pjesma duše moje...
nedjelja, 27.05.2007.
oprost...
jednu riječ te molim,
za jednu riječ preklinjem,
za jednu tako jednostavnu,
s tvojih usana izrečenu,
zar je ne zaslužujem...
nisam vridan divojački suza,
niti riči preklinjem i molim,
riči oprosta dušo ne znam niti ću reći,
niti mogu nekoga da volim,
ko što ti voliš i ljubav želiš da pružiš...
milijun puta sam je ponovila,
a od tebe nikad ju dobila,
i za ono što nisam,
i za ono što jesam,
preuzela krivicu,
a tebe ipak izgubila...
još milion puta reci,
krivicu preuzmi,
za sve šta si učinila i nisi,
ali "oprosti" nemoj tražiti,
od mene ga nećeš dobiti...
priznaj grešku,
molim te,
samo reci oprosti,
jer već odavno ti je oprošteno,
i prije negoli si me povrijedio,
oprostila sam ti i ono što nije učinjeno...
evo sam ti grešku prizna,
ali oprost ja tražiti neću,
ni oprost davat neću,
kreni dalje i zaboravi na me,
i sa drugim sebi nađi sreću...
ko da si od kamena isklesan,
od leda ispunjen,
zar moja toplina niti malo ne prodire,
oprost iz mog iscrpljenog glasa opet se čuje,
i za moja i tvoja dijela,
zajedno se stapa i u pepeo pretvara...
nemoj me molit,
ni preklinjat me nemoj,
jer srce moje kameno,
za oprost i za milost,
nije stvoreno,
odlazi i zaboravi da sam postojao...
poljki i ja
....poljki moj pohvaladavaoc, virtalan prijatelj, kritičar i nadasve prekrasnih pjesama pisac, prihvativši moju molbu za zajedničku pjesmu, iz naših srca i duše nastali su iznad ispisani stihovi....hvala poljki...
petak, 25.05.2007.
istinu u oči moje...
dođi,
u oči pogledaj me,
približi se,
iskreno reci,
što tvoje srce osjeća,
što ti je na duši,
ne skrivaj se iza zavjesa,
iza tuđih lica...
dođi,
u oči pogledaj me,
jer oči tvoje lagat ne znaju,
ne mogu,
niti neće,
ne kad im je pogled usmjeren,
u moje oka dva tamna,
iskrena i ljubavlju ispunjena...
dođi,
u oči pogledaj me,
reci mi,
samo istinu moje srce želi čuti,
dal ona bila gorka ili slatka,
bitno nije,
samo istinu srca tvoga,
želi saznat duša moja...
dođi,
u oči pogledaj me,
vrijeme nije bitno niti vrijedno,
jer bez istine umirem,
svakim danom sve više i više,
samo dođi i reci,
ja čekat ću,
do zadnjeg daha svoga...
gorčina stihova mojih...
žao mi je,
žao mi je,
što moja gorčina tvoje srce hrani,
što ti na lice slane suze mami,
što te u grudima stišće,
što se zbog nje gubiš,
što ti bez cilja misli lete,
što zbog nje patiš,
što te ubije...
oprosti mi,
oprosti mi,
moje srce toliko ljubavi pružit može,
moji dlanovi toliko toplih dodira dati,
moje usne osjećaje izmamiti,
moje tijelo strast pružiti,
moj glas u smiraj odvesti,
a moji stihovi,
do kraja te uništiti...
žao mi je,
oprosti mi molim te,
ali moje srce pati,
a ruke drugog mole,
duša lebdi izgubljena,
a tijelo leži nepokretno,
razum govori da je to realnost,
ali srce nalazi trunku nade,
trunku nade u ispisanim stihovima...
