penetenziagite

ponedjeljak, 29.04.2024.

Dobriša Cesarić: Pjesma gorka

Šta je to hladno, i gorko, i sivo
Šta niče u duši ko korov njen?
Je li to suton? Zbilja već suton?
Il samo prolazna sjen?

Što sada? Brbljati vesele riječi,
Skrivati rane za humor;
Ko da se išta sakrivanjem liječi:
Tuga je tuga, a umor je umor.

Mili moj! Ti, koji dolaziš za mnom,
Da srcem oko sebe osvijetliš svijet,
Nemoj se varat i ne daj se varat –
Odreži krila pružena za let!

Na domaćoj gozbi su čudna veselja,
I pjano se bunca i buči.
Sudbina, što drugima nalijeva vina,
Tebi će naliti žuči.

Pa pij je, dragi, pij i pij,
I čuvaj se melankolije.
Ne boj se, poslije gutljaja svakog
Susjed će spremno da dolije.

29.04.2024. u 10:06 • 10 Komentara • Print • # • ^

petak, 26.04.2024.

In Italy

Odgledao sam film Corsage; ne mogu reći da je remek djelo, daleko bilo; dalo bi se svakako raspravljati o tome je li Sissi bila Diana prije Diane; zapravo je vjerno i dosljedno u njemu prikazano prokletstvo zlatnog kaveza - ali nije to ono što u filmu toliko vrijedi; film uistinu plijeni mekoćom i prijemčivošću stila, sjajnom vizualnom stranom i posvema - svojom glazbom. Završava - koliko je meni poznato - gotovo zanemarujući povijesne događaje, što je samo po sebi intrigantno; kao da režiserka nije umjela odoljeti ovoj sjajnoj pjesmi u kojoj me osvojio i tekst i u njemu nadasve minijature što od ponekad neutralnih apozicija stvaraju tihe, vrijedne i važne atribute, priloge, putovanje; san. :)

Hear me
Feed me
Nurse me
Motherly
Lead me
Teach me
Searchingly
Reach me
Release me
Secretly
Awake me
Hopefully
In Italy...

26.04.2024. u 09:09 • 16 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 22.04.2024.

Ukradeni hodnik

Ugledao sam jedne zime pod tuđim postom ideju osobe čiji je talent za pisanje doslovce eksplodirao pred našim očima onih dana, pa je ta osoba predložila - valjda na pitanje otkud ti dolaze teme za pisanje, kao dokaz da u svakome čuči jedan maleni pisac – mogućnost pisati o hodniku roditeljske kuće. Tu na scenu stupam ja – naravno, ne tamo i onda; ovdje i tek sada; kradem ideju nakon dugo, dugo vremena sasvim zavjerenički i potmulo, kao svraka đinđuve - i zagrijavam tipkovnicu otpuhujući s nje prašinu; ali neću pisati samo o hodniku roditeljske kuće; pisao bih ja i o hodniku svoje kuće.

Pa onda šaram i dopisujem ovaj tekst svako malo i tako mjesecima; već su i hladnoće prestale a kiše se primakle i bit će toplo sa suncem još, i suho; pa je prošla i čitava jedna zima i još jedna - a hodnik još čeka u mraku skica.

- - - - -

Dobro, hodnik roditeljske kuće, da demantiram i upadnem prije svega sam sebi u usta, kako je i red – taj bijaše jedno prilično nezanimljivo mjesto; jedino što se ljeti u njemu znalo – jer je bio u sredini stana, pa su sunce i toplina do tamo teško dopirali – sjediti i gledati televiziju; televizor je bio postavljen na kraju, tamo gdje je hodnik zavijao pod pravim kutem; bio je taj hodnik dovoljno širok – vjerovali ili ne - da se u njega uza zidove – jedni iza drugih poslažu stolci i fotelje, po dvoje u redu, kao u nekome kinu; ja sam naravno bio malen pa sam u polumraku sjedio ili ležao na nekom sivoplavom, dugačkom tepihu i dekama što su ih za mene po njemu prostrli - i pamtim da sam osjećao veliko blaženstvo i sigurnost sjediti do majčinih nogu i gledati recimo „Rat i mir“, ili „U dimu baruta“, ili „U registraturi“ i tko zna još koje druge stvari.

