pjesma duše moje...
srijeda, 28.01.2009.
čekali smo...
u času jednom,
kad je vrijeme na trenutak stalo,
u meni i oko mene,
shvatih da smo zapravo svi sami,
dok eto tada stajah tako u toj tišini i tami,
pitanje se odnekud javi,
što zapravo znači ovaj moj mali život,
tko li je uopće opazio da mi srce kuca,
i da smo u riječi života jedna kapljica,
i ja i moja duša...
ako te i tama noći okruži,
vječna sjena u stopu te prati,
ako i samo na trenutak drugo biće,
na tvoju dušu pomisli,
tad kraj je tvojoj samoći,
jer jednom srcu što te opazi,
tvoj mali život mnogo znači,
i ta kapljica, ti i tvoja duša,
kroz pore njene se provukla,
i sad lagano plovi njenim mislima...
ima li ikoga tko vidi sjaj u mom oku,
ili pokoju suzu preduboku,
kad se smijem,
kad potiho plačem,
kad samo noću gledam u zvijezde sam,
rekli su davno ljudi da će doći netko,
čekati treba samo,
značit će nekome kad ti oko trepne,
i čut će glas što ti ga usta ispuštaju,
presrest će netko tvoj pogled u zoru,
kad otvoriš oči,
znaj to,
i zanimat će ga snovi tvoji po noći...
ja čekam,
a kažu tko čekao nije,
taj čekati ne zna...
raširenih ruku lagano se pustila,
u meke zelene listiće trave utonula,
sreću i smiraj osjetila,
na pokojem još se rosa nadzire,
svaku od njih lagano jagodicama dotiče,
kao zahvalu što ledenu kaplju briše,
listić joj nježne dirljive zvukove podaje,
u visine zagleda se,
i u dubokom mekom zelenom zagrljaju,
sačeka zvijezde da se na nebu pojave,
lagano potom usne,
a u zoru,
mekim poljupcem budi te...
i ona je čekala,
i sada zna,
što stvarno znači sreća...
duet by k & n
