penetenziagite

srijeda, 29.05.2024.

Mehanizam

wikipedija

Tog ljeta ljetovat će se u Vinodolskom. Teško je to objasniti nekome tko nije probao; imaš kuću na moru i u kući je baba, živa i zdrava, a ne ide se tamo, jer, da prostite, jebaji ga, ne ide se; tata je negdje godinu dana ranije odselio pa se potuca po podstanarstvu i spava ljeti po uredima gdje radi a već mu je četrdesetineka; ne ide se kod ćaćinih na more, ali se ipak ide skupa na ljetovanje, a zašto se ide skupa – e to je jedina stvar koju nemojte pitati; zašto su moji mama i Stari četvrt stoljeća bili odvojeni a blizu da bliže ne mogu biti, to ću razumjeti tek negdje kada i ja sam dođem u njihove godine.

Zimu nakon ovoga o čemu ću vam sada pričati, Starog će na jednu noć zatvoriti u Petrinjsku ili Đorđićevu kada u posjetu bude dolazio čelnik Sovjetskog Saveza; pojma o tome nisam imao dok mi to negdje kada sam brojao dvadeset nije ispričala mama; zašto su to učinili vjerojatno ni sami nisu znali; bio je valjda ipak previše sumnjiv: radi u uglednoj firmi; radi dobro, zapravo odlično; pozdravlja se s ekipom od koje svi bježe na Trgu, pa od toga mami smiješak dolai na lice, makar i kao sjena, a to je zato što su ovi s kojima se pozdravlja odrasli u istoj ulici; Stari je bio nekoliko godina stariji pa je te mulce dok su još bili mulci slao po šibice. Nikada nije imao volje otići u privatni biznis; mogao je tada namlatiti milijune; vjerojatno je to bio jedan od osnovnih razloga zašto ga je mama kinjila i ljutila se na njega; znate već da su žene uvijek u pravu; no, njemu to nije bilo bitno; uživao je bivajući mi ocem vikendima, pa sam uvijek imao dojam da sam kada se vraćam šesticom negdje u nedjeljno predvečerje kući nekako bogatiji nego sam bio onda kada sam u petak odlazio njemu.

Ima li ljepše stvari koja se može osjetiti prema roditelju?

No, daleko sam ja otišao; vratimo se mi u to ljeto; vrelo i sunčano kakva ljeta već moraju biti; mi smo u Vinodolskom; sjećam se tamo one duge, široke izbetonirane plaže s trijemovima i kabinama za presvlačenje; igram se u pijesku i plićaku; bezbrižan sam kakva već djeca od tek nekoliko godina starosti trebaju biti; ispečen i pocrnio na tom beskrajnom suncu i moru i radosti. Stari sa mnom gradi neke kule u pijesku; imam lopaticu i kanticu; to je za tadašnje prilike pravo bogatstvo; mama leži na nekom velikom i debelom ručniku uz obalu; nosi sunčane naočale, maše i smije mi se; zadovoljna i sigurna - imam o svemu tome fotografiju u albumu koju čuvam; nas troje, bezbrižni i veseli i daleki koliko nam već daleki mogu biti neki ljudi koje obavija pustoš prošlosti.

Dakle, sada morate ako s pričom želite dalje - zamisliti ljude koji su se godinu prije ovih događaja toliko posvađali da su odlučili razići se; nikada neće to potvrditi i na papiru; do smrti će na papiru ostati muž i žena ; dolazit će nova i nova vremena i u njima će sve nedaće koje budu dolazile šibati i bjesniti; stizat će problemi sa zdravljem i neimaštinom i propašću država i firmi i svjetova i sustava, ali ja to nikada, zakriljen pod njihovim velikim i snažnim rukama neću osjetiti.

Moji majka i otac uvijek će mi ostati jedno; u pitanjima koja se tiču mene ostat će besprijekorno i veliko Jedno; iz toga što čine pokušat ću učiti ono što će me poslije voditi kroz život: ili ćeš raditi stvari kako treba, ili ih nećeš raditi.

Veliko i snažno sunce spušta se nad onom velikom vinodolskom plažom; vrijeme je da se pođe nekamo gdje smo već odsjeli; uopće se ne sjećam gdje; sjećam se samo da su me noćima mazali nekim kremama protiv komaraca i da sam tamo imao ono što valjda do četrnaeste godine nisam imao kod kuće: da sam spavao u vlastitoj sobi; a moji starci; razdvojeni i daleki, a tako bliski – spavaju u istom krevetu, sami u sobi, na ljetovanju!

I tako, žurimo valjda negdje na večeru; mama je vješta u svemu tome, spremit će u čas posla nekakvo fino jelo, pa ćemo jesti: hajde, požuri; imam toliko godina da još nisam posvema spretan s oblačenjem; nismo mi muškarci nešto posebno spretni, samo vi to o nama mislite, čak i kada odrastemo pa izgleda da se sami o sebi umijemo brinuti; mama veli, ma daj, skini te prljave kupaće pune pijeska, pa obuci kratke traperice na golo; presvući ćemo te kad dođemo gore i kada se opereš u kadi.

I tako ja oblačim i svlačim sve to u onoj kabini, žureći se i nespretno povlačeći teške, grube, od soli i sunca okamenjene kratke traperice (vjerojatno je mama prethodno odsjekla neke stare bratićeve duge hlače u kratke, pa ih zarubila) prethodno skidajući kupaće i brišući se; nisam baš spretan i brz; u toj brzini navlačim traperice na sebe, zakapčam ono dugme na vrhu; potom zatvaram ciferšlus povlačeći ga odozdo prema gore.

U taj čas, dešava se najstrašnija od svih strašnih stvari koje se muškom čeljadetu zbiti mogu: rubom ciferšlusa uhvatio sam, da prostite, golog pišu; to je čas dramskog zapleta koji će potrajati, jer u tom je događaju ostao uhvaćen taj moj slavni organ u sitne, metalne, tvrde zupce onog strašnog mehanizma; još sam malen; nemam pojma čemu taj visuljak dolje služi osim da kroz njega piškiš kada ti je sila, pa i sam vidim da ne shvaćam nimalo zapravo o čemu se tu radi; znam samo dvije stvari: da me zbog nečega sram, i da me strašno boli!

