pjesma duše moje...
srijeda, 25.04.2007.
trunem...
govorio si volim te,
a zašto si onda ostavio me,
zašto, zašto,
zbog jedne glupe greške,
jedne moje bezazlene pogreške,
jedne riječi,
koja nema smisla,
koja je rečena u efektu, bez razmišljanja...
zašto, zašto,
zašto si to učinio,
uništio me,
čemu sve te riječi lude,
kad oboje znamo,
da volimo se,
bez granica, bez cenzure...
sad trunem,
a vode imam,
polako venem,
kao odbačena latica,
na pustu livadu,
u samoći u noći...
trebaju mi tvoje riječi,
da me hrane,
treba mi tvoj glas,
da me drži,
trebaš mi ti,
da me vodiš kroz ovaj,
moj život gorki...
bez tebe sve je ništa,
sunce ne grije,
zvijezde nemaju sjaja,
mjesec se skriva iza oblaka,
kiše su suhe,
dani su kratki,
a noći duge...
u daljini se čuje jeka,
neko nešto non stop ponavlja,
to moje srce jeca,
drhti od straha,
tihim već iscrpljenim glasnom izgovara,
molim te vrati mi je ljubavi jedina...
