s ljubavlju poslana,
na moje ime naslovljena,
od malo šarene tinte,
i od finog papira,
stvorena...
nešto šapuće,
naćulim uho da bolje čujem,
a ona prozbori tiho najtiše,
poleti među oblake,
u njegovo naručje...
dali si prava ili ne,
upitaše je,
i njen tihi glas još tiši postade,
umukne,
i stopi se s prosječnošću s onim što i je...
tuga me oblije,
ne znam što mi je činiti,
da li je to put k srcu mome,
ili prazan hod,
ponovljen krug boli već poznat...
ljutnja me para,
znam da nisi prava,
ona koja mi je namijenjena,
izgubila se,
u magli onoga što mu ime nije vrijedno spomena...
a što ako se varam,
dilema me hvata,
u vlastitim mislima izgubljena,
a možda si ti ta,
a ja te skoro kao staru krpu odbacila...
možda mi vratiš osmjeh na lice,
možda opet čujem otkucaje,
osjetim drhtaje,
struju koja me omami poput crnog vina,
i one malene leptire...
a ako nisi,
srca ionako nemam, tuđi je,
pa bol osjetit neće,
i što mi drugo preostaje,
nego vratit se na staro mjesto,
i opet nadat se...
Post je objavljen 16.05.2007. u 18:13 sati.