žao mi je,
žao mi je,
što moja gorčina tvoje srce hrani,
što ti na lice slane suze mami,
što te u grudima stišće,
što se zbog nje gubiš,
što ti bez cilja misli lete,
što zbog nje patiš,
što te ubije...
oprosti mi,
oprosti mi,
moje srce toliko ljubavi pružit može,
moji dlanovi toliko toplih dodira dati,
moje usne osjećaje izmamiti,
moje tijelo strast pružiti,
moj glas u smiraj odvesti,
a moji stihovi,
do kraja te uništiti...
žao mi je,
oprosti mi molim te,
ali moje srce pati,
a ruke drugog mole,
duša lebdi izgubljena,
a tijelo leži nepokretno,
razum govori da je to realnost,
ali srce nalazi trunku nade,
trunku nade u ispisanim stihovima...
Post je objavljen 25.05.2007. u 19:06 sati.