požudne misli kako bi rado maznuli jednu od ovih gipkih cura što šeću od solarija do fitnesa svoju pupkovinu što miriše na kokos.
Navijačke pjesme nisu muzika. Muzika je nešto drugo. Nešto s violinama ili back vokalima u haljinicama. Pjesma je ono što čovjek primjeti tek kada je prevaren, kada shvati da nije rođen u raju, da mora raditi, zarađivati, znojiti se i stiskasti zube, patiti i umrijeti. Kroz pjesmu čovjek primjećuje da svaka stvar ima neku kvaku 22 i da njegovi snovi ostaju iluzije.
Pjesma je ono prvo što zamukne kad naši na terenu ne igraju dobro.
|
12.06.2004., subota
POKAZUJE LI JOŠ OVAJ GRAD SVOJE ZUBE?
Pričam neki dan s Limom i zamišljam sebe na Tomphsonovu koncertu. U prvom redu 200 ruku, 200 nogu i 78 zubiju od kojih večina otpada na moje besprijekorno zubalo.
Lima mi se jada. -Naučio sam u životu- priča Lima- stiskati zube i primati udarce.
"Gnjev Shaolina" u Bratstvu ostavlja svoje tragove na bambusovim mladicama poniklim u Dubravi. Adrenalin postaje trambulin za salto mortale; kupiš mašinicu, strižeš glavu na najkrače, ideš u Jabuku i čekaš šminkera pred Saloonom da mu docsom izravnaš karakter kojim odvodi platinastu slatku malu sa šiškama negdje prema Pantovčaku. No ti tipovi u puloverima i sakoima već studiraju i stariji su od od tebe. Svi odreda bildaju u teretani ili treniraju vaterpolo. I dobiš po pički. Makar ne slušaš funky, nego si hard. Frljiš Laibach da nadglasaš ambicije susjeda iz Šumadije koji zaboravlja da crno bijele tipke pianina u rukama njegova sina ipak bolje stoje u vertikali uz registre. I sanjaš da polomiš sve te bijele klavirske tipke. Vidiš ih u zubima pred Saloonom.
Projeciraš zube klavira na vaginu dentatu, ne diže ti se, ločeš u parkiću žesticu. I furaš se na žesticu. A onda te jednog dana otprave vlakom bez voznog reda u neku pripizdinu za koju si mislio da je samo kapric profesorice iz Zemljopisa da ti skine ocjenu na polugodištu. Onda tražiš žnjore kojih nemaš, jer ti je dedu digla ustašija, ali mu je mlađi brat završio u partizanima i još, fala bogu, igra šah s oficirčinama na Sveticama. I nađeš se tako jednog dana u Knez Mihajlovoj, ko u jebenom Diznilendu, gdje nitko ne radi ekspresso kavu i gdje stoša stiže samo od mado. Onda je sve opet hard i žestica. Dobivaš po pički kad ideš na čučavac, ali stišćeš zube, čuvaš ih od šake krezubih jarana koji eto misle da brane Jugu od tvog purgerskog podsmijeha i od malena rade na njivi i bog te, imaju tešku ruku. Tu ne pomažu sve tvoje tehnike Shaolina. A njih je ionako trojca, a ti si sam. I samo se jednog dana nađeš u kuruzi i pucaju po tebi sa svih strana. Opet stišćeš usta, cijediš vreli jesenji dan kroza zube i smetaju ti da dođeš do zraka. Do neba. Onda bježiš, bježiš, skrivaš se danima u nebu, među oblacima, u ptičjem perju i perinama napuštenih kuća i više neznaš što je gore, a što dolje. Onda dođeš sebi i onda si ljut. Prijavljuješ se. Furaš sve filmove o Vijetnamu i samo rokaš, rokaš po njima, rokaš u sebe, hard, hard sve samo hard. I stišćeš zube. Čuvaš ih. A onda te jednog dana kad si konačno zastao da malo udahneš zrak, da skineš grč sa lica, pogodi onaj sa zvukom tišine. Onaj tvoj. Raznese li facu. Tu dole u čeljust. I sve je bijelo, sve je plavo.
Lima šuti, gleda nekud niz parkić i češka se po brazgotini.
I zato kad sebe zamislim na Tomphsonovu koncertu, nejde čovječe…Nekako mi fale svi ti zubi iz osmijeha koji je nekad krasio ovaj grad.
|
11.06.2004., petak
SJAJ U TRAVI
Štefina i Ivica sjedili su u zalazak sunca na terasi birtije NK Zgubivoljac i kao lječeni alkoholičari s PTSP-om, cuclali Rally pivu i promatrali momčad kako se popikava zavezanih očiju po krtičnjacima na terenu.
- Osjetite travnjak, bosi da da bosi, zatvorite oči i stopite se s njim! Osjetite kako energija kola vašim tijelom, tu iz točke odmah ispod pupka...- trenerov smiren, sugestibilan glas stopio se vjetrom koji je lelujao kroz rascvale grane voćnjaka.
Ivica je osjetio kako su piva i odojak pokrenuli u njegovom želucu. Osjetio je kako se uspinju i zajedno sa kiselinom dižu sve do jednjaka. Grlena čakra zatrokirala je na 285 okretaja/minuti i stala. Podrignuo se. Nevjerojatno, pomislio je, radi!
- Kaj je ovo, komentirao je Štefina, pa kaj ovaj dela?
- Ah pusti, novi trener...studiral je po vani...
- Ja mislim da je on peder.
- To ti je Zen.
- To je *****. To nema veze s hrvatstvom. Spušićemo i ispast iz lige...
Na dan utakmice, kukuruzište je bilo prepuno automobila. Svi su se nagruvali uz štangu igrališta. Predsjednik kluba, građevinski poduzetnik i vlasnik nelegalne šljunčare, nervozno je šetuckao gore dolje, odmah iza suca i delegata. I bas poput Teda Kramera, imao je sve. Voljenu ženu, sina i dobre poslove.
- Slušaj, rođo,- prosiktao je prema sucu preko čačkalice zabačene u sam kut usana, čim se delegat udaljio par koraka, ako zajebeš, neće te rođena mater prepoznat u cementnim temeljima.- Nervozno je pogledavao prema direktoru suparničkog kluba. Samozadovoljni smiješak direktora PZK - u stečaju, govorio mu je da nešto nije kako valja. Gospođa Veky, okretala je već tri put za redom kartu Kule koju pogađa grom i iz nje ispada smješni čovječuljak, sasvim nalik njemu. Ta ga je karta progonila več danima.
- Gospođo Veky, upitao ju je, a jel' možete okrenit neku drugu kartu za 300 Eura?
Gospođa Veky je spustila pogled i okrenula kartu Lude, kartu Carice, odmah nakon nje i kartu Vraga. Riječ je o vašoj ženi...gospodine Smiljko...ona viđa nekog. Nekog kog vi znate i ko će vam uskoro stati na put.
Direktor PZK-a u stečaju, namignuo mu je značajno preko korner zastavice.
- Kurvin sin, prosiktao je Smiljko. Sve oko njega se zavrtilo. Osjetio je kako ga kravata steže.
- Žile, dolaz' vamo, pozvao je vjernog vozača, rođaka preko tete iz rodnog mu Žgmunja.
- Trkom u kladionicu, reci Ferdi da sam te ja poslo.., i povuci pare sa Zgubivoljca i stavi sve na PZK. I još dodaj 10 000 iz blagajne firme.
- Ali, sve je dogovoreno, sudac..., golman PZK-a...
- Briši !
- Mali, pozvao je braniča...u 43 minuti, ruši 9-ku u šesnaestercu...
- Ali gazda...
- Briši!
Utakmica je počela i lopta se prvih dvadeset minuta napucavala s jedne na drugu stranu.
