vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite
petak, 30.09.2022.
Elementarne nepogode
Prvo su došle vrućine;
kao i svi ljudi što mirno gledaju svoja posla, mislili smo: vrućina se dešava drugima. Mi imamo klime, lepeze, ventilatore i hladne tuševe; imamo ugodne trgovačke centre, rijeke što se spuštaju sa hladnih planinskih vrhunaca i umjereno topla mora.
Nama neće biti vruće.
Onda su stigle kiše;
mi smo imali kišobrane, nadstrešnice, kuće na uzdignutim terenima sa dobrom drenažom; visoke i snažne automobile sa brisačima na senzor;
nije bilo potrebe za zdvajanjem: mi nemamo ništa s kišama.
Nakon kiša stigle su zime;
mi smo uredno plaćali račune za plin i struju, oblačeći duge gaće ispod hlača kada bismo izlazili i navlačeći podstavljene kožne rukavice na blijede i umrtvljene prste;
dakle - ni sa zimama nismo imali ništa.
Nakon hladnoća stigli su vjetrovi;
hučili su visoko bučeći poklopcima naših dimnjaka, golim krošnjama stabala u našim vodom promočenim vrtovima i laganim jastucima sa stolaca na našim zatvorenim verandama.
Vjetrovi nas se također nisu ticali jer su otpuhali lagane i neukorijenjene.
Nakon vjetrova slijedili su požari;
vatre su bile zapaljene kako bi pročistile navodno zaprljano meso;
one su – kako pričaju susjedi u razgovorima što ih načuješ na putu sa posla kući - bile toliko slabe i predvidive da su se ugasile daleko prije no što su stigle do naših debelih bridećih obraza ili trbuha.
Na koncu je stigla grižnja savjesti; govore otvoreno u magazinima za kvalitetu života kako je to samo još jedna od prirodnih nepogoda;
no – mi nemamo niti savjesti.
Ne brinemo stoga previše o onima koji stradavaju jer su je imali.
i, koja ti je sljedeća preokupacija ?
ne možemo opstati bez ijedne ; brusimo i živote i živce.
jačamo ili nestajemo
živimo zapravo negdje izmedju-- Donabellina -- 30.09.2022. u 21:37
preokupacija? ujutro oko sedam tražiti vrganje, a onda možda neka dugokuhajuća juhica, to sam još uvijek uspio održati u mojoj prinadležnosti vikendom - uopće ne sumnjam da dok budem gledao u one mjehure u loncu stiže neka nova inspiracija... :)
neki novi klinci rekli bi za nevolje: možemo mi sa svima njima; opstat ćemo - to uopće nije pitanje, samo - je li to što smo uklopljeni u ovaj i ovakav svijet - uspjeh?-- j. -- 30.09.2022. u 22:44
Prirodne nepogode su sile prirode..tu ne možemo baš ništa.....ali savjest je osobna, strogo individualna..i na njoj se da poraditi i dobro je obraditi....ako se želi i ima volje...
-- morska iz dubina -- 30.09.2022. u 22:47
Priroda pokazuje da je glavna. Čovjek joj ništa ne može.
-- viatrix -- 30.09.2022. u 23:32
evo, reka je šprajc da će svi ti problemi nestat ako putin baci bombu. čak i oni sa vrećicama
-- kako_ti_kupus -- 30.09.2022. u 23:54
sve je fiju - fiju...i vrijeme i ljudi.
-- Galaksija -- 01.10.2022. u 01:36
Grižnja savjesti, hm, to treba pravilno shvatiti. Ako jedem meso, tada grižnja savjesti ima smisla. Ako ne padam u depresiju iako toliki gladuju u svijetu, iako Talibani čine ovo, a Rusi ono, iako postoje tolike klaonice posvuda u kojima životinje umiru u najgorim mukama, tada grižnja savjesti zbog toga što ne padam u depresiju nema smisla. Dakle, valja razlučiti što je naša refleksija koju preuveličavamo i zatim je dramatiziramo, a što je opravdana i direktna osnova ili povod za grižnju savjesti. Ne znam na što točno misliš kad govoriš o onima koji stradavaju jer su imali grižnju savjesti i o nama koji ne brinemo previše o njima. To mi nije baš najjasnije. :)
-- Mariano Aureliano -- 01.10.2022. u 01:53
Ne brinem za tvoju inspiraciju, uvijek je tu :)
-- Lastavica -- 01.10.2022. u 04:16
i grmljavina je drugaćija... samo mjena stalna je...
-- Dinaja -- 01.10.2022. u 05:22
Sve je to život...navikla sam na punoo stvari, tako da se ne bojim ničeg.
Trebamo se snači kako znamo i možemo, pomoči drugima..-- modrina - neba -- 01.10.2022. u 16:17
Svi smo, ili bi trebali biti, svjesni da je za sve ovo što danas imamo; poplave, potresi, suše, zaslužan čovjek. Ljudi. O tome svi pričamo, ali ništa ne poduzimamo, sve dok nedaća ne zakuca na naša vrata.
U zadnje vrijeme pitam se, da li je cijeli svijet pomahnitao? U vrijeme izbjegličkih kolona, u vrijeme rata koji divlja, umjesto da sjednu za stol oni koji su diljem svijeta izabrani, oni razgovaraju o još većem naoružanju! Meni nerazumljivo i neprihvatljivo. Pitam se gdje nam je svijest i savjest? Gdje su nestali mirotvorci?-- Razmišljanja jedne žene -- 01.10.2022. u 22:10
Mi samo želimo lagodan život, a to smo postigli tako da smo ukrotili prirodu, pokorili je, podredili sebi. Ako nam se osvećuje, ima bome, dovoljno razloga.
-- Dvi, tri riči... -- 03.10.2022. u 06:43
Hvala svima od srca na komentarima; savjest je nešto što bi se u današnjem svijetu (misleći na vrijednosni sustav većine ljudi) moglo okarakterizirati kao elementarna nepogoda - samo smeta i uništava naše vrle planove - onima koji je imaju; utoliko, Mariano, pitanje pravilnog shvaćanja stihova - osim za vrhunske pjesnike, o kojima sada ipak nećemo - može se postaviti u dva slučaja; prvi je taj da je za njihovo tumačenje potrebno na neki način utvrditi jesu li stihovi u skladu sa nekim nazorom (pa čvrsto i određeno unaprijed postaviti - katkad i mimo butterfly efekta - odgovore na pitanja što su izravne osnove, a što preuveličavanje) ili nisu (utoliko bi i logičari trebali imati savjest); drugi je - da je pjesma jednostavno loša - pa se iz nje to ne da shvatiti; nadam se da je u ovoj pjesmi/slučaju riječ o ovome drugome? :))
-- j. -- 03.10.2022. u 09:23
Podsjetilo me na poljskog pjesnika koji nije dobio Nobela a trebao je, kad je on pisao kroniku opsjednutog grada i bio je ponedjeljak: prazni magacini novčana jedinica postao je štakor, utorak: gradonačelnik ubijen od strane nepoznatih počinitelja, srijeda: razgovori o primirju, neprijatelj je internirao pregovarače, ne znamo mjesto gdje su, to jest mjesto njihovog pogubljenja... Danas smo elementarna nepogoda isto mi-ljudi.
-- astro koji plovi -- 03.10.2022. u 22:21
Suspektna smo mi vrsta,vrlo suspektna,
kao da u svakoj prirodnoj nepogodi imamo umiješane prste :/-- Mayday -- 07.10.2022. u 09:07
nedjelja, 25.09.2022.
Optimizam
Negdje dolje, pod temom crne ili crnje budućnosti, poveo se zanimljiv razgovor na temu optimizma – nisam ga previdio, ne bojte se. Stvar sa optimizmom toliko je, naime, ozbiljna da bih je volio izdvojiti kao zasebnu temu, a ne tek kakvu dosjetku u komentarima.
Eto, pala je sjajna tvrdnja - potreba za optimizmom uglavnom da proizlazi iz straha, nemoći i frustracije. I odmah na prvu, mogu takvo što punim srcem potvrditi: pa naravno, tko bi se nasmijan imao potrebu smijati? Samo unesrećeni ljudi uobličuju optimizam kao pogled na život; za one vedre, bezbrižne i raspjevane, ta je stvar toliko obična i prihvatljiva da o njoj nije niti potrebno naklapati.
Optimizam –ali vlastiti, onaj kojeg si sam iščilio i prokljuvio, ne onaj na kojega te netko nagovorio - jest lijek za bedake, reklo bi se; oni koji pate imaju potrebu uljepšavati stvari – pa da, naravno, kakvo otkriće. Samo oni koji osjećaju istinski strah, nemoć i frustraciju mogli bi – ako se ne okrenu kakvoj već drugoj prokušanoj terapiji za mase – pronaći utjehu u smijehu.
Poznajem taj švejkovski princip i iz vlastita očaja. Kada su me u vojsci znali šikanirati na način da te kao kasnije pristigloga u jedinicu obogate nekakvim prekratkim ili preuskim hlačama, koje bi pri svakom većem naporu i saginjanju pucale na stražnjici, srećom nisam niti sa osamnaest potonuo u nemoć pred sveopćim ruganjem okoline. Pronašao sam kolut tanke, savitljive bakrene žice (jer su sva moja šivanja i krpanja ostajala bez rezultata) pa sam hlače zašio njome – izvrgavši tako ruglu čitavu jedinicu pred očima svijeta, a malo je većih grijeha u armijama svih širina i dužina – sve dok me neki kapetan nije pozvao na raport, pa sam pred njime pokazivao kako funkcionira moj izum; sve dok nije iskočio iz kože pa naredio zastavniku da iz magazina izrodi hlače odgovarajuće veličine.
Dapače, ta moja poslovična nepredvidivost priskrbila mi je i kraće bivanje u stroju; nisam – doduše – dobio nekakvu značku primjerenog vojnika, to shvaćate, je li – ali takve bih se zapravo pomalo i sramio u bilo kojem stroju – ali kada je tri dana prije moga zakonski određenoga odlaska trebala uslijediti generalna inspekcija, otjeran sam kući, navrat-nanos, u dva sata popodne, na posljednji vlak što je vodio u civilizaciju, da nitko ne vidi - i da me njihove oči ne gledaju – samo da nešto opet ne riskiraju sa mnom.
Boljeg i snažnijeg lijeka od smijeha, rugla, okretanja stvari naglavačke; većeg, plemenitijeg i praktičnijeg političkog koncepta od ostvarivanja umjerenoga napretka u okvirima poretka, moj dragi gospon Jaroslave – ja u stvari niti ne poznajem.
Da: samo ustrašeni, frustrirani i nemoćni mogu nalaziti istinsku nadu u smijehu. Svima ostalima on je već odavna istrošen, predvidiv i besmislen. Sa smijehom se malo što dade učiniti, zato ga vlasti tako malo prakticiraju; nasmijanim ljudima teže je vladati. Zato je smijeha u ovome svijetu kojega mi poznajemo - tako bolno malo.
Super domišljato šivanje sa bakrenom žicom! Svaka čast :-))
-- jelen -- 25.09.2022. u 17:45
Smijeha i jest sve manje, a ti se kao i svi mi koji nismo u kategoriji "optimist" očito pitaš gdje nestade smijeh, vedrina radost uostalom - nešto, što nas životno okrjepljuje i distancira od toliko zastrašujućih vijesti iz politike ili onih na dnevnoj razini skupoće.,
Psihologija kaže , da se prvo jutrom u ogledalu nasmiješimo sebi pa neka kiša pada , blistav osmijeh neće primijetiti kapi.
Uzalud, tvrdim i negiram struku: tako može govoriti dobro plaćeni life coach , ali život ne puši takve savjete.
Pesimizam je naš život i sve one kratke relacije na kojima obitavamo i sve stvari koje promijeniti ne možemo.
A tvoja vojnička priča šivanja bakrenom žicom neka ostane detalj kojega si upamtio u vrijeme sebe veselog i prpošnog na putu u civilizaciju
PS: ostavila sam ti cvijet TEKOME na svom blogu tebi, koji sve cvijeće ružom zoveš-- Donabellina -- 25.09.2022. u 18:00
Treba nam optimizma, smijeha i krasnih sitnica, ali bez onog slijepog, toksičnog...Siva je rješenje.
-- Galaksija -- 25.09.2022. u 19:59
Jel prošla ona muka po umnjacima?
-- jelen -- 25.09.2022. u 20:02
Sinoć sam bila na generacijskom druženju maturanata klasičara....nikakva obljetnica...samo odluka da se okupljamo svaku godinu, tko može i želi....5 sati razdraganost i smijeha...iskrenog smijeha od kojeg zabole svi mišići, stomak, pa i dah nestaje...optimizam i smijeh su talenti...pomalo izgubljeni u prostoru i vremenu....a nitko od nas nije dosao bez problema..i nitko od nas nije otišao bez zagrljaja i osmjeha na kojem cijeli dan grijem i krijepim dušu...
-- morska iz dubina -- 25.09.2022. u 20:24
Optimizma nam i te kako treba, nije sve crno i ne može biti. Što je onda sa gospođom Nadom?! Mora postojati. I postoji.
Mislim upravo suprotno: u ogromnom strahu su oni, koji nemaju u sebi optimizma, ili misle da je sada u modi ne biti optimist - pa se tako drže....
Optimist je upravo - oslobođen straha. Ljub!-- luki2 -- 25.09.2022. u 20:41
Uvjek sam bila i ostala optimista, da ne bi, me več davno ne bi bilo na ovom svijetu...priznam, znam biti paničar ali to me spašava jer sam previše osetljiva...
-- modrina - neba -- 25.09.2022. u 21:22
meni je smijeh puno puta vratio nadu, a ne smatram se frustriranom. kada bih opisala samo dio onoga što sam prošla kroz život, pola mi toga ne bi povjerovao. a na površini su me održale dvije stvari - spoznaja davsam potrebna mome djetetu i smijeh. sposobnost da se smijem unatoč svemu što sam prolazila.
-- smjehotvorine -- 26.09.2022. u 06:22
pametnim optimizmom smatram realni optimizam.
a smisao za humor ne znači samo pričanje viceva nego pronalaženje olakšavajućeg neočekivanog/smiješnog u svakom mogućem trenutku. ako nas je taj smijeh puknuo u dijelu života punom tegoba nesumnjivo nas je osnažio, makar trunku, možda ostavio neki odmak za pronalazak rješenja ili skupljanja snage za dalje. ili naprosto načas ublažio kroničnu životnu mučninu. smijeh je ljekovit, pogotovo za ljude koji ga inteligentno koriste u vlastitom životu. možeš biti frustriran, ustrašen, mogu te satrti, ubiti, htjeti poniziti, no smijeh ukazuje da ipak nisi potpuno nemoćan.
(PS: u to se ne ubrajaju slučajevi risus sardonicusa i suludi smijeh poludjelog)-- stara teta -- 26.09.2022. u 13:48
He he, mislio sam da će tema biti dosadna, a na kraju si zgotovio još jedan odličan post! Odlično si u njemu ujedinio teoriju i praksu samoupravnog švejkovstva. :)
-- Mariano Aureliano -- 26.09.2022. u 23:12
Ja sam jedno vrijeme radila stabalca od bakrene žice i poklanjala ih... Ovako kreativna (još) nikada nisam bila :).
Možda me samo nije ništa natjeralo da zaista budem.-- Dvi, tri riči... -- 27.09.2022. u 09:34
Sve ti je to u glavi stanovnika, reakcije su u nama i iz nas, nema
generalne ocjene ni procjene. Optimizam, pezimizam, realizam su
svakako samo pojmovi koje pametne glave tumače svaki na svoj način.
Nama običnim smrtnicima na kraju ostaju samo suze ili smijeh, ili oboje.
Moram priznati da sam se u najcrnjim situacijama najviše smijala i
zbijala šale na čuđenje nekih i razumijevanje onih drugih. Čovjek je
biljka čudnovata iznikla iz praha i ocjene često znaju biti u nesrazmjeru
s pravim stanjem duha i tijela istog, jer u konačnici opet je prah:)-- nema garancije -- 27.09.2022. u 16:54
MIslim si sad o onoj čaši koja je napola puna ili napola prazna... meni je napola puna ak sam već pil iz nje dok je u suprotnom napola prazna... :)
-- lief erikson -- 29.09.2022. u 13:38
Borim se sa sobom (htjedoh napisati zadnjih 7 godina otkada mi se život preokrenuo....grubo, ali shvatih istinu) cijeli život biti optimistična unatoč i usprkos svima i svemu.
-- White Lilith -- 30.09.2022. u 06:35
subota, 24.09.2022.
Razgovor
O mladima bješe riječ u mome posljednjemu postu; dapače, ono što me se posebno dojmilo – bilo je mladih koji su mi zahvaljivali na tome što vide da ima nas, starijih, koji ne misle kako je mladima – samima od sebe – lakše. Kada sam izvan kuće, među ljudima, često se uhvatim kako rado slušam što naglas, da se čuje - govore mladi; nisu svi i uvijek samo posvećeni svojim mobilnim uređajima; ima ih koji razgovaraju – i to sasvim ozbiljno. Iz njihovih razgovora može se jako puno naučiti: oni su budućnost i sol ovog svijeta, najsigurniji znak njegova smjera i vrijednosti.
Glavni junaci ove pričice su dvojica momaka od šesnaest ili sedamnaest; jednome je zazvonio mobitel pa me prenulo to što sam čuo uvod u davnu pjesmu „Paint It Black“ Stonesa; godinama tu stvar uopće nisam čuo; momaka vjerojatno bliskih – bližih nego što bi čovjek odmah pomislio; razgovor se odvija u javnosti – očito su jedan kod drugoga već spavali, ručali; dobri su prijatelji – puno toga mogu jedan drugome reći, a možda najvažnije jest pri tome ono što nisu rekli, nego zajedno prešutjeli i o tome promislili:
- Zašto vi doma za ručkom molite - a ti ne ideš u crkvu? Nisi bio nego jednom, na Polnoćki, otkada smo krizmani?
- Kakve to veze ima; zašto ti ideš u crkvu a vi doma za ručkom ne molite?
Nakon toga njihove su se oči srele u dugom pogledu i šutnji – možda i kakvom skrivenom osmijehu; čekao sam još neko vrijeme da netko od njih nešto kaže, ali stigla je stanica, i nastupio žamor, i prilično sam siguran da još dosta dugo među njima nije bilo niti riječi, a onda su počeli razgovarati o nečemu drugome.
- - - - - - -
*Mt 6,1-6.16-18: „… naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.“ – Ovo nisu kazali oni; toga sam se sjetio ja - misleći o razgovoru - ne samo one dvojice, nego i o razgovoru s bogom; možda baš i ne sasvim slučajno – čitajući nedavne napise o broju vjernika, katolika, kršćana u ovoj zemlji izjašnjenih na popisu stanovništva.
odrasli se posvade oko vjere, dječaci prijatelji razgovaraju , ali i medju njima postoje nejasnoće.
Vjernik u Crkvi, vjernik u kući ili svugdje ???-- Donabellina -- 24.09.2022. u 19:31
rekao bih: u duši; sva su ostala mjesta ionako jako, jako provizorna, privremena i prhka, zar ne? :)
-- j. -- 24.09.2022. u 20:39
Po mojem mišljenju, to je osobna stvar.
-- viatrix -- 24.09.2022. u 22:19
Ako ćemo o kršćanstvu općenito - Danas čujem na vijestima da je nekakva neofašistička stranka u Italiji u punom cvatu (ne znam kako je to uopće dozvoljeno u zemlji koja je bila jedna od glavnih pokretača fašizma ... ali u redu). Na prvu ovako - neka presvete kršćane vrag odnese do istoka.
Ali inače se moram složiti sa Viatrix - vjera je osobna stvar. Religija je pak jako dobro umiješana u politiku i njome se spretno koristi.-- BoredAndRazed -- 25.09.2022. u 03:42
Slažem se sa Viatrix - osobna stvar. I to duboko osobna. Ja kažem: ne treba mi institucija za komunikaciju s Bogom ili već nekom snagom, u koju vjeruješ....Da, vjera jest ili nije samo i isključivo u duši - ne u Crkvi. Nikako. Ljub!
-- luki2 -- 25.09.2022. u 07:13
Vjera je u čovjeku. Odlična pitanja, a odgovor je jedan.
-- Lastavica -- 25.09.2022. u 08:08
logična pitanja mladosti, a odgovor je šutnja... i razgovor o nećem drugom jer logičnog odgovora nema... za vjeru nije potrbna ni crkva ni glasna molitva... vjera se događa u tšini nutrine...
