penetenziagite

srijeda, 28.08.2024.

Muzeum Narodowe

Dugo sam razmišljao o tome da ove slike ostavim takve kakve jesu, bez teksta, neobrađene i samo prenesene u svijetu sumrežja, ali moram napisati barem ovo: ono za što bi bilo potrebno najmanje čitav dan, mi smo preletjeli u jedno jedino jutro, čuvajući vrijeme za druge stvari koje smo isplanirali. Ne kažem da mi je sada žao, takve su bile prilike, ali mnogo toga danas se dade vidjeti i saznati preko interneta, pa onda krpam i dopunjavam ono što je viđeno u to subotnje jutro.

Konačna poruka ovog teksta zapravo glasi: nađete li se u Varšavi, ne propustite ovaj muzej i ne žalite odvojiti za njega barem čitav dan. Ono što još želim dodati, to je jedna sitnica koja ne može ostati nezamijećena; u nas je ove zime u Klovićevim dvorima bila održana velebna Meštrovićeva retrospektiva; karta je za odrasle iznosila osam eura, a za studente sedam. U Muzeumu Narodowe, baš kao i u svim muzejima koje smo mi posjećivali onda, prije tridesetak godina, a i u ovima koje posjećujemo sada - kao ovdje, u Varšavi, ulaz za odrasle je dvadeset zlota, a za studente jedan jedini.

Na koncu, posebna radost bila je u muzejskoj trgovini kupiti enciklopediju svjetske fotografije. Na engleskom; nije bilo na poljskom, za niti stotinjak zlota. Knjižurina samo takva; poslužit će u hladnim zimskim noćima, dobro se čita tako da stoji na jednim prsima, dok je jedne ruke pridržavaju, a druge listaju list po list; provjerena metoda, ja sam ionako kratkovidan :).

28.08.2024. u 08:07 • 11 Komentara • Print • # • ^

petak, 23.08.2024.

Varšava

Vozimo se iz Wroclava prema Varšavi; slijede nam četiri dana koja smo posvetili samo njoj – a prvi i posljednji uključuje i vrijeme dolaska i vožnje iz Wroclava, odnosno prema Krakowu. Jutro je već odmaklo; sunce se pridiglo iznad obzora, pa za leđima ostavljamo kišom okupani Wroclaw i gledamo oko sebe u kilometre ničega; obrađene žućkaste ravnice prepune uljane repice i žita. Poljaka ima skoro četrdeset milijuna; treba te ljude prehraniti; što smo bliže glavnom gradu, desna traka na posvema besplatnoj autocesti prepuna je kamiona koji sporo i teško putuju na svoje odredište.

Ulazimo u grad sa jugozapada i odsjedamo u Wlochyma, ne tako daleko od zračne luke, ali dovoljno blizu da nas buka aviona ne smeta. Smještaj je idealan, jeftin i uredan; prokljuvili smo da je od petka kasno popodne pa sve do ponedjeljka ujutro parkiranje u gradu besplatno; iskoristit ćemo ovo što imamo koliko god možemo.

Već rano popodne eto nas prema centru; hvatamo mjesto blizu Barbakana pa odlazimo u prvi informativni obilazak Starog Miasta, sve do zidina ispod Rynneka Glownog i Kraljevskog zamka. Velika i široka promenada okupana sumrakom vodi na zapad; umorni sjedamo u dvorištu Akademije slušajući šuštanje starih topola na snažnom ljetnom vjetru.

Sutrašnje jutro posvetili smo koliko se moglo starome gradu; nakon toga odlazimo premoreni (jer dnevne rute sada nam već u prosjeku iznose i preko dvadeset kilometara) na kratak odmor iza podneva – jer navečer nas čeka poslastica; negdje na mreži uspio sam rezervirati karte za koncert u Institutu Frederyk; posljednja čista i ispeglana haljina i košulja dugih rukava vade se iz kofera; pred nama je ostvarenje mladalačkog sna – slušati Chopina u Varšavi.