- Sitni vez, sitni vez, spustite igru na zemlju, pomaknite vašu točku ka zemlji, sugerirao je trener Zgubivoljca, ujedinite um i tjelo.-
Do 30 minute Zgubivoljac je ovladao sredinom terena, njegova vezna linija djelovala je besprijekorno. Mali Bero pobjegao je nekoliko puta, po lijevoj strani zaprijetivši oštrim centaršutevima.
U 35 minuti, bek PZK-a polomio je startom Berine ligamente i iznjeli su ga sa terena. Sudac se mašio za crveni karton, kako je bilo dogovoreno, ali Smiljko je samo odmahnuo glavom. Sudac je izvadio žuti karton.
Do 40 minute, nekoliko pivskih flaša iz razjarene domaće publike uspjelo je pogoditi golmana PZK-a u glavu. Oblivenog krvlju, iznjeli su ga iz terena.
U 41 minuti, nakon prekida, jedan zalutali centaršut, slučajno se odbio od noge gostujućeg centarfora i lopta se zakoprcala u mreži Zgubivoljca. Sudac je htio odsvirati ofsajd, ali je Smiljko opet samo odmahnuo glavom.
Sudac se zbunjeno nacerio i pokazao na centar. Osjećao je nepodošljivu težinu cemente kaše u svojim plučima.
Smješkao se i direktor PZK-a, uopće ne prateći utakmicu, zabavljen intezivnom razmjenom SMS-ova.
Ali smješkao se i Smiljko. Kao da je sunce ozarilo njegovo lice.
Štefina i Ivan sjedili su kao pokisli, palili jednu na drugu i psovali suca.
- Mala, donesi po jednu Ožujsku, obrecnuo se Štefina.
- Ali, obećali smo na terapiji da nećemo pit zbog utakmica..
- Ma ko ih jebe..., mala donesi dve!
U 42 minuti, Smiljko je namignuo beku Braci.
Braco se pokunjeno snuždio u šesnaestercu. Gledao je kako protivničko krilo nadire prema njemu po desnoj strani.
- Osjetite protivnika u prostoru! - Vikao je trener Zgubivoljca, koncentrirajte se na prostor! Pratite promjenu u prostoru!-
Prostor, prostor, prostor...odjekivalo je u Bracinim ušima. Krajičkom oka zapazio je krticu kako probija novi krtičnjak uz aut liniju.
U 42 i 15 Štefina je zubima otvorio flašu Ožujskog i ispljunuo čep.
Čep je preletio preko aut linije, pao u travu i zabljesnuo na suncu.
Svjetlost se odbila ravno u Bracino oko.
Prostor-praznina, protivnik, lopta, svjetlost, punina, tutnjalo je Bracinom glavom.
U tom trenutu, njegov zbunjeni um sudario se sa zidom Satorija.
Doživio je prosvjetljenje. Čitav svemir se sažeo ujednu točku. Crno-bijele šare na lopti davale su u svome kretanju sasvim ispravan omjer praznine i punine. Braco je spoznao pravu mjeru djelovanja i nedjelovanja.
U Bracinom umu zablistao je srednji Put! Odavle pa sve do protivničkog gola!
- Put, put sam po sebi je svrha i cilj cijele ove igre oko nas!- zaderao se prema treneru.
Trenerov blagi osmijeh i tople oči, kao da su mu rekle; učeniče, sada si spreman. Idi! Idi samostalno prema svom cilju!
U 43 minuti, Braco je krenuo. Ukizao je bez faula i odnio loptu, potegao je po desnoj strani, izmjenio pas sa Zijom poštarom, sjurio se ka šesnaestercu, prodao bicikl zbunjenom obrambenom igraču, zarolao golmana i poslao loptu u mrežu.
- Gooooool!!! Urlao je Štefina...
- Ahahaha, goo-ooo-ol, pjenio se Ivica
- Jebaću mu majku...- smrknuo se Smiljko.
U 45 minuti, Braco je presreo nabačenu loptu, smirio je na prsima i udarcem sa 20 metara počistio paučinu u rašljama gola.
- Ahahhaahha-aa-a-a, krkljao je Štefina i grlio konobaricu.
U 46 minuti sudačke nadoknade, Smiljko primjeti da nema direktora PZK-a niti njegovog Mercedesa.
U 46 i 30 u Smiljkovom stanu se javljala samo telefonska sekretarica.
U 47 minuti Braco je namjestio i treći gol.
- Žile dolaz' vamo...- cijeli svijet se opet komprimirao, ali ovaj puta ispod gumba na košulji pod Smiljkovim vratom. Strgnuo je kravatu koja ga je gušila, razdrljio košulju i potegao Žiletu iz pojasa dugu devetku.
U 48 minuti, sudac i Braco trčali su kroz kukuruz, dok su meci fijukali oko njih. Braco se smijao, svukao dres i gol do pojasa otrčao nekud prema zalasku sunca.
Ivica je kasnije na sastanku lječenih alkohličara čuo priču da je ustvari Braco napisao sve tekstove Leonardu Cohenu za novi album, pa se ovaj napokon odlučio izači iz budističkog samostana.
Tražio je nekoliko puta na lokalnim radiostanicama da mu u "Želje i pozdravi" puste tog Cohena, ali su uvijek pustili Tomphsona.
N.K. Zgubivoljac danas je ugledni član prve nogometne lige.
|
10.06.2004., četvrtak
- Pošto kila bruha deda?
Deda se smije. Cure mu suze jer ga boli od smijanja. Leži u Zajčevoj. Operirao je bruh. Ulaze zgodne mlade sestre u plavim uniformicama, mjere mu tlak i temperaturu. Jel dobar? pitam ja, jel štipa? Ma dobar je, smiju se.
- Lako se tebi zezati unučiću. Nemoj me samo nasmijavat. Nego evo i ja sam posto Hare Kriška. Obrijali me dolje na ćelavo prije operacije.
- Nisi ti nikakav Hare Krišna deda, ti si sad skinheads. Da je uskrs, donio bi ti one naljepnice. Nego, nije ni tebi loše kad ti zgodne mlade cure briju jajca. I budi dobar i ne štipaj sestre, jer ću te reć babi, pa će te onda ona obrijat onim svojim drhtavim rukama-
Na spomen babe, ličke partizanke, deda se odmah uozbilji. Deda je bio pristao momak na krivoj strani, a baba si ga je jednostavno prisvojila kao dio ratnog pljena. Kad je dezertirao iz njene postelje, poslala ga je u kamenolom da je se zaželi. Sa ličkim partizankama nema zajebancije i deda to zna. Nije baš volio Tita, ali je suosjećao s njim zbog Jovanke. Deda je stari Dinamovac. Zajčeva ga odmah podsjeća na Zajeca i on odmah načinje temu o nogometu.
- Sjećaš se kad smo gledali starog Kranjačara? Sjećaš se onog: E moj Cico plavi ptiču,daj dva gola, popizdit ću…E to su bila vremena-
To su bila vremena. Deda me vodio na svaku tekmu. To što mladi Kranjčar ne igra u Portugalu, boli ga valjda više od rane. Tužno je to kad mladom igraču ne daju da se dokaže, objašnja mi deda. Trudiš se, mučiš se, treniraš, nadaš se..., očekuješ poziv, a onda te ne pozovu. Na pamet mi pada “Kramer protiv Kramera”… Sjećate se tog filma? Možda ste čitali novelu Avery Cormana? ? U početnoj sceni filma, Ted Kramer (Dustin Hoffman) izbezumljeno se muva po officeu amo tamo; njegova kravata je razvezana, guši ga, svako malo provjerava sat na ruci.
