- Opet vrtiš te svoje filmove iz JNA?- uzdahnula je mala kovrčava u nevjerici bacajući površni pogled na ekran laptopa preko moga ramena. Eto to vam je hrvatska žena na hrvatskom ramenu. Zar smo se zato borili?
- Da draga. Što je muškarac, što je Porto bez JNA i brkova?- odgovorih
Volite li Antu Tomića?
Da vam budem iskren nisam ga nikada čitao. Uvijek nađem dobar izgovor za sve pa tako i za ne čitanje Tomića. Znate li za njegovu novu knjigu «Ništa nas ne smije iznenaditi?» Onu o JNA? Onu na čijoj naslovnici sramežljivo pulsira Lipovčev gologuzi vojak? Onaj bez hlača, gaća i uprtača?
Ovu subotu, bili smo u knjižari «Veble» i mala kovrčava je upotpunila svoju zbirku knjigica o aromaterapiji, a tip koji tamo radi je valjda ubacio bookmark sa Tomićevom knjigom. Mala kovrčava ga donese, postavi pred mene na laptop i umre od smijeha.
- Šta se sad smiješ?- obrecnuo sam se stavši odmah u obranu druga iz istog stroja- kad ti ja pričam priče iz JNA onda se ne smiješ nego kolutaš očima.-
- Ne znam.., nekako me podsjeća na tebe...- plesala je mala kovrčava sa vojnikom po zaslonu ekrana- evo, ja sam mala balerina, a ti olovni vojnik! Sad imam i ja priču iz JNA. Pravu pravcatu, a ne onakve trivijalne kakve volite pričati vi muški.-
Kod nas se ljudi dijele na one koji su bili na JNA i na one koje nisu. Na one koji imaju anegdotu iz JNA i na one koji nemaju sto reći na tu temu.
Ja najčešće pričam anegdotu kako sam sreo Radu Šerbeđiju, mrtvog pijanog na šanku Beogradskog Dramskog Pozorišta, pričam kako je odbio piće i kako se zamjerio nama sedmorici plavokosih iz Zagreba jer je onako u deliriju pomislio kako se valjda nalazi usred neke Krležine ratne drame. Jednostavno nije mogao skopčati kako ga je odjednom u nekom podrumu usred Beograda spopala gomila Zagrepčana u SMB uniformama i valjda je pomislio da ga proganja neka avet, bolesna šala Krležinog ciničnog duha. Možda vam jednom i ispričam tu anegdotu. Možda vam ispričam i to kako je počeo rat na mom djelu otoka. Ispričat ću vam, makar mala kovrčava veli da joj idem na jetra sa svojim pričama iz JNA, i veli još da kako mi muški možemo satima pričati fore iz JNA i da je to samo ide u prilog njenoj i placebinoj teoriji da smo svi mi muški latentni pederi.
- E mala moja, velim ja njoj, ako se cijeli Brešanov film vrti oko jedne trivijalne fore guženja iz JNA i ako može Tomić pisati o tome, zašto ne bih i ja?
- Zato jer je to lovljenje na prvu loptu, veli ona. To je tajni znak vas jarana iz vašeg bratstva i jedinstva, vas koji ste inicirani u tu sektu dok ste se trljali po trojca pod jednim tušem. Što ima smiješno u tome? Nas normalne to uopće ne zanima. Zgode veselih SMB momaka ? Pih…-
- I samo za tvoju informaciju oduvijek sam htio objaviti zbirku priča iz JNA. Nego jesi li ikad primijetila da su se dečki vraćali iz JNA, promijenjena pogleda? Onako, pomalo tužnog?- pokušavam je uloviti na emocije
- Promijenjena pogleda? Ja sam mislila da se vračaju radi promjene veša hiihohaha…-
- Ma nemaš ti pojma…- protestiram – ti se navlačila po tulumima sa tatinim sinovima dok smo mi ostali..
- Nisam!
- Jesi!
- Nisam…
Šutimo i durimo se. Na zaslonu laptopa i dalje stoji u stavu mirno, bez hlača i gaća nas dobri vojak, neki Krležin soldat, neki od nas. Gledam ja njega, gleda on mene. I puca me flashback. Za razliku od mog prijatelja Focusa koji svake noći ukopava tenkove po svojoj polovici kreveta, ja imam dvije vrste noćnih mora:
Prva je kad se bez gaća, gologuz vraćam na faks i saznajem da još uvijek nisam dao neki zadnji ispit, neki…pojma nemam koji, ali pokušavam mahnito prepisivati, a druga je kad se bez gaća vraćam u brigadu JNA i tražim ih po sobama i kazetama. Prva nema nikakva uporišta u stvarnosti, s drugom je počelo drugo poluvrijeme rata na mom otoku. To su moje osobne aveti. U svakom slučaju, sasvim dobar razlog da nikad ne otvorim Tomićevu knjigu.
Post je objavljen 25.06.2004. u 08:28 sati.