Stara adeptska poslovica zbori: Ako ste spremni i majstor će doći. Tako je, jednoga dana i deda Josina napustio Liku i zaputio se u glavni grad da potraži svog majstora. Krenuo je u potragu za ispunjenjem svoje životne priče. Prvi na koga je naletio bio je šuster. Za stan i mršavu koricu kruha, tumplao je deda podplatke i zabijao čavle u cokule. No nije išlo. Put ga je nanio do bravara. Rašpao je deda rašpao, glodao ko sivonja, no sve je to izgledalo jadno, baš jadno... Majstor Fuchs samo je u klimao glavom:
- Mein Got, dass ist absolute schlamperai... siehen sie das hande..alzo dakle Johann, s ovakvim prstima možeš jedino tiskati čevape kroz traktur.-
Rečeno učinjeno. Uzeo je Josinu za ruke i odveo ga kod svog kuma Zoltana - mesara. Nakon 12 gemišta kod Žnidaršića, Zoltan je bio uvjeren da je malog Josinu samo proviđenje dovelo k njemu na šegrtovanje.
- Uuuu vidi taj prsti, ja to još ne vidla..- pipao je Josine ruke i računao količinu fašir smjese koja može biti protisnuta u jedinici vremena. I tako je deda postao mesarski kalfa. Pod budnim okom Zoltana Feketea, deda se pretvorio u pravu mašinu za ubijanje. No klao je s nekakvom neviđenom elegancijom, čelik je pjevao u njegovim rukama, a svinje roktale savim umilno, kao da se dobrovoljno prinašaju za žrtvu kakvom Aztečkom prvosvećeniku. Onako žilav, s pregačom u bijeloj košulji, zalizanoj frizuri natopljenoj čičkovim uljem, s tankim brkom iznad gornje usne i nekom tugom u pogledu, klao je svinje i plakao. Nazvaše ga Tužni Joso. Dolazili su izdaleka da ga vide. O njemu je čak i National Geographic objavio reportažu pod naslovom:
"Balkan Slaughterhouse: The Story of Crying Jose "
I tako se dedina životna priča razvila se poput klupka vune. Nakon rata i nakon kratkog izbivanja t.j. prisilnog rada u nekom kamenolomu, postao je poslovođa u mesnici. Umalo je i cijela fabrika nazvana po njegovu prijedlogu, da tata i stric onako postrojeni u cukrenim mornarskim odijelcima, nisu zabunom sa 'faljen Isus i Marija' pozdravili delegaciju radničkog savjeta koja je došla uručiti prvu nagradu natječaja za imenovanje tvornice,. No to nije smetalo da postane komercijalist, a ubrzo i direktor komercijale. Niti jedan jaganjac od Vardara pa do Triglava nije mogo utihnut, a da deda za to nije znao. U našoj se porodici, eto, uvijek ždralo najbolje meso. A onda sam ja postao vegetarijanac. To je dedi Josini zadalo težak udarac.
- Ti si moj unučić prvijenac, pa tako, a? A na kog si se takav izrodio?-
- Deda, čovjek mora evoluirat… -
- Ma oklen ti to a? A spermići će ti bit tromi od travuljina i neće imat snage mahat repićima...-
- Ali deda.., moj duhovni rast jednostavno je neizvediv ako jedem meso.-
- Ajd priznaj dedi, janje moje, da nisi i ti u nekoj sekti? Kako'l se ono zovu? Muharem Kriška?
- Nisam deda. Oni imaju obrijane glave...
I tu bi razgovor obično stao.
Deda je dobar čovjek. Posjećujem ga s vremena na vrijeme. Kada baka prestane sa iznošenjem anamneze neke svoje najnovije, a modernoj medicini još sasvim nepoznate bolesti, jer ona je opasni hipohondar, deda se osili i uvijek načne neku zanimljivu temu iz tiska. Gurnuo mi je Globus pod nos.
- Pogledaj unučiću! Što kažu, a? Napokon da se i ja slažem! Štos je u kompjuteru! E da je to meni sad... da se malo zaigram tom stvari ko i vi mladi...
Preko cijele stranice kočoperio se natpis:EKSKLUSIVNO! Otkrivena tajna ukradene snimke…-čitao sam mu:Videozapis je došao u javnost zbog Severinine kompjutorske nepismenosti… – hehehe deda, vraže jedan, bolje šuti. Ubit će te baba…
- Ma ne to.. Ova strana, gle što piše: HOĆU INTERNET! ... dok sam još mlad. E svaka im čast! I daju cijeli printer na dar!!
Post je objavljen 09.06.2004. u 16:29 sati.