TED (predicting the worst): - They're not gonna call...I tell you they're not gonna call. I blew it. I don't know what I did wrong, but I...—
Činilo se da Ted Kramer ima sve u životu. Imao je krasnu zenu Joannu (Meryl Streep), šestogodisnjeg sina i dobar posao. No onda je sve pošlo nizbrdo. I kako sad povezati Dinamo, repku, Niku Kranjčara, Kramera i njegovu kravatu? Kako dočarati dramu na terenu i dramu koja se odvija pod kravatom? Kako trener repke može uopće osjetiti što se tamo dogadja kad ne nosi kravatu? Nosi li Niko kravatu? Dali je i on osjećao najgore ? Dali su ga uopće proganjale iste misli kao i Teda Kramera? Svjedoci takvih drama su upravo ti mladi igrači dok igraju ili su na posudbi u lokalnim klubovima. Mislim da sam to već negdje objavio na forumu, no nema veze..Sjaj u travi.
|
09.06.2004., srijeda
Sve je lako kad si mlad
Stara adeptska poslovica zbori: Ako ste spremni i majstor će doći. Tako je, jednoga dana i deda Josina napustio Liku i zaputio se u glavni grad da potraži svog majstora. Krenuo je u potragu za ispunjenjem svoje životne priče. Prvi na koga je naletio bio je šuster. Za stan i mršavu koricu kruha, tumplao je deda podplatke i zabijao čavle u cokule. No nije išlo. Put ga je nanio do bravara. Rašpao je deda rašpao, glodao ko sivonja, no sve je to izgledalo jadno, baš jadno... Majstor Fuchs samo je u klimao glavom:
- Mein Got, dass ist absolute schlamperai... siehen sie das hande..alzo dakle Johann, s ovakvim prstima možeš jedino tiskati čevape kroz traktur.-
Rečeno učinjeno. Uzeo je Josinu za ruke i odveo ga kod svog kuma Zoltana - mesara. Nakon 12 gemišta kod Žnidaršića, Zoltan je bio uvjeren da je malog Josinu samo proviđenje dovelo k njemu na šegrtovanje.
- Uuuu vidi taj prsti, ja to još ne vidla..- pipao je Josine ruke i računao količinu fašir smjese koja može biti protisnuta u jedinici vremena. I tako je deda postao mesarski kalfa. Pod budnim okom Zoltana Feketea, deda se pretvorio u pravu mašinu za ubijanje. No klao je s nekakvom neviđenom elegancijom, čelik je pjevao u njegovim rukama, a svinje roktale savim umilno, kao da se dobrovoljno prinašaju za žrtvu kakvom Aztečkom prvosvećeniku. Onako žilav, s pregačom u bijeloj košulji, zalizanoj frizuri natopljenoj čičkovim uljem, s tankim brkom iznad gornje usne i nekom tugom u pogledu, klao je svinje i plakao. Nazvaše ga Tužni Joso. Dolazili su izdaleka da ga vide. O njemu je čak i National Geographic objavio reportažu pod naslovom:
"Balkan Slaughterhouse: The Story of Crying Jose "
I tako se dedina životna priča razvila se poput klupka vune. Nakon rata i nakon kratkog izbivanja t.j. prisilnog rada u nekom kamenolomu, postao je poslovođa u mesnici. Umalo je i cijela fabrika nazvana po njegovu prijedlogu, da tata i stric onako postrojeni u cukrenim mornarskim odijelcima, nisu zabunom sa 'faljen Isus i Marija' pozdravili delegaciju radničkog savjeta koja je došla uručiti prvu nagradu natječaja za imenovanje tvornice,. No to nije smetalo da postane komercijalist, a ubrzo i direktor komercijale. Niti jedan jaganjac od Vardara pa do Triglava nije mogo utihnut, a da deda za to nije znao. U našoj se porodici, eto, uvijek ždralo najbolje meso. A onda sam ja postao vegetarijanac. To je dedi Josini zadalo težak udarac.
- Ti si moj unučić prvijenac, pa tako, a? A na kog si se takav izrodio?-
- Deda, čovjek mora evoluirat… -
- Ma oklen ti to a? A spermići će ti bit tromi od travuljina i neće imat snage mahat repićima...-
- Ali deda.., moj duhovni rast jednostavno je neizvediv ako jedem meso.-
- Ajd priznaj dedi, janje moje, da nisi i ti u nekoj sekti? Kako'l se ono zovu? Muharem Kriška?
- Nisam deda. Oni imaju obrijane glave...
I tu bi razgovor obično stao.
Deda je dobar čovjek. Posjećujem ga s vremena na vrijeme. Kada baka prestane sa iznošenjem anamneze neke svoje najnovije, a modernoj medicini još sasvim nepoznate bolesti, jer ona je opasni hipohondar, deda se osili i uvijek načne neku zanimljivu temu iz tiska. Gurnuo mi je Globus pod nos.
- Pogledaj unučiću! Što kažu, a? Napokon da se i ja slažem! Štos je u kompjuteru! E da je to meni sad... da se malo zaigram tom stvari ko i vi mladi...
Preko cijele stranice kočoperio se natpis:EKSKLUSIVNO! Otkrivena tajna ukradene snimke…-čitao sam mu:Videozapis je došao u javnost zbog Severinine kompjutorske nepismenosti… – hehehe deda, vraže jedan, bolje šuti. Ubit će te baba…
- Ma ne to.. Ova strana, gle što piše: HOĆU INTERNET! ... dok sam još mlad. E svaka im čast! I daju cijeli printer na dar!!
|
SHELLSHOCK
Ne volim WC-e sa infracrvenim zrakama koje čekaju da ih prekine moj pimpić.
Ne volim piškiti kada me gleda to crveno oko. Podsjeća me na HAL-a 9000 i jednostavno se ne mogu koncentrirati na spasonosni mlaz. Cijelo vrijeme očekujem da me odnekud sa lijeve strane milozvučno oslovi sa: “Good morning Dave…” Hvatam se kako u sebi spremam odgovore na njegova propitivanja i kako akcija mojeg piškanja, koja je svakako u nuždi, ipak ne predstavlja opasnost njegove misije, da veselo oplakuje vodom keramičke školjke i tako si valjda umišlja da stvara život u pramaternici keramičke školjke u kojoj se onda plode i množe bakterije i alge.
Ne volim high tech WC-e u kojima ne znam kako pustit vodu iz nepostojećeg kotlića i koji me ne onda ne puštaju van iz kabine jer je nisam aktivirao.
Ne volim WC-e na odmorištima evropskih autocesta, ispred kojih čuče ispijene ženske iz Bosne, s trajnom, rinčicama i polupopušenom HB između prstiju iz koje se opasno naginje pepeo i prijeti da se surva poput kosog tornja u Pisi. Babe su to koje ubiru danak mojem mjehuru. I kako se onda mogu koncentrirati? Kada razmišljam o tome dali je pepeo pao ili nije. Jer ako padne na pločice, ženska će biti bijesna, na sve ono što je poremetilo njen flatline moždanih aktivnosti, zenbudističku tehniku kojom uspijeva odagnati sve one misli koje ju vraćaju u rodno selo, na muža koji veselo ispija mlako pivce na štengici ispred dućana sa mješovitom robom.
Žena će se naravno raspizditi na sve što dolazi iz ovih naših krajeva. Kao što je već jednom došlo sa sjevera ili sa juga, sa istoka ili sa zapada i poremetilo njenu svakodnevnicu. Odvuklo kćerku iza štale i otvorilo mužu rupu na zatiljku promjera 7,62 mm na isti način kao što je i on otvarao pivkanu na dovratku - naglo i beskompromisno, bez ikakvog prethodnog upozorenja. PLOP !! uz onu finu izmaglicu toplog i memljivog dimčića iz tamnog grlića flaše.., ajdživjeli!!
Ako padne pepeo, ženska će se naglo transformirati u nekog kafkijanskog birokrata i podsjetiti da sam dužan 1 Euro i prije nego što sam osušio ruke na sušilu za koji valjda postoji neka čarobna riječ koja ga pokreće. Neki tajni zapis, na Turskom, na Arapskom, neka komanda zračnim duhovima štoligajaznam…
Na trenutak postajem Prospero iz Shakespearove “Oluje” i naredjujem vjetru da krene iz sušila:
- Come away, servant, come.