četvrtak, 24.05.2007.
oslabi...
oslabi molim te,
oslabi ko što sam ja slaba na tebe,
makni tu snagu,
tu jačinu koja te okružuje,
premoćan si za mene…
na koljena padam,
gubim svoje postojanje,
svoju jačinu,
samo riječ izgovori,
i tvoja sam ko robinja spokojna…
ljubim te i volim te,
cijelom dušom i tijelom,
prestani,
šuti i umukni,
makni mi okove da mogu živjeti…
oslabi na trenutak,
dopusti mi k srcu svome,
da osjetiš drhtaje tijela moga,
zarobit te neću,
slobodan si s mnom ili bez mene…
srijeda, 23.05.2007.
tijelo uz tijelo...
ne želim ništa,
ni brda, ni vile,
ni bisere,
ni posteljinu od svile..
želim samo tebe,
pored sebe,
želim te promatrat dok sanjaš,
želim te milovat po usnama dok spavaš...
želim te slušat kako dišeš,
kako uzdišeš i izdišeš,
naslonit se na prsa tvoja,
brojat otkucaje srca tvoga...
bojim se oči sklopiti,
bojim se usnuti,
da sve to ne nestane,
da ne prestane...
želim zaustaviti vrijeme,
želim da zauvijek ostanemo skupa,
tijelo uz tijelo,
samo nas dvoje....
nedjelja, 20.05.2007.
za mom srcu drage duše...
kad se iz petnih žila derem,
a nitko me ne čuje,
kad sam tužna,
i lice mi samo suza ukrašava,
a nikog nema da je obriše,
kad sam sretna,
a nikog nema da mi osmjeh ukrade,
sjedam za svoj orunali stol,
na staru smeđu mom srcu dragu fotelju,
i prstima prenosim,
na ekran svoju tugu i sreću,
jer znam da njega boljet neće,
osjećat neće,
bunit se neće,
a primit će sve moje riječi,
bez glasa,
bez pobuna,
no grešku sam napravila,
iako to virtualan svijet bio,
s druge strane virtualnog svijeta,
sjeda osoba sličnih osjećaja,
čita i upija riječi moje,
komentira i savjetuje me,
tješi me i uveseljava,
i na tome sam joj zahvalna,
kao nitko do sada,
hvala na podršci,
hvala na svemu,
na osmjehu koji mi mami na lice,
svojim riječima, komentarima i pjesmama,
koje me svakim danom,
uveseljavaju sve više i više...
ja ne znam...
izderana poput starog papira,
ispijena do dna,
do zadnje kapi,
poput krpelja,
odstranjena,
uništena...
sve sam dala,
cijelu dušu,
um i tijelo,
ali nikad nije dovoljno,
nikad i da li će ikad biti,
da li će shvatiti,
koji oslonac je zaobišao,
zagrljaj odbio...
vjerujem,
ali kako vjerovanje dokazati,
spisa nema,
dokazi su nevidljivi,
poput duše i aure koja me okružuje,
ne osjeća,
dali je slijep,
ili se boji pa bježi od mene...
iz petnih žila glas se čuje,
vrišti i gubi se,
ispara poput vruče pare,
jer on ne čuje,
ne želi,
ne vjeruje,
iznova i iznova ponavlja,
tvoje srce voljet ne može...
ubija me,
polako polako,
ali ovaj puta udara najžešće,
ti voljet ne znaš,
ti voljet ne možeš,
izgubljena si u vremenu i prostoru,
u svojoj iluziji u glavi stvorenoj...
izderana poput starog papira,
ispijena do dna,
do zadnje kapi,
poput krpelja,
odstranjena,
uništena...
ti ne znaš...
ti ne znaš što znači voljeti,
ti ne znaš kako zna boljeti,
ti ne znaš što je tuga,
kad te u dubini srca para,
a samoća te obuzima...
ti ne znaš voljeti,
ti ne znaš što znači nevoljen ostati,
kad ti suza za suzom teće,
nevodljiva rana se stvara,
i nikada zacijelit neće...