Ulice su prepune mladeži; kao da nije ljeto – a u odnosu na naše prilike gotovo da i nije; svi su uvečer u dugim rukavima; veseli, bezbrižni, opušteni. Razgovaramo na večeri sa Rumunjima za susjednim stolom; konobar je Uzbekistanac; preporučuje ukusne fleke i boršč; pieroga i medenjaka smo se prejeli već u Wroclawu. Nitko ovdje ne spominje more; no ako kažeš odakle si – to je prva asocijacija na našu zemlju; poslije ćemo – kada se spustimo do našeg otoka – u nevjerici gledati slovačke i poljske registracije; kako kaže jedan čovjek: što se mora, mora se; i ja sam kao mlad išao na more.

Dobro, on se vjerojatno močio u Baltiku; to ipak nije isto što i Jadran... ali taj stravičan pritisak koji danas stoji nad milijunima mladih – da se mora poći ljetovati na more, nije nam baš previše shvatljiv. I mi smo kao mladi odlazili na more kada je bilo vruće – ali činili smo to prvenstveno zato što nismo imali kamo drugdje; drugdje se ili nije smjelo, ili nije moglo, ili je bilo preskupo. Dobro, ima i u tome nešto dobroga; zato sada možemo parkirati na praznim parkirnim mjestima u centru Varšave i uživati u ljetnoj svježini i blagosti.

Posljednjeg dana jurimo uhvatiti što se dade u parku Lazienki upijajući jutarnju hladnoću i svježinu, a potom odvajamo nekoliko sati za Muzeum Narodowe; to će se naravno pokazati kao tragikomično malo; no o tome ćemo posebnom prilikom.

Nakon duge noćne šetnje uz Vislu i povratka prema kulama i bedemima, uživamo u zvijezdama nad nama i radimo posljednji krug oko starog grada. Duga noćna vožnja iz središta lijepa je koliko i šetnja širokim alejama Krakovske, Wawelske i Jerozolimske. Umorni se jedva dovlačimo do kreveta; ranim jutrom valja još provesti se panoramski, a onda pravac jug – i ponovno besplatnim autoputom trista kilometara prema Kielcu i Krakowu; prema hladnim i visokim Tatrama gdje nas čeka sljedeće noćenje.

Mađari, Poljaci, Česi, Slovaci svi ujutro ili rade, ili spavaju; nedjeljom ujutro u Varšavi otvorene su samo crkve i rade semafori; kava na čitavom potezu od Drave do Baltika teško da se može popiti prije devet ili deset; ako ćemo iskreno - pravi espresso posljednji put popili smo na tom području još prošlog ljeta u Pragu kraj Karlovog mosta; sve ostalo bile su vruće, tamne i duboke vode; dobro, ja sam tamo u Pragu naravno - pio pivu, jer je bila pet kruna jeftinija, grijeh je. Zato smo mi sada u apartmanu skuhali jaku vruću tursku za u termosicu, da je možemo istočiti u nekom parku i popiti prije dugog puta.

Dok napuštamo Varšavu i mislimo o onome što nikada nećemo izreći na glas - da smo tu posljednji put - poloneza iz radija meko lebdi pod debelim, tmurnim oblacima istoka i onim bespućima uljane repice s početka.

Sunce će nam sada, samo da u toj vječnoj bitki pobijedi oblake - dolaziti slijeva; moja ruka je u Njenom krilu; drži je i žmiri slušajući kako naša stara barka neumorno lovi zalet na prvim kilometrima jutra. Postavljam pitanje koje se nad nama povlačilo svih ovih dana; možda smo to ipak morali napraviti devedesete. Devedesete smo, naime, planirali otići barem dva tjedna u Poljsku, vlakom, ruksacima, Interrailom, kada smo imali dvadeset; kako smo to prethodnih ljeta činili sa Budimpeštom i Pragom. Zbog čega to nismo napravili u ljeto devedesete niti danas nam nije jasno; već se spremao rat, nekakve aveti počele su lebdjeti nad ljudima; ja sam tog ljeta slabo mogao pronaći posao, pa se nije baš nešto niti zaradilo za put; spremali su se posljednji ispiti i sam diplomski, a konačno i naša kuma se udavala na sasvim drugoj strani svijeta, u Dubrovniku; i na to je utrošeno srce tog ljeta; ljeta što nam se nudilo kao posljednje pravo ljeto mladosti i bezbrižnosti.