I am ready now.
Approach, my Ariel, come.-
Sušilo, naravno, ostaje nijemo. A baba čeka tamo negdje vani, čuči poput Kerbera, spremna da izbulji na mene svoje urokljivo oko, tupo i veliko kao mlinski kamen. Obično dugo tražim 1 Euro, prtljam po džepovima i spremam se ubaciti ga u zdjelicu.
Ako padne pepeo, baba će me pogledati s mržnjom
Ako padne pismo, suočit ću se s njom i reći joj; šta je, šta gledaš, jebo te konj!
Ako padne glava, dat ću joj blagi smiješak, lahor s njene planine i blejanje jaganjaca.
|
08.06.2004., utorak
he he he
hop, tu je bila priča sa ekran priča he he he, al vratit će se ona či uđe u knjigu ;)))
|
Casablanca
Obožavam Casablancu. Obožavam Bogarta. Obožavam šah. Sjećam se, kada sam prvi put gledao Casablancu, odvalio sam na onu scenu sa početka filma kada u stražnju sobu "Café Américain" u kojoj kocka probrana gospoda ulazi Ugarte (Peter Lorre) dok u dubini prostorije, pognut nad šahovskom tablom sjedi tajanstveni Rick Blaine (Humphrey Bogart) i analizira ovu poziciju:
1.e4 e6 2.d4 d5 3. Nc3 Nf6 4. Bg5 Be7 5. e5 Nfd7 6. h4 c5 7. Bxe7 Qxe7 8.Nb5 0-0
O čemu Rick razmišlja? Nije li to puka koincidencija da analizira Francusku obranu protiv bijelih? Šahovska tabla je tu za gledatelja samo metafora bojnog polja u jeku II svjetskog rata: Aljehinov Napad korespondira sa nacističkim Blitzkriegom; struktura pješaka (c5,d5,e6,f7,g7,h7) korespondira sa francuskom Maginot linijom, a skakač na b5 predstavlja napad s leđa. Može li doči do „okupacije” sa Nb5-c7-a8? O da.., on ostaje kraći za kulu pri odabiru opcije “otpora” obranbenom varijantom
9.Cc7 cxd4 10.Cxa8 f6
No o čemu razmišlja čovjek koji samotno sjedi za šahovskom projicirajući na nju svoje unutarnje svijetove? O čemu vi razmišljate dok vodite neke svoje samotne unutarnje bitke? Znamo da Rick ne voli Nijemce. Nakon razgovora sa Ugarteom, izbacio je iz kockarnice nadmenog njemačkog gospodina koji se pohvalio da je kockao baš u svim kockarnicama koje nešto znače.., ali to ne prolazi kod Ricka. Rick ne voli nacizam i njegovu vizuru ubermencha. No voli li Rick njemačke filozofe? Kant, Hegel, Schopenhauer, Nietzsche... Što oni njemu znače u ovom izgubljenom gradu usred Maroka iz kojeg nema izlaza i u kojem vam jedino preostaje da čekate...
i čekate...
i čekate.
A što je onda bolje od dobre partije šaha, pa makar i sa samim sobom?
|
07.06.2004., ponedjeljak
MERCATOR
Nema više Mercatonea. Donijeli smo tu odluku i povukli crtu. Nema natrag. Bili smo u Mercatoneu ovu nedjelju. Gledali smo kako neki tip preslaguje vitrine sa jogurtićima i kinder jajcima. Činio je to polako, meditativno kao da slaže neku mističnu mandalu, a opet pomalo erotično onako iz kukova dok je gurao kolica i koketirao sa proizvodima na policama. - Više ništa nije isto kao prije - zacvilila je mala kovrčava..
- Da, sve se nekako promijenilo...- priznao sam...
- Što nam to radi ovaj tip?
- Ne kužim ga....
Sve je izgubilo svoj smisao. Onu neku prepoznatljivost. Onu izvjesnost, kada znate da će vas omiljena konzerva s graškom dočekati i sljedeći vikend ako ste je sakrili malo, samo malo dublje unutra, iza drugih. Ona konzerva s graškom koja zna sve vaše tajne.., kojoj sve priznajete. No sve se promijenilo. Gledali smo u očajanju kako tip briše granice poznatih svjetova. Nosio je crvenu majicu i svojim vilenjačkim rukama pleo potpuno novu vizuru dragog nam Mercatonea.
Iz očaja smo kupili neki instant cappuccino od 250 g. samo radi nagradne igre za Peugeot 307. Nije pomoglo. Onaj osjećaj praznine i daje je bio prisutan. Išli smo i do kinder jajca. To uvijek uspijeva.. Neki na ezoteriki kroatiki otvaraju tarot, mi otvaramo kinder jajca... Ja sam prvi otvarao. Kada sam progutao čokoladu, iz plave plastike sramežljivo je provirio mali autić oldtimer...
- Šit, to nije dobar znak- rekla je mala kovrčava. To znači da nećeš dobit Peugeot. Vidiš, kada čovjek nešto zaista želi cijeli svijet se uroti da to i dobije... Cohelo..- podvukla je mala kovrčava...- ti si luzer. Jebiga. Dobio si taj auto, ali u jaju...iihihihihihi....
- Jebo te Coelho...ajd sad ti otvori da vidim što to TI tol'ko želiš -
Iz njenog jajca virio je slatki ružičasti kit sa samoljepljivim plavim okama.
- Đizus...- šapnula je mala kovrčava, pocrvenila i oborila pogled...
- Hmmm daaaa...dobila si to što si i htjela.. Kitu. 'Ajmo odavde.Otišli smo i ne osvrnuvši se.
U Mercatoru neon sija drugačije. Trpamo sve one divne salatice. Garniramo ih brokulom, lećom, minijaturnim mrkvicama kojima valjda vade hipofizu. Možete nas tamo naći negdje oko polica s graškom i griotica u rinfuzi....
|
Bladerunner
Ovu subotu je bilo ružno vrijeme, pa sam dobio dozvolu da odigram partijicu šaha na svojem zen balkonu. Skupila se ekipa, a žene su otišle do King Crossa. Morali smo obećat da nećemo pričat o Seve, nego samo o šahu. No ne znaju one da mi imamo svoje male tajne koje objedinjuju žene i šah. I tako smo se dotaknuli "Bladerunnera"...
i…Rachel…
Ah Rachel…
"…Is this testing whether I'm a replicant, or a lesbian, Mr Deckard?"
Drži li vas magija «Bladerunnera»? Mene da. Još dan danas. Gledao sam ga sve dok se nisu istopile boje na kazeti.
No dali ste se ikad pitali.., završnicu koje partije su u filmu igrali Tyrell i Sebastian F.? Možda to ne znate, ali Philip K. Dick koji je napisao "Do Androids Dream of Electric Sheep?" po kojem je Ridley Scott snimio "Bladerunnera", pisao je pod velikim utjecajem gnosticizma. To je vidljivo u njegovim djelima u kojem entropija ove prirode nezadrživo guta snove i živote svojih protagonista, a svi oni se grčevito bave isključivo jednim pitanjem: Besmrtnost!
Igra između Tyrella i Sebastiana koristi završnicu koja je odigrana između Anderssena i Kieseritzkyog u Londonu 1851. i smatra se najbriljantnijom ikada odigranom, a svi šaholjupci je znaju kao "The Immortal Game".