Dijete sam; što ću, plačem na glas; u kabinu naravno prvo dolazi mama; nemoćna je učiniti išta – pa zove Staroga; Stari šuti i pita mogu li hodati, a ja kroz plač odgovaram da mogu; onda veli – hajde, idemo u sobu, pa ćemo to tamo riješiti.

Mama već potiho, dok hodaju ispred mene nešto šapće Starome u uho; na brzinu su potrpali stvari u one torbe pa ubrzano idemo riješiti stvar; tko zna šapću li da ću završiti u nekakvoj bolnici na Sušaku ili negdje drugdje; mislim da se sjećam maminog Fiće kako stoji parkiran negdje u ulici blizu one sobe; Stari ispod haube na prednjoj strani izvlači onu svoju legendarnu torbu; kada danas bolje razmislim, mislim da je Stari zapravo čitava života nosio jednu jedinu crnu, ispucalu kožnu torbu u kojoj se krilo baš sve što čovjeku za život treba.

I tako, dolazimo u sobu; u meni je svakim korakom sve više peckanja; ja liježem na krevet na leđa, skidaju mi majicu i sandalice i pale svjetla zatvarajući prozore; onda Stari nježno, dubokim glasom kaže mami da se odmakne, pa me pita; kao danas se sjećam tog pitanja:

- Vjeruješ mi?

Da, vjerujem, tata; odgovaram ja kroz plač i jecaje; i tako počinje teška i beskrajna operacija razdvajanja; koliko je to sve trajalo ja niti danas nemam pojma, ali sam sasvim siguran da je – kada je sve završilo – već bila mrkla noć; Stari se strpljivo, tiho i smireno nadvio nad mene na krevet, pa se bavio slavnim nasljedstvom najmanje kakvih sat vremena, polako potežući onaj mehanizam prema dolje i škaricama oslobađajući mikrometar po mikrometar tkiva i prostora kroz moje jecaje i plač.

Mene je, naravno, više bilo strah nego što me boljelo; kada dijete ima toliko malo godina, nema ničega što znade do kraja, a opet – nema niti ničega što ne bi prepustilo u ruke svojim roditeljima; Stari je, nalakćen nad problematiku sigurno i polako stvar vodio prema rješenju; tko zna što je sve Staroga kinjilo i tištilo u tim vremenima, a nije se o tome tada pričalo; muški je zadatak bio da šutiš i trpiš kako već marvinčad muška trpjeti mora: eto, tako je to Stari i meni objašnjavao dok je, da prostite, vadio moj pimpek iz nevolje:

- Dobro je, muči; još malo, sve će biti dobro.

I tako sam ja tamo u suzama i jecajima ležao na krevetu; nije bilo ni mame da bude blizu mene; zatvorila se negdje u kuhinju i spremala večeru, da ne gleda što gledati ne mora i ne smije i ne treba; mama je bila onakva kakve mame već jesu, ali kada bi vidjela da me Stari uzeo u ruke, ona baš nikada nije protuslovila, jer je vjerovala da je njegova ljubav sazdana od iste tvari od kakve je sazdana i njena. Možda u tome leži tajna dobrog roditeljstva: da ljudi – ma koliko daleki i strani međusobno bili - ne sumnjaju u ljubav onog drugoga prema djetetu; jer tmine i nevolje dovoljno je i bez sumnjičenja i slabosti; kada se nađe dvoje koji žele isto, onda se njihove ruke moraju ispreplesti, a ne nadviti nad dijete.

Stari je tako, siguran i polagan i tih svojim dubokim glasom vodio svoga sina prema svjetlu na koncu tunela - i konačno ga doveo u času kada su one strašne traperice kliznule prema dolje i oslobodile važnu stvar o kakvoj se ovdje radilo za svijetlu budućnost koja je već negdje čekala iza ugla, da se u nju uđe neokrznut, spreman i čio kako se već u budućnost ulaziti treba, svatko u svoju i na vrijeme.

Kada god se sjetim Starog; sjetim se njegovih velikih, nespretnih ali sigurnih ruku koje rez po rez, ubod po ubod, minutu po minutu, do u beskraj, među mojim šaptom, suzama i molbama oslobađaju jednog najobičnijeg žilavog i nevažnog pišonju nevolje – i onda pomislim, Bože, daj mi snage da i ja budem takav otac, barem onda kada bude trebalo.

Poslije ćemo se milijun puta posvađati i stati jedan prema drugome - kako to već dva jarca na brvnu kakvi otac i sin jesu moraju stati; ja ću čak morati odabrati drugo zanimanje i drugi fakultet u životu, samo zato što je u mene otac ugradio dovoljan strah i oprez, možda je to zapravo sve počelo čak te večeri kada me oslobađao običnog ciferšlusa; no kada me danas pitate o njemu, ja se više ne mogu sjetiti ničeg drugoga, do li strpljivo izgovorenih riječi pod svjetlom neke prastare sijalice na stopu one primorske sobice; ničeg nema u mome sjećanju na njega, do sigurnosti, pažnje i spokoja.

Tako kako su umjeli, tako su i učinili; što su započeli, naumili su dovršiti, na samo svoj i nikome razumljiv i prihvatljiv način – ali ako nikada prije nisam, onda danas, kada i sam imam djecu koja već odlaze u život – znadem da bih i ja volio stići do mjesta do kojeg su stigli moji starci.

Evo nas opet sada u onoj sobici, pod svjetlom lampe; tek što je Stari uspio razriješiti stvar. Nismo mnogo okolišali; mama je taman spremila nešto za jesti; Stari je pitao, ima li neka gaza ili nešto, pa je nalio rakije; u to je doba uvijek i svugdje bilo rakije, a ja nikada, baš nikada u životu Starog vidio da je pije; takva su to bila vremena. Rakija je bila potrebna; bilo je krvi, ali on je to samo nježno onakav velik i crn svojim grubim i teškim rukama prislonio, tek toliko da na časak pecne, pa smo navukli gazu, na nju bijele čiste gaćice i – za ne vjerovati – pošli jesti. Mama baš ništa nije pitala; pamtim samo to kako su se gledali u oči, pa je onda na koncu, kada se pojelo, rekao:

- Ajd sad u more, uzmi mu ručnik, neka se okupa i sve će biti dobro; more će sve riješiti.