Već tada shvaćao sam kolika se sve zla po svijetu mogu dešavati i da ja tu ne mogu baš ništa učiniti, baš ništa; možda samo pokušavati izbjeći ih – a od mnogih zala koja smo gledali na tadašnjim ekranima mene je spašavalo to što sam se tamo dolje, na podu, pored moje mame osjećao zaštićen i voljen.

- - - - - -

A hodnik naše kuće? Na što pomislim kada sada netko spomene hodnik? I tu vam se ja, premda ne pamtim da sam se ikada našao na njegovu podu, osim kada sam radi lakšeg hvatanja skidao radijator i mijenjao ventil – osjećam zaštićen i voljen. No, to je općenito ipak jedan mračan i razveden prostor, kakvi već hodnici jesu; nema u njemu na središnjem zidu čak niti prekidača za svjetlo pa se na nosivi zid moralo ugraditi onaj prekidač kojim se plafonjera pali i gasi na senzor – tako da pri svakom jačem zamahu vjetra koji vani puše naše svjetlo gori na pet ili deset sekundi.

Žrtva je to starih, jednostavnih, skromnih vremena u kojima se hodnici nisu uređivali niti ičime ispunjavali – možda tek kakvim čavlima ili vješalicama, na koje bismo povješali svoje slike ili jakne, da čim prije iz njih odjurimo u život; van iz kuće – ili unutra, dalje i dublje u kuću, gdje je udobnije i ljepše.

Hodnicima se, je li, hoda – otuda im i ime. Danas su hodnici ogledala tuđih duša, feng shui i dizajn interijera; kako uđeš u hodnik, uđeš i u nečiji život; veličanstveno i sa stilom; sa zidova te gledaju venecijanske maske i listovi biljaka što padaju preko polica, a kroz svjetlarnike dopiru traci blaženstva i iscjeljenja.

Svega toga u mome hodniku nema; to je jedan mračan i neizvjestan prolaz kroz limb, kao u nekim davnim petrinjskima i đorđićevima iz serija koje smo gledali kao mali; kroz njega kročiš ne znajući što te iza u boravku čeka – da li hladan gemišt ili vrući čaj, ako je domaćin dobre volje pa mu se dade grijati vodu.

Hajde, tamo negdje na kraju, gdje zapravo pod stoiosamdeset iza zida stepenice zavijaju na kat, smjestila se na koncu i čitava jedna praktična komoda; mnoga je njena ladica spremila u sebe gotovo zanavijek čiju rukavicu, šal ili gamašnu što će zatrebati kada se jednom pođe na kakav Velebit ili Risnjak ili samo u obližnji dućan – a blaženstvo ispunjenja kada težak teret iz ruku ispustiš na nju dovodi do toga da na komodi ne satima, nego danima znadu stajati čitavi slojevi stvari: šalova, sunačnih naočala, ruksaka, kupljenih deterdženata ili odjeće. Zato, sasvim umjesno i lijepo Najdraža za naš hodnik kaže kako onaj tko u njega uđe mora tamo ostaviti svaku nadu; pa ga Ona već u boravku dočeka svojom konstatacijom da taj sada znade kako je njoj – jer živi sa sustanarom iz pakla.

Ali nije sve niti u tom hodniku baš crno, ako išta u tome mraku uspiješ ugledati, ugledat ćeš vrške svojih cipela kako brzaju blještavom i svijetlom podlogom od nefugiranih Inkerovih pločica. Te pločice majka su svih bitaka i grijeh svih mojih grijeha; kada se jednom uređivalo nešto u prizemlju, ja sam u osmišljavanju tog projekta sasvim olako prešao preko hodnika kao pored turskoga groblja; na Njenu primjedbu da bi trebalo urediti i pod u hodniku, sasvim hladno odvratio sam kako su stare civilizacije imale svoje jonske i dorske stupove, svoje kapitole i akropole, a što ćemo imati mi i što će iza nas ostati – samo hrpe teško razgradiva smeća i ambalaže - i onda proročanski na to nadodao: i naše Inkerove pločice iz hodnika.