ti ne znaš kako voljeti,
ti ne znaš srce zagrliti,
ljubav pružiti,
duši koja samo izgovara tvoje ime,
koja bi prešla i mora i planine,
samo da okusi usne tvoje,
i u toplini tvog zagrljaja izdahne...
subota, 19.05.2007.
tko to je...
mračno je i jezivo,
kao da me nešto gura,
ne mogu nazad,
gura me naprijed,
ali gdje da li u sreću ili propast...
oko mene magla,
ništa se ne čuje,
tišina vlada,
strah me je,
ne znam što se dešava...
odjednom se sve sužava,
u uski put pretvara,
gusta magla radi luk,
radi tunel,
bez povratka...
odjednom magla se povlači,
samo mrak zavlada,
i lica se nadziru,
poznata muška lica,
u dva reda postrojena...
približavam se,
vidim jasnije,
hodam u tišini i muku,
između ta dva reda,
između svih tih osoba...
gledam začuđeno,
straha više nema,
gledam čas s lijeva čas s desna,
sve ih znam,
pa to su muškarci iz mojeg života...
sve su to muške osobe,
koje su na mene utjecale,
neke sam voljela neke ne,
neke su ostale povrijeđene,
a neke su mene povrijedile...
smiješak im je na licima,
gledaju me ravno u oči moje,
kako koji me pogleda,
sve mi prođe kroz glavu,
svaka bol, svaka sreća,
svaki trenutak proveden s njima...
i dalje me nešto vuče,
prema nečem nepoznatom,
hodam između poredanih muškaraca,
mojeg života,
moje patnje, mojih nadanja...
u daljini je neki obris,
mutno je ne vidim dobro,
približavam se,
netko stoji na kraju puta,
i čeka me da mu se pridružim...
dolazim do tog obrisa,
to je muška osoba,
prenosi mi toplinu, blagost i smirenje,
ali ne vidim lice,
sakriveno je, mutno je...
želja mi je sve jača,
da saznam tko to je,
trepćem da jasnije vidim,
ali na to nešto zazvoni,
nešto me protrese,
otvaram oči i budim se...
pusti me da dišem...
opet mi ne daš da dišem,
što želiš od mene,
ostavi me na miru,
odi i ne vračaj se molim te...
odi k njoj,
nju si izabrao,
njoj si prsten na ruku stavio,
zato odi i zaboravi da si mene ikad volio...
tvoj život je s njoj,
ja sam ovdje samo uljez,
netko tko može samo sve pokvariti,
uništiti i razoriti...
ne zovi me,
ne spominji me,
ne misli na mene,
a uspomene ostavi iza sebe...
ne govori mi da voliš me,
ne govori mi da ti nedostajem,
jer me tim riječima ubiješ,
pusti me da živim i punim plućima udišem...
ti si donio odluku,
ti si taj koji je odlučio, ne ja,
mene se nije pitalo,
ti si odabrao...
odrasti i shvati,
ne budi sebičan, nemoj htjet sve za sebe,
pusti me da živim,
i da me neko voli više od tebe...
okreni mi leđa,
i ja ču tebi,
to je jedini način,
dobar si glumac, ali ne u romanu mom…
želim te...
ne vidim te,
a osjećam te,
ne poznam te,
a volim te...
sve si dublje u meni,
sve se jače uvlačiš,
sve me više plašiš,
sve me više privlačiš...
razum te želi izbiti,
želi te istrgnuti,
zaboraviti,
izbrisati...
no srce se ne da,
ne želi da se preda,
želi te sve više, sve jače,
želi te kao nikoga nikada...
vrućina me hvata,
tijelo mi drhti,
želi da dođeš, da ga uzmeš,
želi da ga strastveno zagrliš i nikad više ne pustiš...
petak, 18.05.2007.
srodna duša...
da li postoji srodna duša,
duša koja te u potpunosti razumije,
koja te upotpunjava,
čini te osobom kakvom si stvorena,
koja te cijeni i poštuje...
