pjesma duše moje...
subota, 15.12.2007.
moj dodir povrijedit te neće...
što to vidim dušo moja,
oči ti se cakle,
jeli to suza,
ispunjena osjećajima,
drhtavog straha,
pusti je neka sklizne,
na moj dlan kapne…
zar te u srcu razdire,
guši poput komada mesa,
zapetog u grudima,
taštinom ubijaš se,
prepusti se,
ispusti nesebično dušu,
ja udahnut ću je…
vrištiš, a glasa ne puštaš,
dopusti mi bliže,
usne svoje,
na usne tvoje prislonit ću,
i uništit prepreke,
ponovo volim te,
tvoj glas prozborit će…
nedjelja, 02.12.2007.
svi smo mi isti...
tako zbunjena,
izgubljena i umorna,
ja više ne mogu,
neka me kukavicom zovu,
dala sam što sam mogla,
ali meni stih dušu hrani…
ponovno riječi iz mene izviru,
u stihove se slažu,
i pjesmu stvaraju,
jer to je ono što mene čini,
pjesme pišem ja,
i pisat ću ih dok sam živa…
u dubini duše svi smo mi isti,
u mojim očima dobri ljudi,
zašto loše činimo,
možda zbog situacije koja nas na to tjera,
možda bi drugačije postupili,
kad bi znali…
svi smo mi isti,
htjeli mi to ili ne,
bitno je da se zajedno držimo,
za dlanove spojimo,
i pokažemo tko zapravo svijet čini,
mi mali, ali velikog srca ljudi…
štrajk je završio, hvala svima na trudu i podršci, ispričajte me ako vas ne mogu sve imenovati jer vas je puno... a što nam to govori.... mislim da mami smješak na lice...
ali moram nekoga izdvojiti, ne uzimajte mi za zlo, ali znate da su to zaslužile, neizmjerno hvala Danieli, Iridi i Dream maker, pokazale su što znači kad se obični mali ljudi prime za ruke i glas podignu... hvala cure, strašne ste...
pusa od srca!
nina
