Herostrat i ja sjedimo u bircu i čekamo utakmicu. Imamo šalove, majce i osjećamo neku napetost među nogama. Svaki put kad Herostrat dođe u Zagreb iz svoje provincije, obavezno ga vodim u vožnju plavim tramvajem. Vodim ga i u zoološki. Ne znam zašto je tome tako. Zašto mu je toliko važan zoološki? Ne pitam. Možda mu je prvi doticaj sa prijestolnicom bio baš preko zoološkog vrta? Možda je upravo tamo doživio kulturološki šok spoznavajući da postoje i neki drugi, raznovrsniji oblici života osim galeba, brancina, Toma i Jerrya. A možda je od malih nogu slušao od starijih kako u Zagrebu žive samo oni tamo neki majmuni koji se jednom godišnje spuštaju na more?
I sjedimo tako u bircu pred plazma ekranom. Mi muži. Mi navijači. Mi Hrvati.
Promatram te Hrvate kako sjede uokolo u grupama pokušavajući biti opušteni pred tekmu pa narućuju treće pivce. Gledam ih, dok osjećaju kako im arterije postaju sklerotične,
dok primjećuju kako im sjećanja venu poput peršina,
dok gledaju kako im žene postaju debele i neugledne i dok premeću uvijek iste požudne misli kako bi rado maznuli jednu od ovih gipkih cura što šeću od solarija do fitnesa svoju pupkovinu što miriše na kokos.
Navijačke pjesme nisu muzika. Muzika je nešto drugo. Nešto s violinama ili back vokalima u haljinicama. Pjesma je ono što čovjek primjeti tek kada je prevaren, kada shvati da nije rođen u raju, da mora raditi, zarađivati, znojiti se i stiskasti zube, patiti i umrijeti. Kroz pjesmu čovjek primjećuje da svaka stvar ima neku kvaku 22 i da njegovi snovi ostaju iluzije.
Pjesma je ono prvo što zamukne kad naši na terenu ne igraju dobro.
Post je objavljen 14.06.2004. u 11:40 sati.