-- Dinaja -- 25.09.2022. u 09:08
Dinaja, luki, Lastavica, Viatrix, da, upravo zbog te osobnosti ove teme - dojmile su me se njihove riječi (zato u tekstu i nagađam o prilikama u kojima su to što iskazuju uočavali); osobnosti - vrline koju su ti momci tako jasno ocrtali, a tako je majstorski uvažavaju (prijatelji su, očito, pa šeću oko njenih granica, ali toliko pažljivo, zrelo i s mjerom da me ganulo).
Bored and Razed; vjera, religija, politika, puno tema u malo riječi. Ne razumijem baš kako kršćanstvo odmah asocira na neofašizam, trebalo bi o tome primjerice pitati ljude u Srednjoj ili Južnoj Americi. Ili gospodina Franza Jaggerstattera i besmrtnoga Terrencea Mallicka (znaš o čemu je njegov najnoviji film?). Ili gospona Rittiga recimo? Don Grubišića ili Franju Juraka?
Nego, ako nisam indiskretan: kako to vrag ljude odnosi? Dovoljno ga je samo zazvati u kasni sat, ili ipak trebamo nešto i sami poduzeti? Osnovati kakvu udrugu, brigadu, ministarstvo, povesti neki zgodan rat? I zašto baš istok? :))-- j. -- 25.09.2022. u 10:03
mi nismo nikada molili oko stola,
ali kada smo otišli kod djede i bake na selo,
to se radilo kao da je nešto najprirodnije na svijetu,
bio sam zbunjen gledajući svog oca u ulogama sina i oca,
bilo je to valjda do duha svetoga koji je zaobilazio metropolu ;)
hoću reći, biranje nije grijeh, ali nametanje definitivno je,
u obje situacije me nitko nije apsolutno ništa pitao,
možda sam i ja o tome pričao s frendovima ;)-- Blumi -- 25.09.2022. u 17:31
Dav gindo, kakva lijepa i bogata minijatura; hvala od srca i pozdrav :)
-- j. -- 25.09.2022. u 17:42
Istina, vjera je potpuno privatna te intimna stavka.
-- Galaksija -- 25.09.2022. u 19:45
Eh, da, ovaj mini-dijalog dvojice mladića svakako je interesantan, pa ipak, nekako mi se čini da su obojica daleko od slobodne i propitujuće svijesti, od intelekta kojeg rezolutno zanima samo čista istina, makar i ona mladenačka, donekle nezrela i idealistička, daleko od onog minimuma slobode koji um mora imati ako želi istraživati stvarnost. Koja vražja molitva prije jela, koji vražji odlasci u crkvu kao znaci ičega?! Mladi se u poodmaklom 21. stoljeću moraju imperativno osloboditi memljive tradicije i tradicionalne religioznosti i zamahnuti svojom slobodnom mišlju put širokog svijeta, put svega što slobodno postoji pod kapom nebeskom i na samim nebesima...
-- Mariano Aureliano -- 26.09.2022. u 23:22
Nemam ništa protiv molitve prije jela, neke vrste mentalne invokacije, namjeravanja višnje dobrobiti kroz jelo i zahvalnosti na jelu, kao ni protiv odlaska u Crkvu ako treba i pet puta dnevno. No unutarnji stav za te stvari mora biti zreo i razuman, a tek zatim intuitivan i duhovan. Ako se preskoči razum, tada imamo slijepo oponašanje i podražavanje tradicije koje ne može biti drugo nego toksično i degenerativno. Religije su se odvojile od Struje Stvarnosti već odavno, one više ne znaju zašto čine to što čine i zašto je zaista potrebno činiti određene stvari.
-- Mariano Aureliano -- 26.09.2022. u 23:36
ponedjeljak, 19.09.2022.
Doba, nenaglašena
Nama je to gotovo nemoguće zamisliti, ali sasvim sam siguran kako će i današnje doba - ovo sa četverotračnim prometnicama po kojima šušte pneumatici i urlaju milijuni konja; doba bez okusa i mirisa kao lignje iz nekog memljiva, mračnog bolskog ili buzetskog suterena; ovo jalovo, silikonsko doba od plastike sa žutim grozdovima od gume i pustim škojima na koje jugo nanosi tone tko zna čijeg smeća - današnji klinci, puni alergija, anksioznosti ili nesagorenih masti u svojim tkivima - pamtiti kao zlatno.
Kakvo će biti doba u kojemu će ti današnji klinci biti ono što sam u ovome dobu primjerice danas i sam (običan starac), ne usuđujem se niti zamisliti.
Po čemu to sve znam? Pa, po jednom detalju; nema tome davno, jedna danas ozbiljna žena koja je očito devedesetprve bila dijete, negdje na radiju ili kakvoj društvenoj mreži, pamtila je naglas u nekome svome javno obznanjenom sjećanju - to doba kao zlatno; rekavši sasvim odrešito i bez okolišanja - kako smo tada svi bili skromni, složni, bliski, dobri jedni drugima u tim podrumima za vrijeme uzbuna i pucnjave! A gdje je, pitala se ona, nestala ta skromnost i dobrota?
A mi - kojima su te iste pucnjave i uzbune surovo i jasno označile početak prokletstva i godina koje su pojeli skakavci - svoje djetinjstvo pamtimo kao ubavo i slatkasto doba opće i neuništive sigurnosti; doba nepromjenjivih i neoborivih sekvoja, hrastova i jela što su činile gustu i zaštitničku šumu od gustog i ljepljivog mraka, tišine i gluhoće; doba dosade što se vukla sumracima naših odrastanja kao mliječna mekana magla bez početka ili kraja. Bilo je to doba u kojemu su se i beatlesi raspadali, i ratovi zamrli, i gladi nahranile i bombe uskladištile kao višak proizvedenih cipela ili rukavica za neke hladne zime; doba bez snjegova ili žeđi, rastava ili krvi, potresa ili boleština; doba sigurno i predvidivo kao karađorđevski ili wolfratshausenski protokoli (pa su naši djedovi i bake znali po tome van svake sumnje da je svijetu već stigao dugo očekivan svršetak); a mi još i danas vjerujemo da je tada i tako bilo najbolje.
Djetinjstvo pamti samo lijepe stvari; djeca o svijetu u kojeg su bačena poput žireva - što su još do maloprije bili ukrasom snažnih zelenih krošanja - u blato na prvom jesenskom vjetru - ne znaju ništa, zato su tako plemenita i stamena u dobroti; da znadu koliko je ovaj predivni svijet turoban i strašan, istog bi časa poludjela.
Zato svijet i ostaje na djeci; samo su ona dovoljno čista i snažna da ga se ne libe uzimati među prste.
Razlika djeteta i odrasla čovjeka tek je u jednome: u vjeri u budućnost. Tko vjeruje u bolje sutra, nesalomiv je i nepobjediv; nema jačeg oružja od snage takve vjere. Usnuti sretan radi toga što danas još nije bilo dovoljno dobro, bez strepnje i bljedila svejednosti - može samo dijete. Dijete još, naime, jasno ne razlikuje sebe od svijeta, i u njega još nije ušla ta sveopća smrtonosna kuga posebljenja: duša mu još nije zastrta neprobojnim velom sebičnosti, smisla i utjehe. Sretnim dušama utjeha je višak: kao žir u skladu snažne ranojesenske šume.
Bože me sačuvaj budućnosti, zaključuje tako, tup, tust i malodušan neki pisac, sasvim nepoetski, na koncu svog bijedna izlaganja.
Često se po dobrome sjetim djetinstva. I zaista je to bilo moje najljepše i najbolje doba! No, ipak . još uvijek naivno vjerujem da će jednoga dana - biti bolje. Ljub!
-- luki2 -- 19.09.2022. u 01:21
Odsanjah djetinjstvo u kukičanim haljinama i bijelim dokoljenicama,
mladost u maloj crnoj haljinici ala Coco Chanel i lakiranim cipelama,
u zrelost zakoračih u trapericama i tenisicama... jesen života mi daruje put ka tišini smiraja popločan sjećanjima na zlatno doba odživljenog...
Odustala sam od razmišljanja o budućnosti, u potpalublju pamćenja otkrivam prastara vjerovanja... a za današnje mlade želim bolje sutra...-- Dinaja -- 19.09.2022. u 04:51
" Sretnim dušama utjeha je višak: kao žir u skladu snažne ranojesenske šume."
kažeš, i istina je ; čak ni blog i piskaranja kojekakva o sebi i drugima postoje suvišno mjesto "hvalite me usta moja " za one, sa sretnim ishodom i još sretnijim očekivanjem dana.
Nismo mi "oni od nekada" rasli kao samoniklo bilje, ali smo bili sretniji s više dostupne slobode koja je sad ograničena tehnologijom uz odrastanje.
Svojim blizancima želim samo da budu zdravi i normalni -za sve ostalo život piše svoj scenario-- Donabellina -- 19.09.2022. u 08:16
Djeca su čiste duše koje mi odrasli kasnije samo pokvarimo.
-- Lastavica -- 19.09.2022. u 08:18
Uuuuh, koliko istinu zboriš, suočena sam s istim razmišljanjima i istim strahovima, zbog djece, zbog unučadi. Mi poneki vidimo da je nestao
čovjek u nama, ne znamo gdje, Policija ne pretražuje. Ovaj zadnji pasus
me posebno dotaknuo, bi li djeca bila bezbrižna djeca kad bi bila
svjesna "tračnica" kojima će se koturati ostatkom života. Da li je vjera
i nada dovoljna garancija za postignuće nekog normalnijeg svijeta,
ili mi više nismo normalni, pitanje je. Sa štovanjem:)-- nema garancije -- 19.09.2022. u 19:22
Svi mladi, svaka generacija živi neko svoje sritno vrime..
mladosti, radosti, bezbrižnosti i ljubavi, koje će odrastanjem
i starenjem biti idealizirano... jer će promjene koje su konstanta
nažalost biti manje bezbrižne. :(
Svaka generacija, ali baš svaka... žali za prošlim vremenima
svoje lipe, jedinstvene i bezbrižne neponovljive mladosti!
Ti si to ka i uvik genijalno sve opisa, pisma iz moga posta ''Nima više''
koja Ti je kako si reka bila inspiracija za ovaj post... mogla bi biti
''šlagvort'' budućim razdobljima sićanja sada mladih ljudi! :(-- nisan EL DIABLO -- 19.09.2022. u 19:57
Slobodu ne možemo ograničiti izvana. To činimo samo jedino iznutra.
-- Klaatu -- 19.09.2022. u 23:24
jako plodonosan blog tjedna! čestitke.
-- Galaksija -- 19.09.2022. u 23:27
Nije baš da često pročitam kako je mlađim generacijama loše. :))
Generacije koje sada trebaju stvarati obitelj ili graditi nekakav stabilan smjer u životu - njima je nekako sve brdovito. Više zbog toga jer nema nekakve opće ideje koja ih vodi ili osjećaju kako im nedostaje perspektive. Ono što je sigurno je da im definitivno, sto posto - nedostaje novca. Pogotovo sad u ovim financijskim, korupcijskim, zdravstvenim/virusnim borbama za koje nekada nisi siguran ni da se događaju... Nisu svi rođeni privilegirani niti im roditelji imaju za fakultete i doktorate. Plus - neprestane priče o nesigurnosti u svakom smislu (klimatske, ratne, ekonomske, političke) ne pomažu niti ikoga vesele. Podizanje morala ovdje kod nas je uvijek bila "jača strana" - Toliko smo dobri u tome da mi se plače. Samo crnilo gdje god da se okreneš.
Rekla bih da su mladi i dosta razjedinjeni. Na prvu svi izgledaju kao da imaju jako površna stajališta i da se dijele samo prema stilu, manje prema idejama, a i kao da slabo pričaju o tome. Kao da su sami za sebe zatvoreni u nekakvim svojim svjetovima koji se ne mogu manifestirati u stvarnosti tako lako. Naravno kako tko, generalizacija je majka svih zabluda.-- BoredAndRazed -- 20.09.2022. u 03:09
Hvala vam svima na komentarima. Najbolji znak toga da ti je vrijeme prošlo jest kada počneš brinuti o budućnosti.
Luki, da - teško bi se živjelo kada čovjek ujutro ne bi otvarao oči s tom pomisli.
Dinaja - možda je tako najbolje...
Annaboni, možda je ipak stvar u mjeri, barem što se tiče tehnologije
Lastavica, tako smo naučili da jest - ali što više o tome razmišljam, čini mi se da je bilo dosta izuzetaka...
nema garancije - do sada je bila, valjda će i dalje :)
nisan - još jednom hvala na ispiraciji, moram češće svraćati kod tebe :)
Klaatu - dobro je kad to činimo mi, a ne oni :)
Galaxy, da, baš sam se raspisao, to je posljedica činjenice da sam od četvtka morao šutjeti :)))
Bored, eto, ima i nas koji tako mislimo; iskreno - malo me puno strah za vas, ali se tješim da je to samo od starosti :)-- j. -- 20.09.2022. u 08:27
Ostavila sam ti vrlo važnu poruku na anketi
Pogledati molim !-- Donabellina -- 20.09.2022. u 21:20
Pamtim bezbrižnost boja i mirisa vlastitog djetinjstva....na tim čvrstim temeljima sagradila sam sebe....nikad vremena nisu bila idealna, al put odrastanja je u velikoj mjeri na katapultu djetinjstva:-)
/ ima tvojih postova bez mog komentara...netko me blokirao i nisam mogla danima pristupit blogu...pozdrav ti ostavljam)-- morska iz dubina -- 20.09.2022. u 22:19
potreba za optimizmom po meni uglavnom proizilazi iz straha, nemoći i frustracije,
realnost je dosta predvidiva, ali traži da se mirimo s činjenicama, a to ljudi i ne vole baš ;)-- Blumi -- 21.09.2022. u 14:33
Današnji klinci i +anksioznost oni odrastaju u vremenu interneta i smartphona gledam klince prvi osnovne svi imaju najbolje mobitele da im se drugi ne bi ismijavali. Kad sam ja bio dijete vhs je bio skoro zadnja riječ tehnike a dvd je koštao malo bogatstvo. Bilo je to u periodu kraja devedesetih početka dvijetisućitih. Tempo života je općenito ubrzan i stresan.
-- TEATRALNI -- 22.09.2022. u 10:36
Divan tekst! Zaista si i poetski i intelektualno i psihološki pogodio u sridu! I jako se duboko slažem s tobom, da prostiš i da izvineš. :))
-- Mariano Aureliano -- 26.09.2022. u 23:47
subota, 17.09.2022.
Liga nacija
Uzet ću si za pravo ovdje, kada već stojim na naslovnici sasvim nezasluženo čitav tjedan, pomalo ponavljati gradivo iz komentara ostavljenih proteklih mjeseci tko zna gdje po blogovima. Jedan takav odnosio se na odnos, vrednovanje i značaj pojedinca i nacije – a čini mi se da je bez potrebe prošao potpuno ispod radara.
Pojedinca – to je već opće mjesto - smatramo vrednijim od naroda: sve jezike, tradicije, vrednote vezane uz neki narod dali bismo za nečiji mali prst, baš kao što bi don Fernando tamo negdje na sredini Kiklopa sve Davide, Mona Lise i ostalo dao za mali prst onog Njutanjeg; a zašto, molit ću lijepo - ako pojedinac živi puno kraće od naroda? Čovjek jedva katkada dobaci do sto godina, a najčešće ni pola toga, a evo – narodi žive stoljećima, i izgleda da im je sve bolje, hvala na pitanju – i još dugo će, ako se ne podave u plastici, ne poguše u smeću ili ne otope na ljetnim vrućinama kao sladoled. Ali, uzalud sve to: svako malo traži se svježe pretežito muško meso da bi se na oltaru narodne dobrobiti ostvario neki napredak. Jučer Hrvatska, danas Ukrajina, Rusija i Srbija gotovo pa stalno, i još tko zna tko sve ne. Zašto mi unatoč tom nesrazmjeru (jer život pojedinca je zapravo tračak mravca prema blještećoj svjetlosti mravinjaka), objasnite vi to meni, umiranje i žrtvovanje pojedinca za narod smatramo vrlinom - ako je narod vredniji, pa to bi onda trebalo biti logično, a ne herojski?
Ima li ipak - da potegnem i tu granu, ma koliko me sada smočila - nešto u tome da narodi, ma kako snažni i dugotrajni bili - ne dosižu onostrano, ali duše bi mogle; narodi nisu vječni ako su dugotrajni, ali duše - jesu? I što je još zanimljivije – upravo su ljudi koji narode smatraju vrijednostima, a njihovu propast nevoljom – pretežno oni koji vjeruju u pakao i raj?
Samo da ovdje, red je - napomenem, potonje pitanje naravno da nije moje, o tome bi valjalo malo propabirčiti po Lewisovu remek-djelcu "Kršćanstvo". Na prvu loptu sliči kao nekakav argument u korist vječnoga života, ali po meni nipošto nije samo to: više je to nekakav poriv za orijentacijom i uputom o promišljanju pojma nacija, čak političkih nacija - ne samo onih "običnih", povijesnih.
Čak i postojeće teorije koje ukazuju i promoviraju skoru propast koncepta globalizacije kojoj tako naprasno svjedočimo ovih godina, ne uzvikuju s ushitom previše toga u korist ponovnog uzdizanja nacija na pijedestal povijesti - jer u protivnome bi primjerice Putin ispao glavni heroj današnjice, a tome sigurno nije tako. Možda je sve prije svega stvar mjere - jer ponižavajuće je pred dva proljeća bilo gledati kako se ideja slobode kretanja ljudi i robe ugasila u tjedan dana pred strahom od bolesti - ali upravo se u tom kontekstu i pitanje mjere potezalo kao ključno. Nacije, ma kakve god da bile, i ma koliko zla u njihovo ime bilo počinjeno u posljednjih pola tisućljeća, sigurno da su nezaobilazna činjenica u političkom svijetu.
Niti najgori katastrofičari ne predvidaju da bi svih osam milijardi ljudi u nekoj kataklizmi nestalo u nekoliko dana, već postupno; utoliko ne mogu zamisliti svijet u kojemu ima makar nekoliko milijuna ljudi – a da se oni ne bi međusobno razlikovali; barem po boji kože, vjeri, nacionalnosti i sličnome – svim onim stvarima koje su ljudima tako važne i danas, i kroz čitavu povijest, i očito je da će biti nezaobilazne vjerojatno do samoga kraja.
Iako, nije sasvim isključeno da bi se u tom katastrofičnom minimalističkom scenariju kao prvi kriterij razlikovanja mogla pojaviti debljina nečijeg novčanika kao vrhunaravni kriterij razlikovanja.
subota je poslijepodne, malo poslije 15 sati, gluho doba sumornog dana a ti ovako teeeško
-- Donabellina -- 17.09.2022. u 15:12
E sad ću ti ja prepričati što je težina. Iziritiran kiselinom od silnih napadaja zubara u proteklih četrdesetosam sati, jutros u sedam-pola osam pojedem malo na mlijeku kuhana prosa prelivenog pekmezom od šljiva moje Najdraže, pa odem sa kćeri u lokalni dućan da joj kupimo vijke i pločice za postaviti ormariće u kupaoni i ogledalo; onda kod nje popijem malo Schweppesa (daj tata, sjedni, hoćeš i kavu, ne moraš odmah bušiti), pa dok bušim, digne mi se želudac od svega i jedva stignem do školjke - već dva dana u ustima imam osjećaj kao da žvačem pet hrđavih starih šarafa; ne mogu ga popraviti niti ženine palačinke, kakva dobra knjiga, bloganje ili sjajan pick Fourniera i Goberta jučer predvečer. Onda me kćer i žena spakiraju doma u krevet, doslovce spakiraju i prespavam tri sata kao oduzet. I onda pojedem malo pirea što ga je Ona skuhala za ručak, pa se dohvatim kompa; nađem neki polumrtav zapis od prošlog vikenda i rekoh - ma zašto ne bi?
Jel dovoljno teško? Prema tome i ova drama sa nacijama izgleda kao atentat u Benkovcu prema onome na Dealey Plazi :))))-- j. -- 17.09.2022. u 15:30
Nisam pročitala post,nego samo komentar @Anaboni; glede bolesti, zuba i toga.
Nemoj piti Schwepes na želudac pun ljekova i uopće isprovociran napetošću.To je ABC želučanog zdravlja. Samo blago od najblažeg, 'bijelu hranu',onakvu kakvu jedu bebe kad se navikavaju na nešto drugo od majčinog mlijeka. Jedi samo ono što tebi osobno predstavlja najblažu hranu. Sve samo blago,nježno, iscjeljujuće.
