vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite
petak, 30.09.2022.
Elementarne nepogode
Prvo su došle vrućine;
kao i svi ljudi što mirno gledaju svoja posla, mislili smo: vrućina se dešava drugima. Mi imamo klime, lepeze, ventilatore i hladne tuševe; imamo ugodne trgovačke centre, rijeke što se spuštaju sa hladnih planinskih vrhunaca i umjereno topla mora.
Nama neće biti vruće.
Onda su stigle kiše;
mi smo imali kišobrane, nadstrešnice, kuće na uzdignutim terenima sa dobrom drenažom; visoke i snažne automobile sa brisačima na senzor;
nije bilo potrebe za zdvajanjem: mi nemamo ništa s kišama.
Nakon kiša stigle su zime;
mi smo uredno plaćali račune za plin i struju, oblačeći duge gaće ispod hlača kada bismo izlazili i navlačeći podstavljene kožne rukavice na blijede i umrtvljene prste;
dakle - ni sa zimama nismo imali ništa.
Nakon hladnoća stigli su vjetrovi;
hučili su visoko bučeći poklopcima naših dimnjaka, golim krošnjama stabala u našim vodom promočenim vrtovima i laganim jastucima sa stolaca na našim zatvorenim verandama.
Vjetrovi nas se također nisu ticali jer su otpuhali lagane i neukorijenjene.
Nakon vjetrova slijedili su požari;
vatre su bile zapaljene kako bi pročistile navodno zaprljano meso;
one su – kako pričaju susjedi u razgovorima što ih načuješ na putu sa posla kući - bile toliko slabe i predvidive da su se ugasile daleko prije no što su stigle do naših debelih bridećih obraza ili trbuha.
Na koncu je stigla grižnja savjesti; govore otvoreno u magazinima za kvalitetu života kako je to samo još jedna od prirodnih nepogoda;
no – mi nemamo niti savjesti.
Ne brinemo stoga previše o onima koji stradavaju jer su je imali.
nedjelja, 25.09.2022.
Optimizam
Negdje dolje, pod temom crne ili crnje budućnosti, poveo se zanimljiv razgovor na temu optimizma – nisam ga previdio, ne bojte se. Stvar sa optimizmom toliko je, naime, ozbiljna da bih je volio izdvojiti kao zasebnu temu, a ne tek kakvu dosjetku u komentarima.
Eto, pala je sjajna tvrdnja - potreba za optimizmom uglavnom da proizlazi iz straha, nemoći i frustracije. I odmah na prvu, mogu takvo što punim srcem potvrditi: pa naravno, tko bi se nasmijan imao potrebu smijati? Samo unesrećeni ljudi uobličuju optimizam kao pogled na život; za one vedre, bezbrižne i raspjevane, ta je stvar toliko obična i prihvatljiva da o njoj nije niti potrebno naklapati.
Optimizam –ali vlastiti, onaj kojeg si sam iščilio i prokljuvio, ne onaj na kojega te netko nagovorio - jest lijek za bedake, reklo bi se; oni koji pate imaju potrebu uljepšavati stvari – pa da, naravno, kakvo otkriće. Samo oni koji osjećaju istinski strah, nemoć i frustraciju mogli bi – ako se ne okrenu kakvoj već drugoj prokušanoj terapiji za mase – pronaći utjehu u smijehu.
Poznajem taj švejkovski princip i iz vlastita očaja. Kada su me u vojsci znali šikanirati na način da te kao kasnije pristigloga u jedinicu obogate nekakvim prekratkim ili preuskim hlačama, koje bi pri svakom većem naporu i saginjanju pucale na stražnjici, srećom nisam niti sa osamnaest potonuo u nemoć pred sveopćim ruganjem okoline. Pronašao sam kolut tanke, savitljive bakrene žice (jer su sva moja šivanja i krpanja ostajala bez rezultata) pa sam hlače zašio njome – izvrgavši tako ruglu čitavu jedinicu pred očima svijeta, a malo je većih grijeha u armijama svih širina i dužina – sve dok me neki kapetan nije pozvao na raport, pa sam pred njime pokazivao kako funkcionira moj izum; sve dok nije iskočio iz kože pa naredio zastavniku da iz magazina izrodi hlače odgovarajuće veličine.
Dapače, ta moja poslovična nepredvidivost priskrbila mi je i kraće bivanje u stroju; nisam – doduše – dobio nekakvu značku primjerenog vojnika, to shvaćate, je li – ali takve bih se zapravo pomalo i sramio u bilo kojem stroju – ali kada je tri dana prije moga zakonski određenoga odlaska trebala uslijediti generalna inspekcija, otjeran sam kući, navrat-nanos, u dva sata popodne, na posljednji vlak što je vodio u civilizaciju, da nitko ne vidi - i da me njihove oči ne gledaju – samo da nešto opet ne riskiraju sa mnom.
Boljeg i snažnijeg lijeka od smijeha, rugla, okretanja stvari naglavačke; većeg, plemenitijeg i praktičnijeg političkog koncepta od ostvarivanja umjerenoga napretka u okvirima poretka, moj dragi gospon Jaroslave – ja u stvari niti ne poznajem.
Da: samo ustrašeni, frustrirani i nemoćni mogu nalaziti istinsku nadu u smijehu. Svima ostalima on je već odavna istrošen, predvidiv i besmislen. Sa smijehom se malo što dade učiniti, zato ga vlasti tako malo prakticiraju; nasmijanim ljudima teže je vladati. Zato je smijeha u ovome svijetu kojega mi poznajemo - tako bolno malo.
subota, 24.09.2022.
Razgovor
O mladima bješe riječ u mome posljednjemu postu; dapače, ono što me se posebno dojmilo – bilo je mladih koji su mi zahvaljivali na tome što vide da ima nas, starijih, koji ne misle kako je mladima – samima od sebe – lakše. Kada sam izvan kuće, među ljudima, često se uhvatim kako rado slušam što naglas, da se čuje - govore mladi; nisu svi i uvijek samo posvećeni svojim mobilnim uređajima; ima ih koji razgovaraju – i to sasvim ozbiljno. Iz njihovih razgovora može se jako puno naučiti: oni su budućnost i sol ovog svijeta, najsigurniji znak njegova smjera i vrijednosti.
Glavni junaci ove pričice su dvojica momaka od šesnaest ili sedamnaest; jednome je zazvonio mobitel pa me prenulo to što sam čuo uvod u davnu pjesmu „Paint It Black“ Stonesa; godinama tu stvar uopće nisam čuo; momaka vjerojatno bliskih – bližih nego što bi čovjek odmah pomislio; razgovor se odvija u javnosti – očito su jedan kod drugoga već spavali, ručali; dobri su prijatelji – puno toga mogu jedan drugome reći, a možda najvažnije jest pri tome ono što nisu rekli, nego zajedno prešutjeli i o tome promislili:
- Zašto vi doma za ručkom molite - a ti ne ideš u crkvu? Nisi bio nego jednom, na Polnoćki, otkada smo krizmani?
- Kakve to veze ima; zašto ti ideš u crkvu a vi doma za ručkom ne molite?
Nakon toga njihove su se oči srele u dugom pogledu i šutnji – možda i kakvom skrivenom osmijehu; čekao sam još neko vrijeme da netko od njih nešto kaže, ali stigla je stanica, i nastupio žamor, i prilično sam siguran da još dosta dugo među njima nije bilo niti riječi, a onda su počeli razgovarati o nečemu drugome.
- - - - - - -
*Mt 6,1-6.16-18: „… naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.“ – Ovo nisu kazali oni; toga sam se sjetio ja - misleći o razgovoru - ne samo one dvojice, nego i o razgovoru s bogom; možda baš i ne sasvim slučajno – čitajući nedavne napise o broju vjernika, katolika, kršćana u ovoj zemlji izjašnjenih na popisu stanovništva.
ponedjeljak, 19.09.2022.
Doba, nenaglašena
Nama je to gotovo nemoguće zamisliti, ali sasvim sam siguran kako će i današnje doba - ovo sa četverotračnim prometnicama po kojima šušte pneumatici i urlaju milijuni konja; doba bez okusa i mirisa kao lignje iz nekog memljiva, mračnog bolskog ili buzetskog suterena; ovo jalovo, silikonsko doba od plastike sa žutim grozdovima od gume i pustim škojima na koje jugo nanosi tone tko zna čijeg smeća - današnji klinci, puni alergija, anksioznosti ili nesagorenih masti u svojim tkivima - pamtiti kao zlatno.
Kakvo će biti doba u kojemu će ti današnji klinci biti ono što sam u ovome dobu primjerice danas i sam (običan starac), ne usuđujem se niti zamisliti.
