pjesma duše moje...
ponedjeljak, 07.05.2007.
da li je ovo kraj...
kako srce zna da boli,
kad neizmjerno voli,
neopisivo, bez granica, bez cenzure,
a ništa od toga nije vrijedno,
ako ono voljeno nije...
cijeli moj život zna,
sve moje tajne,
moje snove,
strahove, patnje,
radosti i nadanja...
jedna riječ,
u rečenici je bila greška,
rečenicu sam izustila,
i izgubila sve čemu sam se nadala,
sve što sam snivala i čemu sam se radovala...
rečenica je sve ubila,
i sne i nadanja,
otjerala ga,
daleko od mene,
bez traga...
suze opet teku,
zaustavit ih ne mogu,
želim ga,
a on mene ne,
kako ovo boli ljudi bolje da ne znate...
bojala sam se otvoriti dušu,
jer znala sam,
svaku sreću prati nesreća,
ona gadna sjena,
što se skriva i pojavi se kad je najnepoželjnija...
i mene je sustigla,
ta sjena očaja, boli i tuge,
sve me boli,
duša, srce, tijelo,
sve te njegove rečenice i obećanja,
te njegove priče i davanja,
sad se suznih očiju pitam,
da li je sve to,
moje boli bilo vrijedno...
volim ga priznajem,
spuštam glavu ko uvenuli tulipan,
tražim ga oprost,
za tu grešku,
tu rečenicu izgovorenu iz mojih usana...
tišina vlada,
ni glasa mu nema,
muk je s njegove strane,
zar da sad živim u tuzi i neznanju,
samo od uspomena...
volim ga više od svega,
želim da se javi,
da mi se vrati,
nada u meni sada vlada,
ali grozan osjećaj me prati,
da više nema povratka,
da je ovo kraj bez sretnog završetka...