Jer stvarno, jednoga dana, kada do naših vrata odozgor, preko hrpa smeća, raspadnuta humusa i prašine dopru neki indiana jonesi budućnosti – pažljivo će prljavim i umornim rukama razmaknuti posljednje mrve zemlje i zagladiti sjajnu i glatku površinu tih pločica, shvativši da su i ovdje živjeli ljudi što su bosi noću pocupkivali na putu u svoje zahode ili na pod žureći iz kuhinje nespretno ispuštali masne tave i neoprane zdjele. Naše Inkerove pločice ostat će tako spomenik jednog vremena; vremena u kojemu nije baš svima najvažnije bilo urediti prostor po posljednjoj modi. Vremena u kojemu su hodnici bili hodnici.

Svima vama ja to sada kažem, ali ne bi bilo pametno bez kakva povoda govoriti to Njoj. Eno je, sjedila je dolje u boravku one hladne ranoproljetne večeri kada je ovaj tekst u zasjedi prvi puta pisan (da bude među ljude ispaljen iz kakve garibaldijevske kubure kada se za to steknu uvjeti); prepisivala je recepte u debelu smeđu teku; sve što se u kući u jednu hladnu večer čuje to je plamen u bojleru i okretanje plinskog brojila u tom istom hodniku; pored Nje u kuhinji pušio se iz onog bijelog oblog čuda kao iz parne kupelji nekakav mirisan dim; sišao sam već stepenicama dolje, ostavljajući hodnik hladnim, mračnim i napuštenim, neka se snađe, ništa mu neće biti, muško je – a Njoj da sam tada, ili sada, ili bilo kada u našem vremenu sve do njegova konca - spomenuo pločice u hodniku, ubacio bih tri ili četiri upitnika u mirnu i tihu večer.

Ili bih Je barem načeo, tu večer, tako izazovno mirnu i tihu: došao si izazivati vraga, je li; ne igraj se, nevoljo moja.

Dobro, imam ja tih grijehova još nekoliko, nisu samo pločice; recimo cvjetnjak ispred kuće, pa kuća kao uopće, je li, kuća; pa bi se našlo još tako nekoliko stvari, kako se već nama muškarcima u životima naći dade. Pločice su zimi najaktualnije, najčešće se tada njima prolazi – pa su nekako i najbliže srcu, ili bolje rečeno – pameti, tko je ima.

Žene su savršene; vide i shvaćaju ono što naša muška pamet ne može oćutjeti ni nakon milijun godina. Moja me primjerice onomad odvede na Ivekovića u Klovićeve dvore, pa zijam po tim povijesnim prizorima kao prvašić po tegli nutele, a onda me prene i veli; evo ga, on je isti ti! Kupio ovaj ogromni, stari, strašni Tabor, pa ga ni zagrijati ne možeš; vidiš da svoju napaćenu draganu slika ili kako bere koprivu, ili se grije na suncu vani pod trijemom, ili drhti pod poplunom!

Zato, kuda me sada vrag odnio bulazniti o pločicama; šuti, budalo, pa se ponudi skuhati kakav čaj; nije još puno bazge ostalo u kutiji. Zato ću tek lako i bešumno, kao kakav odavna zaboravljeni krivac, odskakutati preko tih pločica; zagrliti to klupko slatkoće i mekanosti nekako odostraga, malo s boka, tako da mi se dlanovi susretnu baš kod grudi; zagnjuriti nos u vrat, tamo gdje se izmiče kosa i prošaptati čarobne riječi koje otvaraju sve dveri duše:

- Što da za sutra odmrznem iz škrinje?

22.04.2024. u 13:06 • 15 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 18.04.2024.

MAJSTORE, UGASI SVIJEĆU

Majstore, ugasi svijeću, došla su ozbiljna vremena.
Radije noću broji zvijezde, uzdiši za mladošću.
Tvoje neposlušne riječi mogle bi pregristi uzice.

Sadi u vrtu luk, cijepaj drva, pospremaj tavan.
Bolje da nitko ne vidi tvoje oči pune čuđenja.
Takav je tvoj zanat: ništa ne smiješ prešutjeti.

Ne uzmogneš li izdržati i jedne noći opet uzmeš pero,
majstore, budi razuman, ne bavi se proročanstvima.
Pokušaj zapisati imena zvijezda.

Ozbiljna su vremena, nikome se ništa ne oprašta.
Samo klauni znadu kako se možeš izvući:
plaču kad im se smije i smiju se kad im plač razara lice.

(Slavko Mihalić)

18.04.2024. u 10:13 • 7 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 14.04.2024.