Po čemu to sve znam? Pa, po jednom detalju; nema tome davno, jedna danas ozbiljna žena koja je očito devedesetprve bila dijete, negdje na radiju ili kakvoj društvenoj mreži, pamtila je naglas u nekome svome javno obznanjenom sjećanju - to doba kao zlatno; rekavši sasvim odrešito i bez okolišanja - kako smo tada svi bili skromni, složni, bliski, dobri jedni drugima u tim podrumima za vrijeme uzbuna i pucnjave! A gdje je, pitala se ona, nestala ta skromnost i dobrota?
A mi - kojima su te iste pucnjave i uzbune surovo i jasno označile početak prokletstva i godina koje su pojeli skakavci - svoje djetinjstvo pamtimo kao ubavo i slatkasto doba opće i neuništive sigurnosti; doba nepromjenjivih i neoborivih sekvoja, hrastova i jela što su činile gustu i zaštitničku šumu od gustog i ljepljivog mraka, tišine i gluhoće; doba dosade što se vukla sumracima naših odrastanja kao mliječna mekana magla bez početka ili kraja. Bilo je to doba u kojemu su se i beatlesi raspadali, i ratovi zamrli, i gladi nahranile i bombe uskladištile kao višak proizvedenih cipela ili rukavica za neke hladne zime; doba bez snjegova ili žeđi, rastava ili krvi, potresa ili boleština; doba sigurno i predvidivo kao karađorđevski ili wolfratshausenski protokoli (pa su naši djedovi i bake znali po tome van svake sumnje da je svijetu već stigao dugo očekivan svršetak); a mi još i danas vjerujemo da je tada i tako bilo najbolje.
Djetinjstvo pamti samo lijepe stvari; djeca o svijetu u kojeg su bačena poput žireva - što su još do maloprije bili ukrasom snažnih zelenih krošanja - u blato na prvom jesenskom vjetru - ne znaju ništa, zato su tako plemenita i stamena u dobroti; da znadu koliko je ovaj predivni svijet turoban i strašan, istog bi časa poludjela.
Zato svijet i ostaje na djeci; samo su ona dovoljno čista i snažna da ga se ne libe uzimati među prste.
Razlika djeteta i odrasla čovjeka tek je u jednome: u vjeri u budućnost. Tko vjeruje u bolje sutra, nesalomiv je i nepobjediv; nema jačeg oružja od snage takve vjere. Usnuti sretan radi toga što danas još nije bilo dovoljno dobro, bez strepnje i bljedila svejednosti - može samo dijete. Dijete još, naime, jasno ne razlikuje sebe od svijeta, i u njega još nije ušla ta sveopća smrtonosna kuga posebljenja: duša mu još nije zastrta neprobojnim velom sebičnosti, smisla i utjehe. Sretnim dušama utjeha je višak: kao žir u skladu snažne ranojesenske šume.
Bože me sačuvaj budućnosti, zaključuje tako, tup, tust i malodušan neki pisac, sasvim nepoetski, na koncu svog bijedna izlaganja.
subota, 17.09.2022.
Liga nacija
Uzet ću si za pravo ovdje, kada već stojim na naslovnici sasvim nezasluženo čitav tjedan, pomalo ponavljati gradivo iz komentara ostavljenih proteklih mjeseci tko zna gdje po blogovima. Jedan takav odnosio se na odnos, vrednovanje i značaj pojedinca i nacije – a čini mi se da je bez potrebe prošao potpuno ispod radara.
Pojedinca – to je već opće mjesto - smatramo vrednijim od naroda: sve jezike, tradicije, vrednote vezane uz neki narod dali bismo za nečiji mali prst, baš kao što bi don Fernando tamo negdje na sredini Kiklopa sve Davide, Mona Lise i ostalo dao za mali prst onog Njutanjeg; a zašto, molit ću lijepo - ako pojedinac živi puno kraće od naroda? Čovjek jedva katkada dobaci do sto godina, a najčešće ni pola toga, a evo – narodi žive stoljećima, i izgleda da im je sve bolje, hvala na pitanju – i još dugo će, ako se ne podave u plastici, ne poguše u smeću ili ne otope na ljetnim vrućinama kao sladoled. Ali, uzalud sve to: svako malo traži se svježe pretežito muško meso da bi se na oltaru narodne dobrobiti ostvario neki napredak. Jučer Hrvatska, danas Ukrajina, Rusija i Srbija gotovo pa stalno, i još tko zna tko sve ne. Zašto mi unatoč tom nesrazmjeru (jer život pojedinca je zapravo tračak mravca prema blještećoj svjetlosti mravinjaka), objasnite vi to meni, umiranje i žrtvovanje pojedinca za narod smatramo vrlinom - ako je narod vredniji, pa to bi onda trebalo biti logično, a ne herojski?
Ima li ipak - da potegnem i tu granu, ma koliko me sada smočila - nešto u tome da narodi, ma kako snažni i dugotrajni bili - ne dosižu onostrano, ali duše bi mogle; narodi nisu vječni ako su dugotrajni, ali duše - jesu? I što je još zanimljivije – upravo su ljudi koji narode smatraju vrijednostima, a njihovu propast nevoljom – pretežno oni koji vjeruju u pakao i raj?
Samo da ovdje, red je - napomenem, potonje pitanje naravno da nije moje, o tome bi valjalo malo propabirčiti po Lewisovu remek-djelcu "Kršćanstvo". Na prvu loptu sliči kao nekakav argument u korist vječnoga života, ali po meni nipošto nije samo to: više je to nekakav poriv za orijentacijom i uputom o promišljanju pojma nacija, čak političkih nacija - ne samo onih "običnih", povijesnih.
Čak i postojeće teorije koje ukazuju i promoviraju skoru propast koncepta globalizacije kojoj tako naprasno svjedočimo ovih godina, ne uzvikuju s ushitom previše toga u korist ponovnog uzdizanja nacija na pijedestal povijesti - jer u protivnome bi primjerice Putin ispao glavni heroj današnjice, a tome sigurno nije tako. Možda je sve prije svega stvar mjere - jer ponižavajuće je pred dva proljeća bilo gledati kako se ideja slobode kretanja ljudi i robe ugasila u tjedan dana pred strahom od bolesti - ali upravo se u tom kontekstu i pitanje mjere potezalo kao ključno. Nacije, ma kakve god da bile, i ma koliko zla u njihovo ime bilo počinjeno u posljednjih pola tisućljeća, sigurno da su nezaobilazna činjenica u političkom svijetu.
Niti najgori katastrofičari ne predvidaju da bi svih osam milijardi ljudi u nekoj kataklizmi nestalo u nekoliko dana, već postupno; utoliko ne mogu zamisliti svijet u kojemu ima makar nekoliko milijuna ljudi – a da se oni ne bi međusobno razlikovali; barem po boji kože, vjeri, nacionalnosti i sličnome – svim onim stvarima koje su ljudima tako važne i danas, i kroz čitavu povijest, i očito je da će biti nezaobilazne vjerojatno do samoga kraja.
Iako, nije sasvim isključeno da bi se u tom katastrofičnom minimalističkom scenariju kao prvi kriterij razlikovanja mogla pojaviti debljina nečijeg novčanika kao vrhunaravni kriterij razlikovanja.
četvrtak, 15.09.2022.
Palatali i sibilanti
Kada sjedim doma, kako to kaže Blaise Pascal, najbolji sam. Ne poduzimam ništa, ne radim ništa, ne dešava se ništa. Nitko nema nikakvih problema – nad vodama lebdi duh.
Danas prije ovoga što želim opisati, zubarica mi vadi most. Znam da to slijedi; zato grčevito nastojim tijekom dana obaviti sve što treba a što zahtijeva bilo kakvu intenzivniju komunikaciju s ljudima i tiče se posebno posla. Upaljeno je zubno meso ispod mosta; poslušan sam kao pašče pa gotovo čitav sat sjedim na stolcu i grčevito se držim rukom za naslon. Zajedno sa mostom na živo usput odlaze i dva zuba, s korijenjem. Dobivam terapiju, odlazim u ljekarnu, uzimam terapiju uz vodu iz bočice i onda kući. Ali ne, vrag mi ne da mira: još bih nešto kupio; pa odlazim u market i nabavljam povrće. Skuhat ću navečer šalšu, mislim – s tim je lagano jesti sve pomalo. Gospođa prije mene nije na blagajni baš brza, pa blagajnica kuca već moje kada završi s njom.
Ono što me odmah na početku iznenadilo: žena poslušno na daljinu govori PIN blagajnici da svi čuju. U međuvremenu, ja trpam svoje stvari u torbu, pružam karticu iz džepa; moj iznos je premali – ne treba PIN. I onda činim grešku: spremam karticu u drugi džep, u kojemu je mobitel. Bacam račun na izlasku, spremam slip u novčanik i tek negdje na trista metara od dućana shvaćam da nemam karticu u džepu - jer sam vadio mobitel da pogledam koliko je sati. Prolazim pređeni put još dvaput, pa do blagajnice – nitko nije vidio karticu. Što ću, zovem broj za prijavu gubitka; frfljam bez donja dva zuba; gospođa pristojno veli da me razumije; ispričavam se – i prijavljujem gubitak. Ionako su mi od početka listopada trebali poslati novu karticu, pa mi neće naplatiti niti izradu nove. Vele, ne moram na policiju, samo da čekam da mi poštar dođe doma – ili ja na poštu povodom obavijesti.