Gubitak zuba predstavlja gubitak snage, osoba to mora provariti, pounutriti, (ne postoji pojava na tijelu koja nije duhobvno/psihološke problematike), moraš 'probaviti taj zalogaj', to zbivanje. Samo ti mene pitaj, zubi i želudac (i tintara) (i krv) (i manjak samopouzdanja) (i tako dalje) su moj teritorij.
Oprosti na direktnosti....
Čuvaj se,drži se!!-- Lilianke -- 17.09.2022. u 16:00
Pa da, trebao sam odmah ići bušiti a ne sjesti i pijuckati :). No, dobro, ručnici ionako mogu još neko vrijeme stajati kod nje u vrećama i po ormarima, ima tu i braco koji će uskočiti, a tebi Lilianke hvala na brizi. Ovo sa Annaboni, to sam ja samo htio dramatizirati osjećaj težine subotom u pola tri, da bude neki dobar uvod u problem nacija; velim ja da su nacije sasvim sekundaran problem u životu pojedinca, vidiš do kuda smo dogurali u četiri komentara, a o nacijama ni riječi, tko ih šljivi... :). To mora biti siguran znak da nam se zapravo fućka za to tko je odakle, bitno je da nam nije jako leglo na želudac :))).
A taj Schweppes sa kuhanim prosom, to ti je ono kada je čovjek bedast, pijem već danima vodu ili sok od bazge i onda ne znam što mi je bilo da uzmem to gazirano; ne pijemo doma gazirano nikada, jednostavno nam ne odgovara :). A mala sutra zove svoju ekipu s posla na ručak, pa ima toga po frižideru, i eto. Uglavnom, nemam pun želudac lijekova, nego sam nepromišljen, to je. A i neka dijeta će mi sada odgovarati, čaj navečer, koji keksić, filmić na trećem i to. Budem ja to sve pregrmio, nema problema, samo da me je obraniti od sebe sama.-- j. -- 17.09.2022. u 16:17
..mnogi su narodi izumrli, a pojedinci (potomci pojedinaca iz tih naroda) i danas žive :)...
...kod @Mariana si spominjal Rousseaua koji je dobro detektirao vlasništvo nad zemljom kao uzrok mnogih zala, prvenstveno klasnih podjela, al' mu je rješenje koje je nudio bilo još gore - apsolutni kolektivizam i jednoumlje, brrrr, ježim se od toga, a samim time i od svih oblika kolektivizma, nacionalnih, vjerskih i inih...
a pojedinac vredniji od naroda?... ovisi o kontekstu, ja sam sebi sigurno vredniji od naroda :)... a jel' u ustavima i zakonima pojedinac vredniji od naroda?... ne znam, i je i nije, opet ovisi o kontekstu... formalno se štiti pravo na život pojedinca i njegova sloboda, ali postoji naravno granica te slobode... npr. ne štiti se pravo na slobodu pojedinca na eksteritorijalnost od nacije odnosno države (to nije pravo koje pojedinac ima, osim ako nije jači od države), pojedinac mora biti dio kolektiva, htio ne htio... dakle, u tom konteksu pojedinac ima vrijednost jedino ako prihvaća društveni ugovor, u suprotnom je nebitan, dapače nepoželjan...-- Blogokviz -- 17.09.2022. u 16:35
unikatnost pojedinaca zrcali lice i nalićje nacije...
-- Dinaja -- 17.09.2022. u 16:55
Podsjetio si me na nešto slično: narod- država.
Godine 1991. četiri pametna nefrologa osnovala su BANTAO,
asocijaciju balkanskih gradova. Ne država, jer one se
mijenjaju, nego gradova, oni opstaju, ma u koju državu se
smjestili. Tako opstaju i narodi.-- Lastavica -- 17.09.2022. u 17:28
Uvijek sam za pojedinca. Ljub!
-- luki2 -- 17.09.2022. u 20:10
OMG.......na kraju bezvezne, sumorne i ovdje burne subote : da sam znala ovo pred tekst ne bih napisala otužni komentar jer on govori o meni ne znajuć, kakve ti boli trpiš
U nekim svojim danima tipa žute minute pretvorenih u žute sate ne mogu dubokoumne misli svesti pod jednostavno razumijevanje -shvati i mene, svoju vjernu poštovateljicu-- Donabellina -- 17.09.2022. u 23:40
Debljina novčanika bi mogla biti sasvim irelevantna s obzirom na poticano plaćanje čipovima (kartice, kriptovalute i sl.) a što se tiče nacija, velike bi lako mogle progutati male.
Kad naš čovjek ode vani, ostavlja ovdje obitelj (stare roditelje), prijatelje, jezik, kulturu (onu razinu koju ima), imovinu (ako ima), sve..., a kad ode vani uči (usavršava) jezik, uči sve što mu pomaže u prilagodbi na novi život.
Kada stranac (potkovan) dolazi ovdje, on samo kupuje i nastoji uživati. Jezik ga rijetko zanima. Ako ima potrebe komunicirati s nama, mi smo ti koji lomimo vlastite jezike pa izvlačimo po potrebi i prema mogućnostima strane jezike.
Da mi je znati točan omjer vlasničke strukture nekretnina u svome mistu po kriteriju državljanstva, rado bi stavila ovdje na blog, mnogi bi se prenerazili, vjerujem.
Mali su oni koji moraju biti vrijedni, pametni, spremni na migracije, i to ne zbog očuvanja vlastitog nacionalnog identiteta, nego zbog samog golog opstanka. Tako ja to nekako vidim.-- Dvi, tri riči... -- 18.09.2022. u 06:27
Pojedinac je temelj društva. Narod/naciju čini zbir pojedinaca. Čovjek po svojim postavkama ima potrebu pripadati pa je izmislio različite pojmove kako bi taj osjećaj pripadanja i sigurnosti ojačao. Priskrbio si zaštitu pod okriljem pojma koji je širi nego on sam. Je li on u toj poziciji zaista i sigurniji, je li zbrinut, je li dobio zaštitu i povlasticu koju je očekivao?
To pripadanje se grana i do vrsta pa možemo u konačnici reći kako pripadamo vrsti - homo sapiensa, ali nikoga to ne zanima jer to nam je svima zajedničko.
Homo sapiens često ne razumije kako ga taj izbor da pripada naciji/naradu više košta nego što mu pomaže.
Osnovna svrha pojedinca jest da državi plaća porez i po potrebi služi kao topovsko meso. Bez pojedinca nema naroda, a pojedinac je u široj slici i kontekstu nebitan.
Država je maćeha kojoj se pojedinac stišće, a ona ne haje, ne mari, ne čuva život i ne njeguje. Možda jedino daje osjećaj pripadanja koji u čovjeku stvara lažan osjećaj sigurnosti.
Povela se nekad rasprava na blogu o služenju vojnog roka pa me je kolega bloger nemilice uvjeravao kako bi naša djeca/moj sin trebali služiti vojni rok. Argumenti su mu bili uvjerljivi, a išli su u smjeru veće mogućnosti samozaštite, ali i dalje se ti argumenti uklapaju u postojeću paradigmu.
Neću na živote naše djece, ali imamo odmak tridesetak godina od našeg zadnjeg rata.
Dobra pitanja su je li se mogao izbjeći? Da je bilo volje mogao se izbjeći, ali nije bilo volje niti poštovanja prema životu pojedinaca.
Je li stradalo dijete od i jednog predsjednika zaraćenih zemalja? Jesu li predajednici bili na prvoj liniji? Ne. I ne.
Nisu jer nečiji životi više vrijede i važniji su. :)
Pojedinci kontinuirano sudjeluju u borbi za položaj moć i novac koji nikada neće biti njihov.
Iz te države za koju smo se borili i kojom se ponosimo mladi ljudi bezglavo bježe, traže kruh u tuđini i život u tuđini i tamo ga i nalaze.
Za što su ti ljudi dali svoje živote? Za što su poginuli nevini? Za to kako bih danas ja mogla reći kako sam Hrvatica dok će mi djeca hvatati prvi let s kartom u jednom smjeru!
Mi odgojeni za vrijednosti, odgojeni za svijet koji ne postoji i dalje pišemo pjesme i dalje prebiremo po humanosti i dalje čeznemo stvoriti bolji svijet, a istina je kako će bolji svijet živjeti samo oni koji si ostvare položaj, moć i novac.
Iskreno se kajem što sam svoju djecu odgajala na humanost jer humanost oni doživjeti nazad neće.
Moj grijeh.-- Ypsilonka -- 18.09.2022. u 07:45
Hvala svima od srca na komentarima; Annaboni, znaš da ti ništa ne zamjeram, nego me povuklo ono ludilo jučer; Blogokviz, a posebno Dvi-tri i Ypsilonka, da vi svi razmislite o postovima kod vas - ovo debelo prelazi okvir komentara, pa još nedjeljom rano ujutro... :)
-- j. -- 18.09.2022. u 09:11
Spremila u skice... možda i bude oblikovano u vlastiti post.
Lijep pozdrav, lijepo odmori :).-- Dvi, tri riči... -- 18.09.2022. u 09:42
debljina novčanika bi sigurno našla put u svakoj priči...
-- Galaksija -- 18.09.2022. u 10:58
Težka tema i još politika...ne volim je...za zubič jedi sladoled...pomaže jer hladi...
-- modrina - neba -- 18.09.2022. u 11:26
Nikako u novi post. Ovo tek bješe izlijevanje duše prijatelju. Možda previše gorčine u nedjeljno jutro, a nekada valjda mora i tako biti!
Svakako treba iskoristi dan, prognoza najavljuje prestanak kiše, ali samo danas. Nek nam ne isklizne iz prstiju sunčan dan! Svako dobro j.-- Ypsilonka -- 18.09.2022. u 11:31
Annaboni, još jednom isprike ako sam bio nagao, ali leglo mi je kao budali šamar, a sad ovo sa poštovanjem – ma to je svakako previše; uvažavamo se i to je sasvim dosta :)
Lastavice, plemeniti ljudi ne čekaju i ne plaču, već rade, hvala na podsjećanju na to
blogokviz, naravno da se sa Žan Žakom ne slažem u toj nasilnoj komponenti, ali da je čovjek uočio početak priče na valjan način, to mu ne možemo osporiti;
dinaja, ima sudbina koje su za ne vjerovati; ne bi čovjek pomislio da im se takvo što moglo desiti u krilu nacije kojoj su pripadali – ali opet, većina govori u prilog tome što kažeš, svakako
Dvi-tri, to je simbolički, mislio sam na broj znamenik u digitali :), jako zanimljivo pitanje ovo sa vlasništvom već sada u Dalmaciji, trebalo bi dušebrižnike za narodno blago svakako upozoriti argumentima na to…
Ypsilonka, već sam se sam sebi pomalo zgadio - dosta sam zadnjih tjedana ovdje tupio o prošlome ratu i njegovim posljedicama, i jako mi je drago da ti spadaš u one koji postavljaju takva pitanja o njemu… ali upravo ovo o čemu pišeš sada na kraju – to je najbitnije; lako je za nas i naše godine koje su pojeli skakavci; što možemo učiniti da se to ne ponovi našoj djeci…
Mislim da si ipak u toj nevolji, čežnji, okrenutosti tuđoj a ne samo svojoj brizi – malkice pretjerala, ali to je od razočaranja; nije za zamjeriti. Nemam pojma kako bismo drugačije da djecu nismo učili tome da sa svojih deset prstiju rješavaju stvari u životu – i da ne zaobilaze druge. U tom smislu, humanost nije ustanovljena kao imperativ zato da bi bila uzvraćena, kao na nekoj tržnici; već zato da bi bila stalnim poticajem i materijalom od kojeg se u dušama gradi radost i ljepota življenja.
Modrina, hvala i tebi svako dobro...
I da, ovakvo popodne kao da je izmišljeno za upravo to posljednje: valja brzo naći kome i čemu ćemo ga pokloniti ;).
Hajte ljudi van, ostavimo tipkovnice za maglu, sivilo i kiše, imajte se dobro i čitamo se već, vaš vjetar.-- j. -- 18.09.2022. u 12:15
četvrtak, 15.09.2022.
Palatali i sibilanti
Kada sjedim doma, kako to kaže Blaise Pascal, najbolji sam. Ne poduzimam ništa, ne radim ništa, ne dešava se ništa. Nitko nema nikakvih problema – nad vodama lebdi duh.
Danas prije ovoga što želim opisati, zubarica mi vadi most. Znam da to slijedi; zato grčevito nastojim tijekom dana obaviti sve što treba a što zahtijeva bilo kakvu intenzivniju komunikaciju s ljudima i tiče se posebno posla. Upaljeno je zubno meso ispod mosta; poslušan sam kao pašče pa gotovo čitav sat sjedim na stolcu i grčevito se držim rukom za naslon. Zajedno sa mostom na živo usput odlaze i dva zuba, s korijenjem. Dobivam terapiju, odlazim u ljekarnu, uzimam terapiju uz vodu iz bočice i onda kući. Ali ne, vrag mi ne da mira: još bih nešto kupio; pa odlazim u market i nabavljam povrće. Skuhat ću navečer šalšu, mislim – s tim je lagano jesti sve pomalo. Gospođa prije mene nije na blagajni baš brza, pa blagajnica kuca već moje kada završi s njom.
Ono što me odmah na početku iznenadilo: žena poslušno na daljinu govori PIN blagajnici da svi čuju. U međuvremenu, ja trpam svoje stvari u torbu, pružam karticu iz džepa; moj iznos je premali – ne treba PIN. I onda činim grešku: spremam karticu u drugi džep, u kojemu je mobitel. Bacam račun na izlasku, spremam slip u novčanik i tek negdje na trista metara od dućana shvaćam da nemam karticu u džepu - jer sam vadio mobitel da pogledam koliko je sati. Prolazim pređeni put još dvaput, pa do blagajnice – nitko nije vidio karticu. Što ću, zovem broj za prijavu gubitka; frfljam bez donja dva zuba; gospođa pristojno veli da me razumije; ispričavam se – i prijavljujem gubitak. Ionako su mi od početka listopada trebali poslati novu karticu, pa mi neće naplatiti niti izradu nove. Vele, ne moram na policiju, samo da čekam da mi poštar dođe doma – ili ja na poštu povodom obavijesti.
Zabrinut i iscrpljen, zovem tamo sa livade Najdražu, ona mi veli da odem na kavu i da će i ona usput doći; dok sjedimo na kavi (a ona mi se smiješi, pa meni se to desilo bar triput u životu - ma daj pogledaj još jednom džepove, ja ne vjerujem da si ti uspio izgubiti karticu) – nije prošlo niti dvadesetak minuta, dolazi poruka na mobitel - mali od doma (baš se tih pola sata između smjene na studentskom poslu i teretane našao doma) pita da li mi fali kakva kartica. Zovem ga; veli da je sada doma bio policajac i donio karticu, potpisao mu je primitak. Pitam ga je li se preplašio; priznaje da mu nije bilo svejedno; tko bi danas očekivao išta dobroga od toga da mu policija kuca na vrata?
Dižem se s kave, ostavljam novac za platiti na stolu i skupa s onom ciklom, paprikom, tikvicama, odlazim u obližnju policijsku stanicu. Čovjek na porti ne vjeruje očima; ne može razumjeti što mu želim reći preko stakla na šalteru; pušta me u neki hodnik gdje me dočekuje dečko u uniformi, možda ne stariji od moga sina. U ruci držim osobnu, pa pokušavam sa što manje palatala i sibilanata objasniti kako je sin upravo javio da je policija bila kod kuće, i da li još trebam što učiniti, i da zahvaljujem. Shvaća što hoću reći; ne smije mi reći ništa više o pronalasku kartice; veli, ma to je naš posao, sve u redu – pružam mu skupljenu šaku na novonormalni pozdrav i osmjehujem se (naravno, zatvorenih usta), uzvraća i on s osmijehom.
Zapravo, sve to sada sa karticom i nije više od značaja: nanovo pozivam kartičnu kuću; vele da je posljednja transakcije bila upravo ta, za moju ciklu i papriku, do u paru isto, i blokirana je u času kada sam prvi puta zvao (to je valjda negdje istodobno sa pronalaskom kartice), ali kartica je, kako vele – kontaminirana, sada će poslati novu. Preživjet ću tjedan ili dva bez kartice, tješim ja njih više nego oni mene, i pozdravljam.
Dragoj poslije velim kako nisam ja onaj za kojeg misli da jesam, koji sve čuva i pazi kao hrčak; uzvraća da se to i meni jednom moralo dogoditi – uz onaj, svoj smiješak. Pa onda još jednom provjeravam jesam li osobnu koju sam vadio na policiji - spremio u novčanik, nije meni za vjerovati – domećem joj; e to je sada stvarno već previše; uzima me pod ruku dok vadim kišobran jer počinju prve kapi, pa tako pod jednim kišobranom odlazimo kući.
Razmišljam o tome kako ipak možda i nije najbolja stvar uvijek, baš uvijek sjediti na miru neke sobe; ovako ipak baciš u vodu neki kamen, makar od toga što si površan, tupast, zaboravan, pa netko drugi baci svoj – i onda se vaši valovi sudaraju, prepliću, susreću, i naiđeš na dobre ljude. Da kontaminacija, možeš misliti! Ono tamo gdje mi je ispala kartica – a kako bi drugačije moglo i biti – prečica je kroz zapuštenu livadu probijena negdje prošle zime kada je otvoren novi supermarket u blizini; već sam taj prolaz u razgovorima sa Dragom prozvao veličanstvenim djelom narodnog barbarogenija – misleći naravno na vodećeg barbara među prolaznicima – sebe koji tuda prolazi; koristim ga uvijek sretan i čista srca, znajući da tu, nakratko, među šljivicima i visokom travom, prolaze drugi krateći tako možda i dva kilometra do svoje kuće. Nekom nije bilo teško u travi pronađenu karticu odnijeti na policiju – bio je praktičan, smiren, usredotočen na to da pomogne bedaku kakav je netom prošao prije njega. I sada negdje sjedi u miru svoje sobe, znajući sasvim sigurno da od njegova djelovanja neće proizaći baš nikakav problem. Pa i ako nikada za ovo ne sazna – ja ne mogu drugačije nego ovdje reći: hvala. Hvala vam.
Vidiš, tu nema onih palatala ni sibilanata, ide to meni.
Svima se to može dogoditi
-- Lastavica -- 15.09.2022. u 17:47
bože............smijem se sa svim zubima kako si smeteni dječak postao----A ima dobrih ljudi , ima.
Meni je netko UKRAO novčanik iz ruke (!!!) na putu do stana, silazeći niz stepenice ( pješačka ulica ) a da NISAM primijetila.
To sam doznala od policije jjer su iščitali kameru
Da mi je netko uzeo j****nu cigaretu iz ruke primijetila bih a novčanik s preko 5000 kn i svim mogućim karticama eto nisam.Gorko iskustvo kao SF-- Donabellina -- 15.09.2022. u 18:33
Sve je u redu - kartica pronađena, štete nema....Na kraju čak ispalo zabavno i s Dragom i romantično. Nema zla! Izdrži ta dva tjedna - i eto nove kartice. Ljub!
-- luki2 -- 15.09.2022. u 22:16
frfljaš? :)))
mislim, stvarno, i bez zubiju i bez kartice i sve to u jednom danu, vjetre... Sreća je da su se stvari ipak na kraju dobro odigrale, da ima poštenih i dobrih ljudi.
I ja sam morala jednom zvati da ponište karticu, a koliko puta sam je zametnula, e a panika koja bi me ulovila - strašno... Možda je i najbolje za nas smotane da nas čipiraju i riješe nas muka :))).-- Dvi, tri riči... -- 15.09.2022. u 22:19
Novonormalni pozdrav! :))
I ja sam pomislila da se to tebi ne može dogoditi.
A šta ćeš, niko nije savršen, pa čak ni ti ;)-- Aneta -- 15.09.2022. u 22:56
Je. Treba ponekad baciti kamenčić.
Jest da se tebi nije baš najsretnije manifestiralo, al eto...
Nešto se pomaklo :)-- konobarica -- 15.09.2022. u 23:49
Događa se. Opis situacije sa zubima - genijalno naturalistički.
-- Galaksija -- 16.09.2022. u 00:27
U nesavršenim situacijama dolaze do izražaja dobri ljudi.
