vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

srijeda, 29.05.2024.

Mehanizam



Plastic-and-Nylonzipper

wikipedija



Tog ljeta ljetovat će se u Vinodolskom. Teško je to objasniti nekome tko nije probao; imaš kuću na moru i u kući je baba, živa i zdrava, a ne ide se tamo, jer, da prostite, jebaji ga, ne ide se; tata je negdje godinu dana ranije odselio pa se potuca po podstanarstvu i spava ljeti po uredima gdje radi a već mu je četrdesetineka; ne ide se kod ćaćinih na more, ali se ipak ide skupa na ljetovanje, a zašto se ide skupa – e to je jedina stvar koju nemojte pitati; zašto su moji mama i Stari četvrt stoljeća bili odvojeni a blizu da bliže ne mogu biti, to ću razumjeti tek negdje kada i ja sam dođem u njihove godine.

Zimu nakon ovoga o čemu ću vam sada pričati, Starog će na jednu noć zatvoriti u Petrinjsku ili Đorđićevu kada u posjetu bude dolazio čelnik Sovjetskog Saveza; pojma o tome nisam imao dok mi to negdje kada sam brojao dvadeset nije ispričala mama; zašto su to učinili vjerojatno ni sami nisu znali; bio je valjda ipak previše sumnjiv: radi u uglednoj firmi; radi dobro, zapravo odlično; pozdravlja se s ekipom od koje svi bježe na Trgu, pa od toga mami smiješak dolai na lice, makar i kao sjena, a to je zato što su ovi s kojima se pozdravlja odrasli u istoj ulici; Stari je bio nekoliko godina stariji pa je te mulce dok su još bili mulci slao po šibice. Nikada nije imao volje otići u privatni biznis; mogao je tada namlatiti milijune; vjerojatno je to bio jedan od osnovnih razloga zašto ga je mama kinjila i ljutila se na njega; znate već da su žene uvijek u pravu; no, njemu to nije bilo bitno; uživao je bivajući mi ocem vikendima, pa sam uvijek imao dojam da sam kada se vraćam šesticom negdje u nedjeljno predvečerje kući nekako bogatiji nego sam bio onda kada sam u petak odlazio njemu.

Ima li ljepše stvari koja se može osjetiti prema roditelju?

No, daleko sam ja otišao; vratimo se mi u to ljeto; vrelo i sunčano kakva ljeta već moraju biti; mi smo u Vinodolskom; sjećam se tamo one duge, široke izbetonirane plaže s trijemovima i kabinama za presvlačenje; igram se u pijesku i plićaku; bezbrižan sam kakva već djeca od tek nekoliko godina starosti trebaju biti; ispečen i pocrnio na tom beskrajnom suncu i moru i radosti. Stari sa mnom gradi neke kule u pijesku; imam lopaticu i kanticu; to je za tadašnje prilike pravo bogatstvo; mama leži na nekom velikom i debelom ručniku uz obalu; nosi sunčane naočale, maše i smije mi se; zadovoljna i sigurna - imam o svemu tome fotografiju u albumu koju čuvam; nas troje, bezbrižni i veseli i daleki koliko nam već daleki mogu biti neki ljudi koje obavija pustoš prošlosti.

Dakle, sada morate ako s pričom želite dalje - zamisliti ljude koji su se godinu prije ovih događaja toliko posvađali da su odlučili razići se; nikada neće to potvrditi i na papiru; do smrti će na papiru ostati muž i žena ; dolazit će nova i nova vremena i u njima će sve nedaće koje budu dolazile šibati i bjesniti; stizat će problemi sa zdravljem i neimaštinom i propašću država i firmi i svjetova i sustava, ali ja to nikada, zakriljen pod njihovim velikim i snažnim rukama neću osjetiti.

Moji majka i otac uvijek će mi ostati jedno; u pitanjima koja se tiču mene ostat će besprijekorno i veliko Jedno; iz toga što čine pokušat ću učiti ono što će me poslije voditi kroz život: ili ćeš raditi stvari kako treba, ili ih nećeš raditi.