Zabrinut i iscrpljen, zovem tamo sa livade Najdražu, ona mi veli da odem na kavu i da će i ona usput doći; dok sjedimo na kavi (a ona mi se smiješi, pa meni se to desilo bar triput u životu - ma daj pogledaj još jednom džepove, ja ne vjerujem da si ti uspio izgubiti karticu) – nije prošlo niti dvadesetak minuta, dolazi poruka na mobitel - mali od doma (baš se tih pola sata između smjene na studentskom poslu i teretane našao doma) pita da li mi fali kakva kartica. Zovem ga; veli da je sada doma bio policajac i donio karticu, potpisao mu je primitak. Pitam ga je li se preplašio; priznaje da mu nije bilo svejedno; tko bi danas očekivao išta dobroga od toga da mu policija kuca na vrata?
Dižem se s kave, ostavljam novac za platiti na stolu i skupa s onom ciklom, paprikom, tikvicama, odlazim u obližnju policijsku stanicu. Čovjek na porti ne vjeruje očima; ne može razumjeti što mu želim reći preko stakla na šalteru; pušta me u neki hodnik gdje me dočekuje dečko u uniformi, možda ne stariji od moga sina. U ruci držim osobnu, pa pokušavam sa što manje palatala i sibilanata objasniti kako je sin upravo javio da je policija bila kod kuće, i da li još trebam što učiniti, i da zahvaljujem. Shvaća što hoću reći; ne smije mi reći ništa više o pronalasku kartice; veli, ma to je naš posao, sve u redu – pružam mu skupljenu šaku na novonormalni pozdrav i osmjehujem se (naravno, zatvorenih usta), uzvraća i on s osmijehom.
Zapravo, sve to sada sa karticom i nije više od značaja: nanovo pozivam kartičnu kuću; vele da je posljednja transakcije bila upravo ta, za moju ciklu i papriku, do u paru isto, i blokirana je u času kada sam prvi puta zvao (to je valjda negdje istodobno sa pronalaskom kartice), ali kartica je, kako vele – kontaminirana, sada će poslati novu. Preživjet ću tjedan ili dva bez kartice, tješim ja njih više nego oni mene, i pozdravljam.
Dragoj poslije velim kako nisam ja onaj za kojeg misli da jesam, koji sve čuva i pazi kao hrčak; uzvraća da se to i meni jednom moralo dogoditi – uz onaj, svoj smiješak. Pa onda još jednom provjeravam jesam li osobnu koju sam vadio na policiji - spremio u novčanik, nije meni za vjerovati – domećem joj; e to je sada stvarno već previše; uzima me pod ruku dok vadim kišobran jer počinju prve kapi, pa tako pod jednim kišobranom odlazimo kući.
Razmišljam o tome kako ipak možda i nije najbolja stvar uvijek, baš uvijek sjediti na miru neke sobe; ovako ipak baciš u vodu neki kamen, makar od toga što si površan, tupast, zaboravan, pa netko drugi baci svoj – i onda se vaši valovi sudaraju, prepliću, susreću, i naiđeš na dobre ljude. Da kontaminacija, možeš misliti! Ono tamo gdje mi je ispala kartica – a kako bi drugačije moglo i biti – prečica je kroz zapuštenu livadu probijena negdje prošle zime kada je otvoren novi supermarket u blizini; već sam taj prolaz u razgovorima sa Dragom prozvao veličanstvenim djelom narodnog barbarogenija – misleći naravno na vodećeg barbara među prolaznicima – sebe koji tuda prolazi; koristim ga uvijek sretan i čista srca, znajući da tu, nakratko, među šljivicima i visokom travom, prolaze drugi krateći tako možda i dva kilometra do svoje kuće. Nekom nije bilo teško u travi pronađenu karticu odnijeti na policiju – bio je praktičan, smiren, usredotočen na to da pomogne bedaku kakav je netom prošao prije njega. I sada negdje sjedi u miru svoje sobe, znajući sasvim sigurno da od njegova djelovanja neće proizaći baš nikakav problem. Pa i ako nikada za ovo ne sazna – ja ne mogu drugačije nego ovdje reći: hvala. Hvala vam.
Vidiš, tu nema onih palatala ni sibilanata, ide to meni.
srijeda, 14.09.2022.
Krakovski gozd
Tamo negdje prije Kostanjevice, gdje rijeka Krka pravi dugačak i uzak meandar nakon što se poslije Krške Vasi uspneš pa spustiš prema dolini ispod Svete Gere, sjeverno od ceste koja od Brežica vodi prema zapadu,a nije autoput - postoji veliki i slabije istraženi Krakovski Gozd: uz ovo poplavno područje rijeke prostire se najveća nizinska poplavna šuma ovog dijela kontinenta; njegovi stoljetni hrastovi, grabovi i johe tvore nepregledan tepih šuma, dom roda i štuka, čije je to veliko mrijestilište. U središtu se nalazi prava prašuma - zaštićeni rezervat, sa zabilježenih preko stotinu vrsta ptica.
Uz rub južnog dijela Krakovske šume prolazi planinarska staza nazvana po planinaru i izumitelju Josefu Resslu, okružena visokim stablima, močvarama i mnogobrojnim biljem – sjajan zaklon za velikih vrućina, ili odlično nalazište gljiva u ranu jesen. Pođete li tom stazom već negdje u predvečerje, ili rano ujutro, možda ćete negdje na rubu šume imati sreću ugledati kakvog srndaća ili fazana, a u svakom ćete slučaju moći uživati u snažnoj tišini koju neće pomutiti baš ništa – jer na kilometre daleko nema nikakvih prometnica niti naselja. Staza je ravna i nezahtjevna, i zapravo okružuje čitavo područje, pa je moguće proći je u dva ili tri sata – sasvim dovoljno da ovakav izlet pamtite još dugo, dugo.
Zapravo, za mene – slabog poznavatelja flore i faune, ova se šuma previše ne razlikuje od tridesetak kilometara udaljene šume koju inače pohodim, a pruža se nenaseljenom i širokom udolinom između Zaprešića, Dubrave Pušćanske i Trstenika, uz korito i pritoke potoka Lužnice. No, onu sam šumu otkrivao sam – bez pomoći ikakvih karata, interneta, pa čak i gps-a, a uz to ima i još jedna, velika razlika, a to je susjedna rijeka Krka, bistra i tiha krasotica uz koju možeš šetati u obližnjoj Kostanjevici ob Krki – ta je rijeka bila tako čest cilj mojih mnogobrojnih biciklističkih tura okolicom dok sam bio mlađi. Sada se u Krki, u toplija ranojesenska popodneva, može još i malo namočiti, odmoriti noge, pa čak i okupati.
Mislim, poskrivećki – dok Ti pušiš negdje na klupici pored naše rasprostrte čerge koja obuhvaća vreću, ruksake, pribor za jelo i sve ostalo što se već nosi po šumama, rijekama i šetnjama, pa igraš igricu na mobitelu, ja ću krenuti tek stotinjak koraka daleko, namočiti noge u Krki i oprati nož kojim smo sjekli jabuke, a to će – znaš Ti to već dobro – završiti barem time da se onako, kao u nekom Jordanu ili Piavi – dobro umijem, smočim čak i kosu, osvježim; da mi se voda slijeva sa glave niz prsa i trbuh i leđa prijeteći da će mi smočiti kratke hlače, gaće, što već imam na sebi; rekla bi ti - ugledavši to sa strahom i užasom – ne možeš ga krstiti; van, luđače, opet će te križa uhvatiti!
Da, može se tako, ili se čak može posjetiti Galeriju Božidara Jakca uživajući u predivnim slikama slovenskih modernista ili impresionista, ili franjevački samostan, ili čak kartuzijanski samostan u Pleterju – zamoliti nekoga pored tebe da poveze dalje - pa dobro iza snažne neke kave - probati neku njihovu finu kruškovaču, ili je barem ponijeti, za doma.
Ili jednostavno, nakon neke okrepe iz ruksaka na kakvom balvanu u šumi i povratka do pred Kostanjevicu, tamo sjesti na kavu, gledati u mirnu i pitomu površinu vode, disati, žmirkati na toplom suncu, slušati tišinu, šutjeti, biti. Nemati pojma koliko je sati, ali ono – baš zaozbiljno, da li je dva ili pet, pa po suncu zaključivati nešto o tome ako nam takvo što uopće padne napamet i ako nam postane važno.
