pjesma duše moje...
srijeda, 25.04.2007.
bezimena knjiga
korice o knjižni blok udarile,
knjiga završena,
u pepeo pretvorena,
i di je tu pouka,
da li sam sad,
pametnija ili gluplja...
korice me privukle,
toliko prekrasne,
koliko samo sjaja su davale,
a tek riječi ispisane,
u početku toliko privlačene,
poput magnet željezo vukle me...
sve dublje i dublje,
uvlačile me,
u sebe,
u svaku riječ svako slovo,
s ljubavlju ispisano,
toliko osjećajno i duboko...
nisam ni primjetila,
ni slutila,
kad sam zadnje slovo pročitala,
zadnju riječ izustila,
toliko gorka je bila,
da je svako slovo,
svaku riječ prije nje ispisanu ubila...
i što sam pročitala,
toliko ljubavi, sreće, čežnje,
milijun slova jedna riječ,
u pepeo pretvara,
riječ koja tu ne pripada,
našla je put da razori,
sve čemu se jedan život nada...
korice o knjižni blok udarile,
knjiga završena,
u pepeo pretvorena,
i di je tu pouka,
da li sam sad,
pametnija ili gluplja
ali jedno sigurno opet voljela,
a nevoljena ostala...
trunem...
govorio si volim te,
a zašto si onda ostavio me,
zašto, zašto,
zbog jedne glupe greške,
jedne moje bezazlene pogreške,
jedne riječi,
koja nema smisla,
koja je rečena u efektu, bez razmišljanja...
zašto, zašto,
zašto si to učinio,
uništio me,
čemu sve te riječi lude,
kad oboje znamo,
da volimo se,
bez granica, bez cenzure...
sad trunem,
a vode imam,
polako venem,
kao odbačena latica,
na pustu livadu,
u samoći u noći...
trebaju mi tvoje riječi,
da me hrane,
treba mi tvoj glas,
da me drži,
trebaš mi ti,
da me vodiš kroz ovaj,
moj život gorki...
bez tebe sve je ništa,
sunce ne grije,
zvijezde nemaju sjaja,
mjesec se skriva iza oblaka,
kiše su suhe,
dani su kratki,
a noći duge...
u daljini se čuje jeka,
neko nešto non stop ponavlja,
to moje srce jeca,
drhti od straha,
tihim već iscrpljenim glasnom izgovara,
molim te vrati mi je ljubavi jedina...
utorak, 24.04.2007.
lažemo se...
ko koga laže,
ja tebe,
il ti mene,
zar oboje živimo u laži,
u životu bez trunke istine,
bez imalo kapi bistrine...
neka prestanu te laži glupe,
volim te,
ha ha,
ne volim te,
o da da,
dosta mi je toga,
vrištim od tuge i bola...
gdje je istina,
zar je toliko duboko pala,
u bezdan propala,
di je istina,
više ničem ne vjerujem,
ni tvojim pričama,
ni vlastitim mislima...
da bježim,
od svake laži i prividne istine,
koja me ko u stopu prati,
jer mi mira nedaš,
i svaki put se vračaš,
s istim lažima na usnama...
prošeći,
jer ovdje tvoje laži,
više leći neće,
dovoljno je bilo,
i za mene i za tebe,
čak i za onog koga si u mojim očima ugledao,
naše nerođeno dijete...
ko koga laže,
više bitno nije,
ako ovim lažem sebe,
neka tako bude,
samo da udahnem,
kamen sa srca skinem,
i s ponosom se okrenem i prošećem...
ponedjeljak, 23.04.2007.
umorna sam...
plačem,
a suza ne teče,
vrištim,
ali glasa ne puštam,
samo da neko ne vidi,
da ne primjeti,
da se ne sažali...
koliko ovo boli,
prostim riječima opisat se ne može,
gutam muku,
hranim se suzama,
sreća je trajala trenutak,
a tuga ju zamjenila kasnije satima...
dal me voli il ne,
sam Bog zna,
ali ne i ja,
dal ću saznat ikada,
to je za mene jedna velika nepoznanica,
bolna suzama oprana enigma...
dal ga volim ja,
to je pitanje koje navire,
koje mi pili mozak zadnjih sati i minuta,
sumnja je prevladala,
dal je vrijedan,
dal je on taj,
to samo mogu ja da znam...
umorna sam,
iscrpljena i ispijena od osjećaja,
neka sve prestane,
neka nestane,
ako je to cijena mira duše moje,
neka tako bude neka ostanem sama ovdje,
samo da više ne pati srce moje...
nedjelja, 22.04.2007.
kukavico...
briga te,
što si govorio,
što si obečavao,
ponos te osvojio,
ne zanima te,
kako si me povrijedio...
zaboravio si,
sve si spremio,
u kutiju više nikada otvorenu,
svaku riječ,
svaki dah,
koju si meni uputio...
