pjesma duše moje...
nedjelja, 22.06.2008.
pjesma duše moje...
oprosti mi što pišem,
ali drugačije ne mogu,
niti ne znam,
stih mi dušu liječi,
a srce iz rasutih komadića,
u cjelinu suzama vrača…
to je moj mali svijet,
gdje srce progovara,
to je moj kutak,
gdje nada vječno biva,
tiha gusta rijeka,
gdje mi duša plovi osjećajima…
oprosti mi nisam ja kriva,
što mi svaka pomisao,
u stih se pretvara,
i u vječnu pjesmu stapa,
jer ispod površine,
živi osoba bez oklopa…
pjesma je slika duše moje,
a stih glas njen njem,
moj unutarnji svijet,
što me čini istim onim čovjekom,
kada sam iz majčine utrobe,
po prvi put zrak udahnula…
subota, 21.06.2008.
sama sa sobom...
samo srce poslušaj draga,
u mislima kola previše zbrke,
u bajci nitko ne živi,
to su samo likovi nečije mašte…
zašto samo bijelo ili crno,
životom vlada sivilo,
svaki uzdah i izdah tijela,
čini živućeg grješnika…
čemu te oči boje grumena zemlje,
a tek sluh što ti ga Bog podariše,
pogledaj se i poslušaj riječi svoje,
zašto postupaš drugačije…
kako poslušat samu sebe,
kad srce u njegovim rukama je,
umaram oči pogledom tražeći se,
kad vidim samo osobu koju on stvorio je…
srijeda, 18.06.2008.
da li sam istine vrijedna...
iako čvrsto poricao,
iako mojim venama alkohol tekao,
i ne osjetila tlo pod nogama,
sa tvojih usana sam upila,
a ne iz konteksta izvukla…
pusti glas molim te,
neka kao rijeka teče,
jer neznanje ubija,
prozbori istinu koliko god gorka ona bila,
zašto bih te zamrzila…
u ruke sam ti se predala,
snove divne snivala,
tvoje poljupce na usnama,
tvoj dah što mi kožu miluje,
svake sekunde sve više voljela…
sama sebe preispitujem,
pa zar sam na to spala,
granica između ljubavi i mržnje,
jest jako mala,
kao staklo tanka…
ali samo si pitanje postavi,
koliko tebe u meni ima,
da li sam istine vrijedna,
da li će staklo pući,
kojom stranom ću poći…
utorak, 17.06.2008.
lutka na koncu...
koja ljepota i divota,
lice od najfinijeg porculana,
a tijelo od najmekše vune,
kreče se elegantno kako on kaže…
dok konci drže,
pomiče se sve kako njemu paše,
no konac od sile puče,
i prva polica domom joj postaje…
konac špagom zamjenjuje,
no nijedna izdržat ne može,
ona otima se,
polica joj postaje draža od igre…
prije na prašnjavoj polici,
strgana i usamljena,
nego cijela na koncu,
u igračevim rukama…
subota, 14.06.2008.
osjećaji iza zavjesa...
osjećaji toliko varljivi.
najjače oružje i najveći štit,
što nam Bog podariše,
a ujedno najslabiji dio nas samih,
što su nas u stanju ubiti,
uništiti sve ako smjelo ne slušaše…
toliko jasni su bili,
bez trunke straha samo sam se pustila,
u toplom zagrljaju sigurno osjećala,
najtiše iza zavjesa govorili su poznaš ga,
i prije negoli si ga dodirom okusila,
sve njegove tajne si znala…
on je taj vjeruj nam,
što ti zvijezdu s noćnog plašta,
pokušava dohvatiti i u srce unijeti,
on je taj vjeruj nam,
koji će ti ljubav pružiti,
na onaj način kako ti ljubav u duši svojoj vidiš….
odjednom sve nestalo je,
rukama trgam zavjesu da ih jasnije čujem,
riječi dopiru riječi što mi srce probadaju,
napinjem se trgam sve jače,
da načujem što iza skriva se,
jer istina toliko bolna ne može da bude…
dali ne slušam dovoljno dobro,
dali sam zaslijepljena svim tim mračnim zavjesama,
previše osjećaja dopire i srce mi razara,
raspada se svaki dio duše moje,
želim da se zavjesa makne,
i pusti bar jednu trunku svijetle zrake,
što progovara on iskreno voli te…
srijeda, 11.06.2008.
osjećam te tamo...