Tragovi

Ostavljam još nekoliko tragova topline i blagosti koje je ovaj namjerni hodač i slučajni snimatelj osjećao i radi kojih je sve ovo i poduzeo - ili radi pokušaja u tom pravcu - za kišne i hladnije dane koji navodno slijede. Nakon kiša stići će sunca, pa opet kiše, i tako ukrug; do konca našeg vremena.

Bodri pomisao na to kako će još dugo biti onih koje bi ovakve stvari mogle tješiti, krijepiti i hrabriti kao što su to činile nama, pa se sjetim dobrog starog sir Georgea Berkeleya i ne bez smješka na licu pomislim: tko zna bi li se i radi čega one uopće zbivale, da nema nikoga tko bi ih gledao i veselio im se.

14.04.2024. u 18:06 • 16 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 10.04.2024.

Sakupljači plodova

Čovjek misli onako kako hoda, govorili su neki tamo davni, znate već koji; oni koji su se u to sigurno bolje razumjeli. Zašto bolje? Pa, jednostavno zato što su se manje prevozili, a više hodali; po njihovom navedenom pravilu danas malo tko uopće da misli. No, kada hodaš, poželiš nešto i vidjeti, doživjeti, pospremiti kao uspomenu za neko neznano, mršavo sutra koje prijeti.

Kada negdje živiš, pa ti ljepota postane svakodnevica, mogao bi morati početi snažno se truditi da se na nju ne navikneš.

Istra je za takvo što kao stvorena. Ne samo zbog našeg Viatrixa, enciklopedije malih šetnji srca istarskoga; da se mene pita, ja bih sve turističke zajednice zapadno od Delnica i Čabra pretvorio u zadruge s traktorima i članarinom kao negdje u Baskiji ili Toscani, a za itinerere bih pitao njega što i kako. Istra je - osobito u proljeće - amalgam onog tihog, bitnog i začudnog što tješi, podupire i opominje u isti čas.

I koristi, još kako.

Nju, onu Nju, ne Istru, dobit ćeš na takav poduhvat pogotovo ukoliko pronađeš kakvu opipljivu korist. Pod time misli na ono što se ubire, pažljivo skuplja, tetoši i sprema u fritajama, pekačima, tavama poput starih dragocjenih začina. Odrasla je dobrim dijelom na otoku; prvih pet godina života nije zapravo znala što su struja, televizor ili tetrapak. Kada je pustiš među krš, raslinje i makiju, možeš biti siguran da nećeš ostati gladan ili da ti neće biti dosadno. Tamo gdje će ubrati naramak ili rukohvat, ja neću niti vidjeti o čemu se radi. Gdje će pjevušeći pronaći sakriveno blago, ja ću vidjeti samo daljinu. Zato dotle udišem nebo, slušam travke, držim onu najmekšu ruku, koliko se dade; šutim i idem; okidajući katkad kakav snimak nečega što smatram vrijednim.

Ona sakuplja, a ja sam ovog proljeća kojeg gotovo da smijemo zvati ljetom - prvi put u životu ušetao čitav u more u prvim danima travnja. Šutjela je negdje gore u hladu crnike među čempresima i makijom i bojala se bez jedne izgovorene riječi za moje srce; još uvijek vjeruje da moja glupost ne može nadvladati i upropastiti baš sve.

Onda osušen, opečen i slan opet hodam šušteći kroz travke negdje u pozadini, dok se sakuplja i traži. Tako vjerojatno veseli, tihi i spokojni uz svoje ljude hodaju psi. Ili nam se tako samo čini, jer o njihovom spokoju, radosti i tišini ne znamo ništa. Pa ih držimo nevještima, nedostojnima i slabima; onakvima kakvima sebe ne smijemo i ne umijemo vidjeti.

- Možda bi netko drugi uz tebe sakupio koliko i ti, a ne bi bio nevješt, nedostojan i slab?
- Strpi se i drži taj ceker. Još malo, bit će njoj za dvaput; znaš da je dobro za bubrege, a onda polako moramo kući.
- Jesi li sigurna da ovdje nije kuća vrednija od one? Mislim, je li, tako mi njuške, bi li onu dala za gnjile kruške?
- Neka je nosi tko hoće, ti ostaješ.

10.04.2024. u 11:45 • 15 Komentara • Print • # • ^

petak, 05.04.2024.