Anderssen - Kieseritzky (London 1851):
1 e4 e5 2 f4 exf4 3 Bc4 Qh4+ 4 Kf1 b5 5 Bxb5 Nf6 6 Nf3 Qh6 7 d3 Nh5 8 Nh4 Qg5
9 Nf5 c6 10 Rg1 cxb5 11 g4 Nf6 12 h4 Qg6 13 h5 Qg5 14 Qf3 Ng8 15 Bxf4 Qf6
16 Nc3 Bc5 17 Nd5 Qxb2 18 Bd6 Qxa1+ 19 Ke2 Bxg1 20 e5 Na6 21 Nxg7+ Kd8
22 Qf6+ Nf6 23 Be7 Chekmate!
Sam koncept besmrtnosti odražava se po pitanju suočenja i konfrontacije između Tyrella i Batty-a. Na jednoj razini šahovska partija predstavlja borbu između replikanata i ljudi. Na drugoj razini, ona predstavlja arhetipsku borbu koja je opisana u većini mitoloških i svetih tekstova, između nižeg i višeg principa u nama samima. Između zemaljskog i nebeskog čovjeka u nama. Šahovska je to partija našeg života o kojoj govori i Sv. Pavao.
O Dvije prirode unutar mikrokosmosa, o zemaljskom i nebeskom,
O transfiguraciji, odnosno promjeni osobnosti kojom zadobivamo upravo
Besmrtnost.
"Smrtno se zaogrnulo besmrtnim. Smrti gdje je sada tvoj žalac?"- prkosno je uzviknuo Pavao.
Riječnikom Bladerunnera: Individualni replikanti (pioni) nastoje na svom linearnom putu ovom dolinom smrti (šahovsko polje u svojem dualizmu crnog i bijelog) zadobiti besmrtnost (kraljicu). I da, taj put nije nečiji tuđi put. On je ovdje među nama. U nama. Na tom nivou partija šaha između Tyrella i Sebastiana postaje teren za upad sina razmetnog: Roy Batty preko Sebastiana izaziva Tyrella. A Tyrell, kao i svaki tvorac kao i svaki otac, radi fatalnu grešku u igri i još fatalniju u životu pokušavajući prodati šprehu, trivijalno racionalno objašnjenje nekome poput Roya, koji traga za metafizičkim smislom života. Kao uostalom i većina od nas. A tu se, odmah na samom početku našeg puta susretnemo sa autoritativnim arhetipom bogaoca kojeg je potrebno detronizirati, transcendirati.
- Stari e, samo nemoj mi prodavat spike, e!
A Rachel? Svaki muškarac traži neku svoju 'Rachel', neku sasvim svoju animu. Malu kovrčavu sam prvi put sreo, zamislite na šahovskom prvenstvu osnovnih škola. 6. razred osnovne škole. Sjedim na drugoj tabli i čekam protivnika. Pred mene sjeda zgodna mala prepotentnog osmijeha i vragolastog pogleda koji je dekoncentrirao sve dečkiće do sad. Vrti se po stolici i pokušava mi prodati gambitni potez. Di ćeš meni gambit, mislim si ja i igram slavensku obranu 2...c6, umjesto očekivanog 2...e6, da vidim curo od kojeg si materijala. Napustila je stol vrlo ljuta.
20 godina kasnije. Jurišićeva, "Kava i Knjiga". Bahato sjedam za stol za kojim sjedi crna dama..isti osmjeh, isti pogled, iste ruke. Prihvaćam damin gambit i za koji mjesec sam ekspresno pred matom. Predajem se pred matičarem uz neizostavnog Pavla i odu Ljubavi iz poslanice Korinćanima. No to je mala kovrčava. Izrasla je u opaku igračicu. A jel' znate zašto su žene u globalu lošiji šahisti ? Pa zato jer, kao i uostalom sve u životu, shvaćaju jako ozbiljno, pa tako i najobičniju šahovsku partiju.
Samo ženi može pasti na pamet misao da je ljubav poput šaha;
uvjek te zajebe neki konj!
|
06.06.2004., nedjelja
TUŽNA KRONOLOGIJA MOJEG PADA
Sigurno se pitate što sam napisao za Štefa u onom pismu? Onom u priči "Što sve treba za ljubav?" Pa evo vam ga na.., ali nemojte sad da to odmah poćme kružit internetom ko sevkin film. Jer ako Đurđa buddhe tužna u nekom supermarketu.., zanimljivo, Đurđa se zove isto ko svoja mama, imat ćete posla sa mojim kumom. Evo na ovoj kompromitirajućoj sliki možete me vidjet kako šapućem svašta na uho svom kumu. To je ujedno odgovor i poruka svim onim zlobnicima koji se pitaju kako sam se uopće našao na ljevoj strani, među cool blogovima.
Kako postići stanje potpune odsutnosti želja?
Za to trebam iskreno poželjeti svetost
Ako poželim svetost
Bog će mi poslati ženu
Ako poželim ženu
100 % će me odvuči od svetosti
Ako me odvuku od svetosti
Društvo dječaka
Dat će mi dimenziju grčkog filozofa
No oni kvare mladež
Ako pokvarim mladež
Tvojoj će mami pokazivati
Moje slike po gradu i govoriti
Hej Đurđa, dali bi htjela
Jednog ovakvog za svog zeta?
I ti bi bila tužna skup sa svojom mamom.
Onda bih morao osnovat band
No mrzim frajere na bas gitarama
Onda ću postati pjesnik
Pa ću pisati po nekom Forumu
Pa ću poželjeti napisati knjigu
Knjige će donijeti
Moljce
U moje deke
I postat će hladno
Pitam se
Kako uopće preživjeti
Ovu zimu?
|
04.06.2004., petak
U pOTRaZI zA IzgGubLjeNIm rEMeNOM
Od svih knjiga morao sam uzeti baš Marcela !
Marcele, kako me ubijaš u pojam mirisima svojih kolačića, somnambulu, svećeniče dokonosti.
Marcele, ako se pritajim u postelji, hoćeš li mi šapnuti kako zaustaviti cvilež jetre dok odbija veliku koncentraciju vremena na tako malom prostoru?
Marcel zna. No on šuti.. Dok ja promatram pore na vratovima sestara kako srču neonsku mliječ, Marcel polako zauzima sobu. Širi se kao biljka iz dubina svemira sa suludim planom da zavlada svijetom. Polako. Bezobrazno. I sistematski.
A ja sam raspet ovdje, cjevčice mi posljednja večera.
Marcel je sada ovdje zakon. I tko sam da se pobunim protiv njega? I nisam došao da ga ispunim kako reče tesar iz Nazareta. Ako bih promijenio vibraciju svoga bića vjerojatno ne bih bio dostatan ni da ispunim sve čajne kolačiće ovog svijeta.
One sa pekmeznom zvjezdicom u sredini.
S lijeve i desne strane leže mi razbojnici, istina, no oni neće povjerovati u moju datost da objavim sve tajne kolača.
Istih onih koje je Marcel uvio u tajanstvene izmaglice Materiae Magicae. I da im velim, kažem vam već danas ćete sam mnom biti negdje.., štojaznam, morao bih izmišljavati. Mjesta. Mjesta koja ovi nose u svom reveru nalaze se samo na specijalnim kartama ako izuzmemo München.
A ja sam tad povjerovao mnogo stvari:
Da je moj remen uistinu promijenio vlasnika
Da su bolnički kreveti mjesto gdje muhe igraju domino ostavljajući crne točkice.
Da sestre mirišu na zapršku i da su tužne.
Da sokovi imaju svoje mjesto, ne i pod suncem.
Da J.B. maršal nije J.B. bravar, nego je ruski agent.
Prvi je ostao bez noge, a drugi bez prsta i ljubavi.
Izdat će me večeras poljupcem, Marcel, i ja ću nestati pod okriljem noći u lađi od materijala još neviđenog od ovog svijeta.
Postavit ću krišom tebe na svoje mjesto.
Da nosiš dalje teret od kolača.