Tek kasnije, mnogo kasnije, ja ću shvatiti da more doista mnogo toga može riješiti; ne mora se čovjek u njemu kupati; dovoljno je pustiti ga da te prožme i pročisti kako samo ono umije. More i žena; ne postoji neka stvar na svijetu koja je muškog roda a da bi čovjeka tako umjela izliječiti kao ove dvije, pa se iz njihova naručja uzdižeš kako se mrtvi već među žive uzdići mogu.

Tako kako je rekao Stari, tako je to s morem i bilo; vratili smo se na plažu, negdje na onaj mračan rub; skinuli su me i obukli natrag u kupaće gaće, pa sam malo gacao i bacao se po moru, a Stari je stajao bos u tmini negdje sa strane, za svaki slučaj, da mu budem na oku; sjedio sam i valjao se dok je sol grizla, mazila i radila svoje; poslije sam se obrisao pa sam navukao gaćice, kako i treba; tako je i Stari rekao mami; da se uvijek prvo stavlja gaćice; ja više nisam bio uplakan nego samo umoran; dobro su me istrljali i ušuškali u čisto, meko i tamno, pa sam malo na nogama, a malo Starome na krkačama opet natrag dospio do sobe u kojoj su me polegli, malo me u mraku obodrili nježnim i tihim riječima - i nestali u onoj drugoj.

Što tamo rade, ja nikada neću saznati.

Nikada, čak niti kada budem imao dvadesetitri - onog proljeća prije nego će mi majka naprasno, s nogu preminuti tijekom jednog vikenda u bolnici; uplakana i ustrašena ratom u kojem sam bio - od straha što će se sa mnom desiti; poslije ću tek shvatiti da su, dok smo mi bili na poslu, oni vrijeme često provodili skupa; saznat ću to po tragovima i razgovorima s ljudima oko sebe; pa vidio sam ih - vele - tada tamo ili ovdje; bili su zajedno, išli su nekuda s vrećicama i torbama u rukama; sve što će mi ostati od njih, to je vrijeme u kojem ih sada zamišljam pred očima i vrijeme kada gledajući u crni mramor onog starog posivjela groba slušam vjetar u granama kako šušti nad svima nama; vidim ih nasmiješene i tajanstvene i šutljive, kakvi su uvijek preda mnom bili; jer preda mnom se nikada ni o čemu što je za odrasle nije pričalo; bilo je to vrijeme u kojemu su postojale stvari koje se pred djecom govore i stvari koje se nikako ne govore; vidim ih kako se primaju za ruke, pa se zatvaraju u neku svoju sobu i odlaze od mene; od mene, izliječenog i spašenog i još pomalo uplakanog, ali sigurnog i zbrinutog: sada, mali, dalje moraš sam.

Ne tiče me se zapravo gdje to idu i što će raditi, naravno; samo sam prerano ostao ne samo bez njih, nego i bez mogućnosti da ih promatram iz prikrajka, kao odrastao čovjek odrasle ljude, pa mu bude drago kada vidi da su njegovi ljudi dobro, i da se vole, koliko im god to teško, složeno i strano bilo pokazati. Jer, jednostavno ne vjerujem da od toliko onoga što su davali meni nisu sačuvali štogod i jedno za drugo.

Idem dalje sam, bez vas; našao sam nove svoje ljude, ali nisam zaboravio one kojih više nema; vičem, iako nemam pojma da li me itko čuje - zato što ne umijem, ne mogu drugačije: hvala, ćaća.

29.05.2024. u 13:49 • 10 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 26.05.2024.

Silazak u grad

"... Ti uskrisi naše pleme,
ti rastjera duha noć,
ti nam siješ znanja sjeme,
ti nam dižeš roda moć...."

Fotografije slika kao što su ove traže i razmišljanje o njihovim dimenzijama; ne možeš s njima postupati kao s vlastitim najrođenijim; odeš u šumu pa ih s nogu poslovično opališ pet - šest i živo ti se fućka kolike su i kakve. I tako, upregneš vijuge koliko se dade, pa se sjetiš da negdje u onim programčićima postoji jedan sjajan, malen i praktičan kojeg je osmislio Bosanac; nema boljega; i tako se prihvatim IrfanWieva - pa eto slika manjih nego ona1 čuda što ih inače ovuda keljim.

Za ove ti se možda hajde ne fućka kolike su, to si već pokazao da je tako, ali moraš još pokazati da ti se ne fućka i za to kakve su. E to dokazati ne umijem, nisam ja ništa drugo nego neki običan šnelfotograf bez ideje o zaradi, prosimlepo; zato vi lijepo put pod noge pa u Klovićeve; mislim da do kraja lipnja a svakako ovih dana tamo možete odgledati i uživati u smirenom i dubokom Modiglianiju, neočekivanom kiparu Matisseu; a na koncu neke od posljednjih soba - i u aktovima što su ih vješto, nježno i predano slikale žene, gledajući jedne druge očima kojima valjda drveće gleda na ljude, da ne kažem još sačuvajbože štogod problematično.

I tako se nađeš u hladu i tmini galerije; petak je rano poslijepodne; uspjeli ste nekako uhvatiti jedno drugo u to doba dana i skloniti se od već jakog, gotovo ljetnog sunca pod strehe i debele zidove Gornjega grada, prvo se uhvativši trga na kojem zlosretni ribar davi zmiju u vještoj izvedbi kipara iz one na žalost ne manje zlosretne Majske poljane; tako je na koncu ispalo.