A kod pehova i više:-)
Sve je dobro, ljepše ćeš nam se osmjehivati!-- Sarah -- 16.09.2022. u 07:36
mostovi spajaju obale, ljude i zube,
i one mudre i one sasvim obične,
mada zna i lova ponešto spojiti,
bilo da je živahna ili s kartice ;)
p.s.
simpa priča o tebi,
a ja te uzimao ozbiljno :)))-- Blumi -- 16.09.2022. u 13:46
Ja se, zbog ovih tvojih zubnih problema, uopće nemrem usredotočiti na ostatak teksta, niti mu naći važnost. A štaš. :-O
Ali, zašto je morala i dva zuba pride maknuti,zar nije mogla razmontirati faking most, izliječiti meso i staviti novi most? Ne moraš mi , naravno, uopće to elaborirati, ja samo na glas zdvajam nad dva zuba pride.................
Suosjećam!!-- Lilianke -- 16.09.2022. u 19:13
Hvala svima na podršci.
Lilianke, nije ona kriva. Ta dva otišla su, vjerovala ili ne, naživo van zajedno sa mostom; imam toliko dobre zube. Na njima je njen most trajao deset godina.
Smiješim se ja već, još kako. :)-- j. -- 16.09.2022. u 20:55
Ha, stvarno divan post! Talasi od kamenčića u barici došli su i do mene i usrećili me. Očito sam i ja u tu baricu bacio neki kamenčić, a da ni ne znam. :) Ja u zadnje vrijeme opsesivno-kompulzivno provjeravam je li mi kartica tekućeg još uvijek u novčaniku. Ako navečer oko ponoći, kad ja i Draga idemo na spavanje pa peremo zube i čistimo mačji wc, pripremamo krevet za spavanje, vadimo kruh iz zamrzivača i obavljamo druge pripreme koje nas, dakako, potpuno razbude, dakle ako tada oko ponoći samo pomislim na svoju karticu tekućeg, ne mogu si pomoći, moram otići u hodnik, iz džepa jakne izvaditi novčanik i pogledati je li kartica još tamo. I provjeriti jesu li vrata stana zaključana, četvrti put te večeri. :)))
-- Mariano Aureliano -- 17.09.2022. u 03:58
srijeda, 14.09.2022.
Krakovski gozd
Tamo negdje prije Kostanjevice, gdje rijeka Krka pravi dugačak i uzak meandar nakon što se poslije Krške Vasi uspneš pa spustiš prema dolini ispod Svete Gere, sjeverno od ceste koja od Brežica vodi prema zapadu,a nije autoput - postoji veliki i slabije istraženi Krakovski Gozd: uz ovo poplavno područje rijeke prostire se najveća nizinska poplavna šuma ovog dijela kontinenta; njegovi stoljetni hrastovi, grabovi i johe tvore nepregledan tepih šuma, dom roda i štuka, čije je to veliko mrijestilište. U središtu se nalazi prava prašuma - zaštićeni rezervat, sa zabilježenih preko stotinu vrsta ptica.
Uz rub južnog dijela Krakovske šume prolazi planinarska staza nazvana po planinaru i izumitelju Josefu Resslu, okružena visokim stablima, močvarama i mnogobrojnim biljem – sjajan zaklon za velikih vrućina, ili odlično nalazište gljiva u ranu jesen. Pođete li tom stazom već negdje u predvečerje, ili rano ujutro, možda ćete negdje na rubu šume imati sreću ugledati kakvog srndaća ili fazana, a u svakom ćete slučaju moći uživati u snažnoj tišini koju neće pomutiti baš ništa – jer na kilometre daleko nema nikakvih prometnica niti naselja. Staza je ravna i nezahtjevna, i zapravo okružuje čitavo područje, pa je moguće proći je u dva ili tri sata – sasvim dovoljno da ovakav izlet pamtite još dugo, dugo.
Zapravo, za mene – slabog poznavatelja flore i faune, ova se šuma previše ne razlikuje od tridesetak kilometara udaljene šume koju inače pohodim, a pruža se nenaseljenom i širokom udolinom između Zaprešića, Dubrave Pušćanske i Trstenika, uz korito i pritoke potoka Lužnice. No, onu sam šumu otkrivao sam – bez pomoći ikakvih karata, interneta, pa čak i gps-a, a uz to ima i još jedna, velika razlika, a to je susjedna rijeka Krka, bistra i tiha krasotica uz koju možeš šetati u obližnjoj Kostanjevici ob Krki – ta je rijeka bila tako čest cilj mojih mnogobrojnih biciklističkih tura okolicom dok sam bio mlađi. Sada se u Krki, u toplija ranojesenska popodneva, može još i malo namočiti, odmoriti noge, pa čak i okupati.
Mislim, poskrivećki – dok Ti pušiš negdje na klupici pored naše rasprostrte čerge koja obuhvaća vreću, ruksake, pribor za jelo i sve ostalo što se već nosi po šumama, rijekama i šetnjama, pa igraš igricu na mobitelu, ja ću krenuti tek stotinjak koraka daleko, namočiti noge u Krki i oprati nož kojim smo sjekli jabuke, a to će – znaš Ti to već dobro – završiti barem time da se onako, kao u nekom Jordanu ili Piavi – dobro umijem, smočim čak i kosu, osvježim; da mi se voda slijeva sa glave niz prsa i trbuh i leđa prijeteći da će mi smočiti kratke hlače, gaće, što već imam na sebi; rekla bi ti - ugledavši to sa strahom i užasom – ne možeš ga krstiti; van, luđače, opet će te križa uhvatiti!
Da, može se tako, ili se čak može posjetiti Galeriju Božidara Jakca uživajući u predivnim slikama slovenskih modernista ili impresionista, ili franjevački samostan, ili čak kartuzijanski samostan u Pleterju – zamoliti nekoga pored tebe da poveze dalje - pa dobro iza snažne neke kave - probati neku njihovu finu kruškovaču, ili je barem ponijeti, za doma.
Ili jednostavno, nakon neke okrepe iz ruksaka na kakvom balvanu u šumi i povratka do pred Kostanjevicu, tamo sjesti na kavu, gledati u mirnu i pitomu površinu vode, disati, žmirkati na toplom suncu, slušati tišinu, šutjeti, biti. Nemati pojma koliko je sati, ali ono – baš zaozbiljno, da li je dva ili pet, pa po suncu zaključivati nešto o tome ako nam takvo što uopće padne napamet i ako nam postane važno.
Kakva je to privilegija – imati zdravlja, sreće, radosti; moći otići u sigurnost, ljepotu, dok netko na petsto kilometara od nas stradava, gine, boluje, umire. Ili možda čak tu odmah do nas, iza ugla, a mi o tome nemamo pojma – niti želimo imati.
Pa se tješimo; i taj što pati – mislimo si mudro i duboko - rekao bi nam: uživaj, dok možeš, dok i tebi sati ne budu odbrojani.
Ili se ne tješimo – samo jesmo, tu i sada, dok ide. Stvaramo od toga filozofiju – možda i ne samo zato da bismo drugima pokazali da smo u pravu, nego jednostavno zato što drugačije ne umijemo.
Kao što oni hrastovi, tu – nekoliko kilometara daleko – ne umiju drugačije nego biti jaki; trajati i šutjeti; šumiti već suhim lišćem nad glavama na prvom snažnom vjetru. A tko zna, i njih da se pita, dali bi možda svojih barem sto godina za jedan dobar izlet, ili barem šetnju do rijeke, sa kupanjem.
Taman otvorim oči, pa zaustim da ću nešto o hrastovima, satima, sreći; predugo se šuti – to bi moglo postati opasno; kad mi ruku prihvati Tvoja, stegne je i sa sigurnošću koju nikada nisam imao, jer je crpim od nje – čujem sve, svaki šušanj, pokret, zvuk osmijeha, ili nazirem pogled, bez gledanja; važnija mi je ta ruka od svih vjetrova, sunaca i travki - a onda mi tiho i mazno kaže:
- Idemo!
Voliš!
Voliš na svakom mjestu i svakom trenutku....Sjajan si-- Donabellina -- 14.09.2022. u 11:54
Oduševljavaš me.
-- Lastavica -- 14.09.2022. u 12:10
Evo na, o tome ja pričam.
Predivno.
:)))))-- Lilianke -- 14.09.2022. u 12:24
Zakon.
Mislim - pismo.
Ljubavno.-- Dvi, tri riči... -- 14.09.2022. u 14:08
jednostavno ljubav ovijena divnim izričajem...
-- Dinaja -- 14.09.2022. u 14:57
Lijepa divljina usred Slovenije. Bio sam u blizini, posjetio sam i samostan i popeo se na Svetu Geru ali nisam prošao tim stazama.
-- gogoo -- 14.09.2022. u 15:12
Hvala vam svima od srca na komentarima, u tolikoj sam gužvi da sada u ovoj situaciji lijepim neke skice svojih tekstića na blog, a nemam vremena odgovarati i šetati po ostalim blogovima, to ćemo kroz koji dan;
Što se tiče dangubno-ljubavne idile, o tome bi trebalo pitati moju Najdražu nakon što je odvedem nekud u blato do iznad gležnja ili nakon što me mora skupljati iz kvara - neke vode, guštare, kave, kao nepritomno marvinče, što bi rekao stari austrijski zakonik. Onda je pitam - mislim, pitam je to - je li to to, ili jednostavno - je li dobro, a ona šuti ispod tamnih naočala, pa digne glavu i pogleda onako sa strane - samo da bude sigurna da li se šalim, ili sam ozbiljan, a uvijek sam, je li, smrtno ozbiljan u takvim stvarima. Ali, da sam pogodio onu boju njenog glasa na kraju - to garantiram da je takako kako moje uši čuju; ja naime inače prilično u tom poslu govorim, analiziram, pridajem značenja, filozofiram, razvezujem i povezujem, a ona puno manje, ili ništa - ali kad kaže, onda kaže tako... :))
Hvala još jednom, i ako vas put nanese oko ili u Krakovski Gozd, a napose u Kostanjevicu, nemojte to propustiti.-- j. -- 14.09.2022. u 15:56
Prelijepo je. Fotografije fantastične i odličan tekst. Rado bi proveo koji dan.:)
-- viatrix -- 14.09.2022. u 20:12
Bravo! Prekrasna i jaka emocija. Ljub!
-- luki2 -- 14.09.2022. u 22:05
Slabo sam bila u Sloveniji. Uvijek u prolazu. :))
-- Galaksija -- 15.09.2022. u 00:22
utorak, 13.09.2022.
Zašto je nogomet za sirovine
Ostalo mi je to valjda još iz onih vremena; rukometom, hokejem, boksom su se bavili razbijači i grubijani, košarka je bila za intelektualce, a nogomet za sirovine; jednostavan je za shvatiti (jedino si kod pravila ofsajda morao nešto razmišljati kao u šahu – a i to su ti ubrzo počeli sugerirati režiseri sa onim velikim digitaliziranim trepćućim slovom R u kutu ekrana, sve ostalo ti je pred nosom) i lijep za gledati – osim kada igraju Mehmedalija Šišić, Jusuf Hatunić ili Karlheinz Foerster, ali to je već neka druga priča.
Onda sam u životu imao nekoliko faza u kojima nisam imao pojma tko je recimo te godine osvojio Kup UEFA. Prva je takva bila negdje u višim razredima srednje; filmovi, knjige, izlasci, druženja, djevojke – toliko me to sve opilo i oduzelo mi vremena da nisam, časna pionirska, pogledao niti ono finale u kojemu je, da je pravde i dosljednosti, trebao igrati Hajduk umjesto Tottenhama, sa odrezanim vratom pivca; ili – čitav jedan Euro. U vojsci se, naravno, vratiš staroj ljubavi, što ćeš od dangube – pa gledaš Maradonu i sedam patuljaka, ali onda poslije, na faksu – opet izlasci, kina, klubovi, pa onda i cura – i pita Ona mene tako u jedno prelijepo subotnje proljetno predvečerje, taman se spremamo otići iz njene studentske sobe u, je li, park – a na televiziji, ne znam – Rad i Čelik – zanima te to? – a ja velim da ne; i iz toga ona zaključi da mene nogomet ne zanima.
Nije Joj sumnjivo bilo niti to kada sam prekinuo neki razgovor mjesec dana poslije - uvečer negdje u birtiji, samo da pogledam gore na teveu, visoko na polici, kako su već tada tevei i stajali po birtijama, iznad onog kariranog stolnjaka i među duhanskim dimom – Koemanov i van Bastenov gol kojim su okrenuli NIjemce za finale; šta ćeš, ljubav je stvarno slijepa. Onda i Ona – što će - počne sa mnom gledati svjetska prvenstva, pa se rasplače kada naši izgube na penale, i još hoće gledati Italiju i Irsku navečer, a ni meni više nije ni do čega, ali dođu putovanja, izleti, ratovi, djeca; smjenjuju se porazi i pobjede - vrijeme ide kao ludo, pa dolaze i prolaze te neke faze i interesi jedni iza drugih, a nogomet ostaje negdje u pozadini – kao nikad prežaljena igra za dijete.
Često ću se među ljudima s kojima pričam susretati s tim pristupom: gledaš nogomet? Pa to je za sirovine i sirotinju; čitaj knjige, ljubi žene, penji se na planine – što će ti nogomet. S vremenom se prigovoru plitkosti pridružio i prigovor socijalne pravde: pa tu se pere lova koja ne može biti čista; to je gladijatorstvo i zavjera; njima milijuni a nama čirevi na želucu – zar to želiš podržavati! Još možda jedino se ti ljudi mogu ponadati iskrenim osjećajima kada igra reprezentacija (a mržnja, osobito naspram onih drugih i drugačijih, to je jedan jako, jako iskren i snažan osjećaj); klubovi su ionako davno već okupirani od strane mešetara, mafijaša i siledžija. I na koncu, ta djeca: već sa sedamnaest potpisuju za prve milijune; nema tu više igre, neiskvarenosti i ljepote – sve je to posao.
Znam, znam, ni ja već valjda deset godina nemam doma nikakav tv paket, a i ovako kada zbrojiš i oduzmeš imaš mjesečno četiri ili pet nogometnih utakmica za gledati na televiziji – sve ostalo pretvorilo bi se u tešku ovisnost. Ionako već godinama, kada je subota popodne a vani lijepo vrijeme – ne gledam ništa; lutam i šetam, a nogomet prepuštam drugima. Ne zanimaju me Burnleyi i Wolfsburzi; Ligu prvaka ionako osim dvije ili tri utakmice ligaškog dijela gledam tek od polovice veljače, kada počne šesnaestina finala i kada je svaka lopta bitna. Svjetska i europska prvenstva ionako prati čitava nacija, barem dok naši ne ispadnu – a to hvala Bogu često bude ne tako kratko – pa onda barem nisam čudan, jer Hrvati, što se sporta tiče – to je barem jasno – ne vole baš sport, nego puno više vole pobjede.
Pa sam tako u celjskom Zlatorogu dvijeitrinaeste, zajedno sa malim, ispod našeg koša, zaogrnut šalom i grizući nokte uz Tomićeva bacanja za infarkt protiv Gruzije, doživio da ljudi oko mene, koje zanima samo kad igraju naši, pa ne znaju ni osnovna pravila, nemaju pojma da više ne postoje bacanja jedan za jedan, ili da su ovi izašli iz bonusa. I meni je od osamdesetih, a i dugo poslije – možda čak i danas, kada se zadubim u neku utakmicu košarkaške reprezentacije, baš u inat onima koji gledaju samo pobjede – košarka bolji sport od nogometa, jer samo kod nje je moguće da okreneš priču u pet minuta i uhvatiš nekoga na spavanju.
No, čitav taj koncept da je sport za sirotinju, sirovine i plitke ljude – meni je nekako jako sumnjiv. Ne samo zbog Maroevića, ili Šoljana, Woodya Alena, ili tko zna još koga tko bi volio sport, nego i zato što ljudi širih horizonata upravo i gledaju na sport kao na igru, a ne na promociju razlika među ljudima. A to mislim da je u današnjem svijetu podjela – izuzetno važno.
Budemo li na sport gledali kao na samo još jedno mjesto gdje bismo se od drugih razlikovali, onda on prestaje biti igrom, i postaje doista – rat drugim sredstvima. A toga je u današnjem sportu, kao i u svijetu uopće – doista previše.
Ne mislim nužno da je nogomet za sirovine, ali mislim da je sport općenito debelo precijenjen. Mislim da se npr u nogometu obrće nevjerovatna lova i to podržavaju i financiraju svi što prate nogomet. A postoje puno veći prioriteti za trošenje novaca, jer sirotinje ne manjka. Također, iz mog iskustva, obično malo površniji ljudi baš prate te ekipne sportove. S druge strane ima i plemenitosti u atletici, u borilačkim vještinama i slično, sport općenito te može pripremit za život, pomagat ti u životu. Ali ovo što se dešava npr s profesionalnim nogometom je čisti biznis, i nije dobro za zdravlje igrača da se iz njih cijedi zadnji atom snage, da se trpe ozljede i slično. Ali opet, ko voli nek izvoli. :)
-- Vrtlog_ -- 13.09.2022. u 13:04
Sve dok se ništa ne mora na silu gledati, ili u ičemu na silu sudjelovati, ja sam s tim okej. :))
(Da, lova se obrće, ali ja ne znam više ni jedan segment društva koji nije pod utjecajem obrtanja, manjeg ili većeg.)
Osobno me od bilo kojeg sporta puno više zanima lanjski snijeg. Snjegovi i šaš.
:)-- Lilianke -- 13.09.2022. u 13:38
nemam tih problema.
ja ne gledam, muz ne gleda, djeca ne gledaju...
nemam pojma kako nam je to uspjelo propustiti.-- Dvi, tri riči... -- 13.09.2022. u 14:04
Gledam, skrušeno priznajem, mada mislim da vrhunski sport - bilo koji, osim valjda šaha - nije dobar za sportaše zbog prevelikih napora i teških ozljeda s kojima moraju živjeti ostatak života.
Novac je mamac, slava isto, i mnogi se ne znaju nositi s tim jednom kad uđu u žrvanj...no, netko mora biti prvi, zar ne, pa zašto ne pokušati :/-- Mayday -- 13.09.2022. u 14:44
Gledam atletiku !
Nevjerojatno, koliko atletska prvenstva velika ili mala utiču pozitivno na mene....Mislim, njih još novac nogometaša "nije progutao"-- Donabellina -- 13.09.2022. u 20:12
Obožavam i gledam nogomet! Pogotovo šratim reprezentacije - nekoliko njih i navijam, navijam....Nekada sam znala imena igrača svake reprezentacije na Svjetskom nogometnom prvenstvu.....Živio nogomet i nogometanje!:)))) Ljub!
-- luki2 -- 13.09.2022. u 21:29
Ne pratim sport jer me ne zanima. Prije sam jedino atletiku, a sada ni to. :))
-- Galaksija -- 14.09.2022. u 00:16
svojevremeno, aktivno sam igrao nogomet, još od pionira Dinama,
onako više kao u pokušaju hokej, boks, ping-pong i tenis,
a čak sam išao i u školu umjetničkog klizanja,
i da, osobno poznajem Sandru Perković,
pa onda redovno pratim njena bacanja diska,
i sad, jesam li intelektualac ili tek prosta budaletina ;)-- Blumi -- 14.09.2022. u 01:28
nedjelja, 11.09.2022.
Kuća
Pobijedio sam strah, sram, nelagodu, što li, pa ispratio što ljudi pričaju o tome – i na ulici i na fejsu, i otišao pogledati iza ugla. I tako - gledam onu kuću što je neku noć gorjela: marljive ruke već su očistile krovište i ostavile nekoliko debelih nagorjelih greda; sada će ga vjerojatno prvo štititi, a poslije i graditi. neće biti sve tako sivo i crno kako je izgledalo prvoga jutra.
Miran sam i sretan kao malo dijete; slušam zvuk udaranja čekića i povike majstora na posljednjim vrelim suncima; žure načiniti posao prije prvih kiša. Čekajte, još ćemo ovo i - daj, treba još ono – odjekuje s visina. Oči mi se šire i nešto u meni bubri kao dobar kruh što ga Draga mijesi uvečer da mali ima peciva za sutra, i rastem kao i ta kuća: dobro je, ništa neće propasti; ljudi će se stisnuti, preživjeti, vjerojatno i ojačati u nevolji – jer kada ljudske oči tješe jedne druge, onda duše rastu kao jablanovi – krošnjama uvis, korijenjem u dubinu, deblom u nečiji zagrljaj.