Oprousti mi Marcele.
|
Priča o Seve, Šukeru i barem još 40 rajskih hurija
|
Mislim, ono, svi sad pišu o Seve. Nisam htio ništ pisat ni komentirat o Seve, al prekjučer su tu kod mene u uredu naklapali jeli onaj tip sa snimke Šuker ili nije. Onda je ipak ispalo da nije. No ja sam se sjetio kako sam prije par godina napisao jednu priču koja, evo uoći europskog nogometnog prvenstva ponovno dobija na aktualnosti.
Ako izuzmemo pokoji neboder, moram vam priznat, da, fale mi Arapi. Ovdje kod nas, kad uđeš u birtiju jedino ti društvo radi ukazanje anđeoske Severine sa plakata. I gomila zgužvanih likova uz šank. Vele da anđeli čuvaju pijance. Za ove ovdje dovoljan je i Sevkin plakat. Kod Arapa, lijepo uđeš zamoliš čaj, pijuckaš i ne prođe ni 2 minute, a da neki ne zapodjene razgovor. I came from Croatia. Ne, ne ne.. nisam iz Rusije objašnjavam, Hrvatistan, We came from Persia, Iran, mi Hrvati, yes. S njima barem možeš do mile volje pričkati o Titu i Šukeru. Sve znaju. Ahhh, Tito, great man!!. Omar Sharif and Tito, friends, velim ja. Nude mi shi-shu. Ne hvala, prejaka mi je, možda ako imate nakhlo tufaha, duhan od jabuke s melasom, da malo pućkam s vama i eto, uz malo božje pomoći, neću pobrat tuberkulozu, ins'allah. Ubrzo je na stolu i garnitura domina. Lokalni maher zauzima mjesto. Drži i po deset pločica u prstima. Cerekaju se i iščekuju da me razvali. Puštam mu prvu, a onda ga derem ostale tri. Hehehehe, I told you, we came from Iran. Klimaju glavom.
Kad smo kod Sevkinog plakata, uh dobar je. Rado bi s tim plakatom napravio dobar bussines s Arapima. Tako izgleda prava rajska hurija dečki moji!!!! No bojim se da im to previše ne raspali maštu. Radi Sevke koja pjevuši u džennetu 'mala je dala', mnogi od njih bi poželjeli postati šehidi. Onako veselo uprćeni eksplozivom i upaljačima, razletjeli bi se po svim zračnim lukama.
Imam jednu karakternu manu koja me često dovodi u neugodne situacije. Ne pamtim imena, ali pamtim face. I razgovore. Mogu prepričat svaki razgovor počevši od onog s pedijatricom u Zajčevoj. Zato i volim Arape. Svi se zovu ili Muhamed ili Naser. Sjećam se tako jednog razgovora s Muhamedom. Sjedimo tako nas dvojca na dini i promatramo sazviježđe Oriona iznad nas.
- Volim pustinju- rekoh nakon, osjećam je u sebi. Svako od nas trebao bi prepoznati čistoću i jednostavnost pustinje u samom sebi i pronaći svoj put kroz pustinju života.
- Znaš šta, idete mi na jetra, vi zapadnjaci. - odgovorio je Muhamed- dolazite ovamo i bauljate po pustinji, tražite odraze nečega čega već odavno nema.
- Ne razumiješ, inzistirao sam, ovo je povratak iskonu, u ovom pijesku su zametene stope drevnih proroka, ova pustinja je natopljena suzama ljubavnika i...
- Ma u ovom pijesku je zameten drek deve moga strica, ostaci romelovog korpusa i otpadnih kemikalija s obližnjeg bušaćeg postrojenja.
- Ne, ne, pustinja je više od toga, ona je odraz onoga u nama.
- Pustinja je stara vještica. Ona vas zaludi i postajete njeni robovi.. A ona je stara ljubomorna bludnica i uzima obličje kakvo želite vidjeti i to je sve. Nakon nje ostaju samo iskorišteni ljubavnici. Pogledaj oko sebe, ovuda je nekad tekao Nil. Sada je sve puno okamenjenog drveća. Ono je pretvoreno u silikat. Apsorbiralo je silicij iz pijeska. I okamenilo se. Petrificiralo. To su jedine istinske, kamene suze ove pustinje. I ona ne treba nikog drugog. Vi svi koji dolazite. dolazite uzalud i neće dobiti ništa. Samo će vam se oduzeti i ono malo što imate. Ako malo bolje poslušaš vjetrove ona još i dan danas nariče samo za njim. Nekad je plavio preobilno njezina bedra, ali danas ga ovdje više nema. Čuješ li? Ona se samo sveti budalama kao i ti.
- Možda si i u pravu. Ali svi ovi gradovi, ljudi i hramovi, svaki od njih mi priča 1001 priču. Otvara mi svoje srce i nudi ga na dlanu...
- Mi smo samo vješti trgovci, pa tako i duh koji sad nastanjuje ove prostore. Prijatelju, sve ovo oko tebe su samo razvaline i aveti. Sve o čemu ti govoriš je već odavno odvibriralo i napustilo ove prostore. Sve što se može čuti je naricanje pustinje i ništa više. Ovo sve je mrtvo. Nema misterije, nema duha. Potraži ga negdje drugdje.
Dugo smo šutjeli.
- Znaš šta ću ti reći,.. Muhamed je prekinuo šutnju i vješto pljucnuo među oči pustinjskog akrapa koji je provirio ispod jedne suhe travke, - za sve je kriv onaj homić Peter O'Toole. Svi ste se nagledali Lawrencea od Arabije. I to je to. Eto. Nego pričaj ti meni kako je ono kad je Šuker lobirao Šmajhela..to nikad neću zaboravit...Pričaj mi o utakmici s Njemačkom. Onaj gol Jarnija...bože, sigurno je bila prava ludnica u vašim gradovima...
|
03.06.2004., četvrtak
Što sve treba za ljubav?
- Kako se ovako krasna žena uopće zaljubila u tebe?-
upitao me iznenada Štef misleći na malu kovrčavu, dok smo zjakali u prazno na terasi kafića. Štef je, ono, pravi primjerak zlatne mladeži. Klasična hrvatska bajka: visok, iznimno zgodan frajer tijela do u najsitnijeg detalja razrađenog u teretani. Uspješan mladi pravnik, roditelji tajkuni, nekretnine po Zagrebu i moru. Jahta, auti i razne sponzoruše koje se grebu za njegovu naklonost.
- Napisao sam joj pismo rekoh. .
- Ma da? Pismo?
- Hmmm da. Pismo. Onako pravo starinsko, rukom pisano pismo. Znaš da sam nepopravljivi romantik.
- Napiši mi pismo !! – reče.
Ovo nisam očekivao. Da pred moj bušaći toranj izgubljen negdje u pustinji bane Mali Princ s molbom da mu nacrtam ovcu..ajde de, čak i to bih mogao nekako mentalno obuhvatiti, ali da Štefu pišem ljubavno pismo? To zaista od njega nisam očekivao.
- Hmmm, rekoh, ne želim na sebe navlačiti tuđu karmu. Napiši joj sam.
- Ne seri... mora bit uvjerljivo.
- Ali ti imaš sasvim dobru moć uvjeravanja, kimnuh na parkiranu CLK mečku. Nisam već dugo pisao ljubavna pisma. Nisam u formi. Uostalom, za to treba bit prisutna ona neka alkemija.-
- Hehehe Porto, koji čarobnjak ne želi isprobati dali stara magija još uvijek funkcionira?-namignuo je. Hajde, zamisli da je ko u westernu: Porto, revolveraš koji je odavno objesio svoje coltove na klin, poželi ponovno iskušati svoje umijeće…ili je situacija takva da se u njemu probudi ono nešto ljudsko, neki poriv da spasi gradić, prijatelja u nevolji ili voljenu ženu. Može? Ovo pismo STVARNO mora bit uvjerljivo…
Ne ne i ne, odolijevao sam njegovim uvjeravanjima, jednostavno, ne želim se petljati u tuđe živote. No među nama, iskreno, iz čiste muške ljubomore nisam htio glumit Cyrana de Bergeraca da bi Štef imao svoj ubod na kraju balade.