odustao si,
kao kukavica otišo,
kao čovjek od kamena,
pobjego bez traga,
samo da suzu ne vidiš,
da ne osjetiš...
u nebo si pogledao,
punim plućima udahnuo,
misliš da si teret,
sa srca skinuo,
jer si bez mene,
bez iskrene ljubavi nastavio...
bojim se jer kao pero držiš me...
toliko me znaš,
predobro me poznaješ,
bojim se,
čitaš me,
preduboko,
preintimno,
ko knjigu listaš,
upijaš,
sve riječi moje,
cijelu dušu,
sve osjećaje,
sve što poželiš izvučeš iz mene,
i pretvoriš u svoje...
strah me,
ko staro vino kušaš me,
sve tajne,
želje i nadanja,
sve si okusio,
na dlanu si me dobio,
držiš me,
bojim se da ne zaboraviš,
jer kao pero,
ti dlan dotičem,
bojim se da hladan vjetar ne zapuše,
da ne poletim,
u zaoborav ne odletim...
slaba sam,
slaba na tebe,
tebi pripadam,
sve što je moje je tvoje,
ne iskoristi fobije moje,
čuvaj me molim te,
drži to pero,
jer ono se tobom hrani,
ne igraj se,
jer i ako malo puhneš,
da vidiš kako letjet može,
poletjet će i više se nikad,
na tvoj dlan vratiti neće,
u zaboravu,
u izgubljenom vremenu i prostoru,
nestat će...
volim te,
ne zaboravi to,
ne igraj se molim te,
jer volim te,
i voljet ću te,
dok god kuca malo srce moje,
dok god kao meko pero,
dotićem dlanove tvoje,
jer ako poletim,
past ću negdje gdje me primjetit neće,
zgazit će me,
i kaplje kiše,
zauvijek
prekrit će tijelo moje...
zbog duše jedne...
govoriš da voliš me,
a moje srce vene,
za nekim drugim,
čije ime vrijedno spomena nije,
dali sam sebična,
želim sve za sebe,
sve što jedna osoba pružit može,
jednu duša koja vrijedna moje duše je,
koju moje srce priželjkuje,
pati za njom,
i nada joj se,
iako ona daleko od mog pogleda je,
osjećam ju sve bliže,
para me,
ubija svaki osjećaj prema drugome,
što da radim,
izludit ću ako je ne dotaknem,
a opet znam da je to nemoguće,
ne govori da voliš me,
molim te,
jer ja igram se,
nesvjesno sa srcem tvojim,
i svojim u isto vrijeme,
dvije duše umrijeti će,
zbog duše jedne,
nedohvative srcu mome,
koju moje usne nikad okusit neće...
baš poput leptira smo...
isti smo,
shvatila sam to, jesmo,
baš poput leptira smo,
stvoreni da boju ljubavi nađemo,
jer ako ljubavi nemamo,
u tuzi umiremo...
naš dan je duži,
nego što leptirov jest,
on u jednom danu očara nekog,
svojim bojama i letom,
privije se uz suđenog,
i izdahne s ljubavlju i srećom...
možda mi ne vidimo boje,
vjerojatno ta osoba pored nas leti,
a mi smo previše slijepi,
zato i jest naši dani duži,
jer boja ljubav se ne vidi,
ona se osjeti...
no jednu razliku imamo,
mi letjet ne možemo,
naša krila su skrivena ili oduzeta,
ali u mislima letjet možemo,
tamo gdje nema ni vremena ni prostora,
možemo se naći s osobom koja nam je suđena...
ali opet poput leptira smo,
vječno tražimo osobu kojoj poletjet želimo,
kojoj želimo boju ljubavi svoju pružiti,
želimo je pored sebe osjetiti,
zagrliti je,
i s njom u ljubavi i sreći izdahnuti...
isti smo,
baš poput leptira smo,
stvoreni da boju ljubavi nađemo,
jer ako ljubavi nemamo,
u tuzi umiremo...
prezime
bar bi imala lijepo prezime,
pristajalo bi ti uz ime,
to si mi rekao,
sjećaš li se...
imala bi iste inicijale,
bila bih sretna,
ni vlas s glave ti ne bi pala,
kad bi bila u mojim rukama...
kako su sve te riječi bile slatke,
iskrene i primamljive,
s ljubavlju poslužene,
a gdje su sad, gdje su nestale...
bila sam spremna na sve,
svoje prezime spremiti,
a tvoje na vrh staviti,
i cijelom ga svijetu sa oduševljenjem predstaviti...
jednog dana ću pero primiti,
pognute glave ću ga smjestiti,
na mjesto koje je nama bilo određeno,
krivo prezime ću ispisati,
i jednu suzu ću pustiti...
tuđe prezime ću nositi,
ne znam koje inicijale ću imati,
abeceda je dugačka,
biraj slovo koje ti najviše odgovara,
ali zaobiđi slovo koje mi se urezalo u grudima...
