Od svih knjiga morao sam uzeti baš Marcela !
Marcele, kako me ubijaš u pojam mirisima svojih kolačića, somnambulu, svećeniče dokonosti.
Marcele, ako se pritajim u postelji, hoćeš li mi šapnuti kako zaustaviti cvilež jetre dok odbija veliku koncentraciju vremena na tako malom prostoru?
Marcel zna. No on šuti.. Dok ja promatram pore na vratovima sestara kako srču neonsku mliječ, Marcel polako zauzima sobu. Širi se kao biljka iz dubina svemira sa suludim planom da zavlada svijetom. Polako. Bezobrazno. I sistematski.
A ja sam raspet ovdje, cjevčice mi posljednja večera.
Marcel je sada ovdje zakon. I tko sam da se pobunim protiv njega? I nisam došao da ga ispunim kako reče tesar iz Nazareta. Ako bih promijenio vibraciju svoga bića vjerojatno ne bih bio dostatan ni da ispunim sve čajne kolačiće ovog svijeta.
One sa pekmeznom zvjezdicom u sredini.
S lijeve i desne strane leže mi razbojnici, istina, no oni neće povjerovati u moju datost da objavim sve tajne kolača.
Istih onih koje je Marcel uvio u tajanstvene izmaglice Materiae Magicae. I da im velim, kažem vam već danas ćete sam mnom biti negdje.., štojaznam, morao bih izmišljavati. Mjesta. Mjesta koja ovi nose u svom reveru nalaze se samo na specijalnim kartama ako izuzmemo München.
A ja sam tad povjerovao mnogo stvari:
Da je moj remen uistinu promijenio vlasnika
Da su bolnički kreveti mjesto gdje muhe igraju domino ostavljajući crne točkice.
Da sestre mirišu na zapršku i da su tužne.
Da sokovi imaju svoje mjesto, ne i pod suncem.
Da J.B. maršal nije J.B. bravar, nego je ruski agent.
Prvi je ostao bez noge, a drugi bez prsta i ljubavi.
Izdat će me večeras poljupcem, Marcel, i ja ću nestati pod okriljem noći u lađi od materijala još neviđenog od ovog svijeta.
Postavit ću krišom tebe na svoje mjesto.
Da nosiš dalje teret od kolača.
Oprousti mi Marcele.
|