polako kontrolu gubiš,
prečvrsto držiš,
lanci pucaju u tvojoj nemoći,
sve se raspada,
poput zrnaca pijeska rasipa,
ravno pred tvojim očima,
sve što si mislio da ću biti ja…
jer osjećam te,
u tim prostorijama,
oko tebe toplina tijela,
nježni dodiri dlanova,
osmjesi na licima,
očima vidjet ne moram,
da bih vjerovala osjećajima…
sreću sam ti poklanjala,
a ti ju svjesno dijeliš s njima,
moja sreća na tuđim licima,
sve si iscrpio,
poput oluje krošnju ogolio,
samo slane suze,
i bol u grudima si ostavio…
jer osjećam te,
u tim prostorijama,
oko tebe toplina tijela,
nježni dodiri dlanova,
osmjesi na licima,
očima vidjet ne moram,
da bih vjerovala osjećajima…
vjerovala sam...
kao mala vjerovala sam,
smjelo ni hodat nisam mogla,
auti su me opčinjavali,
toliko veliki, blistavi i snažni,
sa velikom žarom rukama zaustavit ih,
ravno pred kotače trčala sam,
straha nije bilo da će me nemilosrdno zgazit…
kao djevojčica vjerovala sam,
razmazane usne od sladoleda u rukav brisala,
pas mi je bio najbolji prijatelj,
nije bitno mali ili velik,
čim bi mi oči spazile to divno čupavo stvorenje,
noge su mi bile brže od misli,
straha nije bilo da će me ugrizom ozlijedit…
kao djevojka vjerovala sam,
štikle su mi noge izduživale, a maskara oči krasila,
tmina noći postala je život dana,
melodija me vodila i dušu mi hranila,
s vremenom melodija bi utihnula,
u tminu noći polako bih se uputila,
straha nije bilo da će me strani koraci povrijedit putem mjesečevim...
kao žena vjerovala sam,
misli su mi bile sabrane i jasan put ka cilju života,
iskrenim usnama usne ljubila,
osjećaje na dlanu bez trunke sumnje poklanjala,
polako cijelim tijelom i dušom na njegov dlan se pustila,
opila se mirisom tijela njegovoga,
straha nije bilo da će me zaboljet nježan dodir voljenoga…
više od škripanja nemilosrdnih kotača,
više od glasnog zvuka laveža i oštrih zubi pasa,
više od mračnog nepoznatog mjesečevog puta,
najviše me povrijediše jedan nježan dodir voljenog muškarca…
nedjelja, 08.06.2008.
razočarana...
kako sam samo slijepa,
sve mi je bilo pred očima,
sve sam ignorirala,
za svaki postupak rješenje iskapala…
riječi tvoje urezale su se,
zar smatraš da ne zaslužuješ više,
i sada nakon svega pitam se,
što to u tvojim mislima značilo je…
s osmjehom sam se budila,
a sada sa gorkom suzom u očima,
zar je to što sam zaslužila,
zar te nimalo moja suza u srce ne dira…
želiš me bliže, a bježiš od mene,
možda sam sve krivo shvatila,
ali tvojim postupcima,
drugačije osjetit nisam mogla…
sve sam bila što si želio,
sve sam radila što si htio,
ne znam što očekuješ od mene,
trudeći umorila sam se…
koji god korak napravila,
još je jedan krivi korak prema tebi,
i sada kad u zrcalo pogledam se,
gledam u osobu koju ne prepoznajem…
razočarana i povrijeđena,
postupcima koje objasniti ne mogu,
i svakakve riječi sada mogu prozborit,
ali volim te ne mogu prestat govorit…
nedjelja, 01.06.2008.
ledeno srce...
ne zovi me lutkicom,
niti svojom curicom,
ja sam žena,
zaljubljena žena koja daje sve,
a ti niti zrno kave,
ni trunku nade…
ma tko si ti,
što si ti umišljaš,
da za tebe stvorena sam,
da me motaš kako ti paše,
a ne ne mili moj,
gadno prevario si se…
u grudima prejako stišće,
boli više nego što i sama bol boljet može,
od jednog dva nastat će,
zadnja suza sreće kapnut će,
a moja duša,
svaki dio tebe zamrzit će…
suze niz lice skliznut će ti,
a moje oči tada bistre će biti,
ravno u srce tvoje,
hladno poput leda,
srce moje,
poput luka strijelu pustit će…