I znate što, recite što želite - i sami znate da ja sigurno nisam prvi koji bi takvo što ovdje ili bilo gdje drugdje gurao; ali kada je istina – ono što sam vidio i što su mi kazali ljudi kojima vjerujem – onda to nipošto neću prešutjeti; to se mora jasno i glasno reći: teško bi to sve tako bilo, da nije crkve. Mislim, nije crkva plaćala, organizirala, slala, vodila, nije ona kao niti mnogi drugi – ništa; crkva je bila samo mjesto gdje su se ljudi sreli i odlučili pomoći i gdje su na takvo što bili obodreni, potpomognuti, nagovoreni. Takvog se čega, da prostite, nisam baš nagledao drugdje, ni po birtijama, ni po stranačkim podružnicama, ni po zgradama vlasti, ni po livadama i šumama.
Bila je upravo ono što treba biti: tijelo koje će u jednom času spojiti dijelove koji nedostaju.
Vidiš u pravu si kad si rekao da su po ovim drugim zemljama lustrirali suradnike tajnih službi i njihove službenike, ja sam se zadržao na članovima SK jer su oni samim članstvom bili obvezni prijavljivat susjede za subverzivnu djelatnost, suradnike tajnih službi obzirom da ih je po nekim podatcima bilo osamsto tisuća činilo mi se malo previše, pogotovo što bi onda obzirom da su svi birtaši bili doušnici, trebalo bilo zatvoriti sve birtije.
Nije mi jasno samo jedno zašto se vi svi skupa zgražate na stanjem sadašnjim ako mislite da je onda bilo sve kako treba, i da nikoga nije trebalo dirati.
O crkvi prepuštam drugim kolegama da pišu.-- FreshCaYg -- 11.09.2022. u 20:33
Divnoooo! Vidi i komentare na prošlom postu! Hvala! Ljub!
-- luki2 -- 11.09.2022. u 20:36
moglo je i po birtijama u kvartu, zašto ne, ali bolje da je krenulo od Crkve : to je institucija vjere, koja vjernicima čini tlo pod nogama i daje nadu, da u svijetu ima dobrote
-- Donabellina -- 11.09.2022. u 20:52
Fresh, znaš onaj vic kada mali Ivica stalno govori roditeljima da želi bicikl? Pa im kaže psiholog, odvratite mu pažnju, recimo igrajte se s njime tate i mame. I tako se igraju, mama je mama, Ivica je tata, i uvečer mama veli tati da idu u krevet, a na to će Ivica: ženo, samo misliš na seks, radije kupimo djetetu bicikl! :))
Dakle, opet o komunjarama, čak i ovdje pod nagorjelim krovom; hajde dobro. Ako uspiješ, pogledaj sjajan njemački film Das Leben des Anderes, dužnosti članova SK su očito bile kamilica prema DDR-u, a tamo je još 97.sud zatvorio predmet Stasija, pa se dalje stvari odvijaju po knjigama i kazalištima. I veliš, osamsto tisuća, pa onda mi stvarno moramo sami sebe lustrirati. To više nije pitanje suda i zakona, nego ljudske savjesti: mi uhodimo sami sebe, sami smo sebi sumnjivi. Toliko je veliš nas Hrvata bilo u SK (više nego branitelja!) da se čovjek pita kako to da komunizam nije došao već pedesetitreće-četvrte, majku mu usporenu. Morali bismo saznati što mi zapravo želimo biti: dobri Hrvati, komunisti ili ljudi, i da li se te stvari nužno isključuju. :)
Da je onda bilo kako treba, ne bi se država raspala; dakle ja sam dobar Hrvat i tvrdim da u Jugi nije bilo kako treba (po tome se dobri i slabi Hrvati razlikuju kao šarplaninci od vukova, slabog Hrvata poznat ćeš po mantri "bolje je bilo prije")-jedino što to mene ne veseli, ja ne volim kada stvari bilo gdje nisu kako treba. Onda sam i samo zbog toga slab Hrvat? Ako se onda nije odlučilo ići u lustraciju, jer se s opaticama sasvim logično - nije dalo braniti od Mladića i Šljivančanina, ne znam čemu na tome inzistirati nakon trideset godina, tek da bi se taj adut čuvalo u džepu; pa kad loše krene vaditi ga na stol. Ne možeš imati iste karte u trideset partija, mora ih se promiješati, ili smo onda isti kao oni koji ih nikada ne bi miješali.
Trebalo je puno toga, trebalo je zamijeniti Bobana na poluvremenu '98 kad je tražio, da ga Thuram ne pretrči, trebalo je ne prodati Inu, trebalo je ići na vaučersku privatizaciju, trebalo je ne mijenjati Dinamovo ime (da nije na tome inzistirao kao ofuren, danas bismo imali još jednoga Svetoga Franju, sve bi drugo ovaj narod oprostio kao dobra žena nevjernime mužu). To su sve greške koje nije trebalo raditi, ali znaš kako veli baba Milka, dobar konj ima tisuću mana, a loš samo jednu, ne valja. Dakle, ako se kod crvenog svjetla semafora Hrvatske željeznice zgražam nad mrtvima, to ne znači da baš ništa ne valja, ali tamo gdje padaju glave sigurno ne valja-to nam te glave vape da vičemo, da i naše ne bi otpale na nekom raskrižju. Ili bi o tome trebalo šutjeti?
Evo, ima stvari koje valjaju, itekako. Imam potrebu niti o njima ne šutjeti. Jedna od njih je ovaj nagorjeli krov o kojemu pišem. U stvari, lako za krov, valjaju ljudi oko njega i pod njim. :)-- j. -- 11.09.2022. u 22:24
Teška tema i na postu ispod, pa nisam previše ulazio u analize. Samo da se pridružim Luki u čestitkama na odgovorima na komentare i ovdje i na postu ispod. To konstantno vraćanje na jugu i komuniste je potpisujem-apsurdno da ne kažem i nešto gore.
-- TEATRALNI -- 11.09.2022. u 23:12
Ljudsko dobro i humanost su uvijek i za svagda upravo to šta jesu...svevremeni...nevezani za prostor, vrijeme, motiv, hvalu....ono živi u ljudskim srcima da bi činilo i grijalo iznutra....tvoje susjedstvo je divno...i to je razlog za osmijeh...jednako kao i peciva tvoje Drage...:-)
-- morska iz dubina -- 12.09.2022. u 06:36
da, to je zrno dobrote u srcu čovjeka....
-- Dinaja -- 12.09.2022. u 06:54
Kad se zrnce dobrote zakotrlja, ruka se pruža ruci onome na muci, i krene lavina pozitive...
-- Mayday -- 12.09.2022. u 07:09
Ja ovaj tvoj post doživljavam kao poetski zapis i svjedočanstvo vjere :)
-- White Lilith -- 12.09.2022. u 07:27
Od tebe se može puno naučiti. :))
-- Galaksija -- 12.09.2022. u 11:48
E jeste me usrećili, blog tjedna, a ja ovaj tjedan vadim zube za most :))). Ništa, morat ćemo se naviknuti da boli :)))
-- j. -- 12.09.2022. u 12:24
Dakle, odgovori ostalima koji se u komentarima bave temom posta, da ne ispadne da smo džabe krečili – ljudi pristojno pišu o temi posta, a ja ništa.
Svi ste u svojim komentarima zapravo iznijeli jednu misao sa kojom se duboko slažem: poticati u ljudima dobro. Svatko to umije, samo kada se potrudi, a vjera bi – bila utemeljena, iskrena, opradana ili ne – to morala još lakše od ostalih. Eto, susreću li se dvoje ili više ljudi da bi učinili neko dobro, ja ne mogu drugo do li izreći svoj blagoslov i slaganje. Hvala vam na toj podršci.-- j. -- 12.09.2022. u 12:28
Najprvo Čestitam za blog tedna...baš Zasluženo več prije!!!
Za most zašto treba vadit zube...meni nije vadila nego zbrusila one dole ali pustimo to temu...meni je kod Tebe tako slatko kad napišeš: Nemoj mi kaj zameriti:))) baš se ljepo čuje...tko če Tebi nekaj zameriti...Dugo Te čitam i uvijek ljepo pišeš, komentiraš...samo nastavi dalje!!!
Skoro sam zaboravila reči ono najvažnije..Hvala na posjeti, komentaru!!!-- modrina - neba -- 12.09.2022. u 17:27
A šta ja znam, draga Modrina, neke vade, neke bruse, valjda znaju šta rade, a znaš kako vele za zube - da su kao mala djeca u vrtiću, kada se jedan zadere, svi počnu pjevati :)
-- j. -- 12.09.2022. u 17:54
J u pravu Si...nedaj bože da se deru:))
Dobro sredi i čim manje, da te boli!-- modrina - neba -- 12.09.2022. u 19:46
Katastrofa je kada nešto gori, bilo kuća, auto, brodica...
-- viatrix -- 12.09.2022. u 20:19
Super je da Crkva nečemu služi! :) Ma šalim se, tamo gdje su ljudi čestiti, tamo su i vjera u boga i hrvatska sloga također čestiti i na stvarnu pomoć dušama i tijelima, u to ne sumnjam.
-- Mariano Aureliano -- 12.09.2022. u 22:08
To i treba biti jedna od svrhi crkve.
-- Lastavica -- 13.09.2022. u 05:07
subota, 10.09.2022.
Renesansa
Dvadeset godina svoga života, najčešće barem šest dana u tjednu vozio sam se Hrvatskim željeznicama. Imao sam tu privilegiju da mi je mjesto rada udaljeno od kolodvora u Zagrebu malo više od pet minuta hoda (a Zagreb je primjerice, neka me netko ispravi ako griješim, valjda jedini grad u svijetu sa više od pola milijuna ljudi u kojemu željeznički i autobusni kolodvor nisu susjedi – nije to baš lako). Nerijetko bih do obližnje stanice vlaka otpješačio petnaestak minuta, a najčešće bih ipak, pogotovo zimi ili za velikih kiša, otišao automobilom pa ga parkirao na stajalištu, pogotovo stoga što nas je često više iz kuće odlazilo u tom pravcu u isto vrijeme. Imao sam, kažem – privilegiju voziti se tako; putovanje mi je ukupno gledajući trajalo kraće nego mnogim ljudima koji su putovali javnim prijevozom, a često i vlastitim vozilom s jednog kraja grada na drugi; kada uračunaš parkiranje, sve zastoje, utrošak energije, živaca, snage – bio sam zapravo pred mnogima u prednosti. U tih dvadeset godina bilo je možda dvadesetak slučajeva u kojima je vlak kasnio više od deset minuta; zapravo – bilo je neko razdoblje od mjesec dana u kojemu se popravljao most preko rijeke što odvaja moj grad od glavnoga, pa se kasnilo i malo više, ali i to se nekako ukalkuliralo.
Željeznica je u tih dvadeset godina odavala dojam starog, pouzdanog, uhodanog sustava; bujice su se slijevale, munje sijevale, ali vlakovi nisu udarali jedni o druge – na našim tračnicama bilo je dovoljno mjesta za sve, i samo je trebalo odabrati i uskočiti u onaj pravi pa da se putuje onako kako treba.
Kada bolje sada iz ove perspektive razmislim, i taj popravak mosta bio je nekako čudan: nije mu razlog bio neki vanjski uzrok, pričalo se da je tijekom vikenda vesela ekipa pružnih radnika, vjerojatno i dobrano pod gasom, zaboravila pričvrstiti dizalicu na postolje, pa se ova u zavoju prije mosta okrenula i udarila u konstrukciju. Sve je nekako u tom mome putovanju i životu na pruzi bilo vezano uz ljude; nisu vlakove zaustavljale nikakve više sile; sve što je trebalo da bi se desilo zlo, bila je ljudska glupost.
Ima već pet ili šest godina da sam se, htio ili ne, preorijentirao u rjeđim odlascima u grad na autobuse i tramvaje – ili jednostavno dogovorim sa kćeri kada ona ide na posao da me preveze pa tempiram stvari po drugima. Promijenilo se i mjesto rada, i vožnje željeznicom, i razni popravci pruga što su trajali mjesecima pa i godinama – jednostavno sam se odvikao od toga da sam vezan za dolazak ili odlazak u minutama; gotovo pa neprimjetno prestao sam koristiti vlak kao mogućnost. Čak sam ovoga ljeta do Bohinja na planinarenje otišao vlakom uživajući sasvim neprimjetno u obnovi stare ljubavi, pa je i moj prijatelj koji mi je pravio društvo primijetio kako i u Sloveniji ne štima baš sve sa vlakovima najbolje; voze oni relativno redovito, ali sve je nekako kao zastalo u vremenu – staro, sporo i teško.
Slušao sam u proteklih nekoliko godina priče susjeda, poznanika, prijatelja koji se pate i trpe sa željeznicom, savladavajući kilometre između kuće i posla više autobusima ili pješice nego li vlakom; gledao sam na televiziji čitav niz emisija o tome što se zapravo sa željeznicom desilo u posljednjih desetak godina; stoički i bez ikakve žalosti mnogo je ljudi koji su putovali godinama reklo otprilike istu stvar: da je željeznica propadala u godinama iza nas polako ali sigurno – i sada, evo, došla do toga da je opasna po život.
Tko zna što je trebalo napraviti i kada; sasvim je prozaično, dosadno i suhoparno da sada kažem ono što zapravo mislim – da je trebalo strpljivo, polako i tiho trideset godina otkada se sa naših lokomotiva izbrisao grb sa šest baklji – raditi, obnavljati, ulagati, zapravo – nastaviti tamo gdje se stalo onomad. Barem u pogledu ovih pruga koje nisu bile uništene ratom i koje su donosile itekakve prihode – a bile su u velikoj većini: prema Rijeci, prema Osijeku, prema Madžarskoj. Tko zna, možda nismo mi sami za sve krivi; ili oni koje smo birali da to rade za nas - možda je –vjerujem da ima i onih koji bi se za to iskreno založili - trebalo strijeljati sve članove Partije na željeznici devedesetih, ili ih barem desetkovati kako bi to učinili stari Rimljani nakon Spartaka ili kakvog teškog poraza koje legije; možda bi na mjesto onih strijeljanih došli neki novi koji ne bi imali puno pojma o tome gdje se lokomotiva pali ili koči, ali bi barem bili naši. Ali, čekaj – pa trideset godina tu i jesu naši; ili su zapravo njihovi? O tome ja pričam ovdje već godinama: nije nama nitko drugi kriv za to što radimo spačke; za nikoga od njih ja nisam naš, svi su oni njihovi – i kako god okreneš, što bi rekao Ripper, umjesto momčadi ljepotana, istrčala je momčad rakuna.
Negdje sam pročitao da je nekakav strateški plan razvoja ove države pri njenom osnivanju uključivao to da se u sektoru prometa više od polovice prihoda ulaže u održavanje i unapređivanje željeznice- jer u svijetu nema, jednostavno nema privrede koja bi bila sposobna i jaka a da njen krvotok nisu željeznice; izgleda da je to netko već u početku precrtao i vjerojatno devet od deset dukata predviđenih za to – uložio u ceste. Postali smo zbog toga zemlja nervoznih i užurbanih ljudi u malim i brzim metalnim kutijama koji jedni drugima skidaju bogove i gospe; mrzimo i preziremo jedni druge gnušajući se javnog prijevoza kao najgoreg zla. Pokušavam sinu objasniti kako je odavna već ljudski rod skrenuo na tom putu, jer daleko se manje može zaraditi ako se svi voze istim prometnim sredstvom, umjesto da kupe i troše svaki svoje – a on mi, kao iz nekog dalekog budućeg vremena, smireno me tješeći odgovara da ne zakeram, jer da se dugo već nisam vozio Zetovim busom u jedanaest uvečer nakon čitavog dana u knjižnici. Znam, sine, odgovaram, ali nije taj bus u jedanaest došao na okretište niotkuda; desetljećima već propadaju naši vlakovi, autobusi, tramvaji; naše prometnice, pruge i vodovi – jer ljudi ne vole jedni druge i nije im u interesu da svima pomalo bude bolje, ako se taj napredak više može iskazati na nekoj bližoj razini.
Čitam da se navlas ista nesreća kao što je i ova preksinoćnja kod Novske, desila prije godinu dana kod Križevaca, i da je samo sreća to što nisu stradali strojovođe – jer nije se radilo o putničkim vlakovima – a strojovođe nisu vjerovali signalnom sustavu, jer toliko je puta on u nas bio u kvaru, da se vozi zapravo bez njega.
Čovjek iz nadležnog ministarstva, u Dnevniku, u izrevnom javljanju - pred onim prevrnutim vagonima na kojima se još nije niti sasušila krv umrlih i ranjenih – kaže da nas u sljedećih deset godina čeka renesansa željeznice. I tako to uvijek biva; nakon mračnog srednjeg vijeka – dolazi svjetlo. Ili barem njegovo obećanje.
Tako smo, evo došli do željeznice kojoj ni vlastiti kondukteri, skretničari ili strojovođe ne vjeruju: susjeda preminulog konduktera iz Slavonije svjedoči kako je preko plota čula kada je taj dobri komšija svojoj rođenoj ženi, odmarajući između napornog košenja trave, prije nego ode u neku od svojih posljednjih smjena; brinući za to što će s njom pod ovom kapom nebeskom biti – ako se samo njemu štogod ne daj Bože desi, a evo desilo se - šapnuo kako on svoju penziju dočekati neće.
Znao je čovjek dobro da mu se na tolikim kilometrima naših pruga, makar i na rijetkim moderniziranim dionicama, nešto mora desiti: to su pruge na kojima niti vlastiti strojovođe ne vjeruju signalima koje pale i gase njihovi šefovi stanica i skretničari; pa prolaze na crveno jer su već navikli na to da je sustav u kvaru. Sustav nije tu zato da radi, nego da izgleda kao da radi.
Jer, sustavi signalizacije u takvim slučajevima ne postoje zato da bi strojovođe znali trebaju li voziti ili stati; oni su tu samo zato da bismo – ako netko slučajno pita – rekli da signalizaciju imamo. Pa da je treba unaprijediti, i od Europe izvući još koji milijun, ili stotinu njih više.
Sa semaforima je kao i sa parlamentom; ako se baš mora – onda će se nešto kroz njega provući, ali sigurnije je da se to odradi u povjerljivom krugu, tamo gdje svi jedni drugima vjerujemo – barem dok se ne počnu paliti crvena svjetla.
Nije, znate, zgodno da takvo što nemamo.
Putovala sam cijeli studij Marjan-espresom ZG-ŠI, prekrcaj Perković, drvena sje4dala do ŠI........Moja lijepa mladost ostala je s tim tračnicama , pa nakon toga sve rjedje do nikako.
Ovo u Novskoj je tužna istina koju ni dolasci vrhovnika istu noć ne mogu ublažiti. Pa ni mali Butković, čiju izjavu nakon Križevaca pamtim.
Proći kroz crveno ( čitam vrlo kritičke misli na društvenim mrežama ) odnose se NE na signalizaciju, nego na brzu vožnju ( 102 km ) i prolazak kroz crveno što u javnosti implicira isključivo krivicu strojovodje a ne nekakvog signala koji ( po tebi ) zna zatajiti.
A tako mu je malo vremena trebalo do sljedećeg zaustavljanja.
Ovako, komisija radi svoj posao jer mora, pruga se raščišćava ali------života nekih više nema.-- Donabellina -- 10.09.2022. u 23:29
Nije trebalo nikoga streljati samo je članovima saveza komunista trebalo podijeliti otkaze, pobogu brate kad su uspili upropastiti nako perspektivnu uspješnu i bogatu Jugoslaviju, šta se moglo očekivati da će ti isti uraditi u siromašnoj ratom poharanoj Hrvatskoj, i ne samo njima sve članove saveza komunista je trebalo eliminirati iz škola, sa fakulteta, akademije, a pogotovo iz politike, zemlje koje su bile siromašnije a to su uradile, kao Poljska Češka i druge, su sad naprednije od nas i imaju puno bolje vlakove.
Vidiš kad se čovjek osvrne oko sebe odgovori se sami nameću, mislim onima koji su bili članovi saveza komunista je teško prihvatiti činjenice, ali njih je bilo svega deset posto, zar je trebalo izabrati da ostalih devedeset posto pati u vlakovima kakve imamo-- FreshCaYg -- 10.09.2022. u 23:38
Anabonni, ovdje je izgleda stvar u tome da signal nije zatajio, a bilo je očekivano da hoće. Ima li većeg apsurda od toga?
