korice o knjižni blok udarile,
knjiga završena,
u pepeo pretvorena,
i di je tu pouka,
da li sam sad,
pametnija ili gluplja...
korice me privukle,
toliko prekrasne,
koliko samo sjaja su davale,
a tek riječi ispisane,
u početku toliko privlačene,
poput magnet željezo vukle me...
sve dublje i dublje,
uvlačile me,
u sebe,
u svaku riječ svako slovo,
s ljubavlju ispisano,
toliko osjećajno i duboko...
nisam ni primjetila,
ni slutila,
kad sam zadnje slovo pročitala,
zadnju riječ izustila,
toliko gorka je bila,
da je svako slovo,
svaku riječ prije nje ispisanu ubila...
i što sam pročitala,
toliko ljubavi, sreće, čežnje,
milijun slova jedna riječ,
u pepeo pretvara,
riječ koja tu ne pripada,
našla je put da razori,
sve čemu se jedan život nada...
korice o knjižni blok udarile,
knjiga završena,
u pepeo pretvorena,
i di je tu pouka,
da li sam sad,
pametnija ili gluplja
ali jedno sigurno opet voljela,
a nevoljena ostala...
govorio si volim te,
a zašto si onda ostavio me,
zašto, zašto,
zbog jedne glupe greške,
jedne moje bezazlene pogreške,
jedne riječi,
koja nema smisla,
koja je rečena u efektu, bez razmišljanja...
zašto, zašto,
zašto si to učinio,
uništio me,
čemu sve te riječi lude,
kad oboje znamo,
da volimo se,
bez granica, bez cenzure...
sad trunem,
a vode imam,
polako venem,
kao odbačena latica,
na pustu livadu,
u samoći u noći...
trebaju mi tvoje riječi,
da me hrane,
treba mi tvoj glas,
da me drži,
trebaš mi ti,
da me vodiš kroz ovaj,
moj život gorki...
bez tebe sve je ništa,
sunce ne grije,
zvijezde nemaju sjaja,
mjesec se skriva iza oblaka,
kiše su suhe,
dani su kratki,
a noći duge...
u daljini se čuje jeka,
neko nešto non stop ponavlja,
to moje srce jeca,
drhti od straha,
tihim već iscrpljenim glasnom izgovara,
molim te vrati mi je ljubavi jedina...
ko koga laže,
ja tebe,
il ti mene,
zar oboje živimo u laži,
u životu bez trunke istine,
bez imalo kapi bistrine...
neka prestanu te laži glupe,
volim te,
ha ha,
ne volim te,
o da da,
dosta mi je toga,
vrištim od tuge i bola...
gdje je istina,
zar je toliko duboko pala,
u bezdan propala,
di je istina,
više ničem ne vjerujem,
ni tvojim pričama,
ni vlastitim mislima...
da bježim,
od svake laži i prividne istine,
koja me ko u stopu prati,
jer mi mira nedaš,
i svaki put se vračaš,
s istim lažima na usnama...
prošeći,
jer ovdje tvoje laži,
više leći neće,
dovoljno je bilo,
i za mene i za tebe,
čak i za onog koga si u mojim očima ugledao,
naše nerođeno dijete...
ko koga laže,
više bitno nije,
ako ovim lažem sebe,
neka tako bude,
samo da udahnem,
kamen sa srca skinem,
i s ponosom se okrenem i prošećem...
plačem,
a suza ne teče,
vrištim,
ali glasa ne puštam,
samo da neko ne vidi,
da ne primjeti,
da se ne sažali...
koliko ovo boli,
prostim riječima opisat se ne može,
gutam muku,
hranim se suzama,
sreća je trajala trenutak,
a tuga ju zamjenila kasnije satima...
dal me voli il ne,
sam Bog zna,
ali ne i ja,
dal ću saznat ikada,
to je za mene jedna velika nepoznanica,
bolna suzama oprana enigma...
dal ga volim ja,
to je pitanje koje navire,
koje mi pili mozak zadnjih sati i minuta,
sumnja je prevladala,
dal je vrijedan,
dal je on taj,
to samo mogu ja da znam...
