- Kako se ovako krasna žena uopće zaljubila u tebe?-
upitao me iznenada Štef misleći na malu kovrčavu, dok smo zjakali u prazno na terasi kafića. Štef je, ono, pravi primjerak zlatne mladeži. Klasična hrvatska bajka: visok, iznimno zgodan frajer tijela do u najsitnijeg detalja razrađenog u teretani. Uspješan mladi pravnik, roditelji tajkuni, nekretnine po Zagrebu i moru. Jahta, auti i razne sponzoruše koje se grebu za njegovu naklonost.
- Napisao sam joj pismo rekoh. .
- Ma da? Pismo?
- Hmmm da. Pismo. Onako pravo starinsko, rukom pisano pismo. Znaš da sam nepopravljivi romantik.
- Napiši mi pismo !! – reče.
Ovo nisam očekivao. Da pred moj bušaći toranj izgubljen negdje u pustinji bane Mali Princ s molbom da mu nacrtam ovcu..ajde de, čak i to bih mogao nekako mentalno obuhvatiti, ali da Štefu pišem ljubavno pismo? To zaista od njega nisam očekivao.
- Hmmm, rekoh, ne želim na sebe navlačiti tuđu karmu. Napiši joj sam.
- Ne seri... mora bit uvjerljivo.
- Ali ti imaš sasvim dobru moć uvjeravanja, kimnuh na parkiranu CLK mečku. Nisam već dugo pisao ljubavna pisma. Nisam u formi. Uostalom, za to treba bit prisutna ona neka alkemija.-
- Hehehe Porto, koji čarobnjak ne želi isprobati dali stara magija još uvijek funkcionira?-namignuo je. Hajde, zamisli da je ko u westernu: Porto, revolveraš koji je odavno objesio svoje coltove na klin, poželi ponovno iskušati svoje umijeće…ili je situacija takva da se u njemu probudi ono nešto ljudsko, neki poriv da spasi gradić, prijatelja u nevolji ili voljenu ženu. Može? Ovo pismo STVARNO mora bit uvjerljivo…
Ne ne i ne, odolijevao sam njegovim uvjeravanjima, jednostavno, ne želim se petljati u tuđe živote. No među nama, iskreno, iz čiste muške ljubomore nisam htio glumit Cyrana de Bergeraca da bi Štef imao svoj ubod na kraju balade.
***
Napisao sam ga nalivperom na kvalitetnom papiru. Bilo je to dobro pismo. Mrak pismo. Pravo remek djelo. A ako je ne zdrma sadržaj, ak pada na formu, tu je i moj fini kaligrafski rukopis koji u kombinaciji sa tehničkim pismom jednog inženjera izgleda zaista efektno. Samozadovoljno sam se smješkao dok sam drugi dan pred Štefom ispisivao na koverti njeno ime i adresu. Ak' ovo upali, pokosit ćeš mi cijeli brijeg na viksi. Nema frke stari, vječni dužnik, reče Štef, otme mi pismo iz ruke i odjuri prema poštanskom sandučiću.
***
Prošla su tri mjeseca otkako ga nisam vidio. Kao da je u zemlju propao. I dok smo neki dan gledali tekmu, zaustavio se CLK Iz njega je izašao Štef, mahnuo nam veselo te otcupkao oko auta kako bi otvorio suvozačka vrata. Iz kožnog zica mečke iskoprcala se majušna debeljuškasta ženica s trajnom i rinčicama, uistinu katastrofalnog tena. Stepli smo se u nevjerici kad ju je obujmio oko mjesta gdje bi se, barem prema anatomskom atlasu trebao nalazit struk i nježno privio k sebi. Micica, prošaputao joj je, odi da te upoznam s dečkima. Micica? Ne zaista, zaista nismo registrirali kad su naši uvalili srbima izjednačujući gol.
- Da vas upoznam, rekao je galantno, ovo je Đurđica… Đurđica ovo je Miki. Domić, Kanta, Porto..namignuo mi je diskretno, moji prijatelji.
- Đurđica ???-zagrcnuli smo se u stavu mirno. Ona se samo nasmiješila otkrivajući svoje žute štakorske zube s kojih se odronjavao kamenac, zatreptala blaženo sitnim mišjim okicama i otišla u WC lomeći gležnjeve u štiklama. Mogao bi se čak i zakleti da je imala i grbu. Štef ju je otpratio dugim zaljubljenim pogledom sve do vrata, a onda nam je diskretnim pokretom ruke pokazao kako Đurđica skriva nogometnu loptu ispod svoje majice.
To je ona?? Ovaj, pismo, ovaj… mucao sam. Stari, molim te oprosti mi sve duge moje karmičke, kao što i ja tebi opraštam onaj brijeg za košnju…
- Nemoj bit takav tako Porto…- ozbiljno me ukorio Štef.
Jer za ljubav..., podučio me konspirativno unijevši mi se u lice,
za ljubav treba imat dušu.
Post je objavljen 03.06.2004. u 19:29 sati.