Donna Vekić, tenisačica iz Osijeka, igra pod hrvatskom zastavom na Olimpijadi u Parizu. Nakon teške pobjede u četvrtfinalu, novinarima je jedva, vidno iscrpljena, kazala kako je to bila najbolja atmosfera u kojoj je igrala u svom životu. Igra za svoju državu, ne samo za sebe, pa je još više nervozna. Ta dupla kad je servirala za meč, to joj se nikada ne događa na normalnim turnirima; sada igra za Hrvatsku, toliko je bilo nervoze, prije meča joj je bilo zlo, doslovno joj se povraćalo koliko je bila nervozna. Uspjela je nekako to izgurati i samo da nekako sutra dobije taj meč u polufinalu i onda - kaže - može umrijeti.
Kolinda, članica MOO joj je - veli - u jednom trenutku nakon drugog seta rekla: ‘Cijela Hrvatska je uz tebe‘ a njoj su došle suze na oči, stvarno to cijeni.
Eric Moussambani, poznat kao Eric Jegulja iz Ekvatorijalne Gvineje, sudjelovao je u kvoti nekvalificiranih na Olimpijskim igrama u Sydneyu 2000. Naime, zemlje koje ne uspiju proizvesti sportaše koji ispunjavaju kvalifikacijske standarde dobivaju pozivnice pa im dopuštaju ulazak u natjecanje bez stvarnog ispunjavanja redovniih olimpijskih kvalifikacijskih standarda. Time se želi potaknuti sudjelovanje zemalja u razvoju koje nemaju potpune mogućnosti za obuku. Eric je imao samo 22 godine kada mu je 2000. omogućen ulaz na Olimpijske igre u Sydneyu putem pozivnice.
Eric je - prenosi portal Sportanddev - otkrio svoju strast prema plivanju ubrzo nakon srednje škole. U to vrijeme, da, dobro ste pročitali, nije znao plivati, ali je znao da je to sport kojim se želi baviti. Nikad prije nije vidio bazen, sve dok nije pronašao jedan veličine 13 metara u hotelu kojemu je imao pristup samo tri sata tjedno.
U danima kada nije mogao koristiti bazen, trenirao je u rijekama i moru, a neki ribič kojeg je usput sreo učio ga je kako koristiti noge i ruke da ostane na površini. Nakon otprilike osam mjeseci plivanja, dobio je pozivnicu za Ljetne olimpijske igre 2000. godine. Prvi put je putovao izvan svoje zemlje i trebalo mu je oko tri dana s nekoliko zaustavljanja da sleti u Sydney.
Eric je tek u Međunarodnom centru u Sydneyju prvi put vidio olimpijski bazen. Zamislite, natječete se na najvećoj sportskoj pozornici, a prvi put na Igrama vidite bazen od 50 metara.
Da stvari budu još gore, uoči Olimpijade Eric je pogrešno obaviješten da će plivati samo 50 m i on je trenirao u skladu s tim. Po dolasku na Igre otkrio je kako je disciplina u kojoj je bio prijavljen dvostruko duža: 100 metara, distanca koju nikada u životu nije pokušao preplivati.
U danima koji su prethodili događaju, Eric je trenirao istovremeno s američkim plivačkim timom; sjedio je i gledao američke plivače i pokušavao naučiti njihove tehnike, pa je otišao do raznih plivača i trenera po savjet.
Neki su mu pomogli, neki nisu. Južnoafrički trener, koji je prvo još jednom provjerio je li Eric doista sportaš koji se natječe na Olimpijskim igrama, doista mu je pomogao: ne samo da ga je naučio nekim tehnikama, već mu je dao i odgovarajuće plivačke hlačice i naočale.
Tako je prakticirao vrijednosti Olimpijskih igara u pravom smislu riječi. Poštovao je Erica, podučavao ga i pomogao mu da postane bolji plivač.
19. rujna 2000. Eric je nastupio u kvalifikacijskoj utrci na 100 slobodnim stilom plivajući s Karinom Bare iz Nigerije i Farkhodom Oripovom iz Tadžikistana. Obojica su diskvalificirani zbog pogrešnog starta i Eric je u utrci ostao sam!
Prvih 50 metara odradio je svom svojom energijom. Zatim se mučio završiti sljedećih 50 metara. Noge su mu se ukočile, odavao je dojam da stoji u vodi, ali ipak je bio odlučan doći do cilja i nije odustao.
Više od 17.000 ljudi navijalo je za Erica i poticalo ga da završi utrku. Pluća su mu gorjela od boli, ali on se izborio s tim, dotaknuo zid i postigao 1:52.72, najsporije vrijeme u povijesti Olimpijskih igara.
Ova Ericova bol tako sliči Donninoj mučnini, zar ne? Sport bi morao biti uživanje, svečanost radosti, a ne muka.
Prava istina, draga Donna, jest to da do časa u kojemu nisi bila u situaciji osvajati medalje, nitko južno od Drave gotovo da nije imao pojma o tome da se tebi u svlačionici diže želudac. Uspiješ li u toj nakani, što ti od srca želim, ta medalja bit će samo tvoja, kao i medalja "atomske cure" Barbare Matić (za koju se kladim da pola Hrvata pojma nema u kojem je sportu osvojena, važno je samo da je "naša"), koja do prve svjetske medalje trenira u zagušljivom atomskom skloništu, jer dvorane su rezervirane za one koji plaćaju, a savezi za one koji slušaju.
Barbara je, pazite sad, završila FER i istodobno ima olimpijsko, svjetsko i europsko zlato, ali je mnogi u nas miješaju sa Mateom Jelić, taekwondoašicom, jer im je jedino važno da jednu od njih u Srbiji preziru radi izjava o hrvatskom Kninu.
Samo da znate; sve košarkaške mlade kategorije u Hrvatskoj od ovog su ljeta u B divizijama. Hrvatski nogometni savez za šefa sudaca angažirao je - Francuza. U Pariz smo poslali vjerojatno više funkcionera nego sportaša; u momčadskim sportovima imamo dvije momčadi, ako ne računamo da su i veslači nekakva momčad, je li; s kormilarom ili bez njega.
Morali bismo se zamisliti nije li daleko dan kada će i naša djeca biti kao Eric Jegulja. Nemamo baš neka velika prava, obzirom na način na koji se ovo društvo odnosi prema sportu, njihove medalje zvati našima.
Post je objavljen 01.08.2024. u 06:21 sati.