HODANJE | Henry David Thoreau

„Danas gotovo sav taj takozvani ljudski napredak, poput izgradnje kuća, sječe šuma i visokog drveća, izobličuje krajolik i sve više i više ga pripitomljuje i osiromašuje. Ljudi će početi paliti ograde i puštati šumu da preživi! Vidio sam napola uništene ograde, krajeva izgubljenih u preriji, i nekog svjetovnog škrca s nadzornikom koji je tražio svoju među dok se oko njega nalazio raj, i nije vidio anđele koji idu amo-tamo, ali je zato tražio staru oznaku za među usred raja. Kad sam opet pogledao, vidio sam ga kako stoji usred mračne močvare, okružen vragovima, i sigurno je pronašao svoju među, tri mala kamena uz koja je zabijen kolac. Pogledavši malo bolje, vidio sam da je Princ Tame njegov nadzornik.

S lakoćom prohodam deset, petnaest, dvadeset, bilo koliko milja, počevši od vlastitih vrata, a da ne prođem pokraj neke kuće, i da ne prijeđem cestu, osim tamo gdje je lisica i kuna prelaze: prvo uz rijeku, onda pokraj potoka, zatim livadom i šumom. Kilometrima uokolo nigdje nikoga. S mnogih brda izdaleka mogu vidjeti civilizaciju i ljudske nastambe. Farmeri i njihov trud jedva su primjetniji od drvosječa i njihovih šupa. Čovjek i njegovi poslovi, crkva i država i škola, trgovina i promet, manufaktura i poljoprivreda, čak i politika, najalarmantnija od svih – drago mi je vidjeti kako malo prostora zauzimaju u krajoliku. Politika je tek usko polje, a još uža cesta tamo u daljini vodi do nje. Ponekad onamo uputim putnika. Ako kanite poći u svijet politike, pratite veliku cestu – slijedite trgovca, neka vam njegova prašina bude u očima, i odvest će vas točno onamo; jer i taj svijet također ima svoje mjesto, i ne zauzima sav prostor. Izlazim iz njega kao što iz polja graha ulazim u šumu, i već je zaboravljen. Za pola sata mogu doći do dijela zemljine površine gdje čovjek ne boravi cijele godine, i gdje, dakle, nema politike, jer ona je poput dima cigara – tamo je, gdje su i ljudi.

Neki ne hodaju uopće; neki hodaju državnim cestama; malo njih hoda parcelama. Ceste su namijenjene konjima i poslovnim ljudima. Ne putujem njima često, vjerojatno zato što ne žurim stići u krčmu, dućan, štalu ili u skladište kamo one vode. Dobar sam konj za putovanja, ali cesta nije moj izbor. Slikar pejzaža koristi ljudski lik da označi cestu. Moj lik ne bi mogao iskoristiti za to. Ja ulazim u onakvu prirodu u kakvu su ulazili stari proroci i pjesnici, Manu, Mojsije, Homer, Chaucer. Možete je nazvati Amerika, ali to nije Amerika: ni Amerigo Vespucci, ni Kolumbo, niti ostali, nisu je otkrili. Postoji njezin istinitiji prikaz u mitologiji nego u bilo kojoj takozvanoj povijesti Amerike koju sam vidio.“

BEK (Besplatne elektroničke knjige)

05.04.2024. u 22:18 • 9 Komentara • Print • # • ^

utorak, 02.04.2024.

Plakat s ljubavlju i poštovanjem

Neumrli naš Grunf rekao bi da je bolje biti bogat nego siromašan; na to pravilo podsjeća rečenica koju se često dade pročitati kada se piše o brakovima: bolje je – kaže ona samouvjereno i odlučno, kao kakav mesar kada s vrata na trg zaziva kupce friškom teletinom - biti sam, nego u lošem braku.

Loš brak – rekli bi zlobnici; zar postoji dobar brak? Pa ne stupaju ljudi u brak iz obijesti ili nemara nemajući pojma što rade; ljudi u brak stupaju jer moraju; tako od njih traže njihove duše, tijela, ljudi oko njih; neimaština, slučaj. Lijepo te na početku matičar ili pop pitaju: hoćeš li ti to, je li – pa naravno da hoćeš, još kako; tko bi stupao u brak da ne mora. Problem je samo u tome umijemo li mi sami u svojoj koži, svojim beskrajno kompliciranim i sebeljubljem zadojenim umom - ocijeniti što je to loše i kada je lošim postalo.

