I KNOW!, that GOD lives in everybody soul& the only “devil” in your world living in humans heart!
So now ask yourself,
What is human? & what is Truth?
Ask your self.
Whose voice is it? That whispers unto you?
Pjevao je davnih ’80 Matt Johnsonn iz “The The”. Uh što sam volio taj Mattov baršunasti glas. Kada bih mogao birati koji glas bi trebao odzvanjati u mojoj glavi, tada bi to zasigurno bio Matt, onako fino popraćen tenor saksofonima i usnom harmonikom. Tko zna čiji glas odzvanja u Ozzyevoj glavi?
Slučajno sam ga sreo, ma što sreo, vidio iz auta, kako stoji uz ogradu i zica pljuge od prolaznika. Zaustavio sam auto i došao do njega.
- Ma Ozzy moj, jesi to ti?-
- Hej Porto - Ozzy se nasmijao. Od uha do uha, poput odgriznutog Jaffa keksa –Koliko se nismo vidjeli? Godinama? -
Ozzy je u Jankomiru pod žutim kartonom. Nema nikud van. Kad drugi naprave frku Ozzy uvjek najebe. Kako objasniti bolničaru da se njima tresu ruke i da si ne mogu sami sfrkati? A Ozzy ima srce veliko taman kao kuća njegove bake, no pomalo klaustrofobično stinuto u uskom redu, nedvidljivo sa ceste svom svojom veličinom. I baš poput bakine kučice, Ozzyevo srce započinje se otkrivati tek sa stražnje strane, daleko od glavnih i bučnih ulica. U njega se ulazi neprimjetno malim pepelnim putem i obavezno se preskaće preko ograde, jer su vrata, ma od kad ih pamtim, uvijek zaključana. Ozzyevo srce stanuje u dvorištima gdje caruje kos iz ružinog grma, gdje vjetrar donosi lupkanje iz kuhinja, miris juhe iz odškrinutih prozora. Vidim ga i dan danas dok prolazim pokraj tog dvorišta. Mala okrugla glavica i osmijeh od uha do uha. Drži se prstima za željeznu ogradu i maše mi. Tko zna zasto je Ozzy izabrao život iza ograda? Dali je mogao birati? Oni malo mudriji sa više Puta u svojim nogama od nas, vele da sami odabiremo okolnosti pod kojima ćemo putovati ovu etapu ove naše materijalne manifestacije. Oni malo manje mudri koji prepisuju svoje teorije od njih vele da je to sve zbog kroničnog nedostatka ljubavi. I tko zna kada će se pojaviti neka poput Dorothy, puna i prepuna ljubavi za sve te gangrene na srcu, za svu tu entropiju, neka koja će premostiti sve one ograde i dvorišta od srca do Ozzyeve glave u kojoj vlada buka i glasovi kao na glavnoj ulici. Da mu veli, budeći ga u cik zore, dobro jutro Ozzy! Brzo! Vrijeme je napukla naranča! Na sjevernom nebu evo znaka i Bože moj, svo je puno zvijezda... Idemo, jer večeras odriješujemo u glavi plašilo, u srcu limenog bubnjara, a lava tamo dolje, bolje pustiti da spava. Vodim te tamo preko, gdje ne postoje ograde, na put od srca do glave popločan žutim opekama, da svrgnemo strašnog čarobnjaka. Eno, indijanac s uhom na tračnicama nam maše da propustimo onaj za Yumu sa strogontroliranim čovjekom što voli.
U svakom od nas postoji jedan takav. U svakom od nas čući jedan Ozzy. Jedan koji čeka baš na NJU! A tko je ona? Prepoznajte li je?
Ona je poput lovca u žitu. Dok prolazi njime, njeni psi podižu ka nebu sve tvoje skrivene ptice. Ona stiže sa stotina tvojih raskršća i zaista ne znam, Ozzy, kako te pronalazi u gomili, dok stojiš u kutu ne zainteresiran za svu tu gužvu oko tebe, primjećuješ sve te cvjetove pod njenim nogama, primjećuješ ruke i haljine neprošivene, jer ona dolazi ukrasti tvoje srce obožavana u njemu od kad je svijeta. Bez konca i kralja njene su tajne oprave. Njena ljupkost odaje sve namjere: nema mjere od srca do srca. I tad poželiš zaplesati. Poželiš potrčati kroz nabrekla žitna polja koja vas dijele na gore i na dolje,
na manje i na više,
na polazišta i prenoćišta, na zrna ovog svijeta koja ti broje svaki put dok se saginješ, dok putuješ bez kretanja svojom nutrinom, od grada do grada Ozzy,
sve se briše.
A Ozzy će joj tada samo reči: God morning beautiful !
...good bye world.
Post je objavljen 17.06.2004. u 10:44 sati.