pjesma duše moje...
srijeda, 11.06.2008.
vjerovala sam...
kao mala vjerovala sam,
smjelo ni hodat nisam mogla,
auti su me opčinjavali,
toliko veliki, blistavi i snažni,
sa velikom žarom rukama zaustavit ih,
ravno pred kotače trčala sam,
straha nije bilo da će me nemilosrdno zgazit…
kao djevojčica vjerovala sam,
razmazane usne od sladoleda u rukav brisala,
pas mi je bio najbolji prijatelj,
nije bitno mali ili velik,
čim bi mi oči spazile to divno čupavo stvorenje,
noge su mi bile brže od misli,
straha nije bilo da će me ugrizom ozlijedit…
kao djevojka vjerovala sam,
štikle su mi noge izduživale, a maskara oči krasila,
tmina noći postala je život dana,
melodija me vodila i dušu mi hranila,
s vremenom melodija bi utihnula,
u tminu noći polako bih se uputila,
straha nije bilo da će me strani koraci povrijedit putem mjesečevim...
kao žena vjerovala sam,
misli su mi bile sabrane i jasan put ka cilju života,
iskrenim usnama usne ljubila,
osjećaje na dlanu bez trunke sumnje poklanjala,
polako cijelim tijelom i dušom na njegov dlan se pustila,
opila se mirisom tijela njegovoga,
straha nije bilo da će me zaboljet nježan dodir voljenoga…
više od škripanja nemilosrdnih kotača,
više od glasnog zvuka laveža i oštrih zubi pasa,
više od mračnog nepoznatog mjesečevog puta,
najviše me povrijediše jedan nježan dodir voljenog muškarca…