Ostavljate svijet za sobom kao da se to uopće može, ili barem takvo što pokušavate, pa polako ulazite u tišinu. Koraci su polagani i plašljivi; ne žele razbuditi ovaj drugi svijet i drugo vrijeme. Vrijeme koje ne kao da je s nekog drugog planeta, nego - da nema ovih slika i kipova, ne bismo više uopće vjerovali ni u to da je postojalo. Vrijeme u kojemu su ljudi, kako neobično i nevjerojatno, nakon rata, strahota i carevanja obične, ordinarne rudimentarne gluposti, povjerovali da su nekako uspjeli razbiti, suzbiti ili pripitomiti granice, moranja i trebanja, pa krenuli u svjetlo, u dobro i u lijepo - poput ovaca na sol.

Nema ovdje strahota niti tmine - kako bi čovjek o tom vremenu na prvi mah moguće pomislio obzirom na vrijeme koju mu je prethodilo i iz kojeg je ovo izraslo i iznjedrilo se. Nema suvišnosti niti n prvi pogled uočljivih bogatstava; tek puka igra, radovanje i ispunjavanje beskrajnim bojama, nadama i oblicima. Davanje povjerenja obećanjima; kako poznato i kako strano. Još jedna predstava mladosti, snage i radosti; još jedno pouzdanje u bolje, jače i vrednije.

Neka traje tek nekoliko mjeseci, možda čak i nisu godine u pitanju - ali obećanje trajanja bilo čega važnije je i snažnije jamstvo ljudskim dušama od njegova ispunjenja; kao i uvijek do sada.

Nikada čovjek više neće biti zainteresiran za čovjeka do sebe, no što je bio u to doba - i nikada taj pad neće više biti toliko težak, dug i strašan, kao što je bio pad od tog vremena pa do danas. Ili uspon, kako vam god drago - do našeg vremena u kojemu je najvažnije koliko imamo, kako izgledamo i čiji smo; vi procijenite smjer pravca na grafikonu.

Stižemo nazad do vremena u koje te vraća snažno i meko svibanjsko sunce u krošnjama prastarih lipa u drvoredima, dok silazite u grad davno ophodanim putevima kojima ste silazili još onda kada ste i sami vjerovali u ono čemu ste sada opet - barem na čas - gledali u oči.

Doista, nije taj Gornji grad tek tako dobio svoje ime. Kada s njega silaziš u donji - ili hajde, Donji, u grad obećanja, laganosti i prolaznosti - kao da si teži i ispunjeniji nego li kada se na Nj penješ; tako je vazda bilo, još od doba Lapa, Vihora i Žnidaršiča. Zapravo, ima ih mnogo koji bi umjeli reći je li tako bilo valjda još od doba kada su ondje gore sa samouvjerenim odrešitim pogledom na stoljeća ispred sebe četvorili Gupca, spaljivali žive žene ili odlučivali o državama, savezima i razlazima.

Kako bilo da bilo, tako će izgleda i biti. Svaka čast onome tko umije poći dolje bez trpkih obećanja o kojima će misliti u mraku pred onim slikama.

26.05.2024. u 11:52 • 7 Komentara • Print • # • ^

utorak, 21.05.2024.

Stoidruga

Svake godine u prvi sat koji iz sjećanja duhove zove, bjesni još uvijek isti rat; prije no padneš šuteć' u snove.

U tebi i tvojim snovima, huči još rijeka s istim onima koji su bili kao i ti; samo što je tebe ta neka smrtonosna igra riječi i brojki poslala u jednu stranu, a njih u drugu. Ni u čemu se razlikovali niste; iste ste stvari snivali, iste djevojke ljubili, iste knjige čitali i istu glazbu slušali. Ista je planina svjetla iza vas stajala dok ste polazili u taj blatni, ledeni, meki pakao: isti ste grad svojim koracima kroz noći do tada ophodili, da mu date mjeru i da vam on uzvrati ljubavlju.

Nije dospio.

Na koncu, ti si zauvijek ostao na sigurnom i toplom, a oni su pod kišom vatre i metala plivali ledenom vodom tražeći spas tamo gdje ga ne bješe. Neki vele kako su izdani, neki da su ostavljeni, a neki da je takva bila realnost.

Tada si, ako ikada, shvatio kako jedni ljudi zbog nečega šalju druge u smrt jer je tako normalno; normalno je da jedni umiru a drugi žive, kao da smo mravi u mravinjaku pred poplavom: svaki puta kada netko smrti želi dati i prikazati neki smisao, tebi od svega opisanog smisla preostane besmisao njihovih nestanaka.

Neki tako tek prođu pod ovim svodom; a neki nikad se muka ne riješe, pa ti niti danas mnogo toga nije normalno.

Zašto oni, a ne ja?

Što tebi ostaje drugo, do li sjećati se prosinca tog, kako god koji kroz vrijeme prođe - da se obraniš od prošlog i zlog... i da ne zaboraviš nikada biti zahvalan na svakom danu; biti radostan, ma kako da jest i ma kako da će biti.

- - -

- Zašto me sačuvao, nego li za Tebe; moj je problem što su mi tolike godine trebale da to shvatim.

- Sačuvao te za tebe sama; možda je malo pomoglo i to što je bio pristojno zamoljen - odgovara mu na kraju priče.

Nije stvar u tome da je u pravu, iako je u najvećem broju slučajeva nepogrešivo do sada bila u pravu; tvrditi bilo što drugo, bila bi obična neistina; stvar je u tome da baš takve stvari vrijede na kraju priče.

Najveće, najvažnije i najljepše stvari u životu dese se čovjeku zapravo posvema slučajno; sasvim su besplatne na trgovištu društva i malo veze imaju sa zaslugama, ma koliko se mi trudili - rekli bi oni manje zahvalni.

21.05.2024. u 20:13 • 8 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 15.05.2024.