***
Napisao sam ga nalivperom na kvalitetnom papiru. Bilo je to dobro pismo. Mrak pismo. Pravo remek djelo. A ako je ne zdrma sadržaj, ak pada na formu, tu je i moj fini kaligrafski rukopis koji u kombinaciji sa tehničkim pismom jednog inženjera izgleda zaista efektno. Samozadovoljno sam se smješkao dok sam drugi dan pred Štefom ispisivao na koverti njeno ime i adresu. Ak' ovo upali, pokosit ćeš mi cijeli brijeg na viksi. Nema frke stari, vječni dužnik, reče Štef, otme mi pismo iz ruke i odjuri prema poštanskom sandučiću.
***
Prošla su tri mjeseca otkako ga nisam vidio. Kao da je u zemlju propao. I dok smo neki dan gledali tekmu, zaustavio se CLK Iz njega je izašao Štef, mahnuo nam veselo te otcupkao oko auta kako bi otvorio suvozačka vrata. Iz kožnog zica mečke iskoprcala se majušna debeljuškasta ženica s trajnom i rinčicama, uistinu katastrofalnog tena. Stepli smo se u nevjerici kad ju je obujmio oko mjesta gdje bi se, barem prema anatomskom atlasu trebao nalazit struk i nježno privio k sebi. Micica, prošaputao joj je, odi da te upoznam s dečkima. Micica? Ne zaista, zaista nismo registrirali kad su naši uvalili srbima izjednačujući gol.
- Da vas upoznam, rekao je galantno, ovo je Đurđica… Đurđica ovo je Miki. Domić, Kanta, Porto..namignuo mi je diskretno, moji prijatelji.
- Đurđica ???-zagrcnuli smo se u stavu mirno. Ona se samo nasmiješila otkrivajući svoje žute štakorske zube s kojih se odronjavao kamenac, zatreptala blaženo sitnim mišjim okicama i otišla u WC lomeći gležnjeve u štiklama. Mogao bi se čak i zakleti da je imala i grbu. Štef ju je otpratio dugim zaljubljenim pogledom sve do vrata, a onda nam je diskretnim pokretom ruke pokazao kako Đurđica skriva nogometnu loptu ispod svoje majice.
To je ona?? Ovaj, pismo, ovaj… mucao sam. Stari, molim te oprosti mi sve duge moje karmičke, kao što i ja tebi opraštam onaj brijeg za košnju…
- Nemoj bit takav tako Porto…- ozbiljno me ukorio Štef.
Jer za ljubav..., podučio me konspirativno unijevši mi se u lice,
za ljubav treba imat dušu.
|
02.06.2004., srijeda
skener žutog tiska
Ja dobio sam, dobio sam skenera na daaar..,
mali skener Fujitsu Fi4220c za svoj rođendaaan…
Skeneruuu, maleeniiii…
Sjećate li se te pjesme u verziji s lutkicom? Kao mali, non stop sam je vrtio na gramofonu slažući pri tom figurice po ploči da se vrte do besvijesti ko na ringišpilu. Moj mali svijet.
Btw, ja i dan danas vjerujem da je zemlja ravna ploča, disk na leđima divovske kornjače…
No u što vi vjerujete? Vjerujete li u djeda mraza? Vjerujete li u dobrog Isuseka ili Svetog Nikolu koji materijaliziraju vaše želje?
Sva sreća da nisam od onih koje su bake i mame učile da se prije spavanja moljakaju nekom spiritualnom autoritetu za ovo ili ono. Postoji vic o Ivici i Marici u kojem mlađi Ivica škica svoju stariju sestru Maricu kroz ključanicu dok ona u kopaoni stoji pred ogledalom, dira se po celom telu i mantra: hoću muškarca... želim muškarca… Drugi dan, kad se predvečer vračao iz škole, imao je što i vidjeti: Maricu i nekog tipa kako se drpaju na klupici u parku. Ivica požuri kući, popne se na šamrlek* pred ogledalom, uhvati se za pimpiča i zavapi: hoću bicikl !!! želim bicikl !!!!
Hehehe, sjećate li se i onog lokalnog fakera Raula iz filma "Jamón, Jamón" (Šunka Šunka) Bigasa Lune, kad je onomad prašio gospođu koja ga je angažirala da zavede Silviu i kad mu je ona, isprobavajući njegove reference, u magnovenju rekla... oh, dobit ćeš sve što hoćeš!!! Reci, što želiš? A on ni pet ni šet, nego... Kawasaki !!! WOOOOOOOOOOO!!!!
Onaj Koheljo veli da ako nešto uistinu i želimo, cijeli ovaj svijet se odmah uroti da to i dobijemo.
No kako protumačiti ovo…
Sjedim danas u uredu kad eto ti na vrata dva tipa. Prozovu me i tutnu pred mene ogromnu kutijetinu, natjeravši me da potpišem primitak. Skener. Kakav vražji skener? Al lijepo piše moja soba, ime i prezime. Nisam stigao ni dovoljno načuditi kadli banu i likovi iz informatičkog servicedeska, zbace me sa stolice i prionu na instalaciju skenera.
Informatičari u velkim firmama, to su vam oni tipovi odsutna pogleda koji nešto stalno mrmljaju sami sa sobom, koji firmom plahutaju potpuno nedodirljivi i nedotaknuti od izvanjskog svijeta, koji prolaze kroz vas kao uopće ne postojite. To su oni likovi koje, kad se sve ruši ili kad vaš PC poharaju nesreće, crvi i virusi, kad vamnajviše trebaju, ne možete nikako dobit. Novovjeki su to shamani i vračevi pogađaći koji kad se i pojave nakon mjecec dana imaju nekoliko opakih spellova, od kojih se mi svi smrznemo jače i od samih windowsa. U stilu... koji je sad kurac? opet si nešt' prčkao, a? jesam ti lijepo reko da ništ ne diraš?
- Pa nismo mi ništ…- branimo se uvijek kolektivno, jer nema kolektivne krivnje- srušilo se samo od sebe…- Onda nas samo uz gnušanje ošinu pogledom, sjednu za PC te nakon što provedu dva sata prtljajući i piljeći u ekran onim svojim tupim pogledom, mrmljajući neke nerazumljive mantre sebi u bradu vele…ništa se sad tu ne može… koja budala ti je to sve instalirala ? Vratit ću se, vele namrgođeni, i nemož ih dobit sljedećih par mjeseci. Tako je to valjda izgledalo i u davna vremena kad su se grčki bogovi pojavljivali među ljudima ljuti zbog bespotrebnog uznemiravanja u nekom lokalnom okršaju oko neke ženske.
I tako… Sve u svemu, isporučili su mi i prištekali skener… Zašto baš meni?
Nisam želio nikakav skener. Nisam želio baš ništa, baš ništa za što bi se itko, a kamoli cijeli svijet urotio da to uistinu dobijem. Hajde dobro, potajice sam želio da proradi moj blog, da ne šteka više, ali od danas ne radi niti cijeli www.blog.hr. Zblokiran skroz naskroz. A skener? Eno ga tamo. Čuči na stolu u tišini i vreba poput neke alienske Gigerove hightech zvjerke. Gleda on mene, gledam i ja njega, al sve onako na distanci. Lampica mu blinka i šalje mi mi subliminalne poruke, mami me da priđem i uključim ga.
Ovaj prokleti skener mi stvarno ne treba. A kad nešto stvarno, ali stvarno trebam npr. disketu, florescentni marker ili kalendar sa Severinom, prođu bar tri mjeseca…jer treba javni natječaj i za jebene spajalice i to minimalno tri ponuđača. Sve ovo sa skenerom me stvarno uznemirilo. Malo sam se i raspitao uokolo, no ubrzo sam došao sam do zida šutnje svud oko mene. Nitko, ama baš nitko ne zna tko ga je, kada i zašto naručio!?!?!?