Fresh, da se nešto upropasti, to onda mora valjati - ako su komunisti upropastili Jugoslaviju, a jesu, to onda upućuje na zaključak da je ona stvarno valjala? :)) I ako je tih komunjara bilo deset posto, što je sa "nas" devedeset posto: ako smo mi bili u većini, valjda je onda više do nas nego do njih; što mi uopće slavimo ako su oni pobijedili ostankom na vlasti i čitava priča se svodila na to da ih se otperja? Pokušavam zamisliti Hrvatsku kao Češku i Poljsku - u ratu, za razliku od tih zemalja, a bez bivših komunista; osim Budiše, Čička i Gotovca ja ne znam nijednoga drugoga. Paraga, Barešić, Meštrović? Hvala. Možeš inače misliti kakvi su ono bili komunisti: grabili su za se i poda se bolje nego današnji kapitalisti. Meni se više čini da je naš narod od pamtivijeka širokih stražnjica, pa sjedi na više stolica. Za svaki slučaj; malo ovamo, malo onamo, a ništa kako treba. Taj katastrofalan naglasak na kadrove i sumnjičenje, to je u politiku uveo Staljin, a mi prigrlili kao svoje rođeno; dok se ne riješimo takvog kadroviranja, teško da će biti bolje.
Na koncu, ako je doista lustracija bila osnovni uvjet napretka, kako veliš, onda je Tuđman stvarao Hrvatsku ne provodeći je namjerno i smišljeno, proklamiranjem tzv.pomirbe, dakle - po tome - na potpuno krivoj osnovi: onda su Mandić i Dežulović u pravu kada vele da je taj projekt propao? Uostalom, lustracija je 1990. kod nas temeljito napravljena, samo su umjesto komunista lustrirani Srbi. I tako potpomognut jaz rata i nesreće: umjesto da se nacionalistički narativ Miloševićevih bukača gasio vodom, na njega se nalijevao benzin. Dobro znam koga sam u svibnju te godine gledao na proslavama, šećući slučajno Jarunom; pa nisu Juru i Bobana pjevali komunisti, nego s lanca pušteni frustrirani ljudi koji su izlazeći iz prepunih autobusa naivno mislili da će im ono što su im ovi do tada branili - mahanje krpama i bučenje - donijeti blagostanje.
Ja se sa time ne slažem: Hrvatsku nisu upropastili komunisti (na koncu, da jesu, ne bi se obranila od Velike Srbije u ratu, nego bi u tom ratu, je li, upropaštena, propala); zapravo pravih komunista ovdje nije bilo od četrdesetosme, kada su posljednji iskreni komunisti odvedeni na Goli otok. Sve ostalo bili su konformisti, vješti umjetnici presvlačenja, no i među njima je bilo baš sjajnih kadrova, nisu baš svi bili loši (npr. Antić u Sas-u i slični). Hrvatsku su unazadili i upropaštavaju je "naši": oni koji biraju poslušne, provjerene, bezlične umjesto onih koji bi radili a ne daju im. Da pitamo o tome moju dragu koja već skoro pet godina nema posla, i tko će je zaposliti sa skoro šezdeset, a nije ničija, niti u Hdzu, niti Hercegovka, niti tko zna što još? Nije po tome naša zemlja ništa drugačija od sveg bijelog svijeta: oni koji znaju, ne mogu. Oni koji mogu, neće. Oni koji hoće, ne znaju.
Tako je i na željeznici. Samo se tamo to bolje vidi. Kada ne obnoviš donji postroj ili signalizaciju kako treba, vlak ne ide. Ili ide: u smrt.-- j. -- 11.09.2022. u 01:14
Putovala sam stalno vlakom dok sam živjela u RH zadnjih pet godina. Jednom smo bili vlak u snijegu, jednom nam je iskočio vlak iz tračnica kod kolodvora u Križevcima 2019. (hvala Bogu da je vozio polako), uvijek, uvijek smo kasnili...Ovo što se dogodilo prekjučer - prestrašno, prestrašno!
-- Galaksija -- 11.09.2022. u 01:54
tragedija se dogodila zbog nedostatka vremena... ili trenutka nepažnje kontrolora... žao mi ljudi...
-- Dinaja -- 11.09.2022. u 06:01
Tko zna hoće li i ovog puta jezivoj činjenici zatvoriti oči i začepiti usta pod parolom "Mir, mir, nitko nije kriv" kao često puta do sada...jadni ljudi, svatko u svojim mislima, i onda smrtonosni sraz...jedva sam odgledala vijesti :(
-- Mayday -- 11.09.2022. u 06:51
Renesansa je kod nas prošlo svršeno vrijeme....ili uprošćeno...da je moja baba muško zvala bi se Duško....
-- morska iz dubina -- 11.09.2022. u 07:24
Ja bi u jednom trenutku nisam govorio o komunistima, to je posebna vrsta poremećenih likova, govorio sam o članovima saveza komunista, zar ne bi bilo lijepo da Todorić kao član saveza komunista nije mogao sudjelovati u privatizaciji, ili da se Vlado Šeks nije mogao baviti politikom i pisati Ustave, da Ivica Račan nije mogao predavati oružje teritorijalne obrane Srbima, da Milorad Pupovac nije mogao biti ništa jednako kao, ni Zoran Milanović, da su bivši članovi saveza komunista i veliki borci za Jugoslaviju Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Veselin Šljivančanin, i Branko Mamula, lustrirani i bačeni u ropotarnicu povijesti, da bivši članovi saveza komunista u liku i djelu socijalističkih direktora i poslovođa, nisu mogli sudjelovati u pretvorbi i privatizaciji.
Ne možemo se ponašati kao Srbi i pravit se da povijest počinje devedeset pete s olujom, ili u našem slučaju devedeset prve s Tuđmanom, naime povijesti je bilo i ranije, i prije Tudmana je bio neki totalitarni režim, premrežen korupcijom i nepotizmom, i podobnošću i snalaženjem, i partijom koja je o svemu odlučivala, ovo sada je samo nastavak iste prakse s istim ljudima.
Inače što se Jugoslavije tiče, da je bila pod bilo čijom okupacijom, osim jugoslavenske, bila bi normalna kapitalistička zemlja s plaćama od 3 tisuće eura i nikome se ne bi ratovalo, kao i u ostalim uljudenim demokracijama ljudi bi se bavili time di će na godišnji odmor.
Nego jesi li ti bio član saveza komunista ;)-- FreshCaYg -- 11.09.2022. u 07:28
U svijetu su uglavnom ta dva kolodvora zajedno, ali nažalost
ni u Beogradu više nisu zajedno.-- Lastavica -- 11.09.2022. u 08:09
Nije se ulagalo nego se cerdalo... Tako je bilo lakse, lagodnije lopovskoj sviti... Danas se vide posljedice... U nefunkcioniranju svih sustava imaju prste svi, od vrha prema dnu.
Cudi me koliko lopovluka je vec otkriveno i procesuirano a cini se kao da nikad kraja tome..-- Dvi, tri riči... -- 11.09.2022. u 08:14
Nisam Fresh bio, još su me i iz Jna otjerali dan ranije, da im ne sjebem neku smotru jer sam čačkalicom pričvršćivao dugmad na bluzi, da jesam ne bih sigurno završio devedesetprve u našoj sirotinjskoj vojsci, i skoro da mi je žao što nisam bio, a i tko bi mene tamo htio. Ne zovu magare u svatove...
Znači, veliš, bilo bi bolje da se ni Tuđman nije smio kandidirati na izborima devedesete? :) Tko bi rekao: ovaj nije preobukao uniformu, a ovaj jest? Zar ta komisija za lustraciju isto ne bi trebala biti lustrirana?
Pa nije vlast u ovoj zemlji došla revolucijom, naši ljudi biraju na izborima, i izabiru one od kojih misle da će imati koristi. Osobne, na prvome mjestu. Ja ne mislim da su krivi drugi, krivi smo mi. Nitko te koji mijenjaju uniforme nije doveo na vlast nego izbori. Nemamo tradicije u upravljanju, loši smo vladari. Mi, ne oni; to je bit svega.
Ostali, najdublje isprike što vas zanemarujem, hvala svima od srca i odgovarat ću kad se prihvatim tipkovnica :).-- j. -- 11.09.2022. u 09:06
Vidite ljudi koliko nas tišti i muči ta željeznica, a lijeka niotkuda. Putovali bismo normalno kao sav pošten svijet, a ne da nam se ginuti radi nebrige i javašluka. Zato, lšto možemo drugo do li bučiti i vikati; valjda će netko nešto čuti.
Lastavice, načuo sam nešto, jel sad bus kolodvor daleko, izguglat ću :)-- j. -- 11.09.2022. u 11:50
Ljudi u životu odlučuju temeljem emocija, a onda te odluke racionaliziraju. Ja ne znam Fresh - kada već raspravu svodiš na osobne stvari - jesi ti naš ili njihov, pitaš me u stvari, jel da, kad me pitaš jesam li bio u SKH, sumnjičavo i s podozrenjem kao pravi Hrvat slaboga - dakle, nemam pojma kakvo su zlo tebi i tvojima donijeli komunisti, jesu li vam odnijeli brata, njivu, kravu, ženu, i ne volim kopati po tuđim ranama, još me manje vesele; ali ne možemo temeljem emocija suditi sve ljude. Ako je jedan zlotvor počinio zlo, onda nisu svi iznjegove grupe zlotvori, čak i ako je iskoristio položaj grupe za svoje nedjelo. Meni hvala Bogu nisu nikoga ubili u ratu, ni izvan ratova, ni jedni ni drugi ni treći, zato ne volim ovaj naš starohrvatski fiškalski inkvizicijski mentalitet - koji veli, sve bi bilo bolje samo da nas ne gaze "oni"; nagledao sam se toga oko sebe kao kuge koja razara ljude, obitelji, duše. Pa ne gaze nas neki Marsijanci, to nisu nikakvi Jugoslaveni i komunjare, nego naši najrođeniji, izabrani i potvrđeni stoput. Gdje su bili ti pupavci, milanovići i ostali koji su kakti krivi - kada je grmilo - pa nisu oni vodili državu tako da je devedesetdevete nestalo para za cijelu jednu tranšu penzija; upravo zato su i dovedeni na vlast da budu bolji, pa onda valjda i od njih ima gorih?
Čekaj, ovo sa lustracijom Miloševića, Mamule, Šljivančanina, to se šališ, pa to je Hrvatska i radila u ratu, pokušavala njih lustrirati? :))
Naravno da zlo koje se čini nije počelo devedesetpete, ali nije niti četrdesetpete; vidim da se mi zapravo slažemo u tome da bi kraljevina Juga bila normalna država bez komunista, ustaša i četnika, samo da je četrdesetiprve opstala pa se onda prevrnula u zapadni svijet kao i svi drugi. Ali ne, došli su svi ovi i usrali motku. I onda se pedeset godina nešto gradilo, i kad god se nešto u miru gradi godinama, ispadne koliko toliko dobro, ali opet dolaze ovi što počinju ispočetka i avaj.
Pa nisu Česi i Poljaci koje ističeš lustrirali poslovođe i direktore kako veliš, nego svoje stasijevce, o tome piše Kundera naveliko. Nije Perkovića postavio za šefa tajne službe Tito nego Tuđman. Nije ni Tuđmana postavio za šefa države Tito, nego izbori. A i mi smo lustrirali krive, jer ako nitko nije dirao te poslovođe i direktore, kako to da Antić, ili ovi iz Končara i tko zna sve koji sposobni, nisu dobili priliku nego su baš oni maknuti? Šta, oni su bili udbaši, a Dragičevići, Grgurići i Manolići nisu? Znači, lustrirani su itekako, samo ne po kriterijima koji trebaju, nego po tome što nisu htjeli hrvatovati nego raditi. Problem je u tome što je lustracija koju zagovaraš itekako provedena, ali po krivim kriterijima. Jer, ako su u sedlu ostali isti, kako veliš, onda što mi Hrvati slavimo; poraz, kao Srbi na Kosovu?
Sigurno da je i ovo u HŽ rezultat krize upravljanja, ali gdje su tu udbaši i Jugosloveni, trideset godina nakon rata? Kakve su to utvare, pa trideset godina nam pruge nisu u zrak dizali teroristi, nego lopine u ajncugima, fini naši dečki koji su svakome tko bi im išta prigovorio vikali da je slab Hrvat.
Eto, da ponovim: gledam te moje Hrvate; i ja sam trebao biti jedan od njih da me nešto lijepo, snažno i veliko - već desetljećima ne vuče u šumu, pustoš i samoću; nemali ih broj ima preko stotinu kila od jeftine i loše hrane; nezadovoljni su i sumnjičavi; ne samo da su im se na glavu popeli Srbi, Jugoslaveni, Muslimani – nego i mi, slabi i nikakvi Hrvati, što besciljno lutamo ovim svetim tlom kao neki jurodivi i naivci; pa bezmalo nikome više u životu ne vjeruju - od premijera, preko vlastita brata, trenera i predsjednika omiljenog kluba, šefa ili žene pa sve do sutkinje, doktorice, profesorice i svih onih babetina na položajima, ili predstavnika stanara - utapajući se tako u razočaranju, nemoći i tjeskobi; mržnja je zapravo još jedini osjećaj koji ih čini živima i radosnima; bave se ničime ili slabo čime osim tipkanja po mobitelu – i kada im samo spomeneš rat, hvataju se srca odrešito, smjelo i ozbiljno kao da će ih upravo udariti infarkt. Pobjeda u ratu zapravo za njih znači to da se u nekom, vjerojatno najblistavijem času njihovih života - smjelo i moglo mahnuti Srbima, toj nesagledivoj kugi koja je ovu svetu zemlju tlačila stoljeće ili stoljeće i pol, pa uopće nije važno kako se živi dalje – kao da je život stao onoga dana kada smo ugledali posljednju prikolicu posljednjeg traktora na cesti prema Bosanskom Grahovu, i još i dan danas mašemo toj koloni od veselja, nemajući blagoga pojma što bi sami sa sobom u godinama koje slijede. I pitamo jedni druge: što bi tek bilo da su oni pobijedili; nas ne bi niti bilo; vidite kako smo mi dobri – mi smo njih pustili da uteknu i ponesu svoje prljave gaće.....-- j. -- 11.09.2022. u 11:59
Ja ipak ne razumijem čak nekoliko stvari. Prvo, ako je u tu veoma moderniziranu dionicu pruge na kojoj se moglo voziti do 160 km/h bio ugrađan automatski sustav kočenja, zašto nije radio? Drugo, ako imaš crveno na semaforu i znaš da od sto puta jedanput to crveno ipak može biti opravdano crveno, kako si onda možeš priuštiti da podrazumijevaš da je i opet jednom to samo pokvarena signalizacija? Pa da je i milijun lažnih crvenih, ako znaš da milijun i prvi put može biti stvarno crveno - pobogu, prevoziš ljude, imaš odgovornost nad ljudskim životima, ne možeš to zanemariti. I treće, pa kakve su to lokomotive kroz čiju šoferšajbu ne možeš gledati pred sebe i vidjeti da se u daljini nalazi vlak koji stoji na pruzi? Dakle, po meni, previše neshvatljivih stvari nagomilano zajedno, a novinari ni pribiližno dovoljno ne govore o tome, kao da smo kao nacija svi skupa u nekom teškom autizmu. A da je u HŽ-u već odavno nešto jaaaaaako trulo, o tome više ni vrapci na grani ne cvrkuću jer im je dojadilo. A trulo je zbog HDZ-a i njegovog domoljubno-uhljebljivačkog mentaliteta instaliranog u sva državna poduzeća, ministarstva, javne ustanove i agencije. Jesi li pročitao na Indexu OVU IZJAVU šefa sindikata strojovođa Hrvatske? Da ti pamet stane. Mi smo narod koji šuti kad mu djecu pipaju svećenici (još dijete dobije šamar od roditelja ako o tome želi progovoriti), koji šuti kad ga pljačkaju, koji šuti i ne zove policiju kad huligani dolje u parku urlaju i demoliraju dječje sprave ili mlate neku djevojku, koji šuti, šuti, šuti o svemu i vazda... A u tu je bijednu i sramotnu šutnju uračunata i tzv. oporba koja je toliko jadna i nemušta, toliko ista ili još gora od vladajućih, u tu su šutnju uračunati i novinari i mediji koji ne znaju forsirati prava pitanja i inzistirati na odgovorima, itd.... Idem sad gledati podnevni TV-Davnik. :)
-- Mariano Aureliano -- 11.09.2022. u 11:59
Mi Hrvati smo svjetski prvaci u pronalaženju krivaca; svih, osim nas samih. Izginut će nam djeca na našim prugama i prometnicama dok se mi svađamo jesu li za to što nam ne ide krivi udbaši ili Srbi. Nisu, nema njih već odavna ovdje. I kako se pokazuje, nismo ni mi sami ništa bolji, samo je o tome sramota pričati. Ili čak zabranjeno. autocenzura nas opet gura.
-- j. -- 11.09.2022. u 11:59
Evo što gledamo na TV-Davniku Republike Sjeverne Koreje, pardon, Republike Hrvatske - red ministra Medveda i komemoriranja žrtava domovinskog rata, red kardinala Bozanića i hodočašćenja vjernika, red narodnih nošnji i veličanja tradicije. Prije toga je Petar Vlahov govorio sa stradališta o samim nebitnostima vezanim uz micanje vagona i osposobljavanje pruge, umjesto da je govorio o meritum-upitnicima. I tako svaki dan, zadnjih 32 godine - skretanje pozornosti raje s istine i merituma i hipnotiziranje iste retardiranim klerofašizmom grublje ili finije izrade. Odlični su ovi tvoji odgovori @Frešu, zaista u njima ima izvanrednih rečenica i razmišljanja.
-- Mariano Aureliano -- 11.09.2022. u 12:22
Mariano, hvala; jesam, pročitao sam, otuda i moja tvrdnja o tome da ljudi s nalogom voze kroz crveno. I pokušavam urlati da me netko čuje: ljudi, kod nas ljudi sa službenim nalogom voze kroz crveno. Hej, ljudi! Shvaćate li to? Mi smo razgolitili pojam i praksu signalizacije, do apsurda, ali jedino nam je važno raspravljati je li pop koji je u 18.st. izumio semafor bio religiozan ili nije. Hrastovci vele da jest, ljevičari da nije. A to što nam na semaforima ginu ljudi, baš nas briga. Jer, kod nas svi znaju da semafori služe prividu da je zajednica uređena; ne tome da im se vjeruje - ne može se vjerovati sustavu koji je opljačkan, devastiran, napušten. Da nema straha od toga što će nam svijet reći i napraviti, skakali bismo jedni drugima za vratove.
Na koncu, da dovršim priču o lustraciji; čini mi se jako važnim jednom zasvagda odbaciti tu naviku da opraštamo javašluk i krađu u ime domoljublja. Kako vele, generalizacija je odlika onih kojima se ne da misliti, zato ja zakeram nad individualizacijom krivnje; krivci i za ovaj pasjaluk kao i za svaki - imaju ime i prezime, a ne pleme.
Pa dovoljno je pogledati tko danas priča o lustraciji, o zavjeri udbaša i Jugoslavena, ovi što su jučer prosvjedovali kod Džamije i nitko drugi. Pa o lustraciji nije više pričao ni sam Vlado Gotovac, valjda najpozvaniji za to, nakon devedesetprve, nego o Hrvatima, pretvorbama, prevarama, voluntarizmu vladajućih. Nema bolje lustracije od postavljanja sposobnih, od izbora, osim ako ne glasaš protiv zavjere. Nema zavjera, vlast je zavjera po definiciji u udžbenicima; veće zavjere od vlasti nema: tjerati ljude da vjeruju kako im je za sve kriv netko izvan njihova dometa. Treba li bolji argument od toga?-- j. -- 11.09.2022. u 13:07
Mujo kuje zavjeru po mjesecu. :) Ne znam kako se tebi sviđa Šprajcovo Stanje nacije, no meni je odličan, iako se od njegovih dekonstrukcija laži vladajućih i oporbe naježiš od ušasa. :) Ovo stavljanje linka u komentar je tvoj prošlogodišnji Božićni poklon meni, he he.
-- Mariano Aureliano -- 11.09.2022. u 13:31
Ma, idem van, pogledat ću basket sa frendom pa idemo tražiti vrganje u sumrak. Zavjera protiv svijeta; ne budeš ti nama svijete krojio mjeru, dopustit ćemo ti da nam ljepotom krojiš sreću :)).
-- j. -- 11.09.2022. u 13:35
Osvrt na stanje u željeznici i društvu je odličan, volim vlakove, jer sam jedino vlakom mogla putovati s Goldie npr. do Splita....I skoro završila jednom u velikoj nesreći - trebala sam putovati vlakom, koji je isto doživio nesreću, a moja majka je bila jedna od onih koja je imala dežurstvo, te su do nje dolazili sudionici nesreće :(((( Zamisli da je između ostalih ugledala tu i svoju kćer :((((( Hvala na ovakvom postu, i odgovorima na komentare pojedinih. Ljub!