Kotač

izvor: OrphanCare

"Otvor za bebe mjesto je gdje ljudi, obično rodilje, mogu sigurno i anonimno ostaviti svoje bebe, najčešće novorođenčad. Kažu da je još u srednjem vijeku bio poznat kotač nahočeta; cilindar postavljen uspravno u vanjski zid zgrade, neka vrst okretnih vrata, prvi puta načinjen u bolnici u Marseilleu u Francuskoj 1188., dok ga je u Italiju 1198. uveo papa Inocent III uznemiren brojem utopljene dojenčadi u rijeci Tiber. U Njemačkoj je kotač za nahočad prvi put postavljen u zid sirotišta 1709. dok je u Parizu otac Vincent de Paul postavio kotače za nahočad 1638., da bi 1863. Francuska ovakve kotače zamijenila prijemnim uredom ukinutim 1904. otkada je dopušteno ženama da rađaju u bolnicama i tamo anonimno ostave svoju djecu. U Irskoj su kotači postojali od 1730. do 1826. kada je ustanova zatvorena zbog visoke smrtnosti djece, dok je u Londonu dom za nahočad otvoren 1741. Suvremeni oblik otvora za bebe pojavljuje se prije kakvih pedesetak godina i do danas se otvori za bebe mogu pronaći u velikom broju zemalja, uključujući Australiju, Kanadu, Mađarsku, Indiju, Rusiju, Nizozemsku, Švicarsku. U Austriji je 2000. godine u Beču uveden prvi otvor za bebe. Međutim, upotreba je smanjena jer zakon od 2001. daje pravo ženama da rađaju anonimno u bolnicama. U Belgiji je prvi otvor za bebe postavljen 2000., u Češkoj 2005. a do 2020. spašeno je ukupno 214 nahočadi, u Njemačkoj ih je 2013. bilo više od 90 te je dojenčad odgajana u skloništu do treće godine, do kada će ih udomiti. Čak i u Maleziji je 2010. postavljen prvi otvor za bebe. Cilj je uvijek isti – spasiti živote od napuštanja na nesigurnim mjestima što može dovesti do ozljeđivanja ili smrti....."

- - - - - -

Jedne tople večeri kasnog ljeta, bit će sada tome već eto trideseta godina, nekoj jedroj mladoj ženi u sredini dvadesetih dok je sjedila u vrtu na niskom metalnom stoliću pukao je vodenjak i iscurila je plodna voda. Koliko se god pripremala za to što će uslijediti, nije se pripremala za to kako će to sve početi, pa je imenom zazvala svoga dragoga, a on je pozvao susjeda - i tako su je autom odvezli u nedaleku bolnicu na porod.

Bila je već treća godina rata, siromaštine i nevolja; u bolnici ne da je nedostajalo sredstava za uspavljivanje i lijekova; nedostajalo je papira i ručnika; sve što se imalo, slalo se gdje je najpotrebnije – konvojem u Novu Bilu. Porod ove mlade žene tako će trajati dvanaest sati; beba će se predomišljati pa se povući prema unutra – i nije za ne shvatiti takvo što, kada se znade kakav je svijet na kojeg bebe dolaze. Jedan mlad i preplašen stažista stajat ću uz nju čitave noći dok konačno u mukama u samu zoru ne rodi; njen muž prostajat će tih dvanaest sati u čekaonici; nije to još bilo doba u kojemu muževi zapravo smiju prisustvovati porodima; tek mnogo kasnije, kada mu bude rađala sina, bit će mu dopušteno da bude tamo, pa da malome presiječe pupčanu vrpcu i pusti ga u život; čak dapače – da joj donosi obloge i drži je za ruku; poslije će ga podsjećati na to i govoriti mu kako je joj je bio od pomoći. To će mu, kada ostari, biti jedna od najvažnijih stvari u životu.

- - - - - -

Kada je iscrpljena od takvog dugog poroda legla spavati, probudili su je nakon dugog i oporavljajućeg sna donoseći joj rođenu kćer, svu ljubičastu i umotanu u neke posivjele krpe. Na krevetu desno od njena ležala je mlada žena koja je šutjela i plakala, odbijajući u ruke primiti dijete koje je netom rodila.

S druge strane njena kreveta ležala je starija žena na početku četrdesetih; ona je svoje dijete pažljivo i nesigurno držala satima na dojci. Čitava svog života čekala je da postane majkom; najveća i najznačajnija želja njena života sada je bila uslišena. Dijete koje je bilo neželjeno plakalo je dotle u susjednoj sobi, ostavljeno i zaboravljeno; nijedna od tri žene nije govorila baš ništa. Kada bi plač prestajao, u toploj rujanskoj noći među suzama koje su plakale čuo bi se pjev slavuja i glasanje posljednjih cvrčaka prekinuto dalekom tutnjavom rata i topništva.

Trećeg jutra ujutro starija rodilja zamolila je sestru da joj uz njeno dijete donese i ovo drugo, neželjeno. Bila je riječ o djevojčici; kako je konačno pronašla smiraj u toplom ženskom naručju, željno je okretala glavu prema prozoru; kao da je znala da tamo pored njega leži njena prava majka koja je nije željela niti uzeti u ruke, da se za nju ne veže.

Svakoga dana ta je starija žena bivala sve bliža s neželjenom djevojčicom; već petog dana držala je oboje djece – i nju i svoga sina - na dojkama kao da ih je rodila zajedno.

Muškarci bi svojim ženama u posjet dolazili poslijepodne donoseći im čisto rublje i odnoseći prljavo; nije bilo dopušteno dolaziti u sobe, nego se moglo samo razgovarati kroz nekakav otvor pored vrata, pa tamo razmjenjivati poljupce i zagrljaje uz poneku suzu. Starija rodilja tako je u dvije minute sastanka sa svojim mužem dogovorila da uz dijete koje se rodilo zatraže i skrb nad djevojčicom.

Mlada majka koja nije željela dijete prva je bez riječi otišla iz rodilišta; jednog jutra dugo je gledala ove dvije žene u oči, pa za sobom zatvorila vrata.

Poslije je ona starija ovoj mladoj ženi govorila kroz smijeh i suze istodobno kako je život još pred njom; ona da je već pri kraju i neće više moći imati djece; Bog ih je nagradio i ovim jednim u zadnji čas – pa zašto onda ne bi bilo mjesta za još jedno.