Kakva je to privilegija – imati zdravlja, sreće, radosti; moći otići u sigurnost, ljepotu, dok netko na petsto kilometara od nas stradava, gine, boluje, umire. Ili možda čak tu odmah do nas, iza ugla, a mi o tome nemamo pojma – niti želimo imati.
Pa se tješimo; i taj što pati – mislimo si mudro i duboko - rekao bi nam: uživaj, dok možeš, dok i tebi sati ne budu odbrojani.
Ili se ne tješimo – samo jesmo, tu i sada, dok ide. Stvaramo od toga filozofiju – možda i ne samo zato da bismo drugima pokazali da smo u pravu, nego jednostavno zato što drugačije ne umijemo.
Kao što oni hrastovi, tu – nekoliko kilometara daleko – ne umiju drugačije nego biti jaki; trajati i šutjeti; šumiti već suhim lišćem nad glavama na prvom snažnom vjetru. A tko zna, i njih da se pita, dali bi možda svojih barem sto godina za jedan dobar izlet, ili barem šetnju do rijeke, sa kupanjem.
Taman otvorim oči, pa zaustim da ću nešto o hrastovima, satima, sreći; predugo se šuti – to bi moglo postati opasno; kad mi ruku prihvati Tvoja, stegne je i sa sigurnošću koju nikada nisam imao, jer je crpim od nje – čujem sve, svaki šušanj, pokret, zvuk osmijeha, ili nazirem pogled, bez gledanja; važnija mi je ta ruka od svih vjetrova, sunaca i travki - a onda mi tiho i mazno kaže:
- Idemo!
utorak, 13.09.2022.
Zašto je nogomet za sirovine
Ostalo mi je to valjda još iz onih vremena; rukometom, hokejem, boksom su se bavili razbijači i grubijani, košarka je bila za intelektualce, a nogomet za sirovine; jednostavan je za shvatiti (jedino si kod pravila ofsajda morao nešto razmišljati kao u šahu – a i to su ti ubrzo počeli sugerirati režiseri sa onim velikim digitaliziranim trepćućim slovom R u kutu ekrana, sve ostalo ti je pred nosom) i lijep za gledati – osim kada igraju Mehmedalija Šišić, Jusuf Hatunić ili Karlheinz Foerster, ali to je već neka druga priča.
Onda sam u životu imao nekoliko faza u kojima nisam imao pojma tko je recimo te godine osvojio Kup UEFA. Prva je takva bila negdje u višim razredima srednje; filmovi, knjige, izlasci, druženja, djevojke – toliko me to sve opilo i oduzelo mi vremena da nisam, časna pionirska, pogledao niti ono finale u kojemu je, da je pravde i dosljednosti, trebao igrati Hajduk umjesto Tottenhama, sa odrezanim vratom pivca; ili – čitav jedan Euro. U vojsci se, naravno, vratiš staroj ljubavi, što ćeš od dangube – pa gledaš Maradonu i sedam patuljaka, ali onda poslije, na faksu – opet izlasci, kina, klubovi, pa onda i cura – i pita Ona mene tako u jedno prelijepo subotnje proljetno predvečerje, taman se spremamo otići iz njene studentske sobe u, je li, park – a na televiziji, ne znam – Rad i Čelik – zanima te to? – a ja velim da ne; i iz toga ona zaključi da mene nogomet ne zanima.
Nije Joj sumnjivo bilo niti to kada sam prekinuo neki razgovor mjesec dana poslije - uvečer negdje u birtiji, samo da pogledam gore na teveu, visoko na polici, kako su već tada tevei i stajali po birtijama, iznad onog kariranog stolnjaka i među duhanskim dimom – Koemanov i van Bastenov gol kojim su okrenuli NIjemce za finale; šta ćeš, ljubav je stvarno slijepa. Onda i Ona – što će - počne sa mnom gledati svjetska prvenstva, pa se rasplače kada naši izgube na penale, i još hoće gledati Italiju i Irsku navečer, a ni meni više nije ni do čega, ali dođu putovanja, izleti, ratovi, djeca; smjenjuju se porazi i pobjede - vrijeme ide kao ludo, pa dolaze i prolaze te neke faze i interesi jedni iza drugih, a nogomet ostaje negdje u pozadini – kao nikad prežaljena igra za dijete.
Često ću se među ljudima s kojima pričam susretati s tim pristupom: gledaš nogomet? Pa to je za sirovine i sirotinju; čitaj knjige, ljubi žene, penji se na planine – što će ti nogomet. S vremenom se prigovoru plitkosti pridružio i prigovor socijalne pravde: pa tu se pere lova koja ne može biti čista; to je gladijatorstvo i zavjera; njima milijuni a nama čirevi na želucu – zar to želiš podržavati! Još možda jedino se ti ljudi mogu ponadati iskrenim osjećajima kada igra reprezentacija (a mržnja, osobito naspram onih drugih i drugačijih, to je jedan jako, jako iskren i snažan osjećaj); klubovi su ionako davno već okupirani od strane mešetara, mafijaša i siledžija. I na koncu, ta djeca: već sa sedamnaest potpisuju za prve milijune; nema tu više igre, neiskvarenosti i ljepote – sve je to posao.
Znam, znam, ni ja već valjda deset godina nemam doma nikakav tv paket, a i ovako kada zbrojiš i oduzmeš imaš mjesečno četiri ili pet nogometnih utakmica za gledati na televiziji – sve ostalo pretvorilo bi se u tešku ovisnost. Ionako već godinama, kada je subota popodne a vani lijepo vrijeme – ne gledam ništa; lutam i šetam, a nogomet prepuštam drugima. Ne zanimaju me Burnleyi i Wolfsburzi; Ligu prvaka ionako osim dvije ili tri utakmice ligaškog dijela gledam tek od polovice veljače, kada počne šesnaestina finala i kada je svaka lopta bitna. Svjetska i europska prvenstva ionako prati čitava nacija, barem dok naši ne ispadnu – a to hvala Bogu često bude ne tako kratko – pa onda barem nisam čudan, jer Hrvati, što se sporta tiče – to je barem jasno – ne vole baš sport, nego puno više vole pobjede.
Pa sam tako u celjskom Zlatorogu dvijeitrinaeste, zajedno sa malim, ispod našeg koša, zaogrnut šalom i grizući nokte uz Tomićeva bacanja za infarkt protiv Gruzije, doživio da ljudi oko mene, koje zanima samo kad igraju naši, pa ne znaju ni osnovna pravila, nemaju pojma da više ne postoje bacanja jedan za jedan, ili da su ovi izašli iz bonusa. I meni je od osamdesetih, a i dugo poslije – možda čak i danas, kada se zadubim u neku utakmicu košarkaške reprezentacije, baš u inat onima koji gledaju samo pobjede – košarka bolji sport od nogometa, jer samo kod nje je moguće da okreneš priču u pet minuta i uhvatiš nekoga na spavanju.
No, čitav taj koncept da je sport za sirotinju, sirovine i plitke ljude – meni je nekako jako sumnjiv. Ne samo zbog Maroevića, ili Šoljana, Woodya Alena, ili tko zna još koga tko bi volio sport, nego i zato što ljudi širih horizonata upravo i gledaju na sport kao na igru, a ne na promociju razlika među ljudima. A to mislim da je u današnjem svijetu podjela – izuzetno važno.
Budemo li na sport gledali kao na samo još jedno mjesto gdje bismo se od drugih razlikovali, onda on prestaje biti igrom, i postaje doista – rat drugim sredstvima. A toga je u današnjem sportu, kao i u svijetu uopće – doista previše.
nedjelja, 11.09.2022.
Kuća
Pobijedio sam strah, sram, nelagodu, što li, pa ispratio što ljudi pričaju o tome – i na ulici i na fejsu, i otišao pogledati iza ugla. I tako - gledam onu kuću što je neku noć gorjela: marljive ruke već su očistile krovište i ostavile nekoliko debelih nagorjelih greda; sada će ga vjerojatno prvo štititi, a poslije i graditi. neće biti sve tako sivo i crno kako je izgledalo prvoga jutra.
Miran sam i sretan kao malo dijete; slušam zvuk udaranja čekića i povike majstora na posljednjim vrelim suncima; žure načiniti posao prije prvih kiša. Čekajte, još ćemo ovo i - daj, treba još ono – odjekuje s visina. Oči mi se šire i nešto u meni bubri kao dobar kruh što ga Draga mijesi uvečer da mali ima peciva za sutra, i rastem kao i ta kuća: dobro je, ništa neće propasti; ljudi će se stisnuti, preživjeti, vjerojatno i ojačati u nevolji – jer kada ljudske oči tješe jedne druge, onda duše rastu kao jablanovi – krošnjama uvis, korijenjem u dubinu, deblom u nečiji zagrljaj.