Pa onda to heretičko pitanje postavljam na glas: možda smo ovo morali učiniti devedesete, imali bismo barem sedam dana više. Doći devedesete u Poljsku, u onu Poljsku, koju je netom opjevao Džoni, sa peglicama, jantarom i plastičnim čukama, sa sto ili dvjesta maraka u džepu svaki, značilo je barem dva tjedna kraljevskog boravka.

Ona sve zna; zato je to i pitam; tiho mi na to prošapće: vozi, srećo; sad je devedeseta, pa još jače stegne moju ruku.

23.08.2024. u 06:03 • 15 Komentara • Print • # • ^

subota, 17.08.2024.

Na putu

Svaki grad u našoj povijesti u kojem još nismo bili dobit će, samo kada u njega stignemo - i svoje ime. Ovaj će biti pregledan i prohodan ovog toplog i u ovim krajevima kišnog ljeta, koje će nas okupati kapima što će lijevati nekoliko puta u danu - a osušiti i obodriti lakim i mekim vjetrom dalekog sjevera što nad nebom stoji poput čežnje.

Grad je ime dobio po želji za povratkom stare slave - pa kroz ta tri nezaboravna dana počiva tih, taman i radostan u našem sjećanju kao hrast u širokoj, nepreglednoj ravnici.

Nakon teških razaranja u onom ratu (jer Poljaci srećom ovog nisu imali) u kojem je bio prisvojen i otuđen i posvema očišćen od drugih i drugačijih - ovdje su, kažu, došli različiti ljudi s različitih strana, pa su morali slušati i razumijevati jedni druge da bi preživjeli i ponovno podigli grad iz ruševina.

Pametni i dobronamjerni ljudi vele kako u takvo doba prestaje biti važno tko su vam otac ili djed, pa važnim postaje ono što možete ponuditi ljudima oko sebe. Od tih je vremena ostalo nešto što ne može ne osjetiti se na ulicama grada: prema jednom istraživanju koje lako možete provjeriti negdje na internetu, prosječan stanovnik Wroclawa još je nedavno vjerovao susjedu i gradskim vlastima u jednakoj mjeri kao i prosječan stanovnik Švicarske, dok su rezultati za ostatak države na razini uobičajenoj za tranzicijske zemlje, koju obilježavaju nepovjerenje i sumnjičavost. Grad s desetak sveučilišta, bezbroj mostova i sitnih brončanih patuljaka što pokazuju puteve namjernicima i slučajnim prolaznicima.

Najveće investicije koje su stigle u državu bile su upravo u Wroclavu: svojedobno je dužnost gradonačelnika obavljao magistar matematike i doktor filozofije – ali s doktoratom katoličkog sveučilišta u Lublinu. Kako različito od nasljeđa Vještičjeg mosta među zvonicima Margaretine crkve; most bez ograda uspijevale bi - tako je zahtijevao taj strašan test - proći samo vještice; jedini tada prihvatljiv dokaz da neka žena nije vještica bio je - da most ne uspijeva prijeći, pa pada u ponor s visine!

Razmišljamo o svemu tome gledajući grad na deset riječnih otoka; grad kojeg smo sami sebi morali imenovati jer u njemu nismo do sada bili. Prekratka su tri dana, makar je smještaj blizu centra pa je čitav grad bez problema moguće pješice prijeći u manje od sat vremena, od račvanja na Odri prema Rynneku Starog Miasta, pa do čuvene natkrivene tržnice i katedrale.

Kušamo sjajan sleđ u ulju i sendviče s domaćim zeljem zalijevajući ih hladnim pivom, sve na glavnom gradskom trgu za cijenu od nekoliko desetaka zlota. Ovdje se skrivaju i isprepliću turisti i studenti, umirovljenici i ljubavnici; tiha i nenametljiva glazba uličnih svirača dovodi nas od ljetnog pljuska do sanjarenja pod starim jablanima i brezama što miluju posljednje tramvaje na povratku kući.