da li postoji ta osoba,
koja te osmjehom u nebesa diže,
koja te riječima utješit može,
dodirom u smiraj odvest,
a u isto vrijeme u tijelu nemir proizvest...
da li postoji to biće,
koje kad u oči pogledaš,
sebe u njima vidiš,
da kad vam se usne spoje,
shvatite da jedno za drugo stvoreni ste...
da li postoji ta druga polovica,
koju cijeli život tražiš,
kao izgubljena duša,
pored koje se osjećaš stvarnim,
koja te istinski poznaje...
da li postoji srodna duša,
zbog koje cijeli tvoj život smisla ima,
ili je to samo iluzija,
priča iz davnina,
ili je to druga polovica nas samih,
u našim snovima gdje nema ni vremena ni prostora...
daleko...
nikad mogla,
nikad znala,
nikad pokušala,
duša koja mi je nadohvat dodira,
duša koju bih svaki trenutak,
zagrlit mogla,
nikad voljela…
dali je to karma,
dali je to sudbina života moga,
da duša draga srcu mome,
najdalje je od usana mojih,
da ju oči moje ne vide,
ali osjećaji osjete,
a srce voli najviše…
iznova i iznova,
srce isto proživljava,
tijelo pati bez dodira,
a duša lebdi,
daleko,
u nepoznato,
njemu u zagrljaj,
da ga bar na trenutak osjeti…
srijeda, 16.05.2007.
karta...
s ljubavlju poslana,
na moje ime naslovljena,
od malo šarene tinte,
i od finog papira,
stvorena...
nešto šapuće,
naćulim uho da bolje čujem,
a ona prozbori tiho najtiše,
poleti među oblake,
u njegovo naručje...
dali si prava ili ne,
upitaše je,
i njen tihi glas još tiši postade,
umukne,
i stopi se s prosječnošću s onim što i je...
tuga me oblije,
ne znam što mi je činiti,
da li je to put k srcu mome,
ili prazan hod,
ponovljen krug boli već poznat...
ljutnja me para,
znam da nisi prava,
ona koja mi je namijenjena,
izgubila se,
u magli onoga što mu ime nije vrijedno spomena...
a što ako se varam,
dilema me hvata,
u vlastitim mislima izgubljena,
a možda si ti ta,
a ja te skoro kao staru krpu odbacila...
možda mi vratiš osmjeh na lice,
možda opet čujem otkucaje,
osjetim drhtaje,
struju koja me omami poput crnog vina,
i one malene leptire...
a ako nisi,
srca ionako nemam, tuđi je,
pa bol osjetit neće,
i što mi drugo preostaje,
nego vratit se na staro mjesto,
i opet nadat se...
subota, 12.05.2007.
dan bez poljupca...
nešto me protresa,
sat zvoni,
šest sati ujutro je,
kava na noćnom ormariću,
topla i mirisna,
otvara oči moje,
bacam ruku,
na desnu stranu kreveta svog,
osjećam prazno je...
protežem se,
zijevam ko malo štene,
sitnim koracima,
do kupaone šuljam se,
hladnim kapljama vode,
umivam lice svoje,
pogledam u ogledalo,
pružam ruku,
da primim četkicu za zube,
i shvatim da tvoje,
nema kraj moje...
vračam se napola budna,
do sobe svoje,
otvaram ormar,
biram što obući ovaj dan,
dal nešto veselo,
ili klasično krem ili sivo,
grabim prvu majicu na vrhu nereda tog,
zatvaram vrata,
i ugledam da je jedna polica,
uredna i prazna bez nereda tvog...
slažem kosu,
rumenilo na lice svoje,
najdraži miris,
stavljam na dijelove tijela,
gdje poljupce bi osjetit htjela,
uzimam onu malenu torbicu,
u koju jedva stane novčanik moj,
zamahujem njom,
i prelazim prag svoj,
okrećem se,
i shvatim,
da i ovaj dan bez poljupca će proć...
