na mom dlanu,
mnogo nepoklonjenog dara,
u mom srcu,
previše strasne ljubavi,
u tmini oka dva,
more kristalnih suza,
a u glasu tišina,
muk je na usnama...
tišina ni glasa,
jer ne čuje,
ne čuje jecaj,
ne čuje koliko moje srce voli,
ne vidi da moje ruke zovu,
da u zagrljaj svrati,
i toplinu mog tijela osjeti....
jačina kojom srce steže,
grudi moje,
duša lebdi izgubljena,
i moli,
moli za poljubac meki,
spušta svaki ponos,
i kleči povrijeđena...
ali koliko god da boli,
i več razum vrišti,
i moli,
da srce prestane da voli,
ali on i dalje steže u grudima,
od straha,
strah od neuzvraćene ljubavi...
strah ga je,
da sve ne nestane,
svaka želja,
svaka strast,
svaka misao,
ljubav,
prema onome,
čije ime nije vrijedno da se spomene...
Post je objavljen 05.05.2007. u 19:30 sati.