Putevi zovu dalje, prema prijestolnici; dalekoj i nepoznatoj Varšavi. Lijepi, tajanstveni i tihi Vratislave, vraćat ćemo ti se, dok nas ima.

17.08.2024. u 19:33 • 9 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 12.08.2024.

Dubine

O Aggteleku se zapravo nema što posebno napisati; Aggtelek i ljepotu tog krša treba vidjeti. Prije dvije godine napisao sam kod sebe priču o cvrčcima i mravima; upravo ona tiče se činjenice da su cvrčci prije nas posjetili ovo neopisivo mjesto na samoj granici Madžarske i Slovačke. Naš Toni snimio je o njemu čitavu jednu izložbu koju je Madžarski institut svojedobno ponosno organizirao; ta je izložba uistinu bila presudna da i mi odlučimo otići tamo - a onda su planovi krenuli nadovezivati se međusobno sami od sebe, pa od ovog krša završili negdje iza Varšave.

Tonijeve su fotografije umjetničke i lako ćete ih naći negdje u bespućima neta; moje su često mutne i drhtave, ali vam mogu predstaviti dio te tajanstvene svečanosti kamena i vode u podzemlju. Pa kao što je on, pored svih zahvala veleposlanicima, atašeima i uglednicima, najviše naglasio zahvalu Žacu, jer, da ga citiram - da nije bilo Željka, nikada nitko od nas ne bi dospio do Aggteleka, tako i mi ovdje moramo odati iskrenu pohvalu obojici.

Da nema njih, teško da bismo ikada dospjeli do mjesta na kojem smo se usudili sanjati naglas, jedno drugome. Pa iskazati to što imamo zajedno; taj stari, snažni, iskonski zov ljeta, puta i sjevera, kojeg smo prvi put osjetili još negdje osamdesetosme, tamo na pustarama iza Nagykanisze, hrleći u nepoznato s malenim ruksakom na leđima i par stotina nečega u džepu.

Duboko je to sve; čovječe; plitke su ove dubine u stijenju za ove naše, ljudske, u dušama.

Kada Je nakon svih ovih godina, čitave jedne povijesti - vidim kako opušteno čita kartu negdje u svom krilu, smrznem se na temperaturu ispod ove agtelečke. Dok ja zijevam, mislim o prvoj sljedećoj kavi i gulim kilometre, Ona bezbrižno gleda u krilo.

Skoro sve što mi u životu vrijedi predalo se u moje ruke poput tanke, kapljama rose ispletene paučine; pitam, jesi dobro; odgovara stiskom moje ruke na mjenjaču; dobro znam da ne smijem gledati tamo; ne voli nikako kada skrećem pogled s ceste; tu sam ti ja, uvijek ista; gledat ćeš me navečer kada zajedno budemo žmirili.

Uštipnem se, pogledam poskrivaćki udesno, pa vratim pogled negdje u daljinu, na sumrakom okupani asfalt. Izdrži još malo; poslije ćeš držati glavu na jastuku i slušati kako diše; sva tvoja i sva umirena.

Još jedne noći u kojoj smo dohvatili onaj davni san; ovog puta negdje nad vrelim panonskim pustarama od žita, suncokreta i pokojeg osamljenog hrasta; starca što čuva večer podupirući nebesa svojim ogromnim, čvrstim šakama.

12.08.2024. u 21:28 • 14 Komentara • Print • # • ^

utorak, 06.08.2024.

Hollokö i Vodny Hrad

Hollokö i Vodny Hrad nalaze se pored granice Madžarske i Slovačke, u pojasu koji se pruža južno od znamenitih Tatri, Nacionalnog parka Slovenski raj i Aggteleka. U sklopu naših već sada tradicionalnih ljetnih posjeta sjeveru, usput smo se zaustavili i u ovim mjestima. Prvo je poznato kao izvrsno očuvano etno selo Paloka, uz kojeg je nastao drevni zamak na stijeni okrenut prema zapadu. Vodny Hrad smjestio se u Štitniku uz znamenitu evangeličku crkvu i samostan iz petnaestog stoljeća, a mi smo usput obišli i crkvu u Plešivcu na kojoj se obnavljaju freske.