Veliko i snažno sunce spušta se nad onom velikom vinodolskom plažom; vrijeme je da se pođe nekamo gdje smo već odsjeli; uopće se ne sjećam gdje; sjećam se samo da su me noćima mazali nekim kremama protiv komaraca i da sam tamo imao ono što valjda do četrnaeste godine nisam imao kod kuće: da sam spavao u vlastitoj sobi; a moji starci; razdvojeni i daleki, a tako bliski – spavaju u istom krevetu, sami u sobi, na ljetovanju!

I tako, žurimo valjda negdje na večeru; mama je vješta u svemu tome, spremit će u čas posla nekakvo fino jelo, pa ćemo jesti: hajde, požuri; imam toliko godina da još nisam posvema spretan s oblačenjem; nismo mi muškarci nešto posebno spretni, samo vi to o nama mislite, čak i kada odrastemo pa izgleda da se sami o sebi umijemo brinuti; mama veli, ma daj, skini te prljave kupaće pune pijeska, pa obuci kratke traperice na golo; presvući ćemo te kad dođemo gore i kada se opereš u kadi.

I tako ja oblačim i svlačim sve to u onoj kabini, žureći se i nespretno povlačeći teške, grube, od soli i sunca okamenjene kratke traperice (vjerojatno je mama prethodno odsjekla neke stare bratićeve duge hlače u kratke, pa ih zarubila) prethodno skidajući kupaće i brišući se; nisam baš spretan i brz; u toj brzini navlačim traperice na sebe, zakapčam ono dugme na vrhu; potom zatvaram ciferšlus povlačeći ga odozdo prema gore.

U taj čas, dešava se najstrašnija od svih strašnih stvari koje se muškom čeljadetu zbiti mogu: rubom ciferšlusa uhvatio sam, da prostite, golog pišu; to je čas dramskog zapleta koji će potrajati, jer u tom je događaju ostao uhvaćen taj moj slavni organ u sitne, metalne, tvrde zupce onog strašnog mehanizma; još sam malen; nemam pojma čemu taj visuljak dolje služi osim da kroz njega piškiš kada ti je sila, pa i sam vidim da ne shvaćam nimalo zapravo o čemu se tu radi; znam samo dvije stvari: da me zbog nečega sram, i da me strašno boli!

Dijete sam; što ću, plačem na glas; u kabinu naravno prvo dolazi mama; nemoćna je učiniti išta – pa zove Staroga; Stari šuti i pita mogu li hodati, a ja kroz plač odgovaram da mogu; onda veli – hajde, idemo u sobu, pa ćemo to tamo riješiti.

Mama već potiho, dok hodaju ispred mene nešto šapće Starome u uho; na brzinu su potrpali stvari u one torbe pa ubrzano idemo riješiti stvar; tko zna šapću li da ću završiti u nekakvoj bolnici na Sušaku ili negdje drugdje; mislim da se sjećam maminog Fiće kako stoji parkiran negdje u ulici blizu one sobe; Stari ispod haube na prednjoj strani izvlači onu svoju legendarnu torbu; kada danas bolje razmislim, mislim da je Stari zapravo čitava života nosio jednu jedinu crnu, ispucalu kožnu torbu u kojoj se krilo baš sve što čovjeku za život treba.

I tako, dolazimo u sobu; u meni je svakim korakom sve više peckanja; ja liježem na krevet na leđa, skidaju mi majicu i sandalice i pale svjetla zatvarajući prozore; onda Stari nježno, dubokim glasom kaže mami da se odmakne, pa me pita; kao danas se sjećam tog pitanja:

- Vjeruješ mi?

Da, vjerujem, tata; odgovaram ja kroz plač i jecaje; i tako počinje teška i beskrajna operacija razdvajanja; koliko je to sve trajalo ja niti danas nemam pojma, ali sam sasvim siguran da je – kada je sve završilo – već bila mrkla noć; Stari se strpljivo, tiho i smireno nadvio nad mene na krevet, pa se bavio slavnim nasljedstvom najmanje kakvih sat vremena, polako potežući onaj mehanizam prema dolje i škaricama oslobađajući mikrometar po mikrometar tkiva i prostora kroz moje jecaje i plač.