Mlada žena koja je rađala satima poslije će svome mužu u mračnim zimskim noćima pričati priču o starijoj ženi koja je u rodilište došla roditi jedno, a iz njega izišla s dvoje djece. On će šutjeti i slušati držeći glavu na njenim mekim grudima dok mu ona bude milovala lice a pored njihova kreveta u svome malom mirno bude spavala njihova voljena kći.

Jednoga dana nakon nekoliko godina srest će ona u gradu i onu djevojku što je odbijala dijete; nisu ništa razgovarale, nego ju je samo šutke zagrlila da se isplaču; onda joj je ova kroz šapat potvrdila da je djevojčica ostala sa svojom drugom majkom.

Ono što će joj za čitav život u sjećanju ostati iz rodilišta, to je sestra što je donosila djecu majkama; bila je već stara; možda je već koju godinu kasnije otišla u mirovinu. Kada bi donoseći dječicu ulazila u sobu, dok su u njoj još ležale sve tri rodilje, pa bi od troje donesene dječice dvoje predala ono prvoj, znala je tiho, možda tek za sebe reći:

- Od sve djece koju sam ovdje četrdeset godina gledala, najljepša su bila ona koju majke nisu željele.

15.05.2024. u 22:10 • 17 Komentara • Print • # • ^

subota, 11.05.2024.

Zeleno blago

Ruke su ljepljive od smole i nevidljive šumske prhuti; na podlakticama obješene vise platnene torbe i vreće; prvo snažno sunce probija se kroz iglice i listove zelenog kraljevstva i tišine kojom caruju zebe i sjenice; nad nama se čuje snažan zov jastreba u visini. Prvi grašci znoja polako klize niz čela; beremo borove iglice na sjevernoj, osojnoj strani planine; nije daleko podne.

- Imamo li mi uopće dozvolu za ovo?
- Imamo, imamo; znaš da sam kliknuo i na to kada sam pisao za medvjeđi luk, koprive i bazgu.
- Pametno moje; a gdje si do sada, vidiš da moram polako od stabalca do stabalca.

Ne dopušta mi da berem sa vrha malenih stabalaca što nam dopiru jedva negdje do pazuha; pokušavam progurati tvrdnju da je stablu svejedno i da ono u sebi ima zapisano da raste; prisjetim se završetka Mulischevog „Otkrivenja nebesa“ i one epizode sa čitanjem, DNK i dvojicom anđela koji pokušavaju spasiti ono od čega je i sam Gospod već digao ruke.

- Ma što drvo zna koji dio si mu otrgnula; ono raste gdje stigne; u njemu je zapisano da raste, pa kada za to dođe vrijeme, ono čita naredbu i radi što je rečeno.
- Ali znaš, drvo je srednjeg roda; nije muškog; vi muškarci najbolje izvršavate naredbe; do posljednjeg zareza, samo je stvar u tome da moraš dobro paziti što si naredio.

Odustajem pa ušutim; što ću. Već sam otišao kilometar gore i dolje, i lijevo i desno, potražio i pronašao i četrdesetjedinicu i četrdesetdevetku, ustanovio koliko smo iznad Rasuhe a koliko ispod raspela što je postavljeno na važnom raskrižju gore, na samom putu prema Grafičaru. Za to vrijeme njene su nožice marljivo obilazile stabla na visoravni a ručice brale prve zadebljale borove vrške i svjetlozelene iglice. Dobro, ima tu i smreka i jela, tko bi sve to znao; u ovih četrdeset godina kako me to baka naučila, nisam još pogriješio pa ubrao nešto što bi štetilo. Tako onda počnem brati i ja, pa trgam nekoliko časaka. Onda opet sanjam naglas:

- Jednom bismo mogli ovako do Rasuhe pješke od Bistre, pa ovom poučnom stazom natrag.
- Može, kako ne, samo kada bude ljeto, ja ti tu ne idem poslije šest.

Misli na šest ujutro, ne moram to ni pitati. A već sam isplanirao kako bi lijepo bilo kasno popodne ostaviti auto iznad dvorca, pa napraviti krug i u sam ljetni sumrak među prvim krijesnicama i posljednjim vrapcima vraćati se travnatim livadama kojima šumi ljetni vjetar i pjevaju cvrčci, sve do ceste. A navečer tamo dolje na pizzu i hladnu Hidru....

- Vruće je to tako – veli. Možemo ići gore pa oko vrha; za to sam uvijek ljeti; ali ovdje dolje je prevruće.

Dobro, odustajem i od toga. Sjajno je i na vrhu; kako ne bi bilo; sasvim je u pravu. Brišem joj znoj sa čela, pa trpam što sam ubrao u njenu vrećicu, da vidim koliko je već prikupljeno ciljane temeljne mase. Sjećate li se legendarnog Pametnog zuba, on je davno napisao kako je ponosni nositelj titule referenta za temeljnu krumpirnu masu; da se sad ne kitim tuđim perjem.

Čovjek koji znade kada je dovoljno, sretan je čovjek; pada mi na pamet misao dok nos zabadam u vreću.

- Previše nam je ovo, ne treba nam toliko.
- Ma daj još samo malo, kada smo već tu.

Onda se opet šuti i bere; meni već nakon dvije minute proradi propeler u stražnjici pa bih opet nekud penjao ili skretao, ili bih barem maštao o penjanju ili hodanju.

- Znaš, jednom, kada si još radila nedjeljama, a ja sam ovdje brao sam, pronašao sam tamo gore na onoj padini usred šume spomen ploču nekom čovjeku koji je poginuo na tom mjestu kada se gradio vodovod, valjda negdje sedamdesetih. Išao sam onako rubom prema hrptu, da skratim, pa nabasao; još sam se čudio kako to da na tom mjestu šuma nije zarasla. Valjda je na jadnog čovjeka palo drvo dok su kopali; tko zna, možda su tada još kopali lopatama.

Vidim da sam prevršio mjeru; sada sam na najljepše lice navukao tamnu sjenu. Šuti i bere; možda me dvaput pogledala sa strahom u očima. Onda opet zašutim i ja, pa malo trgam to zeleno blago, sve dok se ubrzo ne složimo:

- Dosta je!