-- luki2 -- 11.09.2022. u 20:29
ne znam, puno je elemenata nerasvijetljeno,
pa ću pričekati da se završe izvidi, očevidi, analize,
jasno, možda dočekam tek ništa, ne bi bilo prvi puta,
ali eto, tko zna, ne vjerujem baš da samo blogeri
svoj posao rade kako treba, dok svi drugi ne-- Blumi -- 12.09.2022. u 01:58
Dav gindo, bez sumnje. Nego, koji je to ono posao? :)
-- j. -- 12.09.2022. u 10:12
bloger je mitsko biće,
on svaki posao radi savršeno,
zato lakoćom uočava sve tuđe greške,
uz to svaki bloger voli iskreno i bez računice,
dobar je drug, pomaže svima u nevolji,
voli prirodu, cvijeće i drveće,
a čudnovati kljunaši
i čovječe ribice,
omiljeni su
ljubimci
p.s.
ako bloger radi u hepu, ini, hažeu, školi, općini, ...
on svoj posao radi časno i pošteno, ali i stručno,
a to što su sve oko njega lajbeki, ta nije do njega,
krivi su masoni, vlada, ... i nadasve, admin bloga :)))-- Blumi -- 12.09.2022. u 10:46
A dobro je, tri točkice, već sam mislio da si udbaše i ustaše zaboravio :)))
A ne znam što bih ti rekao na to za savjesnost, kao da se posao skretničara može časno i pošteno raditi van onoga što piše u Pravilima službe HŽa, JDŽa ili Eurotraina; jer nečasni skretničari kradu skretnice, a poneki i čitav kolosijek, pa ga odnose za po doma, ili prodaju, Svi smo mi neki skretničari, i pored nas prolaze sretni ili nesretni strojovođe, pa će nam vjerovati, nauštrb onoga što svijetli po dalekim signalima u noći, ili neće. Nekada će o tome ovisiti glave na ramenima, a nekada samo nečiji osmijeh ili suza - ovisi o tome kakve je tko sudbine, ili samo sreće, ili kako je šef upisao u raspored. Pozdrav tebi, dav gindo, ti si dugotrajna vrijednost ovog mjesta, i ostaj nam dobro :)-- j. -- 12.09.2022. u 17:13
meni se čini da si ti mene pomiješao s nekim skroz drugim,
ali dobro, tj. da, ostaj i ti nama dobro, mislim na one nas druge ;)-- Blumi -- 12.09.2022. u 22:18
Pročitah nedavno knjigu "Štajga ili put u maglu" Ivane Šojat u kojoj je stagniranje željeznice prikazano jedan fin, suptilan, književni način. Preporuka. :)
-- f/2.8 -- 13.09.2022. u 08:06
četvrtak, 08.09.2022.
Korisnost pobjeđivanja
Ima tome već nekoliko dana - naletio sam na sveopćem sumrežju na jednu stvarno zanimljivu vijest, pa je malo-pomalo pabirčim u mislima.
Slovenska ministrica pravosuđa, Dominika Švarc Pipan, odbila je na koncu govora u kojemu je zazvana pobjeda Ukrajine u ratu - zapljeskati predsjednici Europske komisije Ursuli van der Leyen, pa je kasnije obrazložila svoj postupak, tvrdeći kako „iskreno vjeruje da u modernim ratovima ne može biti pobjednika i gubitnika - ratovi ne donose pobjede ni trijumf, samo uništenje; zato ne treba pljeskati retorici dobivanja ratova, već samo okončavanju istih. Kada svjedočimo mehaniziranoj brutalnosti, masovnom pokolju i prijetećoj globalnoj humanitarnoj, ekološkoj, ekonomskoj i socijalnoj katastrofi, idiom pobjede je beskoristan.“
Zna teta Dominika o čemu priča; nagledala se pobjednika u ratu; onih koji su zakuhali stvar još dok se sudilo po oblasnim vojnim sodiščima i preuzeli stjegove i uzde, pa onda sve to razdali i raščilili po patrijama i dionicama, za jeftino domoljublje i nešto šuške – kako mi je davno rekla blagajnica jednom u slovenskom Mercatoru: vi ste svoje hudiče bar potrpali u Remetince.
Naravno, reći ćete – to je još samo jedan oblik suvremenog razmišljanja bedastoga svijeta političke korektnosti i njegove ograničenosti; u svim ratovima jedini ishod koji može biti zadovoljavajući jest taj da netko debelo dobije po glavi i nauči se pameti; ratovi upravo zato i postoje jer ljudi ne umiju rješavati stvari nenasilnim metodama. Na koncu, tko će nema opet dati naš skupo plaćeni plin, da se ne posmrzavamo ove zime kao golubovi pod strehama – ako Ukrajinci ne budu dovoljno snažno tukli po Rusima? Stoji to sve, ali stoji bogami i ovo što je gospođa Dominika napisala: ako pogledamo istinski, iskreno i ljudski; ako zanemarimo Ukrajince, Ruse, Srbe, Hrvate, naše i njihove – ako kao dobri ljudi iskreno suosjećamo u patnji drugog čovjeka, pogotovo ako je ona nezaslužena i ne predstavlja neki oblik sankcije za ponašanje pojedinca – a takvih je patnji u suvremenim ratovima daleko najviše – onda u ratovima pobjednika nema. Ima samo poraženih – onih koji su poraženi odmah, i onih koji su u godinama što slijede porazili sami sebe.
Pokušavam to projicirati na ovaj, „naš“ rat – ako ratovi mogu biti moji – a ne mogu; jedino – jer su jači – mogu ja biti njihov, kao i svatko drugi – jer rat te usisa u se, kao vrtlog tornada. Pa se sjetim i toga što sam ovdje pisao kao neki komentar prije nekoliko mjeseci, vezano uz pobjeđivanje u ratu. Često sam se naime svih ovih godina pitao tko je zapravo pobijedio u ratu, i nakon dugog sudjelovanja u početku tog "našeg" rata, nisam bio dio njegova svršetka. Sjetim se tako onog Bebića, bombardera s Kvarnera, kada je tjedan dana nakon Oluje rekao da se srami za one koji se tada nisu sramili, a gledajući s jednog otoka ravno u tada već bivšu Krajinu, sve što sam vidio bilo je more dima, paljevine i sićušni automobili s prikolicama natovareni ratnim plijenom. I stvarno, osjetio sam to isto; sram. I dan danas drago mi je da u Oluji nisam sudjelovao – sudjelovao sam u ratu onda kada smo bili slabi, kada su stvari prijetile da se nagnu i poklope nas po glavama; to je bilo sasvim dovoljno. Pobjedu su odnijeli drugi – a njom i potvrde o penzijama, ranjavanjima, stanovima, činovima, tu i tamo možda i poneki hladnjak ili prikolicu – sve ono što mi nije trebalo.
Otprilike isto mi je pričao i jedan Željko, Srbin s druge strane linije, negdje od Lapca, s kojim sam pio pivu na nekom planinarenju deset godina poslije, pa smo nakon treće ili pete grunfovski ustanovili da je bolje ovako, nego onako - jer bismo, da smo se deset godina ranije našli, gledali jedan drugoga preko nišana – vjerojatno i pucali bez ustručavanja. Uglavnom, čovjek se sjetio svog poručnika, zastavnika, kapetana, što li - u noći kada je Hrvatska priznata i kada se s naše strane supijano slavilo i pucalo - pa im je rekao, djeco, manite vi ovu našu državu, oni su dobili svoju, ništa od toga - uhvatite se rada, posla, a ne ovoga. I tako je taj Željko i napravio: utekao pred Olujom, ubrzo skupio ženu i djecu, vratio se; uhvatio se prvo nekih pilića, pa birtije na Ličkoj magistrali, pa sad turizma; radi i odgaja buljuk djece, i još predstavlja svjetionik mnogim susjedima i sumještanima, ustrajući na poslu i radu kao spasu; i danas katkad stanem u toj birtiji kad idem na more da ga pozdravim od srca i zaželim mu dobro – ili ga ne nađem pa ga dadem pozdraviti; i pitam se ovo - ključno pitanje s početka; tko je, zapravo, pobijedio u ratu?
Nas Hrvate je Oluja, kada još dan danas pogledam iskreno – u velikom broju zapravo opila kao one pavijane u savani alkohol – u onim filmovima što smo ih kao klinci išli gledati sa školom u kino, jer nije bilo History Channela doma na tv-u; pet ili deset godina vremena nakon nje izgubili smo uludo u supijanom slavlju, razmetanju i međusobnim svađama oko privilegija, vlasti i časti; izgubili smo u žalosno velikom broju zdravih i mladih ljudi, korumpiranih penzijama i invalidninama - radne navike i postali autistični blesani uvjereni u nekakvu vlastitu veličinu, što urlaju po kladionicama i birtijama, a u novije vrijeme i po internetu.
Gledam te moje Hrvate; i ja sam trebao biti jedan od njih da me nešto lijepo, snažno i veliko - već desetljećima ne vuče u šumu, pustoš i samoću; nemali ih broj ima preko stotinu kila od jeftine i loše hrane; nezadovoljni su i sumnjičavi; ne samo da su im se na glavu popeli Srbi, Jugoslaveni, Muslimani – nego i mi, slabi i nikakvi Hrvati, što besciljno lutamo ovim svetim tlom kao neki jurodivi i naivci; pa bezmalo nikome više u životu ne vjeruju - od premijera, preko vlastita brata, trenera i predsjednika omiljenog kluba, šefa ili žene pa sve do sutkinje, doktorice, profesorice i svih onih babetina na položajima, ili predstavnika stanara - utapajući se tako u razočaranju, nemoći i tjeskobi; mržnja je zapravo još jedini osjećaj koji ih čini živima i radosnima; bave se ničime ili slabo čime osim tipkanja po mobitelu – i kada im samo spomeneš rat, hvataju se srca odrešito, smjelo i ozbiljno kao da će ih upravo udariti infarkt. Pobjeda u ratu zapravo za njih znači to da se u nekom, vjerojatno najblistavijem času njihovih života - smjelo i moglo mahnuti Srbima, toj nesagledivoj kugi koja je ovu svetu zemlju tlačila stoljeće ili stoljeće i pol, pa uopće nije važno kako se živi dalje – kao da je život stao onoga dana kada smo ugledali posljednju prikolicu posljednjeg traktora na cesti prema Bosanskom Grahovu, i još i dan danas mašemo toj koloni od veselja, nemajući blagoga pojma što bi sami sa sobom u godinama koje slijede. I pitamo jedni druge: što bi tek bilo da su oni pobijedili; nas ne bi niti bilo; vidite kako smo mi dobri – mi smo njih pustili da uteknu i ponesu svoje prljave gaće.
I tako, dobro veli gospa Dominika (među vijestima o tome da ciparska tvrtka u vlasništvu Zelenskijeve supruge iznajmljuje svoju vilu u Toskani – Rusima, ili ipak samo Englezima, što je daleko više umirujuće): ima puno ljudi koje je pobjeda upropastila, a ima i onih koje je tek poraz spasio. Opasno je pobjeđivati u ratu – pogotovo kada ne znate što biste s tom pobjedom učinili.
Tko, mi da ne znamo što bismo sa pobjedom? Kakva podvala!
Pa zato smo valjda i ratovali – da budemo bolji, i da pobijedi princip boljeg nad lošijim; ratovali smo zato da oni mogu živjeti sa nama dobrima – da ne moramo mi živjeti sa njima onakvima, opasanima redenicima i poduprtima šljivovicom i pečenim janjcima; da ne budemo isti kao i oni protiv kojih smo se branili, za ne? Mi smo, hvatajući se trojica jedne papovke i odbijajući jesti skuhanu večeru, šaljući tamiće sa vrelim kašetama negdje u bolnicu, upravo ovako kao gospa Dominika, htjeli baš to: okončati ono stravično divljanje agresora u našoj domovini; nismo željeli potući Srbe do nogu i otjerati ih da ih više ne vidimo – ili jesmo? Tko je trebao pobijediti u tom ratu – bolji život ili Hrvati? Ili jedno ipak može uključivati i drugo?
Da li je, zato što su Krajinaši bili pretorijanska garda socijalizma, pa ih je u Zagrebu osamdesetih bilo valjda šezdeset posto na rukovodećim funkcijama, policiji, pravosuđu, školstvu – trebalo protjerati sve Srbe, maknuti ih sa funkcija, oduzeti im stanove i poslove? Jesmo li mi u taj posao krenuli zato da stvari ispravimo i postavimo kako treba (jer svi oduvijek znamo kako treba, a kako ne treba), ili da ih okrenemo onako kako nama sada paše – prvo ste u sedlu bili vi, pa ćemo sada malo mi, tako to ide?
Kada kažem Srbi, pri tome ne mislim na Srbijance, nego tu, naše susjede, što su tako nesretno doživjeli istu tu pobjedničku katarzu samo pet godina ranije (i oni su pobijedili, samo prerano, devedsetiprve), tjerajući i ubijajući preostalu starčad po hrvatskim selima kao muhe ili pse; pa su se u kolovozu devedsetipete odjednom, kada ih je udarilo po glavi – stali čuditi – kako sad to i otkuda, kao da od devedsetiprve do devedsetipete po lijepoj zemlji Krajini od Gline do Vukovara i od Knina do Turnja nije bilo ničega do lijepe narodne muzike, rakije i pečene janjadi? Nakon toga su ili propali, odselili, otišli na druge kontinente (što je sačekalo i našu djecu), ili se u zdravoj i pametnoj manjini okrenuli poslu, svome životu i obitelji, po lapcima, ili korenicama, ili adelaidima ili frankfurtima, svejedno je, pa batalili svako talambasanje sa krpama i muzikom i gluparanje i počeli konačno živjeti. I tko je onda zapravo, reci nam vjetre - pobijedio u ratu?
Ali ostaje tu za nas Hrvate još jedna, sasvim specifična ratna priča; priča o Mirku i Slavku. Jer, prema njoj sasvim je zapravo moguće da Hrvati nisu niti pobijedili u ratu, kako veli onaj general Lošo, jer pobijedili su samo Srbe, ali nisu stigli pobijediti i Jugoslavene – pa su se udbaši i nostalgičari uvukli u hrvatske redove kao ljulj u sjajnu proljetnu žutu pšenicu.
To onda nije priča o pobjedi, to je priča o porazu: u svojoj bedastoći – kaže ta bajka dalje - nismo željeli vidjeti da je zapravo čitav taj projekt i počeo tako da su ga pokrenuli, vodili i dovršili oni koji su do jučer sjedili u sedlu, zato da bi i dalje činili to isto – a da im Hrvati, kao i svi ostali - budu topovsko meso na tom putu – i kako bismo onda mogli pobijediti mi, a ne oni? I što mi zapravo onda slavimo, ako nismo pobijedili? Čemu Oluje i oluje, ako je njihov vihor otišao u tuđa lovišta? Trebali smo, velite, prvo lustrirati – vješati, suditi i odstranjivati? Ali tko bi onda ostao među nama, ako se svi – kako kažu pristalice lustracije - dijelimo na ustaše i udbaše; ili kako lijepo veli onaj nesretni profesor Raos – na ustaše i teletubbiese? Bio bi to prizor ravan nekoj epizodi Dosjea X: lustracija u Hrvata; odjednom nestaju ljudi s ulica i iz domova (kao u Staljinovim dušegupkama); sa viših katova tek lebde papiri sa popisima udbaša i kosovaca kao onomad u ST-u; jedino što iza nas ostaje živo, to su svjetla na semaforima i huk vjetra među našim napuštenim zgradama. Lustrirana Hrvatska izgledala bi tako, dok motore pale tenkovi armije što se tek sprema zgaziti ovu zemlju, kao drevni Rim nakon prolaska Vandala: ne bi je niti bilo.
Znate kako su Česi, Poljaci, Nijemci provodili lustraciju? Zabranom pristupa funkcijama na barem pet godina – to znači da je Hrvatska do devedsetišeste trebala živjeti bez ijednog čovjeka na funkciji, koji je imao bilo kakvu funkciju do devedsetiprve – možete li to zamisliti? Negdje sam davno pročitao podatak da je preko devedeset posto članova prvih pet hrvatskih vlada bilo u SKH – najviše njih još u proljeće devedesete. Na koncu, još 1997. je sud u Njemačkoj oslobodio sve oficire Stasija od progona. Sve. Oficire. Stasija. U Njemačkoj. Lustrirati se možemo sami od sebe pred samima sobom – sve ostalo je iluzija.
Hrvatska, zemlja pobjednika; trebalo je samo odabrati stranu: hoće li pobijediti perkovićevska Hrvatska ili traživukovska Juga? U toj dvojbi tako ostaje samo pitanje – čiji bi skakavci jače potamanili ova zlatna polja? Ili još uvijek postoji neka treća, nepobjediva Hrvatska, koju ne zanima tko je čiji i odakle, nego koliko vrijedi kao čovjek?
Tu onda definitivno prestajem biti mi, i postajem goli i osamljeni ja – odbijam biti čak i onaj prostodušni Tinky Winky iz crtića: iza mene su samo duge noćne sjene – za sve njih ja sasvim sigurno nisam naš.
Ne znam sada na koncu što drugo, do li ponavljati se; i spomenuti sam svoj komentar tako završio jednom misli, još i danas vjerujem da je takva, briljantna – a i kakva bi bila kada je moja – stajalo je to sve neko vrijeme na naslovnici bloga - a rečenica je pričala o tome kako nam na ovo pitanje odgovara sam vjetar. A vjetar kao vjetar, huči i okoliša kao i uvijek, pa će na to, kroz grane i nebo dometnuti: pobijedio je onaj koji ne mrzi; koji šuti i radi i raduje se suncu i kiši i nebesima, koji prihvaća i dobre i loše trenutke kao nagradu i usput pomalo ljubi... ne možeš ga nazvati nekim skupnim imenom - Hrvatom, Srbinom, Bošnjakom… ili Ukrajincem, Slovencem, Rusom…- ali sasvim sigurno, možeš ga nazvati pobjednikom.
I dobro je rekla teta Dominika; pobjedniku ne treba pljesak, ne trebu mu niti pobjeda: njegova ljubav – šapće na koncu onaj čudni vjetar - nije u snazi, nego mu je snaga u ljubavi.
rat u Hrvatskoj su izazvali Jugosloveni, jer svi članovi SK su to bili da se ne bi dogodila lustracija i da oni ne bi sjahali s vlasti, dakle 20 000 ljudi je poginulo, i 800.000 ih je u nekom trenutku prognano, da bi Jugosloveni ostali nja vlasti, eto pa ti sad reci tko je pobijedio
-- FreshCaYg -- 08.09.2022. u 14:13
Dobro si zaključio ovaj tekst. Pobijedio je onaj koji ne mrzi, baš tako. I onaj koji je ostao čovjek, bio on Srbin, Hrvat il Etiopljanin.
A za Oluju, Srbi tvrde da su protjerani, i ja se možda i slažem s njima, mislim, zašto se a priori ne složit s nekim? Njih informacijama i "istini" uče njihove elite, a nas naše. I jedne i druge lažu. Tako da, ako je Oluja u biti etničko čišćenje, to je sramota Hrvatima u ovom zadnjem ratu.
A s druge strane, da se Srbi nisu devedeset prve bunili protiv neovisnosti Hrvatske, ne bi ih niko protjerao. Mada, ljudi su bili prestrašeni, a u strahu su velike oči.-- Vrtlog_ -- 08.09.2022. u 18:08
izuzev ovog potonjeg pobjednika "koji ne mrzi; koji šuti i radi i raduje se suncu i kiši i nebesima, koji prihvaća i dobre i loše trenutke kao nagradu i usput pomalo ljubi... ne možeš ga nazvati nekim skupnim imenom - Hrvatom, Srbinom, Bošnjakom… ili Ukrajincem, Slovencem, Rusom…- ali sasvim sigurno, možeš ga nazvati pobjednikom", tko još pobjeđuje u bilo kojem ratu?... pa ZNA SE, svaki narod ima takve svoje pobjednike koji i počinju ratove da bi na njima profitirali...
-- Blogokviz -- 08.09.2022. u 18:18
Fresh, ne uzimam sebi monopol na procjenu pobjednika u ratovima; meni se čini da u ratovima kao i obično najviše nastrada sirotinja; ali ako je to tako kako veliš - a nešto slično i ja pišem u tekstu - onda ne razumijem što se zapravo slavi?
Vrtlog, strah je jedan od najznačajnijih motivatora ljudskog ponašanja;
Blogokviz; teško je sve predvidejti, ali kada kreće rat lako je predivdjeti da će se moći uhvatiti nešto u mutnome...