I znate što, recite što želite - i sami znate da ja sigurno nisam prvi koji bi takvo što ovdje ili bilo gdje drugdje gurao; ali kada je istina – ono što sam vidio i što su mi kazali ljudi kojima vjerujem – onda to nipošto neću prešutjeti; to se mora jasno i glasno reći: teško bi to sve tako bilo, da nije crkve. Mislim, nije crkva plaćala, organizirala, slala, vodila, nije ona kao niti mnogi drugi – ništa; crkva je bila samo mjesto gdje su se ljudi sreli i odlučili pomoći i gdje su na takvo što bili obodreni, potpomognuti, nagovoreni. Takvog se čega, da prostite, nisam baš nagledao drugdje, ni po birtijama, ni po stranačkim podružnicama, ni po zgradama vlasti, ni po livadama i šumama.
Bila je upravo ono što treba biti: tijelo koje će u jednom času spojiti dijelove koji nedostaju.
subota, 10.09.2022.
Renesansa
Dvadeset godina svoga života, najčešće barem šest dana u tjednu vozio sam se Hrvatskim željeznicama. Imao sam tu privilegiju da mi je mjesto rada udaljeno od kolodvora u Zagrebu malo više od pet minuta hoda (a Zagreb je primjerice, neka me netko ispravi ako griješim, valjda jedini grad u svijetu sa više od pola milijuna ljudi u kojemu željeznički i autobusni kolodvor nisu susjedi – nije to baš lako). Nerijetko bih do obližnje stanice vlaka otpješačio petnaestak minuta, a najčešće bih ipak, pogotovo zimi ili za velikih kiša, otišao automobilom pa ga parkirao na stajalištu, pogotovo stoga što nas je često više iz kuće odlazilo u tom pravcu u isto vrijeme. Imao sam, kažem – privilegiju voziti se tako; putovanje mi je ukupno gledajući trajalo kraće nego mnogim ljudima koji su putovali javnim prijevozom, a često i vlastitim vozilom s jednog kraja grada na drugi; kada uračunaš parkiranje, sve zastoje, utrošak energije, živaca, snage – bio sam zapravo pred mnogima u prednosti. U tih dvadeset godina bilo je možda dvadesetak slučajeva u kojima je vlak kasnio više od deset minuta; zapravo – bilo je neko razdoblje od mjesec dana u kojemu se popravljao most preko rijeke što odvaja moj grad od glavnoga, pa se kasnilo i malo više, ali i to se nekako ukalkuliralo.
Željeznica je u tih dvadeset godina odavala dojam starog, pouzdanog, uhodanog sustava; bujice su se slijevale, munje sijevale, ali vlakovi nisu udarali jedni o druge – na našim tračnicama bilo je dovoljno mjesta za sve, i samo je trebalo odabrati i uskočiti u onaj pravi pa da se putuje onako kako treba.
Kada bolje sada iz ove perspektive razmislim, i taj popravak mosta bio je nekako čudan: nije mu razlog bio neki vanjski uzrok, pričalo se da je tijekom vikenda vesela ekipa pružnih radnika, vjerojatno i dobrano pod gasom, zaboravila pričvrstiti dizalicu na postolje, pa se ova u zavoju prije mosta okrenula i udarila u konstrukciju. Sve je nekako u tom mome putovanju i životu na pruzi bilo vezano uz ljude; nisu vlakove zaustavljale nikakve više sile; sve što je trebalo da bi se desilo zlo, bila je ljudska glupost.
Ima već pet ili šest godina da sam se, htio ili ne, preorijentirao u rjeđim odlascima u grad na autobuse i tramvaje – ili jednostavno dogovorim sa kćeri kada ona ide na posao da me preveze pa tempiram stvari po drugima. Promijenilo se i mjesto rada, i vožnje željeznicom, i razni popravci pruga što su trajali mjesecima pa i godinama – jednostavno sam se odvikao od toga da sam vezan za dolazak ili odlazak u minutama; gotovo pa neprimjetno prestao sam koristiti vlak kao mogućnost. Čak sam ovoga ljeta do Bohinja na planinarenje otišao vlakom uživajući sasvim neprimjetno u obnovi stare ljubavi, pa je i moj prijatelj koji mi je pravio društvo primijetio kako i u Sloveniji ne štima baš sve sa vlakovima najbolje; voze oni relativno redovito, ali sve je nekako kao zastalo u vremenu – staro, sporo i teško.
Slušao sam u proteklih nekoliko godina priče susjeda, poznanika, prijatelja koji se pate i trpe sa željeznicom, savladavajući kilometre između kuće i posla više autobusima ili pješice nego li vlakom; gledao sam na televiziji čitav niz emisija o tome što se zapravo sa željeznicom desilo u posljednjih desetak godina; stoički i bez ikakve žalosti mnogo je ljudi koji su putovali godinama reklo otprilike istu stvar: da je željeznica propadala u godinama iza nas polako ali sigurno – i sada, evo, došla do toga da je opasna po život.
Tko zna što je trebalo napraviti i kada; sasvim je prozaično, dosadno i suhoparno da sada kažem ono što zapravo mislim – da je trebalo strpljivo, polako i tiho trideset godina otkada se sa naših lokomotiva izbrisao grb sa šest baklji – raditi, obnavljati, ulagati, zapravo – nastaviti tamo gdje se stalo onomad. Barem u pogledu ovih pruga koje nisu bile uništene ratom i koje su donosile itekakve prihode – a bile su u velikoj većini: prema Rijeci, prema Osijeku, prema Madžarskoj. Tko zna, možda nismo mi sami za sve krivi; ili oni koje smo birali da to rade za nas - možda je –vjerujem da ima i onih koji bi se za to iskreno založili - trebalo strijeljati sve članove Partije na željeznici devedesetih, ili ih barem desetkovati kako bi to učinili stari Rimljani nakon Spartaka ili kakvog teškog poraza koje legije; možda bi na mjesto onih strijeljanih došli neki novi koji ne bi imali puno pojma o tome gdje se lokomotiva pali ili koči, ali bi barem bili naši. Ali, čekaj – pa trideset godina tu i jesu naši; ili su zapravo njihovi? O tome ja pričam ovdje već godinama: nije nama nitko drugi kriv za to što radimo spačke; za nikoga od njih ja nisam naš, svi su oni njihovi – i kako god okreneš, što bi rekao Ripper, umjesto momčadi ljepotana, istrčala je momčad rakuna.
Negdje sam pročitao da je nekakav strateški plan razvoja ove države pri njenom osnivanju uključivao to da se u sektoru prometa više od polovice prihoda ulaže u održavanje i unapređivanje željeznice- jer u svijetu nema, jednostavno nema privrede koja bi bila sposobna i jaka a da njen krvotok nisu željeznice; izgleda da je to netko već u početku precrtao i vjerojatno devet od deset dukata predviđenih za to – uložio u ceste. Postali smo zbog toga zemlja nervoznih i užurbanih ljudi u malim i brzim metalnim kutijama koji jedni drugima skidaju bogove i gospe; mrzimo i preziremo jedni druge gnušajući se javnog prijevoza kao najgoreg zla. Pokušavam sinu objasniti kako je odavna već ljudski rod skrenuo na tom putu, jer daleko se manje može zaraditi ako se svi voze istim prometnim sredstvom, umjesto da kupe i troše svaki svoje – a on mi, kao iz nekog dalekog budućeg vremena, smireno me tješeći odgovara da ne zakeram, jer da se dugo već nisam vozio Zetovim busom u jedanaest uvečer nakon čitavog dana u knjižnici. Znam, sine, odgovaram, ali nije taj bus u jedanaest došao na okretište niotkuda; desetljećima već propadaju naši vlakovi, autobusi, tramvaji; naše prometnice, pruge i vodovi – jer ljudi ne vole jedni druge i nije im u interesu da svima pomalo bude bolje, ako se taj napredak više može iskazati na nekoj bližoj razini.
Čitam da se navlas ista nesreća kao što je i ova preksinoćnja kod Novske, desila prije godinu dana kod Križevaca, i da je samo sreća to što nisu stradali strojovođe – jer nije se radilo o putničkim vlakovima – a strojovođe nisu vjerovali signalnom sustavu, jer toliko je puta on u nas bio u kvaru, da se vozi zapravo bez njega.
Čovjek iz nadležnog ministarstva, u Dnevniku, u izrevnom javljanju - pred onim prevrnutim vagonima na kojima se još nije niti sasušila krv umrlih i ranjenih – kaže da nas u sljedećih deset godina čeka renesansa željeznice. I tako to uvijek biva; nakon mračnog srednjeg vijeka – dolazi svjetlo. Ili barem njegovo obećanje.
Tako smo, evo došli do željeznice kojoj ni vlastiti kondukteri, skretničari ili strojovođe ne vjeruju: susjeda preminulog konduktera iz Slavonije svjedoči kako je preko plota čula kada je taj dobri komšija svojoj rođenoj ženi, odmarajući između napornog košenja trave, prije nego ode u neku od svojih posljednjih smjena; brinući za to što će s njom pod ovom kapom nebeskom biti – ako se samo njemu štogod ne daj Bože desi, a evo desilo se - šapnuo kako on svoju penziju dočekati neće.
