vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

utorak, 17.05.2016.

kom-net-irati - da ili ne?

jedna stara navodi kako svatko riječima sam sebe osuđuje; dapače - projicira u stvarnost misli, a poslije se čudi kada je stvarnost crna i besperspektivna...
u današnje doba cinizma, sarkazma, ironije... odlučiti nešto lijepog reći i prenijeti drugome... često imam osjećaj da je komentiranje na netu zapravo jedna velika birtija u kojoj se najbolje snalaze duboko nezadovoljni i frustrirani bukači s pogonom dva-tri gemišta u sebi (u stvarnosti: nekakav ideološki red-bull, trenutan ili trajan), ali ih ne vidiš i ne znaš tko su, pa mogu zapravo puno lakše napisati ono što misle, te je taj – obično dugačak, mučan i trnovit put između misli i pisane riječi – u ovom slučaju daleko kraći i bezbolniji nego li je to u "stvarnom" svijetu, jer su autocenzura i obziri gotovo pa nepoznati...

pisati onda kada se ima za reći nešto lijepo postalo je skoro pa nepotrebno... čemu dijeliti takve stvari s drugima? :)

zašto se to nasilje tako jednostavno pretvara u verbalno, i zašto je tako lako pretakati to blato u riječi i napise, koje po mnogima i nisu drugo do li sredstvo prijenosa poruke, a ne polje stvaranja ljepote?

lako što se sve manje čita, a vjerojatno i piše… meni se čini da je problem i u tome što je premalo vremena prošlo od časa kada je neki djed bio nepismen, pa preko toga da je otac pisanje učio samo kao sredstvo izraza kakvog ideološkog koncepta, a ne i – ne daj bože -svrhu samom sebi, do časa kada unuk sjeda za tipkovnicu i ima neslućenu, fantastičnu, još nedavno nepojmljivu mogućnost za ljude otprije dvadesetak-tridesetak godina: da njegovo pisanje nečeg što je promišljeno i stvoreno u minuti ili dvije, a mnogokad i kraće - pročitaju tisuće ili milijuni…

taj skok kojeg smo prošli u možda malo više od pola stoljeća previše je nagao, a da bi ga pratila i odgovarajuća svijest o značenju i smislu tog čina… pri tome nipošto ne mislim da je sam čin (računalnog) opismenjavanja loš… zar nije sjajno to da je nečiji djed stavljao otisak prsta a unuk sada piše komentare na netu?

problem nije u formi, nego u sadržaju te posude, jer još se glina od koje je sačinjena nije ni ohladila… pita je postala skuplja od tepsije… J zbog čega ih tako malo odlazi u slikarstvo ili glazbu pa tamo ne prosipaju mrak? zato što je područje pisane riječi – sada ojačano kilobajtima i kilobipsima - i dalje opstalo kao učinkovito, široko, jako sredstvo… dobra utjeha za ljude od riječi, ha? ako život definiramo kao proces umiranja, onda on i nije ništa drugo nego padanje na dno... ako je život ipak jedinstvena, čarobna i neponovljiva pojava (s čime se teško neće složiti i najzajedljiviji cinik, jer mu je smisao cinizma – ma kako skriven bio - upravo u obrani prava na drugačije mišljenje), onda bi svakom kapljom valjalo strpljivo tkati to čudesno tkivo pobratimstva u svemiru, bez obzira na savinute kukice i ponegdje istrošeno tkanje... čuvati umjetnost riječi kao vještinu, umješnost lijepoga, put u istinu i dobro...

da, eto to :)

17.05.2016. u 21:27 • 35 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.