U to - eto i prvog balvana; taman dugačak za nas dvoje. Otvaram ruksak i vadim čuturicu s vodom, pa se sjetimo da nam je u špajzi ostalo još barem deset flaša sirupa od koprive i bazge; tko zna hoćemo li to uopće ovog proljeća brati.

Ma, kako ne bi; ako ništa drugo, ja ću nabrati barem za jednu staru kutiju cipela; za čaj.

No, ne bih ja bio ja kada o svemu ne bih imao nešto za reći ili pitati; vidim da smo danas ovog nabrali ne za pet, nego za barem osam tegli, pa pitam:

- A tko će taj med na kraju piti; sjećaš se da smo ga nas dvoje posljednji puta pili još negdje u doba korone; uvijek nađemo nekakav maslačak ili bazgu pa se time liječimo kad nas zahvati?
- Ništa ti ne brini; da li nam je ostalo kod kuće nešto od prošle godine?
- Ma nije, niti pola malene tegle, otvorena je pa stoji u vratima frižidera. Sve ostalo smo razdijelili, sjećaš se – pa nabrajam u zimi kada je kašljao ovaj ili ona, a mi smo kući trčali po neotvoreni med u špajzu i nosili ga onome tko je trebao.
- Eto vidiš - veli – tako ćemo onda i ove zime.

Eh, na tom mjestu stvarno i ja moram zašutjeti.

11.05.2024. u 12:35 • 11 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 09.05.2024.

Svršetak veze

Napisao sam već nešto o filmovima koji su me se kroz život dotakli; želim s time nastaviti. Jedan od meni najvažnijih nosi naslov „The End Of An Affair“; glavne uloge u ljubavnom trokutu koji je – kako već i iz naslova možete zaključiti - srž ovog sjajnog filma velikog Neila Jordana igraju Ralph Fiennes u ulozi neodoljiva ljubavnika, Stephen Rea u ulozi prevarenog supruga i nenadmašna Julienne Moore. Radi se o ekranizaciji istoimene knjige Grahama Greenea – no knjigu nisam čitao, zato i pišem o filmu.

Pazite, sada ću prepričavati film; ako netko zaista ima volje pogledati ga - onda je doista najbolje da ovdje prestane s čitanjem :).

Ono što je ključan trenutak filma, kako naslov i upućuje – to nije trajanje i postojanje afere; već njen iznenadan i nepovratan završetak. Glavni junaci, Sarah i Maurice sastaju se u njegovoj kući tijekom rata, gdje ih zatekne bombardiranje Londona Hitlerovim V1. Kuća biva pogođena; Maurice nestaje pod hrpom ruševina i Sarah vjeruje da je poginuo. U tom času, Sarah – koja Mauricea istinski voli – unosi se u odlučnu, kratku, snažnu i duboku molitvu u kojoj obećava Bogu kako će se istog časa prestati viđati s Mauriceom, samo neka joj ispuni želju i održi ga na životu.

Sljedećeg trenutka Sarah se pojavljuje na rubu stepeništa odakle gleda u prizemlje kuće; u njemu se na dovratku iznenada pojavljuje lakše ozlijeđeni Maurice. Sarah odmah prekida s njime objavljujući mu da se više nikada ne smiju sresti, ali mu ne otkriva razlog te promjene, što ga dovodi do očaja. U potresnoj sceni njihova rastanka, Maurice optužuje Sarah kako je razočarana što je on preživio – na što mu ona odgovara: „dragi moj, ljubav ne prestaje samo zato što se ne vidimo".

Kasnije, Sarah obolijeva od tumora, a Maurice čitajući njen dnevnik saznaje za njeno obećanje i molitvu kao pravi razlog svojih muka. Na koncu, kroz posljednje Sarine trenutke, njen muž Henry, Maurice i Sarah ostvaruju dubok, iskren i nježan odnos u kojemu nitko nikoga ne osuđuje, shvaćajući kako samo ljubavlju mogu prevladati nesreće koje su ih stigle.

Film je to o očitovanju ljubavi; kroz vezu dvoje ljudi - ali i kroz vjeru; dok Sarah - kako sama kaže - ne mora vidjeti Boga da bi ga voljela, Bendrix se moli Bogu da ga ostavi na miru, čime zapravo priznaje njegovo postojanje.

Kakav obrat! Maurice u takvoj situaciji razumijeva kako dobitak u životu nije uvijek ono što želimo; zato svoj gnjev na koncu usmjerava k Bogu.

Henry, već gotovo ostavljen i zaboravljen, shvaća da u Sarinom srcu postoji dovoljno ljubavi za čitav svijet, a kamo li za dvojicu muškaraca.

Sarah umire, ispunjena i spokojna; njen život obilježava navedena rečenica kako ne mora vidjeti Boga da bi ga voljela, u kojoj parafrazira misao koju je Mauriceu izrekla na njihovu rastanku.

Postoji još možda nekoliko filmova ili knjiga koji su me tijekom života učili o ... tome nečemu što bismo možda mogli zvati ljubavlju, ili vjerom, ili nečem sličnome, ili svemu tome odjednom – ili je sve to zapravo jedno te isto, nerazdvojivo i nezamjenjivo, tko će ga znati; ovaj je film bez sumnje jedan od najvažnijih na mome putu.

09.05.2024. u 06:40 • 9 Komentara • Print • # • ^

utorak, 07.05.2024.

Osip Mandel'štam: Zimske Radosti

Za budućih doba plemenitost burnu,
Za visoko ljudsko pokoljenje,
Na gozbi otaca ja čašu odgurnuh
I veselje svoje i poštenje.

Na ramena mi zaskače vijek-vučjak,
Samo što ja nisam krvi vučje,
Ušuškaj me bolje, ko kapu, u rukav
Od sibirskih stepa bunde vruće.

Da ne vidim potresa, ni kala,
Ni krvave u kotaču kosti,
Da lisica bijela cijelu noć bi sjala
U iskonskoj svojoj mi ljeposti.

