Ne volim WC-e sa infracrvenim zrakama koje čekaju da ih prekine moj pimpić.
Ne volim piškiti kada me gleda to crveno oko. Podsjeća me na HAL-a 9000 i jednostavno se ne mogu koncentrirati na spasonosni mlaz. Cijelo vrijeme očekujem da me odnekud sa lijeve strane milozvučno oslovi sa: “Good morning Dave…” Hvatam se kako u sebi spremam odgovore na njegova propitivanja i kako akcija mojeg piškanja, koja je svakako u nuždi, ipak ne predstavlja opasnost njegove misije, da veselo oplakuje vodom keramičke školjke i tako si valjda umišlja da stvara život u pramaternici keramičke školjke u kojoj se onda plode i množe bakterije i alge.
Ne volim high tech WC-e u kojima ne znam kako pustit vodu iz nepostojećeg kotlića i koji me ne onda ne puštaju van iz kabine jer je nisam aktivirao.
Ne volim WC-e na odmorištima evropskih autocesta, ispred kojih čuče ispijene ženske iz Bosne, s trajnom, rinčicama i polupopušenom HB između prstiju iz koje se opasno naginje pepeo i prijeti da se surva poput kosog tornja u Pisi. Babe su to koje ubiru danak mojem mjehuru. I kako se onda mogu koncentrirati? Kada razmišljam o tome dali je pepeo pao ili nije. Jer ako padne na pločice, ženska će biti bijesna, na sve ono što je poremetilo njen flatline moždanih aktivnosti, zenbudističku tehniku kojom uspijeva odagnati sve one misli koje ju vraćaju u rodno selo, na muža koji veselo ispija mlako pivce na štengici ispred dućana sa mješovitom robom.
Žena će se naravno raspizditi na sve što dolazi iz ovih naših krajeva. Kao što je već jednom došlo sa sjevera ili sa juga, sa istoka ili sa zapada i poremetilo njenu svakodnevnicu. Odvuklo kćerku iza štale i otvorilo mužu rupu na zatiljku promjera 7,62 mm na isti način kao što je i on otvarao pivkanu na dovratku - naglo i beskompromisno, bez ikakvog prethodnog upozorenja. PLOP !! uz onu finu izmaglicu toplog i memljivog dimčića iz tamnog grlića flaše.., ajdživjeli!!
Ako padne pepeo, ženska će se naglo transformirati u nekog kafkijanskog birokrata i podsjetiti da sam dužan 1 Euro i prije nego što sam osušio ruke na sušilu za koji valjda postoji neka čarobna riječ koja ga pokreće. Neki tajni zapis, na Turskom, na Arapskom, neka komanda zračnim duhovima štoligajaznam…
Na trenutak postajem Prospero iz Shakespearove “Oluje” i naredjujem vjetru da krene iz sušila:
- Come away, servant, come.
I am ready now.
Approach, my Ariel, come.-
Sušilo, naravno, ostaje nijemo. A baba čeka tamo negdje vani, čuči poput Kerbera, spremna da izbulji na mene svoje urokljivo oko, tupo i veliko kao mlinski kamen. Obično dugo tražim 1 Euro, prtljam po džepovima i spremam se ubaciti ga u zdjelicu.
Ako padne pepeo, baba će me pogledati s mržnjom
Ako padne pismo, suočit ću se s njom i reći joj; šta je, šta gledaš, jebo te konj!
Ako padne glava, dat ću joj blagi smiješak, lahor s njene planine i blejanje jaganjaca.
|