Ono što je posebno fascinantno, to su zalasci sunca u ovom kraju. Podsjeća prilično na stubički; okrenut sjeveru, bogat i oslikan mnoštvom jarkih boja i mekom, nenametljivom svjetlošću nad livadama i malenim selima. Ljetni su dani ovdje već rijetko prevrući, dok večeri nude svježinu i snažnu tišinu što se pruža kroz daljine nošena cvrkutom ptica i šumom prvog večernjeg vjetra.

Umorni od duge vožnje i hodanja, usnuli smo duboko i dugo u nedalekom zabačenom Fesotöldu, sanjajući slike puta iza nas i misleći o onima ispred nas. Dok su tisuće i milijuni hrlili prema jugu i moru, mi smo odabrali suprotni smjer; na iznenađenje mnogih, ali ne i vrijedne ekipe entuzijasta u Štitniku koja kroz nekoliko dana priprema ljetni festival kulture i povijesti. Mi mu nećemo moći prisustvovati, ali vrijedilo je i tih nekoliko trenutaka u ovom carstvu spokoja i tišine.

Upoznati toliko jednostavne i skromne ljude, koji očito nemaju mnogo, ali su zadovoljni onime što rade i žele, uvijek je pravo bogatstvo. Na inzistiranje vesele i rječite gospođe Martine, voditeljice galerije u gradu, to smo im konačno i napisali u knjizi dojmova.

06.08.2024. u 20:08 • 6 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 01.08.2024.

Jegulje

Donna Vekić, tenisačica iz Osijeka, igra pod hrvatskom zastavom na Olimpijadi u Parizu. Nakon teške pobjede u četvrtfinalu, novinarima je jedva, vidno iscrpljena, kazala kako je to bila najbolja atmosfera u kojoj je igrala u svom životu. Igra za svoju državu, ne samo za sebe, pa je još više nervozna. Ta dupla kad je servirala za meč, to joj se nikada ne događa na normalnim turnirima; sada igra za Hrvatsku, toliko je bilo nervoze, prije meča joj je bilo zlo, doslovno joj se povraćalo koliko je bila nervozna. Uspjela je nekako to izgurati i samo da nekako sutra dobije taj meč u polufinalu i onda - kaže - može umrijeti.

Kolinda, članica MOO joj je - veli - u jednom trenutku nakon drugog seta rekla: ‘Cijela Hrvatska je uz tebe‘ a njoj su došle suze na oči, stvarno to cijeni.

Eric Moussambani, poznat kao Eric Jegulja iz Ekvatorijalne Gvineje, sudjelovao je u kvoti nekvalificiranih na Olimpijskim igrama u Sydneyu 2000. Naime, zemlje koje ne uspiju proizvesti sportaše koji ispunjavaju kvalifikacijske standarde dobivaju pozivnice pa im dopuštaju ulazak u natjecanje bez stvarnog ispunjavanja redovniih olimpijskih kvalifikacijskih standarda. Time se želi potaknuti sudjelovanje zemalja u razvoju koje nemaju potpune mogućnosti za obuku. Eric je imao samo 22 godine kada mu je 2000. omogućen ulaz na Olimpijske igre u Sydneyu putem pozivnice.

Eric je - prenosi portal Sportanddev - otkrio svoju strast prema plivanju ubrzo nakon srednje škole. U to vrijeme, da, dobro ste pročitali, nije znao plivati, ali je znao da je to sport kojim se želi baviti. Nikad prije nije vidio bazen, sve dok nije pronašao jedan veličine 13 metara u hotelu kojemu je imao pristup samo tri sata tjedno.

U danima kada nije mogao koristiti bazen, trenirao je u rijekama i moru, a neki ribič kojeg je usput sreo učio ga je kako koristiti noge i ruke da ostane na površini. Nakon otprilike osam mjeseci plivanja, dobio je pozivnicu za Ljetne olimpijske igre 2000. godine. Prvi put je putovao izvan svoje zemlje i trebalo mu je oko tri dana s nekoliko zaustavljanja da sleti u Sydney.