Mene je, naravno, više bilo strah nego što me boljelo; kada dijete ima toliko malo godina, nema ničega što znade do kraja, a opet – nema niti ničega što ne bi prepustilo u ruke svojim roditeljima; Stari je, nalakćen nad problematiku sigurno i polako stvar vodio prema rješenju; tko zna što je sve Staroga kinjilo i tištilo u tim vremenima, a nije se o tome tada pričalo; muški je zadatak bio da šutiš i trpiš kako već marvinčad muška trpjeti mora: eto, tako je to Stari i meni objašnjavao dok je, da prostite, vadio moj pimpek iz nevolje:

- Dobro je, muči; još malo, sve će biti dobro.

I tako sam ja tamo u suzama i jecajima ležao na krevetu; nije bilo ni mame da bude blizu mene; zatvorila se negdje u kuhinju i spremala večeru, da ne gleda što gledati ne mora i ne smije i ne treba; mama je bila onakva kakve mame već jesu, ali kada bi vidjela da me Stari uzeo u ruke, ona baš nikada nije protuslovila, jer je vjerovala da je njegova ljubav sazdana od iste tvari od kakve je sazdana i njena. Možda u tome leži tajna dobrog roditeljstva: da ljudi – ma koliko daleki i strani međusobno bili - ne sumnjaju u ljubav onog drugoga prema djetetu; jer tmine i nevolje dovoljno je i bez sumnjičenja i slabosti; kada se nađe dvoje koji žele isto, onda se njihove ruke moraju ispreplesti, a ne nadviti nad dijete.

Stari je tako, siguran i polagan i tih svojim dubokim glasom vodio svoga sina prema svjetlu na koncu tunela - i konačno ga doveo u času kada su one strašne traperice kliznule prema dolje i oslobodile važnu stvar o kakvoj se ovdje radilo za svijetlu budućnost koja je već negdje čekala iza ugla, da se u nju uđe neokrznut, spreman i čio kako se već u budućnost ulaziti treba, svatko u svoju i na vrijeme.

Kada god se sjetim Starog; sjetim se njegovih velikih, nespretnih ali sigurnih ruku koje rez po rez, ubod po ubod, minutu po minutu, do u beskraj, među mojim šaptom, suzama i molbama oslobađaju jednog najobičnijeg žilavog i nevažnog pišonju nevolje – i onda pomislim, Bože, daj mi snage da i ja budem takav otac, barem onda kada bude trebalo.

Poslije ćemo se milijun puta posvađati i stati jedan prema drugome - kako to već dva jarca na brvnu kakvi otac i sin jesu moraju stati; ja ću čak morati odabrati drugo zanimanje i drugi fakultet u životu, samo zato što je u mene otac ugradio dovoljan strah i oprez, možda je to zapravo sve počelo čak te večeri kada me oslobađao običnog ciferšlusa; no kada me danas pitate o njemu, ja se više ne mogu sjetiti ničeg drugoga, do li strpljivo izgovorenih riječi pod svjetlom neke prastare sijalice na stopu one primorske sobice; ničeg nema u mome sjećanju na njega, do sigurnosti, pažnje i spokoja.

Tako kako su umjeli, tako su i učinili; što su započeli, naumili su dovršiti, na samo svoj i nikome razumljiv i prihvatljiv način – ali ako nikada prije nisam, onda danas, kada i sam imam djecu koja već odlaze u život – znadem da bih i ja volio stići do mjesta do kojeg su stigli moji starci.