umorna sam,
iscrpljena i ispijena od osjećaja,
neka sve prestane,
neka nestane,
ako je to cijena mira duše moje,
neka tako bude neka ostanem sama ovdje,
samo da više ne pati srce moje...
briga te,
što si govorio,
što si obečavao,
ponos te osvojio,
ne zanima te,
kako si me povrijedio...
zaboravio si,
sve si spremio,
u kutiju više nikada otvorenu,
svaku riječ,
svaki dah,
koju si meni uputio...
odustao si,
kao kukavica otišo,
kao čovjek od kamena,
pobjego bez traga,
samo da suzu ne vidiš,
da ne osjetiš...
u nebo si pogledao,
punim plućima udahnuo,
misliš da si teret,
sa srca skinuo,
jer si bez mene,
bez iskrene ljubavi nastavio...
toliko me znaš,
predobro me poznaješ,
bojim se,
čitaš me,
preduboko,
preintimno,
ko knjigu listaš,
upijaš,
sve riječi moje,
cijelu dušu,
sve osjećaje,
sve što poželiš izvučeš iz mene,
i pretvoriš u svoje...
strah me,
ko staro vino kušaš me,
sve tajne,
želje i nadanja,
sve si okusio,
na dlanu si me dobio,
držiš me,
bojim se da ne zaboraviš,
jer kao pero,
ti dlan dotičem,
bojim se da hladan vjetar ne zapuše,
da ne poletim,
u zaoborav ne odletim...
slaba sam,
slaba na tebe,
tebi pripadam,
sve što je moje je tvoje,
ne iskoristi fobije moje,
čuvaj me molim te,
drži to pero,
jer ono se tobom hrani,
ne igraj se,
jer i ako malo puhneš,
da vidiš kako letjet može,
poletjet će i više se nikad,
na tvoj dlan vratiti neće,
u zaboravu,
u izgubljenom vremenu i prostoru,
nestat će...
volim te,
ne zaboravi to,
ne igraj se molim te,
jer volim te,
i voljet ću te,
dok god kuca malo srce moje,
dok god kao meko pero,
dotićem dlanove tvoje,
jer ako poletim,
past ću negdje gdje me primjetit neće,
zgazit će me,
i kaplje kiše,
zauvijek
prekrit će tijelo moje...
isti smo,
shvatila sam to, jesmo,
baš poput leptira smo,
stvoreni da boju ljubavi nađemo,
jer ako ljubavi nemamo,
u tuzi umiremo...
naš dan je duži,
nego što leptirov jest,
on u jednom danu očara nekog,
svojim bojama i letom,
privije se uz suđenog,
i izdahne s ljubavlju i srećom...
možda mi ne vidimo boje,
vjerojatno ta osoba pored nas leti,
a mi smo previše slijepi,
zato i jest naši dani duži,
jer boja ljubav se ne vidi,
ona se osjeti...
no jednu razliku imamo,
mi letjet ne možemo,
naša krila su skrivena ili oduzeta,
ali u mislima letjet možemo,
tamo gdje nema ni vremena ni prostora,
možemo se naći s osobom koja nam je suđena...
ali opet poput leptira smo,
vječno tražimo osobu kojoj poletjet želimo,
kojoj želimo boju ljubavi svoju pružiti,
želimo je pored sebe osjetiti,
zagrliti je,
i s njom u ljubavi i sreći izdahnuti...
isti smo,
baš poput leptira smo,
stvoreni da boju ljubavi nađemo,
jer ako ljubavi nemamo,
u tuzi umiremo...
bar bi imala lijepo prezime,
pristajalo bi ti uz ime,
to si mi rekao,
sjećaš li se...
imala bi iste inicijale,
bila bih sretna,
ni vlas s glave ti ne bi pala,
kad bi bila u mojim rukama...
kako su sve te riječi bile slatke,
iskrene i primamljive,
s ljubavlju poslužene,
a gdje su sad, gdje su nestale...
bila sam spremna na sve,
svoje prezime spremiti,
a tvoje na vrh staviti,
i cijelom ga svijetu sa oduševljenjem predstaviti...
jednog dana ću pero primiti,
pognute glave ću ga smjestiti,
na mjesto koje je nama bilo određeno,
krivo prezime ću ispisati,
i jednu suzu ću pustiti...
tuđe prezime ću nositi,
ne znam koje inicijale ću imati,
abeceda je dugačka,
biraj slovo koje ti najviše odgovara,
ali zaobiđi slovo koje mi se urezalo u grudima...