Eric je tek u Međunarodnom centru u Sydneyju prvi put vidio olimpijski bazen. Zamislite, natječete se na najvećoj sportskoj pozornici, a prvi put na Igrama vidite bazen od 50 metara.

Da stvari budu još gore, uoči Olimpijade Eric je pogrešno obaviješten da će plivatisamo 50 m i on je trenirao u skladu s tim. Po dolasku na Igre otkrio je kako je disciplina u kojoj je bio prijavljen dvostruko duža: 100 metara, distanca koju nikada u životu nije pokušao preplivati.

U danima koji su prethodili događaju, Eric je trenirao istovremeno s američkim plivačkim timom; sjedio je i gledao američke plivače i pokušavao naučiti njihove tehnike, pa je otišao do raznih plivača i trenera po savjet.

Neki su mu pomogli, neki nisu. Južnoafrički trener, koji je prvo još jednom provjerio je li Eric doista sportaš koji se natječe na Olimpijskim igrama, doista mu je pomogao: ne samo da ga je naučio nekim tehnikama, već mu je dao i odgovarajuće plivačke hlačice i naočale.

Tako je prakticirao vrijednosti Olimpijskih igara u pravom smislu riječi. Poštovao je Erica, podučavao ga i pomogao mu da postane bolji plivač.

19. rujna 2000. Eric je nastupio u kvalifikacijskoj utrci na 100 slobodnim stilom plivajući s Karinom Bare iz Nigerije i Farkhodom Oripovom iz Tadžikistana. Obojica su diskvalificirani zbog pogrešnog starta i Eric je u utrci ostao sam!

Prvih 50 metara odradio je svom svojom energijom. Zatim se mučio završiti sljedećih 50 metara. Noge su mu se ukočile, odavao je dojam da stoji u vodi, ali ipak je bio odlučan doći do cilja i nije odustao.

Više od 17.000 ljudi navijalo je za Erica i poticalo ga da završi utrku. Pluća su mu gorjela od boli, ali on se izborio s tim, dotaknuo zid i postigao 1:52.72, najsporije vrijeme u povijesti Olimpijskih igara.

Ova Ericova bol tako sliči Donninoj mučnini, zar ne? Sport bi morao biti uživanje, svečanost radosti, a ne muka.

Prava istina, draga Donna, jest to da do časa u kojemu nisi bila u situaciji osvajati medalje, nitko južno od Drave gotovo da nije imao pojma o tome da se tebi u svlačionici diže želudac. Uspiješ li u toj nakani, što ti od srca želim, ta medalja bit će samo tvoja, kao i medalja "atomske cure" Barbare Matić (za koju se kladim da pola Hrvata pojma nema u kojem je sportu osvojena, važno je samo da je "naša"), koja do prve svjetske medalje trenira u zagušljivom atomskom skloništu, jer dvorane su rezervirane za one koji plaćaju, a savezi za one koji slušaju.

Barbara je, pazite sad, završila FER i istodobno ima olimpijsko, svjetsko i europsko zlato, ali je mnogi u nas miješaju sa Mateom Jelić, taekwondoašicom, jer im je jedino važno da jednu od njih u Srbiji preziru radi izjava o hrvatskom Kninu.

Samo da znate; sve košarkaške mlade kategorije u Hrvatskoj od ovog su ljeta u B divizijama. Hrvatski nogometni savez za šefa sudaca angažirao je - Francuza. U Pariz smo poslali vjerojatno više funkcionera nego sportaša; u momčadskim sportovima imamo dvije momčadi, ako ne računamo da su i veslači nekakva momčad, je li; s kormilarom ili bez njega.

Morali bismo se zamisliti nije li daleko dan kada će i naša djeca biti kao Eric Jegulja. Nemamo baš neka velika prava, obzirom na način na koji se ovo društvo odnosi prema sportu, njihove medalje zvati našima.