vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

utorak, 21.05.2024.

Stoidruga



kobnakrosnja

Svake godine u prvi sat koji iz sjećanja duhove zove, bjesni još uvijek isti rat; prije no padneš šuteć' u snove.

U tebi i tvojim snovima, huči još rijeka s istim onima koji su bili kao i ti; samo što je tebe ta neka smrtonosna igra riječi i brojki poslala u jednu stranu, a njih u drugu. Ni u čemu se razlikovali niste; iste ste stvari snivali, iste djevojke ljubili, iste knjige čitali i istu glazbu slušali. Ista je planina svjetla iza vas stajala dok ste polazili u taj blatni, ledeni, meki pakao: isti ste grad svojim koracima kroz noći do tada ophodili, da mu date mjeru i da vam on uzvrati ljubavlju.

Nije dospio.

Na koncu, ti si zauvijek ostao na sigurnom i toplom, a oni su pod kišom vatre i metala plivali ledenom vodom tražeći spas tamo gdje ga ne bješe. Neki vele kako su izdani, neki da su ostavljeni, a neki da je takva bila realnost.

Tada si, ako ikada, shvatio kako jedni ljudi zbog nečega šalju druge u smrt jer je tako normalno; normalno je da jedni umiru a drugi žive, kao da smo mravi u mravinjaku pred poplavom: svaki puta kada netko smrti želi dati i prikazati neki smisao, tebi od svega opisanog smisla preostane besmisao njihovih nestanaka.

Neki tako tek prođu pod ovim svodom; a neki nikad se muka ne riješe, pa ti niti danas mnogo toga nije normalno.

Zašto oni, a ne ja?

Što tebi ostaje drugo, do li sjećati se prosinca tog, kako god koji kroz vrijeme prođe - da se obraniš od prošlog i zlog... i da ne zaboraviš nikada biti zahvalan na svakom danu; biti radostan, ma kako da jest i ma kako da će biti.

- - -

- Zašto me sačuvao, nego li za Tebe; moj je problem što su mi tolike godine trebale da to shvatim.

- Sačuvao te za tebe sama; možda je malo pomoglo i to što je bio pristojno zamoljen - odgovara mu na kraju priče.

Nije stvar u tome da je u pravu, iako je u najvećem broju slučajeva nepogrešivo do sada bila u pravu; tvrditi bilo što drugo, bila bi obična neistina; stvar je u tome da baš takve stvari vrijede na kraju priče.

Najveće, najvažnije i najljepše stvari u životu dese se čovjeku zapravo posvema slučajno; sasvim su besplatne na trgovištu društva i malo veze imaju sa zaslugama, ma koliko se mi trudili - rekli bi oni manje zahvalni.

21.05.2024. u 20:13 • 8 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.