Što je snažnije od Muncha i njegovog "Vriska"? To svi znamo. Vrisak PMS-a.
No što povezuje Muncha i PMS? Što to poništava i izjednacava njihove svijetove? Što je to što očekujemo kao spasitelja, onoga koji ima doći, alfu i omegu? Omega point, jedno veliko poništavanje strašne bitke izmeđ snaga dobra racionalnog razmišljanja i horda zla kemije i hormona? Dali poznajete svog osobnog spasitelja? Dali ga vidite negdje na horizontu svijeta Palestine, simbola za pustinju vaših ispraznih muških života? Jer bez njega život je uistinu pustinja... Pustinja u kojoj mozete vikati do besvijesti i u kojoj nitko ne cuje vas vrisak. Pustinja u kojoj vam preostaju samo gorki skakavci, divlji med i jezikova juha vasše bolje polovice. Što je to? Hehehehe, dragi moji, ubost ćemo to na kraju balade.
Ja sam u milosti. Ja ga poznajem. Ja sam njegov prorok. I utirem mu staze. Pronasao sam ga jednog dana, kada sam bio grubo poput Sv. Pavla do je jos bio Savao, zbacen sa konja svojeg ega, oduzimanjem daljinskog usred tekme ili snimke fighta K1 na Eurosportu, na putu za svoj neki svoj Damask. Tocnije receno kiosk. Postoji jedan kiosk u mom kvartu koji radi malo duze od ostalih. Na njemu mozete pronaci sve one faktore srece, mira i stabilnosti koje u one dane. Sad mi je jasno zasto poglavlja svetih tekstova tako cesto pocinju sa «U one dane...». U one dane kad ste jednostavno krivi sto ste zivi. U Bibliji recimo, u one dane Josip nije bio doma. Izmislio je valjda neki poslic oko koza, inscenirao je nesto vazno, otputovao, pobjegao od Marije glavom bez obzira. Mozda je isto tako, poucen mudrim savjetima starih i mudrih otputovao po neke slatke datule ili je jednostavno bio poslan po njih u neku udaljenu oazu, na neku svoju trznicu, bas poput mene?
Šalju nas tako one, šalju... Šalju nas poput one snahe-guje iz «Šume Striborove» sto je poslala majku onog imbecila u sumu, na led po ribu. Šalju nas po te slatke faktore srece, bez obzira na vrijeme, na mjesto, na kisu, snijeg, bez obzira na utakmicu. Bez imalo obzira na napetu knjigu ili epizodu Voyagera koju smo iscekivali cijelu vecer. Šalju nas mrcine usred onog prvog drijemeža, onoga u kojem se regeneriramo i punimo, usred kojega se ponovno povezuju nasi tanki ispaceni zivci. Salju nas. Da.
Možete nas prepoznati kako unezvjereno bauljamo po kvartu iza 22 sata i molimo trgovce da ne zatvore trgovinu, kako obilazimo u panici benzinske pumpe, razmjenjujemo iskustva gdje je ko vidio Dorinu, Milku sa lješnjacima, gdje se skriva Bananko, a kuda sve idu kanali distribucije čokoladnih Tortica. Gdje ima Jaffa keksa, ali ne onih španjolskih ili domacih, nego srpskih jebote, onih «crvenkinih» jer su jedino ti najbolji, gdje su Mozart kugle a gdje je neodoljivi Raffaelo. Sve to moramo znati zelimo li prezivjeti «U one dane». Izmjenjujemo iskustva i obavjesti onako u prolazu baš kao sto smo nekad kao klinci razmjenjivali sličice "Fudbalera i timova." Vec se znamo. Bijednici. Sretnem recimo Kizu kako se smuca kvartom i trazi Bobi stapice u kombinaciji sa Mikado cokoladom od rize. Ja mu velim da ne ide u ducan kod "suseda", jer nema Bobi stapica, nego samo Kviki stapica, a on mi veli npr. da je Švedska nabila Bugare s 5:0
Mozda me i poznate. Ja sam bio onaj sa Jaffa keksima. Sve dok nisam upoznao svog Spasitelja! I tako sam te veceri, lutao pustinjom kvarta u potrazi u potrazi za kompenzacijom mira u kuci. Kod «suseda» sam zakasnio, kod «Iveka» takodjer. Na pumpi ih nemaju, rekli su mi da su vidjeni «na čošku», ali nije ih bilo. U videoklubu ih ne drze vec dva mjeseca... Osjecao sam se jadno. Cijeli svijet kao da se rusio oko mene. Vec sam se pripremao na najgore. Dosao sam na kiosk reda radi.
- Bok mala. Nema ih?
- Nema...- slegnula je djevojka ramenima i salazaljivo me pogledala. Listao sam Svjetlost, Budo, Shaolin, Hi-Fi, Bug, tek tolko da povratim samopouzdanje,
- Da probas s ovim? - rece djevojka podigavsi obrvu, tutne mi kartonski paketic u ruku, namigne i sapne konspirativno - Vjeruj mi, pali!
Dosao sam doma. Mala kovrcava dominirala je trosjedom poput Sfinge spremne da me prozdre ukoliko necu udovoljiti zagonetki njegog PMS-a. Daljinski je, u znak totalne kastracije, bio dominantno u njezinim rukama. Skenirala me od dovratka. Nervirao ju je svaki moj suvisni korak dok sam skidao kaput i cipele. Prisao sam plaho i pustio pred nju kartonski paketic.
- Ooh..., orgazmicki je prostenjala, rasparala karton kutije iz njene utrobe istresla sve one male debeljuskate stvarčice na svoje krilo, manhnito drapala sa njih one srebrno crvene stanioliche, trpala u usta njihov sadrzaj i fufljala u magnovenju ociju velikih poput spekula:
- Ne, ne...ono... njam..gut... Ti mene stvarno, ali ono stvarno voliš! Niti jedan muškarac me nije tako dobro poznavao kao ti... Ja sam stvarno sretna zena !!! -
I sada, dragi moji, da vam napokon odam što je tajna njene mjere?
Što je snaznije od munchovog vriska?
Što je snaznije i od PMS-a?
MUNCHMALLOW !!!!!!!!
Post je objavljen 15.06.2004. u 18:07 sati.