Zadnju nadu sam iscrpila,
Posljednju sretnu misao spremila,
Zadnju poruku sam poslala,
Odgovor nisam dobila…
Molila sam,
Na koljena se bacila,
Zadnje suze za njega prolila,
Posljednje riječi tugom ispisala…
Gola pred njim stojim,
Nemam što skrivat što tajit,
Dušu sam mu otvorila,
Srce u dlanovima ispružila…
Što sam mogla to sam dala,
Na pladnju ukrašenom poslužila,
Više od toga ne bih ni znala,
A za kaznu ljubav izgubila…
Srce moje volim te,
Način na koji to govorio je,
Bio je toliko dubok i iskren,
Ko da će iste sekunde izgubit me…
A zašto onda otišao je,
Sve osjećaje iscijedio iz mene,
Prekrasne misli i nadu,
Pretvorio u najveći jad i patnju…
Možda je bilo nešto dublje,
Nešto što na svjetlo dana nije mogao iznijeti,
Nešto što mi nije mogao priznati,
Nešto što moje srce ne bih moglo podnijeti…
Da zbog jedne riječi,
Je moguće sve upropastiti,
Uništiti istinsku ljubav i sreću,
Ne ne to si priznat neću…
Nešto se drugo dogodilo,
Što nikad saznat neću,
Živjet ću u neznanju i boli,
Koju mi je priuštio…
Iako u meni mržnja sada vlada,
Jer ljubav života sam izgubila,
I iako bih se sad cijelom svijetu osvetila,
Samo da bol prestane i da saznam da nisam jedina…
Ipak nije vrijedno sve to,
Jer svakim danom sve više i više,
Volim ga ko što suha zemlja kišu upija,
I zauvijek u mojem srcu ostat će bolno mjesto,
Koje samo njemu pripada…
Post je objavljen 05.05.2007. u 14:09 sati.