Znao je čovjek dobro da mu se na tolikim kilometrima naših pruga, makar i na rijetkim moderniziranim dionicama, nešto mora desiti: to su pruge na kojima niti vlastiti strojovođe ne vjeruju signalima koje pale i gase njihovi šefovi stanica i skretničari; pa prolaze na crveno jer su već navikli na to da je sustav u kvaru. Sustav nije tu zato da radi, nego da izgleda kao da radi.
Jer, sustavi signalizacije u takvim slučajevima ne postoje zato da bi strojovođe znali trebaju li voziti ili stati; oni su tu samo zato da bismo – ako netko slučajno pita – rekli da signalizaciju imamo. Pa da je treba unaprijediti, i od Europe izvući još koji milijun, ili stotinu njih više.
Sa semaforima je kao i sa parlamentom; ako se baš mora – onda će se nešto kroz njega provući, ali sigurnije je da se to odradi u povjerljivom krugu, tamo gdje svi jedni drugima vjerujemo – barem dok se ne počnu paliti crvena svjetla.
Nije, znate, zgodno da takvo što nemamo.
četvrtak, 08.09.2022.
Korisnost pobjeđivanja
Ima tome već nekoliko dana - naletio sam na sveopćem sumrežju na jednu stvarno zanimljivu vijest, pa je malo-pomalo pabirčim u mislima.
Slovenska ministrica pravosuđa, Dominika Švarc Pipan, odbila je na koncu govora u kojemu je zazvana pobjeda Ukrajine u ratu - zapljeskati predsjednici Europske komisije Ursuli van der Leyen, pa je kasnije obrazložila svoj postupak, tvrdeći kako „iskreno vjeruje da u modernim ratovima ne može biti pobjednika i gubitnika - ratovi ne donose pobjede ni trijumf, samo uništenje; zato ne treba pljeskati retorici dobivanja ratova, već samo okončavanju istih. Kada svjedočimo mehaniziranoj brutalnosti, masovnom pokolju i prijetećoj globalnoj humanitarnoj, ekološkoj, ekonomskoj i socijalnoj katastrofi, idiom pobjede je beskoristan.“
Zna teta Dominika o čemu priča; nagledala se pobjednika u ratu; onih koji su zakuhali stvar još dok se sudilo po oblasnim vojnim sodiščima i preuzeli stjegove i uzde, pa onda sve to razdali i raščilili po patrijama i dionicama, za jeftino domoljublje i nešto šuške – kako mi je davno rekla blagajnica jednom u slovenskom Mercatoru: vi ste svoje hudiče bar potrpali u Remetince.
Naravno, reći ćete – to je još samo jedan oblik suvremenog razmišljanja bedastoga svijeta političke korektnosti i njegove ograničenosti; u svim ratovima jedini ishod koji može biti zadovoljavajući jest taj da netko debelo dobije po glavi i nauči se pameti; ratovi upravo zato i postoje jer ljudi ne umiju rješavati stvari nenasilnim metodama. Na koncu, tko će nema opet dati naš skupo plaćeni plin, da se ne posmrzavamo ove zime kao golubovi pod strehama – ako Ukrajinci ne budu dovoljno snažno tukli po Rusima? Stoji to sve, ali stoji bogami i ovo što je gospođa Dominika napisala: ako pogledamo istinski, iskreno i ljudski; ako zanemarimo Ukrajince, Ruse, Srbe, Hrvate, naše i njihove – ako kao dobri ljudi iskreno suosjećamo u patnji drugog čovjeka, pogotovo ako je ona nezaslužena i ne predstavlja neki oblik sankcije za ponašanje pojedinca – a takvih je patnji u suvremenim ratovima daleko najviše – onda u ratovima pobjednika nema. Ima samo poraženih – onih koji su poraženi odmah, i onih koji su u godinama što slijede porazili sami sebe.
Pokušavam to projicirati na ovaj, „naš“ rat – ako ratovi mogu biti moji – a ne mogu; jedino – jer su jači – mogu ja biti njihov, kao i svatko drugi – jer rat te usisa u se, kao vrtlog tornada. Pa se sjetim i toga što sam ovdje pisao kao neki komentar prije nekoliko mjeseci, vezano uz pobjeđivanje u ratu. Često sam se naime svih ovih godina pitao tko je zapravo pobijedio u ratu, i nakon dugog sudjelovanja u početku tog "našeg" rata, nisam bio dio njegova svršetka. Sjetim se tako onog Bebića, bombardera s Kvarnera, kada je tjedan dana nakon Oluje rekao da se srami za one koji se tada nisu sramili, a gledajući s jednog otoka ravno u tada već bivšu Krajinu, sve što sam vidio bilo je more dima, paljevine i sićušni automobili s prikolicama natovareni ratnim plijenom. I stvarno, osjetio sam to isto; sram. I dan danas drago mi je da u Oluji nisam sudjelovao – sudjelovao sam u ratu onda kada smo bili slabi, kada su stvari prijetile da se nagnu i poklope nas po glavama; to je bilo sasvim dovoljno. Pobjedu su odnijeli drugi – a njom i potvrde o penzijama, ranjavanjima, stanovima, činovima, tu i tamo možda i poneki hladnjak ili prikolicu – sve ono što mi nije trebalo.
Otprilike isto mi je pričao i jedan Željko, Srbin s druge strane linije, negdje od Lapca, s kojim sam pio pivu na nekom planinarenju deset godina poslije, pa smo nakon treće ili pete grunfovski ustanovili da je bolje ovako, nego onako - jer bismo, da smo se deset godina ranije našli, gledali jedan drugoga preko nišana – vjerojatno i pucali bez ustručavanja. Uglavnom, čovjek se sjetio svog poručnika, zastavnika, kapetana, što li - u noći kada je Hrvatska priznata i kada se s naše strane supijano slavilo i pucalo - pa im je rekao, djeco, manite vi ovu našu državu, oni su dobili svoju, ništa od toga - uhvatite se rada, posla, a ne ovoga. I tako je taj Željko i napravio: utekao pred Olujom, ubrzo skupio ženu i djecu, vratio se; uhvatio se prvo nekih pilića, pa birtije na Ličkoj magistrali, pa sad turizma; radi i odgaja buljuk djece, i još predstavlja svjetionik mnogim susjedima i sumještanima, ustrajući na poslu i radu kao spasu; i danas katkad stanem u toj birtiji kad idem na more da ga pozdravim od srca i zaželim mu dobro – ili ga ne nađem pa ga dadem pozdraviti; i pitam se ovo - ključno pitanje s početka; tko je, zapravo, pobijedio u ratu?
Nas Hrvate je Oluja, kada još dan danas pogledam iskreno – u velikom broju zapravo opila kao one pavijane u savani alkohol – u onim filmovima što smo ih kao klinci išli gledati sa školom u kino, jer nije bilo History Channela doma na tv-u; pet ili deset godina vremena nakon nje izgubili smo uludo u supijanom slavlju, razmetanju i međusobnim svađama oko privilegija, vlasti i časti; izgubili smo u žalosno velikom broju zdravih i mladih ljudi, korumpiranih penzijama i invalidninama - radne navike i postali autistični blesani uvjereni u nekakvu vlastitu veličinu, što urlaju po kladionicama i birtijama, a u novije vrijeme i po internetu.
Gledam te moje Hrvate; i ja sam trebao biti jedan od njih da me nešto lijepo, snažno i veliko - već desetljećima ne vuče u šumu, pustoš i samoću; nemali ih broj ima preko stotinu kila od jeftine i loše hrane; nezadovoljni su i sumnjičavi; ne samo da su im se na glavu popeli Srbi, Jugoslaveni, Muslimani – nego i mi, slabi i nikakvi Hrvati, što besciljno lutamo ovim svetim tlom kao neki jurodivi i naivci; pa bezmalo nikome više u životu ne vjeruju - od premijera, preko vlastita brata, trenera i predsjednika omiljenog kluba, šefa ili žene pa sve do sutkinje, doktorice, profesorice i svih onih babetina na položajima, ili predstavnika stanara - utapajući se tako u razočaranju, nemoći i tjeskobi; mržnja je zapravo još jedini osjećaj koji ih čini živima i radosnima; bave se ničime ili slabo čime osim tipkanja po mobitelu – i kada im samo spomeneš rat, hvataju se srca odrešito, smjelo i ozbiljno kao da će ih upravo udariti infarkt. Pobjeda u ratu zapravo za njih znači to da se u nekom, vjerojatno najblistavijem času njihovih života - smjelo i moglo mahnuti Srbima, toj nesagledivoj kugi koja je ovu svetu zemlju tlačila stoljeće ili stoljeće i pol, pa uopće nije važno kako se živi dalje – kao da je život stao onoga dana kada smo ugledali posljednju prikolicu posljednjeg traktora na cesti prema Bosanskom Grahovu, i još i dan danas mašemo toj koloni od veselja, nemajući blagoga pojma što bi sami sa sobom u godinama koje slijede. I pitamo jedni druge: što bi tek bilo da su oni pobijedili; nas ne bi niti bilo; vidite kako smo mi dobri – mi smo njih pustili da uteknu i ponesu svoje prljave gaće.