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
"...nikad ti nije pružena želja, a da ti u isto vrijeme nije data i moć da ju ostvariš..." R.Bach
šapni mi...
pdmnina@gmail.com
ZAJEDNO PROTIV PLAGIJATA
Blog.hr
Forum.hr
T-Portal.hr
Chrisbears.com
Diddl.com
sudbina nepoznata
srce ranjeno
ljubav..ah ljubav
mare2804
iskra
auroraisa
anđeli slomljenih krila
poggia nera
diana11
sewen
sewen2
eye from street
natasha
leb
silvinka
just choco
njofra
kamović
maychie
anonimus girl
dream_maker
uranova piklula-daniela
irida
prorok!
neni_iz_bajke
solumojojkosi
poezija na crno
tišina zvuka
freya
nihonkichigai
nihonkichigai_1
laughing granny
bakin spomenar
ljubavne pjesme
taken by the storm
galatički vapaj
w@rlord
tvoj kike
one sweet doll
sanjamo udvoje
plavi_suton
slomljena srca
uzalud izgužvana svila
miris dunje
noebius
tajana
oblak u hlačama
wes c.addle
ravencrow88
deflon
scorpions2
zg dekameron-boccacio
tartlet
put u beskraj
mama ivanina
morska zvijezda
moje pjesme i stihovi
pokojnici i pijanci
mnp
argine
evandjelje u molitvama
zauzete misli
oprosti mi što pišem,
ali drugačije ne mogu,
niti ne znam,
stih mi dušu liječi,
a srce iz rasutih komadića,
u cjelinu suzama vrača…
to je moj mali svijet,
gdje srce progovara,
to je moj kutak,
gdje nada vječno biva,
tiha gusta rijeka,
gdje mi duša plovi osjećajima…
oprosti mi nisam ja kriva,
što mi svaka pomisao,
u stih se pretvara,
i u vječnu pjesmu stapa,
jer ispod površine,
živi osoba bez oklopa…
pjesma je slika duše moje,
a stih glas njen njem,
moj unutarnji svijet,
što me čini istim onim čovjekom,
kada sam iz majčine utrobe,
po prvi put zrak udahnula…
svakim danom nadam se...
svakim danom nadam se,
da prošvrljat će,
ovim virtualnom svijetom,
i naći sve ove pjesme,
sve do jedne,
i ovu zadnju koja za njega napisana je…
svakim danom nadam se,
da će shvatit,
koliko ovo moje maleno srce,
strgano i izmoreno,
može voljeti,
koliko ljubavi mu može pružiti…
svakim danom nadam se,
da će mi oprostiti,
za onu jednu besmislenu riječ,
da će u moj zagrljaj dotrčati,
privit se uz mene,
i okusit usne moje…
svakim danom nadam se,
da sve ono što smo jedno drugom rekli,
u stvarnost pretvorit će se,
da će leći pored mene,
i tiho šapnut mi,
volim te maleno moje…
četiri godišnja doba...
mirisom tijelo krasi,
toplinom obasja,
suhu pustinju kišom napaja,
vjetrom vatru rasplamsa...
poput mladog pupoljka suncokreta,
lagano k suncu vine,
poput listova boje duge,
zemljanu boju poprime…
pogledom u bistro nebo,
bijele pahulje zrak grle,
na dlan se polako spuste,
i u vodu života pretvore…
tijelo i dušu hrane,
srce ispunjavaju,
ta četiri godišnja doba,
što ljubav znače…
moj mali komadić duše poklonjen...
pjesmi nad pjesmama
štrajk završen dana 02.12.2007...
kako je bilo i kako je započelo pročitajte na pobuna u magli
iako je štrajk završio, nesmijemo zaboraviti da mi činimo blog i uvijek ćemo zahtjevati ono što nam pripada!