Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

Marketing

Varšava






akademija-nochu

centar-kulture-i-znanosti

chopin

ivan-krstitelj

rnnyeg-glowny

barbakan

kralewskikroz-travu


Vozimo se iz Wroclava prema Varšavi; slijede nam četiri dana koja smo posvetili samo njoj – a prvi i posljednji uključuje i vrijeme dolaska i vožnje iz Wroclava, odnosno prema Krakowu. Jutro je već odmaklo; sunce se pridiglo iznad obzora, pa za leđima ostavljamo kišom okupani Wroclaw i gledamo oko sebe u kilometre ničega; obrađene žućkaste ravnice prepune uljane repice i žita. Poljaka ima skoro četrdeset milijuna; treba te ljude prehraniti; što smo bliže glavnom gradu, desna traka na posvema besplatnoj autocesti prepuna je kamiona koji sporo i teško putuju na svoje odredište.

Ulazimo u grad sa jugozapada i odsjedamo u Wlochyma, ne tako daleko od zračne luke, ali dovoljno blizu da nas buka aviona ne smeta. Smještaj je idealan, jeftin i uredan; prokljuvili smo da je od petka kasno popodne pa sve do ponedjeljka ujutro parkiranje u gradu besplatno; iskoristit ćemo ovo što imamo koliko god možemo.

Već rano popodne eto nas prema centru; hvatamo mjesto blizu Barbakana pa odlazimo u prvi informativni obilazak Starog Miasta, sve do zidina ispod Rynneka Glownog i Kraljevskog zamka. Velika i široka promenada okupana sumrakom vodi na zapad; umorni sjedamo u dvorištu Akademije slušajući šuštanje starih topola na snažnom ljetnom vjetru.

Sutrašnje jutro posvetili smo koliko se moglo starome gradu; nakon toga odlazimo premoreni (jer dnevne rute sada nam već u prosjeku iznose i preko dvadeset kilometara) na kratak odmor iza podneva – jer navečer nas čeka poslastica; negdje na mreži uspio sam rezervirati karte za koncert u Institutu Frederyk; posljednja čista i ispeglana haljina i košulja dugih rukava vade se iz kofera; pred nama je ostvarenje mladalačkog sna – slušati Chopina u Varšavi.

Ulice su prepune mladeži; kao da nije ljeto – a u odnosu na naše prilike gotovo da i nije; svi su uvečer u dugim rukavima; veseli, bezbrižni, opušteni. Razgovaramo na večeri sa Rumunjima za susjednim stolom; konobar je Uzbekistanac; preporučuje ukusne fleke i boršč; pieroga i medenjaka smo se prejeli već u Wroclawu. Nitko ovdje ne spominje more; no ako kažeš odakle si – to je prva asocijacija na našu zemlju; poslije ćemo – kada se spustimo do našeg otoka – u nevjerici gledati slovačke i poljske registracije; kako kaže jedan čovjek: što se mora, mora se; i ja sam kao mlad išao na more.

Dobro, on se vjerojatno močio u Baltiku; to ipak nije isto što i Jadran... ali taj stravičan pritisak koji danas stoji nad milijunima mladih – da se mora poći ljetovati na more, nije nam baš previše shvatljiv. I mi smo kao mladi odlazili na more kada je bilo vruće – ali činili smo to prvenstveno zato što nismo imali kamo drugdje; drugdje se ili nije smjelo, ili nije moglo, ili je bilo preskupo. Dobro, ima i u tome nešto dobroga; zato sada možemo parkirati na praznim parkirnim mjestima u centru Varšave i uživati u ljetnoj svježini i blagosti.

Posljednjeg dana jurimo uhvatiti što se dade u parku Lazienki upijajući jutarnju hladnoću i svježinu, a potom odvajamo nekoliko sati za Muzeum Narodowe; to će se naravno pokazati kao tragikomično malo; no o tome ćemo posebnom prilikom.

Nakon duge noćne šetnje uz Vislu i povratka prema kulama i bedemima, uživamo u zvijezdama nad nama i radimo posljednji krug oko starog grada. Duga noćna vožnja iz središta lijepa je koliko i šetnja širokim alejama Krakovske, Wawelske i Jerozolimske. Umorni se jedva dovlačimo do kreveta; ranim jutrom valja još provesti se panoramski, a onda pravac jug – i ponovno besplatnim autoputom trista kilometara prema Kielcu i Krakowu; prema hladnim i visokim Tatrama gdje nas čeka sljedeće noćenje.

Mađari, Poljaci, Česi, Slovaci svi ujutro ili rade, ili spavaju; nedjeljom ujutro u Varšavi otvorene su samo crkve i rade semafori; kava na čitavom potezu od Drave do Baltika teško da se može popiti prije devet ili deset; ako ćemo iskreno - pravi espresso posljednji put popili smo na tom području još prošlog ljeta u Pragu kraj Karlovog mosta; sve ostalo bile su vruće, tamne i duboke vode; dobro, ja sam tamo u Pragu naravno - pio pivu, jer je bila pet kruna jeftinija, grijeh je. Zato smo mi sada u apartmanu skuhali jaku vruću tursku za u termosicu, da je možemo istočiti u nekom parku i popiti prije dugog puta.

Dok napuštamo Varšavu i mislimo o onome što nikada nećemo izreći na glas - da smo tu posljednji put - poloneza iz radija meko lebdi pod debelim, tmurnim oblacima istoka i onim bespućima uljane repice s početka.

Sunce će nam sada, samo da u toj vječnoj bitki pobijedi oblake - dolaziti slijeva; moja ruka je u Njenom krilu; drži je i žmiri slušajući kako naša stara barka neumorno lovi zalet na prvim kilometrima jutra. Postavljam pitanje koje se nad nama povlačilo svih ovih dana; možda smo to ipak morali napraviti devedesete. Devedesete smo, naime, planirali otići barem dva tjedna u Poljsku, vlakom, ruksacima, Interrailom, kada smo imali dvadeset; kako smo to prethodnih ljeta činili sa Budimpeštom i Pragom. Zbog čega to nismo napravili u ljeto devedesete niti danas nam nije jasno; već se spremao rat, nekakve aveti počele su lebdjeti nad ljudima; ja sam tog ljeta slabo mogao pronaći posao, pa se nije baš nešto niti zaradilo za put; spremali su se posljednji ispiti i sam diplomski, a konačno i naša kuma se udavala na sasvim drugoj strani svijeta, u Dubrovniku; i na to je utrošeno srce tog ljeta; ljeta što nam se nudilo kao posljednje pravo ljeto mladosti i bezbrižnosti.

Pa onda to heretičko pitanje postavljam na glas: možda smo ovo morali učiniti devedesete, imali bismo barem sedam dana više. Doći devedesete u Poljsku, u onu Poljsku, koju je netom opjevao Džoni, sa peglicama, jantarom i plastičnim čukama, sa sto ili dvjesta maraka u džepu svaki, značilo je barem dva tjedna kraljevskog boravka.

Ona sve zna; zato je to i pitam; tiho mi na to prošapće: vozi, srećo; sad je devedeseta, pa još jače stegne moju ruku.


Post je objavljen 23.08.2024. u 06:03 sati.