I tako, dobro veli gospa Dominika (među vijestima o tome da ciparska tvrtka u vlasništvu Zelenskijeve supruge iznajmljuje svoju vilu u Toskani – Rusima, ili ipak samo Englezima, što je daleko više umirujuće): ima puno ljudi koje je pobjeda upropastila, a ima i onih koje je tek poraz spasio. Opasno je pobjeđivati u ratu – pogotovo kada ne znate što biste s tom pobjedom učinili.
Tko, mi da ne znamo što bismo sa pobjedom? Kakva podvala!
Pa zato smo valjda i ratovali – da budemo bolji, i da pobijedi princip boljeg nad lošijim; ratovali smo zato da oni mogu živjeti sa nama dobrima – da ne moramo mi živjeti sa njima onakvima, opasanima redenicima i poduprtima šljivovicom i pečenim janjcima; da ne budemo isti kao i oni protiv kojih smo se branili, za ne? Mi smo, hvatajući se trojica jedne papovke i odbijajući jesti skuhanu večeru, šaljući tamiće sa vrelim kašetama negdje u bolnicu, upravo ovako kao gospa Dominika, htjeli baš to: okončati ono stravično divljanje agresora u našoj domovini; nismo željeli potući Srbe do nogu i otjerati ih da ih više ne vidimo – ili jesmo? Tko je trebao pobijediti u tom ratu – bolji život ili Hrvati? Ili jedno ipak može uključivati i drugo?
Da li je, zato što su Krajinaši bili pretorijanska garda socijalizma, pa ih je u Zagrebu osamdesetih bilo valjda šezdeset posto na rukovodećim funkcijama, policiji, pravosuđu, školstvu – trebalo protjerati sve Srbe, maknuti ih sa funkcija, oduzeti im stanove i poslove? Jesmo li mi u taj posao krenuli zato da stvari ispravimo i postavimo kako treba (jer svi oduvijek znamo kako treba, a kako ne treba), ili da ih okrenemo onako kako nama sada paše – prvo ste u sedlu bili vi, pa ćemo sada malo mi, tako to ide?
Kada kažem Srbi, pri tome ne mislim na Srbijance, nego tu, naše susjede, što su tako nesretno doživjeli istu tu pobjedničku katarzu samo pet godina ranije (i oni su pobijedili, samo prerano, devedsetiprve), tjerajući i ubijajući preostalu starčad po hrvatskim selima kao muhe ili pse; pa su se u kolovozu devedsetipete odjednom, kada ih je udarilo po glavi – stali čuditi – kako sad to i otkuda, kao da od devedsetiprve do devedsetipete po lijepoj zemlji Krajini od Gline do Vukovara i od Knina do Turnja nije bilo ničega do lijepe narodne muzike, rakije i pečene janjadi? Nakon toga su ili propali, odselili, otišli na druge kontinente (što je sačekalo i našu djecu), ili se u zdravoj i pametnoj manjini okrenuli poslu, svome životu i obitelji, po lapcima, ili korenicama, ili adelaidima ili frankfurtima, svejedno je, pa batalili svako talambasanje sa krpama i muzikom i gluparanje i počeli konačno živjeti. I tko je onda zapravo, reci nam vjetre - pobijedio u ratu?
Ali ostaje tu za nas Hrvate još jedna, sasvim specifična ratna priča; priča o Mirku i Slavku. Jer, prema njoj sasvim je zapravo moguće da Hrvati nisu niti pobijedili u ratu, kako veli onaj general Lošo, jer pobijedili su samo Srbe, ali nisu stigli pobijediti i Jugoslavene – pa su se udbaši i nostalgičari uvukli u hrvatske redove kao ljulj u sjajnu proljetnu žutu pšenicu.
To onda nije priča o pobjedi, to je priča o porazu: u svojoj bedastoći – kaže ta bajka dalje - nismo željeli vidjeti da je zapravo čitav taj projekt i počeo tako da su ga pokrenuli, vodili i dovršili oni koji su do jučer sjedili u sedlu, zato da bi i dalje činili to isto – a da im Hrvati, kao i svi ostali - budu topovsko meso na tom putu – i kako bismo onda mogli pobijediti mi, a ne oni? I što mi zapravo onda slavimo, ako nismo pobijedili? Čemu Oluje i oluje, ako je njihov vihor otišao u tuđa lovišta? Trebali smo, velite, prvo lustrirati – vješati, suditi i odstranjivati? Ali tko bi onda ostao među nama, ako se svi – kako kažu pristalice lustracije - dijelimo na ustaše i udbaše; ili kako lijepo veli onaj nesretni profesor Raos – na ustaše i teletubbiese? Bio bi to prizor ravan nekoj epizodi Dosjea X: lustracija u Hrvata; odjednom nestaju ljudi s ulica i iz domova (kao u Staljinovim dušegupkama); sa viših katova tek lebde papiri sa popisima udbaša i kosovaca kao onomad u ST-u; jedino što iza nas ostaje živo, to su svjetla na semaforima i huk vjetra među našim napuštenim zgradama. Lustrirana Hrvatska izgledala bi tako, dok motore pale tenkovi armije što se tek sprema zgaziti ovu zemlju, kao drevni Rim nakon prolaska Vandala: ne bi je niti bilo.
Znate kako su Česi, Poljaci, Nijemci provodili lustraciju? Zabranom pristupa funkcijama na barem pet godina – to znači da je Hrvatska do devedsetišeste trebala živjeti bez ijednog čovjeka na funkciji, koji je imao bilo kakvu funkciju do devedsetiprve – možete li to zamisliti? Negdje sam davno pročitao podatak da je preko devedeset posto članova prvih pet hrvatskih vlada bilo u SKH – najviše njih još u proljeće devedesete. Na koncu, još 1997. je sud u Njemačkoj oslobodio sve oficire Stasija od progona. Sve. Oficire. Stasija. U Njemačkoj. Lustrirati se možemo sami od sebe pred samima sobom – sve ostalo je iluzija.
Hrvatska, zemlja pobjednika; trebalo je samo odabrati stranu: hoće li pobijediti perkovićevska Hrvatska ili traživukovska Juga? U toj dvojbi tako ostaje samo pitanje – čiji bi skakavci jače potamanili ova zlatna polja? Ili još uvijek postoji neka treća, nepobjediva Hrvatska, koju ne zanima tko je čiji i odakle, nego koliko vrijedi kao čovjek?
Tu onda definitivno prestajem biti mi, i postajem goli i osamljeni ja – odbijam biti čak i onaj prostodušni Tinky Winky iz crtića: iza mene su samo duge noćne sjene – za sve njih ja sasvim sigurno nisam naš.
Ne znam sada na koncu što drugo, do li ponavljati se; i spomenuti sam svoj komentar tako završio jednom misli, još i danas vjerujem da je takva, briljantna – a i kakva bi bila kada je moja – stajalo je to sve neko vrijeme na naslovnici bloga - a rečenica je pričala o tome kako nam na ovo pitanje odgovara sam vjetar. A vjetar kao vjetar, huči i okoliša kao i uvijek, pa će na to, kroz grane i nebo dometnuti: pobijedio je onaj koji ne mrzi; koji šuti i radi i raduje se suncu i kiši i nebesima, koji prihvaća i dobre i loše trenutke kao nagradu i usput pomalo ljubi... ne možeš ga nazvati nekim skupnim imenom - Hrvatom, Srbinom, Bošnjakom… ili Ukrajincem, Slovencem, Rusom…- ali sasvim sigurno, možeš ga nazvati pobjednikom.
I dobro je rekla teta Dominika; pobjedniku ne treba pljesak, ne trebu mu niti pobjeda: njegova ljubav – šapće na koncu onaj čudni vjetar - nije u snazi, nego mu je snaga u ljubavi.
petak, 02.09.2022.
Vatra
Sinoć kreće projekt kuhanja; nisam bio u pravu u vezi paprika – ipak su na redu bile šljive, jer paprike tek zriju u lavorima po garaži. I tako, odem popodne u šumu; zemlja suha kao da noć prije toga kiše i nije bilo – krijepe me tek tišina i prvi valovi hladnoće. Predvečer mali i ja na smjene meljemo šljive, projekt počinje.