ponedjeljak, 07.05.2007.
i opet voljela je...
i opet voljela je,
a voljena bila nije,
sve od sebe dala,
a samo slane suze u očima dobila...
i opet voljela je,
ali to mu ništa nije značilo,
hladno okrenuo se,
drugoj na ruku prsten stavio...
i opet voljela je,
bila je spremna na sve,
ali jedna rečenica sve to ubila je,
zbog jedne riječi ostavio ju je...
i opet voljela je,
bacila ponos i javila se,
odgovor nije dobila,
u neznanju ostala...
i opet voljela je,
i voljet će dok god zrak udiše,
jer to je jedini smisao,
života kojeg poznaje...
i opet voljela je...
htjela bih...
htjela bih ti pjesmu napisati,
pjesmu koju nikad nitko nije,
koja će se u tvoje srce urezat,
u dubinu duše upisat,
koju ćeš pamtit,
i kad svijeta nestane...
htjela bih te dirnuti,
tamo gdje nitko nije,
poljubit na mjesto,
gdje te nitko taknuo nije,
želim da me osjetiš,
da osjetiš sve osjećaje moje...
htjela bih da moje riječi,
uđu u um tvoj,
da nikad ne izumru,
jednog dana kada svijet napusti duša moja,
da znam da sam živa,
da plovim tvojim venama,
da sam stanovnik tvoga srca i uma...
htjela bih ti pjesmu napisati,
pjesmu nikad ispjevanu,
pjesmu malu i skromnu,
a opet punu osjećaja srcem ispisanu,
pjesmu za tebe ljubavi moja,
za tebe srce nikad viđeno ni dotaknuto...
htjela bit biti u tebi,
duboko najdublje,
riječima, dušom, tijelom,
ko što ti tečeš mnom,
mojim tijelom,,
mojim dušom,
mojim srcem i umom...
da li je ovo kraj...
kako srce zna da boli,
kad neizmjerno voli,
neopisivo, bez granica, bez cenzure,
a ništa od toga nije vrijedno,
ako ono voljeno nije...
cijeli moj život zna,
sve moje tajne,
moje snove,
strahove, patnje,
radosti i nadanja...
jedna riječ,
u rečenici je bila greška,
rečenicu sam izustila,
i izgubila sve čemu sam se nadala,
sve što sam snivala i čemu sam se radovala...
rečenica je sve ubila,
i sne i nadanja,
otjerala ga,
daleko od mene,
bez traga...
suze opet teku,
zaustavit ih ne mogu,
želim ga,
a on mene ne,
kako ovo boli ljudi bolje da ne znate...
bojala sam se otvoriti dušu,
jer znala sam,
svaku sreću prati nesreća,
ona gadna sjena,
što se skriva i pojavi se kad je najnepoželjnija...
i mene je sustigla,
ta sjena očaja, boli i tuge,
sve me boli,
duša, srce, tijelo,
sve te njegove rečenice i obećanja,
te njegove priče i davanja,
sad se suznih očiju pitam,
da li je sve to,
moje boli bilo vrijedno...
volim ga priznajem,
spuštam glavu ko uvenuli tulipan,
tražim ga oprost,
za tu grešku,
tu rečenicu izgovorenu iz mojih usana...
tišina vlada,
ni glasa mu nema,
muk je s njegove strane,
zar da sad živim u tuzi i neznanju,
samo od uspomena...
volim ga više od svega,
želim da se javi,
da mi se vrati,
nada u meni sada vlada,
ali grozan osjećaj me prati,
da više nema povratka,
da je ovo kraj bez sretnog završetka...
bole me riječi tvoje...
nema te pjesme,
nema tih riječi,
nema tih stihova,
kojim bi osjećaje opisala...
svaka tvoja riječ,
svaki rečenica,
svako slovo,
me pogodilo gdje nije trebalo...
stare rane si otvorio,
suze u očima nabrao,
samo što potekle nisu,
zašto si to učinio...