Evo nas opet sada u onoj sobici, pod svjetlom lampe; tek što je Stari uspio razriješiti stvar. Nismo mnogo okolišali; mama je taman spremila nešto za jesti; Stari je pitao, ima li neka gaza ili nešto, pa je nalio rakije; u to je doba uvijek i svugdje bilo rakije, a ja nikada, baš nikada u životu Starog vidio da je pije; takva su to bila vremena. Rakija je bila potrebna; bilo je krvi, ali on je to samo nježno onakav velik i crn svojim grubim i teškim rukama prislonio, tek toliko da na časak pecne, pa smo navukli gazu, na nju bijele čiste gaćice i – za ne vjerovati – pošli jesti. Mama baš ništa nije pitala; pamtim samo to kako su se gledali u oči, pa je onda na koncu, kada se pojelo, rekao:

- Ajd sad u more, uzmi mu ručnik, neka se okupa i sve će biti dobro; more će sve riješiti.

Tek kasnije, mnogo kasnije, ja ću shvatiti da more doista mnogo toga može riješiti; ne mora se čovjek u njemu kupati; dovoljno je pustiti ga da te prožme i pročisti kako samo ono umije. More i žena; ne postoji neka stvar na svijetu koja je muškog roda a da bi čovjeka tako umjela izliječiti kao ove dvije, pa se iz njihova naručja uzdižeš kako se mrtvi već među žive uzdići mogu.

Tako kako je rekao Stari, tako je to s morem i bilo; vratili smo se na plažu, negdje na onaj mračan rub; skinuli su me i obukli natrag u kupaće gaće, pa sam malo gacao i bacao se po moru, a Stari je stajao bos u tmini negdje sa strane, za svaki slučaj, da mu budem na oku; sjedio sam i valjao se dok je sol grizla, mazila i radila svoje; poslije sam se obrisao pa sam navukao gaćice, kako i treba; tako je i Stari rekao mami; da se uvijek prvo stavlja gaćice; ja više nisam bio uplakan nego samo umoran; dobro su me istrljali i ušuškali u čisto, meko i tamno, pa sam malo na nogama, a malo Starome na krkačama opet natrag dospio do sobe u kojoj su me polegli, malo me u mraku obodrili nježnim i tihim riječima - i nestali u onoj drugoj.

Što tamo rade, ja nikada neću saznati.

Nikada, čak niti kada budem imao dvadesetitri - onog proljeća prije nego će mi majka naprasno, s nogu preminuti tijekom jednog vikenda u bolnici; uplakana i ustrašena ratom u kojem sam bio - od straha što će se sa mnom desiti; poslije ću tek shvatiti da su, dok smo mi bili na poslu, oni vrijeme često provodili skupa; saznat ću to po tragovima i razgovorima s ljudima oko sebe; pa vidio sam ih - vele - tada tamo ili ovdje; bili su zajedno, išli su nekuda s vrećicama i torbama u rukama; sve što će mi ostati od njih, to je vrijeme u kojem ih sada zamišljam pred očima i vrijeme kada gledajući u crni mramor onog starog posivjela groba slušam vjetar u granama kako šušti nad svima nama; vidim ih nasmiješene i tajanstvene i šutljive, kakvi su uvijek preda mnom bili; jer preda mnom se nikada ni o čemu što je za odrasle nije pričalo; bilo je to vrijeme u kojemu su postojale stvari koje se pred djecom govore i stvari koje se nikako ne govore; vidim ih kako se primaju za ruke, pa se zatvaraju u neku svoju sobu i odlaze od mene; od mene, izliječenog i spašenog i još pomalo uplakanog, ali sigurnog i zbrinutog: sada, mali, dalje moraš sam.

Ne tiče me se zapravo gdje to idu i što će raditi, naravno; samo sam prerano ostao ne samo bez njih, nego i bez mogućnosti da ih promatram iz prikrajka, kao odrastao čovjek odrasle ljude, pa mu bude drago kada vidi da su njegovi ljudi dobro, i da se vole, koliko im god to teško, složeno i strano bilo pokazati. Jer, jednostavno ne vjerujem da od toliko onoga što su davali meni nisu sačuvali štogod i jedno za drugo.

Idem dalje sam, bez vas; našao sam nove svoje ljude, ali nisam zaboravio one kojih više nema; vičem, iako nemam pojma da li me itko čuje - zato što ne umijem, ne mogu drugačije: hvala, ćaća.

29.05.2024. u 13:49 • 10 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.