Negdje već kasno - taman kada su šljive počele krčkati, čuju se odjednom sirene u blizini, pa se udaljavaju. No, nakon možda tri minute – nova sirena, ovaj puta puno bliža; zavija i staje u blizini.
Nešto se događa.
Izlazim na verandu i osjećam jak miris dima; imam što vidjeti, dva reda kuća daleko, niti pedesetak metara– gori čitav krov na kući. Čuje se pucketanje vatre kao da se stvar dešava na nekoliko metara udaljenosti; iskre nošene vjetrom šaraju po noćnom nebu; ustrašuje tresak crijepova i urušavanje krova; svjetlo je kao usred dana; bljeskaju vatrogasna svjetla. Oblačim tenisice i odlazim s druge strane obližnje zgrade, vidim da je policija već stavila traku da se ne može prići; ljudi koji se okupljaju vele mi da nema stradalih. Većina ih u rukama ima mobitele, fotografira, dijeli, šalje fotografije; psi laju i zavijaju, trgaju se sa povodaca preplašeni svjetlom vatre, mnoštvom, nemirom koji se budi. Ne želim slušati komentare, kada sam čuo da nema stradalih – a ne vidim niti hitnu pomoć, znam da ne mogu pomoći – niti ne puštaju blizu – nemam više tu što raditi; odlazim u kuću.
Doživio sam nekoliko puta požar dok sam živio u zgradi – susjedima ispod nas znao je zagoriti grah na štednjaku – i čitava zgrada začas je bila puna dima; nisam međutim nikada vidio ovakav otvoren plamen kako guta kuću kao da je od papira.
Dolazi sin sa probe i priča da je jedva parkirao od ljudi koji hvataju poziciju za bolje mjesto sa kojeg se vidi. Saznaje preko mreža da su ljudi dobro, da se radi o nekom dečku kojeg površno poznaje iz škole i njegovoj obitelji.
Više šutimo nego što pričamo; dovršavamo pekmez i ulijevamo ga u vrele tegle, zatvaramo ih već duboko iza ponoći; ne možemo usnuti od nemira.
Sutradan susjedi pričaju kako stradali nisu proveli prvu noć na cesti; na društvenim mrežama organizira se pomoć ili se takvo što najavljuje, s koje god strane da odeš vidi susjede kako stoje na ulicama i razgovaraju prestravljeni.
Nemam snage – i mislim da još dosta dugo neću imati – otići dalje od mjesta gdje je te noći bila policijska traka, da bih gledao izgorenu kuću – imam dojam da bih se osjećao kao da gledam mrtva čovjeka, i to me plaši i odbija. Kada saznamo što se desilo sa ljudima, i kako im pomoći, vidjet ćemo što možemo učiniti – tako pišu i ljudi koje poznajem na društvenim mrežama. Čitam priče o plinu, starom bojleru, čitam teorije zavjere i sve ostale moguće teorije o kojima ljudi pišu; zaključujem da je najbolje ne čitati… od dobrih ljudi koje poznajem sigurno ću na vrijeme saznati sve što treba.
Zidovi će se obnoviti, i krovovi također – možda to neće stići, umjeti, moći učiniti ovi isti nesretnji ljudi kojima je požar progutao kuću, ali svakako će to onda moći neki drugi; ovi ljudi će se stisnuti i oporaviti – ali hoće li ljudske sudbine, oči, duše prevladati rane, strahove, izazove; hoće li neko školovanje biti prekinuto ili još možda čak i potaknuto; hoće li nečije zdravlje biti narušeno – ili će volja i snaga dati novi poriv ljudima da budu još bolji, veći, skromniji; hoće li neke do sada isprepletene ruke poći svaka svojim putem u samoću i muk ili se stisnuti još jače; što će iz te vatre proizići – da li nužno samo zlo, ili možda čak i neko dobro, neka snaga, zajedništvo, ljubav?
Večeras već život teče dalje kao da se ništa nije zbilo; u obližnjem parku trešti glazba – bajkeri održavaju nekakvu zabavu. Sjećanje na plamen vuče asocijeacije; gledam u mrak kroz prozor i razmišljam o Ruskinji koja se negdje daleko na sjeveru i istoku prije dvije zime spalila u znak protesta protiv politike i o kojoj sam tada pisao ovdje – da li je bila bolesna – pitali su se tada mnogi, ili je osjećala – pitam se sada ja - isto što osjećaju oni ljudi koji dobrovoljno uzimaju oružje u ruke i polaze u strašan rat – da je ljudski život vrijedan umiranja za ideale; pitao sam se tada da li je svijet u kojem se majke spaljuju radi politike stigao do svoga kraja; razmišljam o vatri, o smrti, o tišini - i pristajem na zaključak da bi tišina sada možda bila pogubnija i teža od bilo kakvog zvuka – neka se ljudi zabavljaju ako za to imaju volje i razloga. Nekada je šutnja neizdrživa i strašna, toliko da je bijeg u bilo kakvu buku, zvuk, treštanje – lakši i bolji.
Hvala Bogu; nitko nije stradao osim zidova. Dok postoje ljudi koji dišu, tješe se, nadaju – dotle je sigurno da neće sve izići na zlo.
četvrtak, 01.09.2022.
Paprike među kapima kiše
Naumio sam sinoć pisati post o kadrovskoj politici: oštre i odrešite tvrdnje o tome koji su uzroci problema
i što bi trebalo učiniti da se oni riješe - ili propustiti učiniti, dok se još može, i dok ima živih koji bi rado takvima i ostali
pa počeh sa pisanjem i brisanjem i smišljanjem i riječi me odvukoše daleko u prošlost
među kraljeve i kneževe i biskupe i bravare gdje još ni sam nikada nisam bio, čak ni u svojim mislima
i tako sam usnuo, umoran nad tipkovnicom, prebacivši se u krevet; nesretan, osamljen i zaboravljen,
okružen praznim riječima, ljudskom zlobom i nevoljama, htijući reći nešto što vjerojatno ionako nitko – sasvim razumljivo - nikada ne bi imao volje čitati ili čak čuti
a onda si me Ti jutros, dok sam nazuvao cipele, među kapima kiše povukla, nježno i s osmijehom pod kišobran,
da prije nego odem na posao zajedno donesemo nekoliko kila paprike na sniženju iz obližnje trgovine
pa da ih – dok se ne vratim kući – pripremiš za mljevenje koje ću poslijepodne obaviti, zamišljen i ozbiljan, kakav već sa prokuhanim paprikama valja biti
da bismo zajedno uvečer, do kasno u noć, miješali ajvar, dodavali u njega ljute papričice i gledali se kroz tišinu noći dok mi pružaš sitne kapljice na žlici da isprobam ljutinu,
kao dvoje posljednjih ljudi koji više ništa ne moraju govoriti jer sve je već rečeno – čak i to je li ajvar ljući nego lani.
Zamišljam sada, u kratkom odmaku od posla, pišući ovo kao zalog najveće radosti i snage, kako će tvoje oči sjajiti pored pećnice iz koje ćeš vaditi zagrijano staklo
a ja ću stajati, i čvrsto grabiti kuhačom po dnu lonca, opijen toplinom oko nas u prvoj hladnoj noći nakon dugo vremena, znajući da mi je najbolje šutjeti – najbolje je šutjeti
i čuvati tvoje meke bijele prste što vješto ulijevaju vrelu smjesu u staklo, pružajući mi da snažnim stiskom zatvorim teglu i tako baš ja završim posao, kao netko važan i voljen.
| < | rujan, 2022 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Veljača 2025 (5)
Siječanj 2025 (6)
Prosinac 2024 (6)
Studeni 2024 (6)
Listopad 2024 (6)
Rujan 2024 (8)
Kolovoz 2024 (6)
Srpanj 2024 (10)
Lipanj 2024 (6)
Svibanj 2024 (8)
Travanj 2024 (8)
Ožujak 2024 (11)
Veljača 2024 (12)
Siječanj 2024 (10)
Prosinac 2023 (6)
Studeni 2023 (6)
Listopad 2023 (7)
Rujan 2023 (4)
Kolovoz 2023 (5)
Srpanj 2023 (9)
Lipanj 2023 (8)
Svibanj 2023 (14)
Travanj 2023 (8)
Ožujak 2023 (9)
Veljača 2023 (13)
Siječanj 2023 (14)
Prosinac 2022 (17)
Studeni 2022 (10)
Listopad 2022 (4)
Rujan 2022 (13)
Kolovoz 2022 (4)
Srpanj 2022 (4)
Lipanj 2022 (6)
Svibanj 2022 (9)
Travanj 2022 (5)
Ožujak 2022 (8)
Veljača 2022 (6)
Siječanj 2022 (12)
Prosinac 2021 (6)
Studeni 2021 (3)
Listopad 2021 (18)
Rujan 2021 (9)
Kolovoz 2021 (6)
Srpanj 2021 (4)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (6)
Travanj 2021 (6)
Ožujak 2021 (4)