previše me bole riječi tvoje,
ali kao da bol volim,
iznova ih čitam i upijam,
ko staro vino kušam i u njima uživam...
predivno zboriš,
kožom mi ploviš,
laka sam,
laka na riječi tvoje...
reci nešto teško,
nešto što će me do kraja slomiti,
da nestanem,
da više ništa ne osjetim da samo odem...
subota, 05.05.2007.
otrov tvoj...
ušao si u moj život tiho najtiše,
kao stranac,
kao totalni neznanac...
nisam ti vjerovala, ne,
bojala sam te se, priznajem,
al´to je bilo jače od mene...
čak i manijakom imenovala sam te,
na oči ti suze natjerala i povrijedila te,
oprosti mi, nisam to htjela i kajem se...
boljelo te i boli te,
ali ipak nasmiješio si se,
otrovom svojim nazvao me i rekao volim te...
dio mene...
jedini način da izađeš iz mene,
ispariš iz mojih misli,
iscuriš iz moje vene,
je da se istrgneš,
iz srca moga,
skupa s mesom mojim,
jer ti si bio,
i uvijek ćeš biti dio mene...
uvukao si se duboko,
pod kožu moju,
pod svaku poru,
koračaš mojim tijelom,
moje oči su ti svjetlost,
moja toplina te grije,
moje misli te u san prate,
otkucaji te vode na sigurno,
u srce strastveno...
s vremena na vrijeme,
pogledaš kroz oči moje,
vani pljušti, kiša lije,
osjećaš da se tlo pomiče,
drhti sve oko tebe,
misli neprekidno ponavljaju,
izađi iz mene,
istrgni se,
otjeraj kišu što lije...
ili se stvori i s druge strane,
i zagrli me kao niko nikada prije...
nećeš...
dal te zaboli ponekad,
dal se sjetiš glasa mog,
dal te u grudima stegne,
kad shvatiš,
da tvoj život uz mene,
pored mene,
u zagrljaju mom,
nikad proći neće...
okusit moje usne nećeš,
dotaknut kožu moju,
osmjeh moj vidjeti,
suzu što teče,
toplinu osjetiti,
pogled usmjeren,
što samo tebe priželjkuje...
ljubav osjetit nećeš,
jer ljubav koju ti ja nudim,
nigdje naći nećeš,
i neka mi Bog sudi,
ali voljet ovo srce drugog neće,
ne ko što voli tebe,
i ono zauvijek tebe voljet će...
guši me...
nisam ga željela
nisam ga tražila
nisam ga zvala...
on je mene želio
on je mene tražio
on je mene zvao...
nažalost našao me
i uzo me
i natjerao da i ja njega zaželim,
istom mjerom kao i on mene
i onda je otišao...
svrati s vremena na vrijeme
da vatra ne zgasne,
kad se dim digne on opet ode,
a ja ostajem sama i gušim se...
strah srca moga...
na mom dlanu,
mnogo nepoklonjenog dara,
u mom srcu,
previše strasne ljubavi,
u tmini oka dva,
more kristalnih suza,
a u glasu tišina,
muk je na usnama...
tišina ni glasa,
jer ne čuje,
ne čuje jecaj,
ne čuje koliko moje srce voli,
ne vidi da moje ruke zovu,
da u zagrljaj svrati,
i toplinu mog tijela osjeti....
jačina kojom srce steže,
grudi moje,
duša lebdi izgubljena,
i moli,
moli za poljubac meki,
spušta svaki ponos,
i kleči povrijeđena...
ali koliko god da boli,
i več razum vrišti,
i moli,
da srce prestane da voli,
ali on i dalje steže u grudima,
od straha,
strah od neuzvraćene ljubavi...
strah ga je,
da sve ne nestane,
svaka želja,
svaka strast,
svaka misao,
ljubav,
prema onome,
čije ime nije vrijedno da se spomene...