U noć me odvedi, gdje Jenisej huči,
Gdje u zvijezde bor se može upit.
Zato što ja krvlju svojom nisam vučji,
I mene će tek jednaki ubit.

07.05.2024. u 13:03 • 9 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 02.05.2024.

Struktura priče

Ajmo, prvo uvod. Uvod ne mora biti previše pametan, dovoljno je da bude pomalo intrigantan. Dakle, odabir dana za putovanje.

Idealna kombinacija je ona u kojoj je dan neradni kod nas, a radni u inozemstvu; u toj varijanti moguće je otputovati nekamo bez bojazni da ćete igdje zateći gužvu; koristimo tu priliku koja se ne pruža često, pa još u proljeće – i ne obeshrabruju nas vijesti o snijegu koji se te noći čak hvatao na Primorskoj autocesti u Sloveniji; iako su planovi još ranije obuhvaćali hodanje po nekim stazama oko Vršiča, sada je to nemoguće, zato se na koncu odlučujemo za provjerenu stvar: Stradu Napoleonicu, staru cestu koju su krajem osamnaestog stoljeća iznad samog Trsta gradile francuske okupacijske trupe, a danas predstavlja idealnu pješačku stazu koja povezuje Opicinu i Prosecco praktički u izohipsi, sa sjajnim pogledima na more i vidicima od Krasa na istoku pa sve gotovo do Venecije i Alpa na zapadu.

Vjetar ponad Ravbarkomande nije prejak i već smo oko jedanaest na parkingu iza Opicine; hodanje čovjeka s jedne strane umiruje i oraspoloži, a s druge te ugrije, pa već nakon možda kilometra skidamo topliju odjeću čudeći se ljudima koji iz suprotnog smjera dolaze u zimskim jaknama.

Staza je duga oko pet kilometara u jednom smjeru, uključujući i posjet Contovellu i ispijanje kave u obližnjem kafiću s divnim pogledom na primorsku šumu; na povratku Ona ostaje lunjati ravnijim dijelom u šumi tražeći šparoge, dok se ja upućujem prema vidikovcu što se na visini od skoro kakvih tristoipedeset metara nad morem pruža iznad staze – i nad svetištem Monte Grisa s druge strane brda, u unutrašnjosti; tamo okidam većinu ovih fotografija a vjetar me ubrzo tjera da se spustim.

Od Opicine se kasnije može spustiti u Trst kraticom - onom cestom koja izlazi na more negdje već na zapadnom rubu grada, pored Fara della Vittoria; mislim da se nikada nije desilo da ne bih uspio pronaći parking oko one lučice, a onda otamo lungomare vodi prema Miramareu.

Obzirom na vrela ljeta, ova staza zapravo je idealna za šetnju u proljeće ili jesen, pa najčešće i zimi, kada kontinent okuje magla i čovjek se poželi spustiti do mora kako bi doživio sunce i toplinu. Njen pandan, samo nešto zahtjevniji i izloženiji suncu čini predivna Sentiera Rilke koja se pruža od Sistiane do malog zamka Duina na stijeni iznad mora, dijelom i kroz staze usječene u stijenama što su ih izduble mnogobrojne vojske koje su ovuda prolazile.

Zaključak; e, taj mora biti jako, jako pametan. Koji je onda ovdje pametan zaključak? Da čovjek mora imati zdravlja, nešto novaca, vremena i volje kako bi pomakao stražnjicu u određenom smjeru; ti uvjeti dapače moraju biti kumulativno ispunjeni; bez jednog od njih, stvar propada.

Eh sad, ali zaključak ne bi smio biti u sredini; jer ja kada napišem zaključak, sjetim se još barem tri stvari koje ne smijem propustiti napisati - i onda mi se ne da preslagivati, ubacivati te naknadna pametovanja negdje u sredinu ili čak na početak, mijenjati koncepciju kao Luis Enrique kada pucketaju grede.

Evo, recimo, ovo: kuda sad s pričom nakon mudrolije o propasti. Sasvim je sigurno kako ništa neće propasti, pa onda negdje oko deset, kada se razbude ovi koji navodno mijenjaju svijet i koji su umorni ostali u krpama - stigne poruka "pa jel ste vi opet negdje zbrisali?"

Nas se dvoje uvijek lako dogovorimo za pokret; svi uvjeti bez pogreške bivaju ispunjeni još negdje prethodnog dana oko deset uvečer; kada se odmrzava piletina za đuveč kojeg će se poslije ujutro samo uvaliti u neku plastičnu posudu i posuti parmezanom iz vrećice. Mislim; ja sam slab sa odabirom konačne točke; svejednost u tome u mene često preteže; najčešće velim, znaš dobro kuda ja idem, ne gledam baš previše okolo dok se tamo ne stigne; moja nadležnost prestaje u trenu kada odredim opći smjer, upitam "imaš osobnu?" i provjerim ulje u motoru.

Dalje je sve stvar toga koliko se ruke uspiju ispreplesti tamo negdje do iza Logateca ili Razdrtog.

Ili ne ispreplesti, pa odu malkice predaleko, osobito kada je toplo i putem nema više nikakvih hlača od trenerki, hulahopki, čizama i sličnih smetala. E onda, je li, kasnije; nakon dobre kave sa gledanjem u oči tamo negdje oko Lipice - i prethodnog grča i držanja negdje oko lakta ili zgloba dok se žmiri i šuti i diše duboko - ni sama Venecija nije predaleko, osobito ako se krenulo oko šest, što ovdje nije bio slučaj.

Ma dajte, najte, kakva Venecija, sasvim dobar je i običan, dobri, stari Trst. Njoj šparoge i daljina, meni pogled i tišina; sunce za ekipu.

Čovječe, na kraju mi zaključak ispao pola priče; mora biti da je jako pametan. Ali, čekaj, ova druga polovica, pa to uopće nije zaključak. Opet sam sve pomiješao. Ma ništa, eto slike; otputite se i vi dolje, nećete pogriješiti.