Promaklo mi je ima li dostavljač u džepu mandure paperback izdanje J.D. Salingera «The Catcher in the Rye» jer to bi nedvojbeno ukazivalo na neku od conspiracy teorija. Čak sam pročitao i sve tjedne horoskope, nije li možda riječ o nekoj konstelaciji koja smrdi na kozmičke dimenzije cijele priče? I evo ga na…U «Nacionalu» piše da me Venera štitila od neugodnog Jupitera, no veli, da mi promjene koje se događaju budu koliko toliko razumne i da upravljam njima, a ne da ih samo nemoćno promatram.
Znači još bi trebao znat i upravljat ovim prokletim strojem, a ne samo ga gledat? No u novom «Globusu» broju piše da se nepovoljnim aspektima pridružuje i čiča Uran te da se ne smijem uzbuđivati radi sitnica i da pazim na živce. Sve me ovo podsjeća na Terry Gilliamov «Brazil», na Kafkine romane…
Đisuskrajst.., gle, evo piše i da Kafka izlazi sljedeći u biblioteci Jutarnjeg.
Ko će da me spasi?
|
01.06.2004., utorak
Šlauf za more tuge
Da, istina je… Imam šlauf oko struka. Prvi put sam ga primijetio prošlo ljeto. Na mojoj sjeni jednostavno nešto nije štimalo. Dobro, nije to ništa drastično, ali dovoljno da me učini nesigurnim i utjera u kupaće bokserice. Osim toga, klima uređaji u uredu predstavljaju muzejski primjerak, svi stalno kašljucamo i imamo problema s plućima. Zbog svega toga, posjetio sam homeopatskog liječnika. Tip me ispitivao tri sata...
Priču možete pročitati u zbirci Buddha u supermarketu, Naklada Ljevak, 2006.
|
Hraneći ptice za Evu
And Jesus was a sailor
When he walked upon the water…
Imena su samo površne stvari, poput vode koja se skupila povrh masnog naftnog mulja, plutaju poput lišća, kao odbačene radničke rukavice u obližnjoj otpadnoj grabi. Ona i ja svakako dijelimo neku dublju povezanost od mulja ove površinske separacije vode i nafte, od one teške navezanosti između muškarca i žene. Sve oko nje me uvijek iznova začudi i pitam se, zašto trošim svoje dragocjeno slobodno vrijeme sjedeći na klupi pokraj nje?
A danas je baš težak ljepljiv dan. .
Znam da postoji ime na koje se ono nešto u njoj odaziva. Znam da postoji taj zvuk koji, baš kao što i ove ptice u parku odmah reagiraju kad trga slanac i baca ga pred sebe. Podsjeća me na Suzanne iz Cohenove pjesme. Kad je ona tu, cijeli park je jedna predivna zvučna razglednica s Cohenom u pozadini. No ona je baš kao i Suzanne, sasvim jedinstvena. Zato je tako i ne zovem.
- Bok Eva!- velim. Eva nikad ne odgovara. Ona je preduboko negdje dolje. Baš poput mene i ona je dubinski oštećena. No dobro, ja sam profesionalno deformiran i bavim se ovim poslom koji se bavim. I njen otac se bavi istim poslom. Svi se u ovom kraju uglavnom bave tim poslom. Baš poput nje i ja sam dijete naftaša stoga i valjda uvijek polažem, spuštam svoje riječi do onih dubinskih, oku nevidljivih razina, slojeva za koje pretpostavljam da sadrže ono nešto što je skriveno od oka. Upravo tamo negdje dolje, pokušavam pronaći pravi onaj pravi sloj. Pričam joj, ali ona je uvijek ponovno i ponovno odlazi negdje drugdje, pronalazi mjesta da još dublje zalegne, da se još bolje sakrije. Nailazim samo na tragove, na sve one prazne ljušture školjkica…
Danas je baš teško. Danas nemam puno vremena, velim, i primičem ruku kako bi je možda dotakla njena kosa. Kad je ona u pitanju, nije lako ne dodirivati je. Ona je stvarno rijetka biljka, prekrasna mlada žena. Zbog takvih, ljudi su se dosjetili da samo šutke produže. Promatram ih kako škicaju ispod obrva, kako je svu poloču u birtiji, kako se hrane njome. Kao da naslutila moju ljutnu, pojavila se nenadano iz svojih dubina i rekla:
- Ma oni su samo psi…
A zatim se ponovno izgubila, prelomivši svoj slanac. Trebalo je nahraniti sve te ptice.
***
Vraćali su se jednog jutra u zoru sa neke fešte. Njezin otac je bio umoran od smjene, od cijelonoćne pijanke i tada se dogodila nesreća. Sletjeli su s ceste i razbili se preko kanala. Ležala je dugo dugo sva skršena u olupini. Ležala je dok je po njoj cijedio dizel i gušio je. Kada je napokon otvorila oči, primijetila je pokraj sebe u šipražju, ščućurenu neku pticu. Vidjela je i kako dolaze lovci na obližnje polje. Spazila je i lovačke pse, promatrala ih kako jure prema šipražju oko kanala.
-Psssst...- šaptala je ptici, budi tiho. Bacala je joj je komade keksa. Pssssst…-
A onda su došli psi i počeli mahnito lajati pred njenim licem i ptica je poletjela. Onda se zapucalo svud uokolo. Onda je pukla i Eva. Onda su ih našli. Onda se stari malo otrijeznio, a nije mu bilo ništa. Onda je počela drama, jer je imala otvorenu rupu na glavi i umirala je, no jedan od lovaca bio je talijanski doktor i on ju je spasio. Taj tip često dolazi u lov i na kurve u ove krajeve, pa mi je jednom dok su ga nalili na šanku hotela, ispričao kako je Eva stradala. I upravo on joj je sredio liječenje u Italiji. On se sav uspali dok priča o njoj, a onda to sve ugasi alkoholom. Debeli stari prdac.
To su samo psi.
To je, veli, Eva rekla prije nego što je pala u komu.
***
Sjećam se kako me ko klinca stari uzimao u terenac i vodio u obilazak uprave radilišta i na bušotine. Mislim da sam tada prvi put sreo Evu. Ili je to bilo u nekom radničkom odmaralištu? Ne sjećam se više. No dobro prepoznajem taj zvuk terenca. To njen otac zaokreće oko parka, ulazi u ulicu i znam da Eva i ja nemamo puno vremena.
- Eva, zovem je, daj stara, znam da ima nešto tamo dolje. Pusti da se to probije do površine. Daj poteci više Eva, hej?-
Ništa.
Jeep se zaustavlja, izlazi njen otac u radničkoj manudri. Pozdravljamo se, rukujem se s dečkima nalazeći neki dobar izgovor za neodlazak u birtiju na koju rundu. Njen stari ima velike, grube pocrnjele bušačke ruke. Miriše na naftu i pravi se da je dobar, jednostavan čovjek. Kad dolazi nakon smjene u grad, sjeda na klupu, dodiruje joj kosu i ljubi je po obrazima kao da je dijete. Dođe mi da ga napucam nogom u facu. Nešto mi tu smrdi jače od nafte. Smrdi i cijela doktorova priča. Što je radila tako kasno vani? Selo zna. No ono šuti, a ja ni ne želim znati.
***
Nema je već dugo. Možda je u Italiji? Ne viđam ni njenog starog da ga pitam. Tko zna gdje je odselio sa svojom bušaćom garniturom. I eto tako… Sjedim tu u parku sa slancem u ruci i trgam ga. Dok zamišljam njene oči, dvije velike plahe ptice tamne poput jarka, duboke poput bušotina u koje polažem svoje cijevi, svoje nade za nju, hranim njene ptice da ne odlete zauvijek.
|
|