strah da sve ne nestane...
kad u dubini grudi stisne,
kad daha nestane,
kad se više ni glasa ne čuje,
a u ušima zazuji,
toliko se grčeva skupi,
od straha,
da sve ne nestane...
misli polete,
sve je svejedno,
dal ću sunce sutra ugledati ili ne,
dal će me kaplji kiše pokriti,
dal ću ispod duge proći,
samo me strah obuzme,
strah,
da sve ne nestane...
tvoje usne me poljubit neće,
moje tijelo tvoje dlanove osjetit neće,
tamni pogled tvoj,
pratit moj neće,
dah topli s tvojih usana poput zrake sunca,
moje rame osjetit neće,
ali strah,
strah osjećam ja,
strah da sve ne nestane...
u mom srcu previše ljubavi,
previše da me guši,
grčeve mi stvara i dah mi oduzima,
ljubav prema tebi je ono što me drži,
podijelit je nikad neću,
nikad osjetit nećeš,
bojim se da ne ispari,
strah me,
strah da sve ne nestane...
rana...
kako priječi,
kako reči,
kako se izraziti,
a ne povrijediti...
kako u dubinu srca zaroniti,
istinu razotkriti,
bolove rastjerati,
ranu zacijeliti....
kako plakati,
a da se primjeti,
kako suzu pustiti,
a da ne ishlapi,
da na njegov dlan padne,
i duboko dirne...
kako sve to učiniti,
kako kad sve prolazno je,
samo jedna rana ostat će,
boljet će,
vrištat će,
čut niko je neće,
i dalje crvene kapi puštat će,
za onim ko stvorio ju je...
naš biser...
još te vidim kako ležiš
još osjećam kako dišeš
oči ti se cakle na mjesečini
usne tako mekane tako nježne dozivaju mene
predivno nebo prepuno bisera
jedan je ostavio trag jer je pao samo zbog nas
i da mogu vratila bi vrijeme
i sve bi isto napravila
makar ponovo iste suze lila
volim te i voljet ću te dok sam živa...
u tebi...
i kad sunce izgubi sjaj,
i kad mjesec potone u tmini svemira,
i kad zaljubljeni labudovi
prestanu umirat za voljenima...
i kad moje oči
ni boje više vidjet neće,
i kad ovaj svijet postanu samo neke bajke,
i isprazne priče...
ja ću te i dalje obožavat,
jer ti si više od sreće,
ti me činiš voljenom i ispunjenom,
i beskrajno radosnom...
i šta imam više za tražiti,
što imam više za poželjeti,
jer sve što želim je u tebi,
u tvojim mislima,
u tvojem srcu,
na tvojim usnama,
a ne u drugima...
gola pred njim...
Zadnju nadu sam iscrpila,
Posljednju sretnu misao spremila,
Zadnju poruku sam poslala,
Odgovor nisam dobila…
Molila sam,
Na koljena se bacila,
Zadnje suze za njega prolila,
Posljednje riječi tugom ispisala…
Gola pred njim stojim,
Nemam što skrivat što tajit,
Dušu sam mu otvorila,
Srce u dlanovima ispružila…
Što sam mogla to sam dala,
Na pladnju ukrašenom poslužila,
Više od toga ne bih ni znala,
A za kaznu ljubav izgubila…
Srce moje volim te,
Način na koji to govorio je,
Bio je toliko dubok i iskren,
Ko da će iste sekunde izgubit me…
A zašto onda otišao je,
Sve osjećaje iscijedio iz mene,
Prekrasne misli i nadu,
Pretvorio u najveći jad i patnju…
Možda je bilo nešto dublje,
Nešto što na svjetlo dana nije mogao iznijeti,
Nešto što mi nije mogao priznati,
Nešto što moje srce ne bih moglo podnijeti…
Da zbog jedne riječi,
Je moguće sve upropastiti,
Uništiti istinsku ljubav i sreću,
Ne ne to si priznat neću…
Nešto se drugo dogodilo,
Što nikad saznat neću,
Živjet ću u neznanju i boli,
Koju mi je priuštio…
Iako u meni mržnja sada vlada,
Jer ljubav života sam izgubila,
I iako bih se sad cijelom svijetu osvetila,
Samo da bol prestane i da saznam da nisam jedina…
Ipak nije vrijedno sve to,
Jer svakim danom sve više i više,
Volim ga ko što suha zemlja kišu upija,
I zauvijek u mojem srcu ostat će bolno mjesto,
Koje samo njemu pripada…
srijeda, 02.05.2007.
