pjesma duše moje...

subota, 19.05.2007.

tko to je...

mračno je i jezivo,
kao da me nešto gura,
ne mogu nazad,
gura me naprijed,
ali gdje da li u sreću ili propast...

oko mene magla,
ništa se ne čuje,
tišina vlada,
strah me je,
ne znam što se dešava...

odjednom se sve sužava,
u uski put pretvara,
gusta magla radi luk,
radi tunel,
bez povratka...

odjednom magla se povlači,
samo mrak zavlada,
i lica se nadziru,
poznata muška lica,
u dva reda postrojena...

približavam se,
vidim jasnije,
hodam u tišini i muku,
između ta dva reda,
između svih tih osoba...

gledam začuđeno,
straha više nema,
gledam čas s lijeva čas s desna,
sve ih znam,
pa to su muškarci iz mojeg života...

sve su to muške osobe,
koje su na mene utjecale,
neke sam voljela neke ne,
neke su ostale povrijeđene,
a neke su mene povrijedile...

smiješak im je na licima,
gledaju me ravno u oči moje,
kako koji me pogleda,
sve mi prođe kroz glavu,
svaka bol, svaka sreća,
svaki trenutak proveden s njima...

i dalje me nešto vuče,
prema nečem nepoznatom,
hodam između poredanih muškaraca,
mojeg života,
moje patnje, mojih nadanja...

u daljini je neki obris,
mutno je ne vidim dobro,
približavam se,
netko stoji na kraju puta,
i čeka me da mu se pridružim...

dolazim do tog obrisa,
to je muška osoba,
prenosi mi toplinu, blagost i smirenje,
ali ne vidim lice,
sakriveno je, mutno je...

želja mi je sve jača,
da saznam tko to je,
trepćem da jasnije vidim,
ali na to nešto zazvoni,
nešto me protrese,
otvaram oči i budim se...