Ne misli se tu na udarce, prevare, zlosilje koje se vidi iz aviona; tu se govori o normalnim, svakodnevnim događajima, riječima, stvarima koje ljudi jedno drugome rade; idi ti u dućan, donesi čašu vode, očisti zaleđeni auto, spavao si iza ručka, zašto sam zaboravljena.

.......

Putujmo dalje. Sada više nismo u nekom loše sročenom eseju, sada smo u priči, ili barem nečemu što pričom jednom želi postati. Priča se vrti oko dva lika; dvoje, je li. Jedan je lik ona; drugi je on; da vam opisujem tko su i kakvi su – suvišno je za priču; vidjet ćete već na njenu uzbudljivom koncu.

Jednom je on na oglasnoj ploči u njihovu selu ugledao obavijest o predavanju nekog psihologa pod naslovom:

"Žene traže ljubav - muškarci poštovanje."

Baš tako, od slova do slova: žene traže ljubav, a muškarci poštovanje. Kao da smo lego kocke koje se razlikuju po bojama, možda i obliku: jednu izvadiš, pa umetneš onu koja odgovara.

Pogledao je s nevjericom u taj plakat (jer ako mu je išta normalno, normalno mu je okretati i izvrtati tuđe rečenice) pa se namrštio: eto šjor Grunfa nama ravno na vrata; kad neće Muhamed brdu... Onda joj je naglas pročitao naslov: žurili su nekud; nije se to baš nje tada uhvatilo; previše je tih stvari o kojima on katkad usput znade pričati na široko; bilo bi od koristi uhvatiti ravniji pravac – mislila je ona tada, kako i danas misli.

Nekada, kada znade drhtati od bijesa u njegovom zagrljaju (jer eto, oni su vam takvi, samo ako ih umijete zamisliti: svađaju se nerijetko zagrljeni dok vruće suze natapaju ovratnike) podsjeti je on tog plakata šapćući joj na uho citirani naslov; baš po njemu odavna već zaključio je - i rekao joj kako u njihovoj vezi ona očito nosi hlače; ne može biti drugačije.

Prvi put kada joj je to kazao, mislila je da se šali.

- Čekaj, ja da sam muškarac, a ti si žena?

- Pa vidiš da tako vele ovi koji znaju; što tu čovjek može učiniti?

Ovo s haljinama i hlačama, visuljcima i da prostite rupama, to su – nekada mu se čini, pa je nastavio drugom prilikom - očito samo površni, vanjski znakovi; važno je ono kako se dvoje uklope i osjećaju u sebi, kada su dio onog drugoga; njega su otkad pamti odgajale samo žene; ona mu često veli: protiv svega kod tebe mogu, ali ne mogu ništa protiv tvog ženskog arsenala. Potpuno sam razoružana i tebi predana kad mi ti postaneš ženom.

Najgora stvar koju pak on kod nje umije primijetiti jest to da bude namjerno gruba prema njemu – onako gruba kako to već svi jedni prema drugima nekada jesmo, kada u nas ulazi tmina, pa se brzo trudimo izgurati je van, iz sebe

Osim običnog "ti si lud" pristupa, nerijetko mu na to odgovara šutnjom; šutnjom očitog, okomuokogledajućeg potvrđivanja. Za gram poštovanja trampila bi ona istoga časa tonu njegove slavne ljubavi koja joj ispada iz džepova i curi iz torbi na tlo poput voska što istječe iz srca stare, dogorjele svijeće.

I obrnuto. Njemu ne treba poštovanje, ima ga kod nje na bacanje. Topi se s tim bespotrebnim tustim teretom u naramku od stamenosti kao sladoled u kolovozu. Njemu treba da ga ona usred najgore svađe poljubi u uho; fućka on na sve riječi, geste, uvažavanja, koristi. Za njega je korist svih koristi njen sveti, bijeli, čisti trbuh na njegovu obrazu.

.......

Mikrogram na tonu, jedan jedini časak od sveg vremena što vam je bilo dano – upita netko poslije neko drago društvo - jeste li ikada sebe i nekoga tko vas voli gledali tim i takvim očima, zamijenjenih uloga?

I ako niste, a ne biste se zakleli u mnogo spokoja u svome životu; jeste li ikada pomislili da se ponekad gledate pogrešnim očima: svojim?