što sam ja za tebe...
što sam ja za tebe,
reci mi molim te,
da li sam samo igračka,
ili osoba vrijedna tvojih dodira...
što sam ja za tebe,
molim te reci mi istinu,
da li su iskrene,
sve one riječi s tvojih usana izrečene...
maleni..srce moje,
reci mi molim te,
što ti značim ja,
ili sam ko i druge samo na brzinu,
kroz tvoj život prohujala...
što sam ja za tebe,
reci mi dragi istinu,
reci mi molim te,
jer volim te...
nevidljiva crta duše moje...
na mom dlanu crte dvi,
života i ljubavi,
već poznata ispjevana pjesma,
ali moj život si samo ti...
crta život jest duža,
nego crta ljubavi,
al što će mi obje te crte dvi,
kad u mom svijetu nisi ti...
ti si moj život,
moja ljubav,
sreća,
moja crta najduža i najveća...
nevidljiva crta kojom kročiš ti,
je crta duše moje,
ti si je našao,
i ne kroči s nje molim te...
svakim korakom ti ju produžuješ,
gradiš i usrećuješ,
ona želi više nego išta na svijetu,
da tu zauvijek ostaneš...
čekat ću te...
rekao si da ništa nismo imali,
pa nemamo ništa ni za izgubiti,
i ja sam nažalost to potvrdila,
i time sama sebi sudila,
varamo se i lažemo sami sebe,
kao što ja imam tebe,
tako i ti imaš mene,
tečemo jedno drugome kroz vene,
dušom mi kročiš,
srce mi još držiš u dlanovima,
tvoj lik luta mojim mislima,
osjećam da si ti taj,
osoba koja mi je suđena,
osmijeh mi je nestao,
od kad mi je tvoj glas stran,
u očima mi se tuga vidi,
u koraku mi se bol osjeti,
sad razumijem riječi stare,
razmisli dvaput,
prije nego li krivo kažeš,
opekla sam se,
i ponovit se neće,
zato i ti dobro razmisli,
jer ja ću te čekat svaku veće...
bez srca... bez osjećaja...
krenula sam dalje,
gledat druge meni usmjerene poglede,
dopustila sam da me se dotakne,
da mi se poljubac ukrade,
ali ne i da mi se srce oduzme,
jer ono kod mene nije...
ne osjećam otkucaje,
nema drhtanja, nema strasti,
praznina je ostala,
srce je daleko,
gdje sunce sija kad ovdje mjesec obasjava,
moja ljubav je u rukama njegovima...
bojim se toga što mi se dešava,
njegovo sam na pladnju dobila,
a svoje ne mogu dati,
ne mogu ga vratiti,
jer sam ga drugom poklonila,
onom što mu ime nije vrijedno spomena...
drugom sam se prepustila,
bez srca bez osjećaja,
iako je razum našo trunku razloga svemu tome,
u svim tim mojim postupcima,
opet hladna do kraja ne smijem biti,
jer time bi se kurvom nazvala bez razmišljanja...
ali duša i tijelo razdvojeni su,
tijelo je tu u zagrljaju u njegovim rukama,
a duša izgubljena u prostorijama drugoga,
u prostorijama njegovih misli,
u drhtaju njegovog tijela,
u srcu njegovom i mojem poklonjenom,
i nikad vraćenom...