Meni cilj ovog teksta nije bio taj da sada raspravljamo jesu li krivi Hrvati ili Srbi; nego koje su posljedice onoga što se desilo jednima i drugima: kako je na Hrvate utjecala pobjeda, a na Srbe poraz. Ili ono što se uistinu dogodilo, a mi to samo zovemo takvim imenima.-- j. -- 08.09.2022. u 18:26
Ma nemislim ja da ti ili bilo tko drugi ima monopol na bilo što, ja se samo kao živući akter događanja pokušavam boriti protiv falsificiranja povijesti, a narativ da su za ratove na ovim prostorima krivi nekakvi nacionalisti, je jednostavno laž, kao što je laž da su akteri događanja u narodu popularno znanih kao hrvatsko proljeće bili borci za demokraciju i hrvatstvo,
-- FreshCaYg -- 08.09.2022. u 18:33
Pobijedio je onaj koji ne mrzi
-- Lastavica -- 08.09.2022. u 18:47
Dobro govoriš @j. Rat je tragedija ljudskog postojanja. A opet, konstantno negdi ratujemo. I ako stavimo stvar u ispravnu perspektivu, pobjednika nema. Svi gubimo ratom, upravu si tu. A strah je jak motivator ponašanja i njime se lako manipuliše.
-- Vrtlog_ -- 08.09.2022. u 19:13
Rat je katastrofa za sve zaračene strane. I uvijek i uvijek ću ponavljati - u ratu, ni jednom ratu - nema pobjednika. Ljub!
-- luki2 -- 08.09.2022. u 21:54
J..pogledaj post ispod mog posta i vidjet češ moje oči...mene:))
Hvala Ti!-- modrina - neba -- 09.09.2022. u 07:25
u ratu, ništa dobro.
-- Galaksija -- 09.09.2022. u 08:22
Da je meni izvorno dokučiti: "ljubi bližnjeg svoga kao samog sebe".... možda bi neke stvari bolje razumjela, gledala svijet s više poštovanja...ovako se borim s vlastitom interpretacijom i zapinjem li, zapinjem...
-- morska iz dubina -- 09.09.2022. u 23:00
U svakom trenutku povijesti ljudskih civilizacija (sic!) na ovom lijepom plavom planetu netko je nekoga lupao toljagom po glavi nastojeći mu utuviti samo njemu znanu istinu, ma po kojoj cijeni.
Suspektna smo mi vrsta, vrlo suspektna.-- Mayday -- 10.09.2022. u 05:23
za naš rat sam preemotivno vezan da bi racionalno raspravljao, zato to i ne činim, ni s kim,
ali mene bi zapravo zanimalo što ti konkretno savjetuješ Ukrajincima u ovom užasnom trenutku,
da popiju pivu s rusima gdje god stignu, da se prave da se ništa ne događa, da im prepuste Ukrajinu, ...
ili možda neku manje utopijsku ideju, koja neće zazivati pobjedu, nego slobodu, mir, ljubav ;)-- Blumi -- 10.09.2022. u 20:01
Vec si podosta postova napisao o ratu, da mogu reci da razumijem sto ti je na dusi... Nedavno sam u nekom komentaru pod nekim clankom naisla na podatak da je Zakon o prestanku važenja o ispitivanju porijekla imovine i oduzimanju nezakonito stečene imovine stupio na snagu 10. svibnja 1990.
Bolno je kad se neke stvari naknadno shvate, ali neke se stvari bolje vide s vremenske distance.-- Dvi, tri riči... -- 10.09.2022. u 20:45
Dav gindo, prestar sam da bih ikome više savjetovao da se uopće identificira na taj način. Veliš, Ukrajinci, jel da? Pa eto - i Hrvati. Zašto mi Hrvati imamo tu sreću da kod nas ekstremisti skupe tristo ljudi na cesti, a ne tristo tisuća kao neki Rusi ili Srbi, je li to zato zašto što nas je manje, ili čak zato što smo bolji, vredniji? Ili zato što jednostavno ljudi vide da od toga nema koristi - to je jednako kao i sa spaljivanjem vještica; spalili bismo mi još čitav buljuk njih i u prošlih dvjesta godina otakd to više ne činimo, ali sada vidimo da od toga nema vajde i da se time ništa ne postiže – anije da to ne činimo zato što smo postali bolji. Tako je i sa jačima i slabijima. Uvijek će jači tlačiti slabijega, i nimalo ne sumnjam da "mi" Hrvati, da smo devedsetipete imali u rukama ono što su ovi "drugi" imali devedsetiprve, ne bi časili ni časa, i da od njih ne bi ostalo ni kamena na kamenu, samo da smo uzmogli. Ali, srećom, nismo. Pet ili deset godina valjali smo se u vlastitoj pobjedi kao krave u djetelini, dok nismo shvatili da tako ne valja - a i onda je već bilo pomalo kasno.
I ta Ukrajina jednostavno je postala fokusom tebe i mene i sviju nas - prije šest mjeseci: kao da je s Marsa pala negdje između Rusa i Poljaka, pa se otvorila na tom žutom žitu i pod plavim nebom kao rajski vrt. I sad bih ja kao Ukrajincu morao davati savjet: pij pivu s Rusima, ili ratuj do posljednjega, ili nešto treće. Ali Ukrajinci su bili Ukrajinci (barem tako sami tvrde) i prije sto i dvjesto godina jednako kao i prije deset, i preživjeli su gladomore, Vlasove, Staljine i Hruščove bez problema; pa ako bih Hrvatu mogao dati savjet - zašto ne bih i Ukrajincu; budi što manje Ukrajinac, Hrvat ili Rus, a što više svoj; ne osjećaj grižnju savjesti ako si u se ulagao dvadeset godina, strpljivo učio, radio, gradio - pa otputuj, traži sreću drugdje, imaš pravo na veselje. A ako nisi, onda također: onda se veseli tome što si Ukrajinac, ako te to veseli. Ali budi siguran u to da ti pobjeda Ukrajine u ratu protiv Rusije ne garantira sreću; pogledaj samo Hrvate, Ukrajinče, brate.
Naime, shvaćam ja, hoćeš ti reći da su Rusi gadni – bez obzira na Tolstoja, Dostojevskoga ili Puškina (a čekaj, Dostojevski je Ukrajinac, to je sigurno u čitanju njegovih knjiga jako važno), i jesu; puno ih je, pa su kao slon u staklani - ne gledaju što će i koga će usput polomiti da dođu do tegle sa medom. No, ja ne znam niti jednoga slona u niti jednoj staklani koji ne bi lomio staklo i koji bi o njemu birnuo; to što si velik, snažan i odlučan ne nameće ti jednostavno nikakvu dužnost da budeš dobar – u to su se sasvim sigurno uvjerili prošlih godina i Kubanci, i Kolumbijci, i Argentinci. Ali ni mi Hrvati nismo baš bili previše blesavi kada je trebalo prebroditi talijansku navalu u prvoj polovici dvadesetog stoljeća (eto, to je primjer kako smo mi postupili kada smo se oči u oči našli sa jačim – i nismo tada od nekih rumunja tražili savjet, daj brate, uz gvirc, reci mi što bi ti na mome mjestu, da li da se tučemo sa – o čuda, srpski generalom u habsburškoj uniformi Svetozarem Borojevićem – za našu stvar na Soči, ili da bježim, ili da čekam?), pa smo se, onako pravo fiškalski, držeći pri tome možda i ne samo jednu figu u džepu, udružili sa Srbima, pijanima od pobjede u prvom ratu baš onako kako smo i bili u ovom trećem, procjenjujući vjerojatno da su oni bedastiji, slabiji, lakši za riješiti - i da ćemo se pod njima i sa njima lakše otarastiti onih prvih. Ne idu te stvari tako - dok se popije piva. Traje to malo dulje.
A ako čovjek u tom čekanju izgubi živce, svakako bih mu preporučio da još negdje tamo dvijeidvanaeste, dok se moglo, dok su se kuhali Majdani i Odese, sjedne na prvi vlak i ode. Život je jedan – i to što danas osobno previše ne žalim što i ja to isto nisam napravio devedsetiprve, stvar je samo toga što sam poslije u životu imao sreće.
Ničega drugoga.-- j. -- 10.09.2022. u 22:28
neću tankim ledom,
i ja sam poprilično star,
nismo se uopće razumjeli,
nije bit u Ukrajincima i rusima,
bit je u nedjelu koje je evidentno
i koje svatko normalan osuđuje,
nadam se da to nije upitno ;)-- Blumi -- 10.09.2022. u 23:55
Je, svakako. I još bih se usudio dodati; ovo posljednje što sam tu u postu natamburao: u brisanju mržnje. To kad nekako izbjegneš, popraviš, eliminiraš, kad se ne budiš sa tim strašnim pečatom i teretom na duši, lakši si sto kila, i radosniji, i ljepši :).
-- j. -- 11.09.2022. u 01:21
petak, 02.09.2022.
Vatra
Sinoć kreće projekt kuhanja; nisam bio u pravu u vezi paprika – ipak su na redu bile šljive, jer paprike tek zriju u lavorima po garaži. I tako, odem popodne u šumu; zemlja suha kao da noć prije toga kiše i nije bilo – krijepe me tek tišina i prvi valovi hladnoće. Predvečer mali i ja na smjene meljemo šljive, projekt počinje.
Negdje već kasno - taman kada su šljive počele krčkati, čuju se odjednom sirene u blizini, pa se udaljavaju. No, nakon možda tri minute – nova sirena, ovaj puta puno bliža; zavija i staje u blizini.
Nešto se događa.
Izlazim na verandu i osjećam jak miris dima; imam što vidjeti, dva reda kuća daleko, niti pedesetak metara– gori čitav krov na kući. Čuje se pucketanje vatre kao da se stvar dešava na nekoliko metara udaljenosti; iskre nošene vjetrom šaraju po noćnom nebu; ustrašuje tresak crijepova i urušavanje krova; svjetlo je kao usred dana; bljeskaju vatrogasna svjetla. Oblačim tenisice i odlazim s druge strane obližnje zgrade, vidim da je policija već stavila traku da se ne može prići; ljudi koji se okupljaju vele mi da nema stradalih. Većina ih u rukama ima mobitele, fotografira, dijeli, šalje fotografije; psi laju i zavijaju, trgaju se sa povodaca preplašeni svjetlom vatre, mnoštvom, nemirom koji se budi. Ne želim slušati komentare, kada sam čuo da nema stradalih – a ne vidim niti hitnu pomoć, znam da ne mogu pomoći – niti ne puštaju blizu – nemam više tu što raditi; odlazim u kuću.
Doživio sam nekoliko puta požar dok sam živio u zgradi – susjedima ispod nas znao je zagoriti grah na štednjaku – i čitava zgrada začas je bila puna dima; nisam međutim nikada vidio ovakav otvoren plamen kako guta kuću kao da je od papira.
Dolazi sin sa probe i priča da je jedva parkirao od ljudi koji hvataju poziciju za bolje mjesto sa kojeg se vidi. Saznaje preko mreža da su ljudi dobro, da se radi o nekom dečku kojeg površno poznaje iz škole i njegovoj obitelji.
Više šutimo nego što pričamo; dovršavamo pekmez i ulijevamo ga u vrele tegle, zatvaramo ih već duboko iza ponoći; ne možemo usnuti od nemira.
Sutradan susjedi pričaju kako stradali nisu proveli prvu noć na cesti; na društvenim mrežama organizira se pomoć ili se takvo što najavljuje, s koje god strane da odeš vidi susjede kako stoje na ulicama i razgovaraju prestravljeni.
Nemam snage – i mislim da još dosta dugo neću imati – otići dalje od mjesta gdje je te noći bila policijska traka, da bih gledao izgorenu kuću – imam dojam da bih se osjećao kao da gledam mrtva čovjeka, i to me plaši i odbija. Kada saznamo što se desilo sa ljudima, i kako im pomoći, vidjet ćemo što možemo učiniti – tako pišu i ljudi koje poznajem na društvenim mrežama. Čitam priče o plinu, starom bojleru, čitam teorije zavjere i sve ostale moguće teorije o kojima ljudi pišu; zaključujem da je najbolje ne čitati… od dobrih ljudi koje poznajem sigurno ću na vrijeme saznati sve što treba.
Zidovi će se obnoviti, i krovovi također – možda to neće stići, umjeti, moći učiniti ovi isti nesretnji ljudi kojima je požar progutao kuću, ali svakako će to onda moći neki drugi; ovi ljudi će se stisnuti i oporaviti – ali hoće li ljudske sudbine, oči, duše prevladati rane, strahove, izazove; hoće li neko školovanje biti prekinuto ili još možda čak i potaknuto; hoće li nečije zdravlje biti narušeno – ili će volja i snaga dati novi poriv ljudima da budu još bolji, veći, skromniji; hoće li neke do sada isprepletene ruke poći svaka svojim putem u samoću i muk ili se stisnuti još jače; što će iz te vatre proizići – da li nužno samo zlo, ili možda čak i neko dobro, neka snaga, zajedništvo, ljubav?
Večeras već život teče dalje kao da se ništa nije zbilo; u obližnjem parku trešti glazba – bajkeri održavaju nekakvu zabavu. Sjećanje na plamen vuče asocijeacije; gledam u mrak kroz prozor i razmišljam o Ruskinji koja se negdje daleko na sjeveru i istoku prije dvije zime spalila u znak protesta protiv politike i o kojoj sam tada pisao ovdje – da li je bila bolesna – pitali su se tada mnogi, ili je osjećala – pitam se sada ja - isto što osjećaju oni ljudi koji dobrovoljno uzimaju oružje u ruke i polaze u strašan rat – da je ljudski život vrijedan umiranja za ideale; pitao sam se tada da li je svijet u kojem se majke spaljuju radi politike stigao do svoga kraja; razmišljam o vatri, o smrti, o tišini - i pristajem na zaključak da bi tišina sada možda bila pogubnija i teža od bilo kakvog zvuka – neka se ljudi zabavljaju ako za to imaju volje i razloga. Nekada je šutnja neizdrživa i strašna, toliko da je bijeg u bilo kakvu buku, zvuk, treštanje – lakši i bolji.
Hvala Bogu; nitko nije stradao osim zidova. Dok postoje ljudi koji dišu, tješe se, nadaju – dotle je sigurno da neće sve izići na zlo.
vidjea sam sinoć u dnevniku: kažu, kuće obiteljske u nizu, plamen je bio snažan i brz jer su nestala krovišta...... Najgore je osjećati svoj strah udružen strahom drugih-----puno nevolje, nešto se strašno kotrlja ovim životom do neizvjesnosti za sve
-- Donabellina -- 02.09.2022. u 23:19
ako nije u pitanju pomoć, strašan mi je taj čin promatranja.
-- Galaksija -- 03.09.2022. u 00:39
Baštako! Možda još ljepše i bolje - vjerujem da kad se male ruke slože - pomoći će se i sve će biti opet dobro...Zapravo, sve je dobro dok smo živi. Sve se može napraviti, sve se može ispraviti...Ljub!
-- luki2 -- 03.09.2022. u 00:54
Još jedan divan post. Da žena ne spava, pitala bi me zašto su mi oči pune suza ponovno nakon dvadeset minuta (prvi put zbog čitanja o paprikama među kapima kiše). :) Pomalo je glupo izricati kako ti je dobar post tamo gdje je riječ o nesretnim sudbinama ljudi koji su ostali bez svog doma, ali eto, mi možemo simultano funkcionirati na više paralelnih registara, zar ne? :) U istom trenutku čovjek može biti veoma ganut i sasvim trezven - naša psiha, da ne kažem duša, umije i zna živjeti u tom paralelizmu. Ne samo od veljače, od agresije na Ukrajinu, nego oduvijek kad čitam ili gledam o sudbinama ljudi koji ostaju bez svojih domova, pa makar ti domovi bili i slamnate potleušice, čak i manje od toga, steže mi se srce u tjeskobi i tuzi jer mi je jasno koliko je dom jedan silno intiman pojam, mjesto u kojem ne samo da naša duša diše, već i mjesto kojim naša duša diše. Mi dišemo svojim suprugama, svojim majkama i očevima, svojom djecom, svojim domovima - mi dišemo svim tim. Ponajmanje dišemo plućima. Valjda svojim patnjama krojimo jednu divnu budućnost univerzuma - to je moja tiha nada. Primijetio si - ne samo Zemlje.
-- Mariano Aureliano -- 03.09.2022. u 01:18
Proživjela sam velike požare na otoku...plameni jezici lizali su zidove kuća...s mora sam gledala i molila da tata preživi jer je ostao branit svoje...dvije manje kuće izgorile...u tjedan dana se skupio novac, materijal i udružile susjedske ruke...i život se nastavio...izgleda da smo najbolji kad je najteže... samo je, danima iza, sparušena šuma i crni kamen potsjećao kako smo mali pred stihijom...i kako smo veliki kad zagusti..
-- morska iz dubina -- 03.09.2022. u 06:44
ljudsko suoesjećanje i solidarnost čine ovaj svijet boljim i ljepšim...
-- Dinaja -- 03.09.2022. u 07:39
U strašnoj sam gužvi, preskačem tipfelere kao komade odbačenih tetrapaka po pločnicima i nemam vremena posjećivati bologove, pa niti odgovarati svakome ponaosob, čak niti na prošli post, a kamo li na ovaj, i molim za razumijevanje - a svim vam od srca veliko hvala, i ako sam koga uspio potaknuti na razmišljanje, odustajanje od osuđivanja, blagost - onda sam uspio ono što sam tako nezgrapno naumio :)).
-- j. -- 03.09.2022. u 08:07
Glavno je da ljudi nisu stradali
-- Lastavica -- 05.09.2022. u 06:14
Nek je glava na ramenu.
Riješit će se zidovi i crijepovi.
Mada, ne može čovjek ostati ravnodušan...-- konobarica -- 05.09.2022. u 20:20
Ovo je normalno ponašanje i razmišljanje kad se dogodi nešto loše. Pogledaj možeš li pomoći. Ako ne, makni se i pusti one koji mogu. Slikanje i naklapanje o uzrocima požara ostavi onima koji nemaju pametnijeg posla. Sigurno nije lako kad se uruši krov. Vjerojatno izgleda kao da se ruši svijet. Vjerujem da će takvi kao ti pomoći da se i takva tragedija lakše prebrodi. Poz!
-- f/2.8 -- 06.09.2022. u 07:52
Vatra je često potrebna za restartiranje, mnoge se rane njome liječe. Intimno vjerujem da u svakome od nas lepeće feniks ptica, željna uništiti se do pepela, samo da bi se ponovno i nanovo izgradila. Tako i svijet kojega smo dio, teži samouništenju. Naizgled uništenju. Na požarištu sve klija, buja, raste bolje.
U tom kontekstu, ovo nije bila samo susjedska vatra, ovo je bila i tvoja vatra i svih nas koji smo te s razumijevanjem i blagošću čitali.-- Sarah -- 06.09.2022. u 12:29
Odgovorio sam ti tamo kod mene u vezi stiha 37. :)
-- Mariano Aureliano -- 07.09.2022. u 01:05
četvrtak, 01.09.2022.
Paprike među kapima kiše
Naumio sam sinoć pisati post o kadrovskoj politici: oštre i odrešite tvrdnje o tome koji su uzroci problema
i što bi trebalo učiniti da se oni riješe - ili propustiti učiniti, dok se još može, i dok ima živih koji bi rado takvima i ostali
pa počeh sa pisanjem i brisanjem i smišljanjem i riječi me odvukoše daleko u prošlost
među kraljeve i kneževe i biskupe i bravare gdje još ni sam nikada nisam bio, čak ni u svojim mislima
i tako sam usnuo, umoran nad tipkovnicom, prebacivši se u krevet; nesretan, osamljen i zaboravljen,
okružen praznim riječima, ljudskom zlobom i nevoljama, htijući reći nešto što vjerojatno ionako nitko – sasvim razumljivo - nikada ne bi imao volje čitati ili čak čuti
a onda si me Ti jutros, dok sam nazuvao cipele, među kapima kiše povukla, nježno i s osmijehom pod kišobran,
da prije nego odem na posao zajedno donesemo nekoliko kila paprike na sniženju iz obližnje trgovine
pa da ih – dok se ne vratim kući – pripremiš za mljevenje koje ću poslijepodne obaviti, zamišljen i ozbiljan, kakav već sa prokuhanim paprikama valja biti
da bismo zajedno uvečer, do kasno u noć, miješali ajvar, dodavali u njega ljute papričice i gledali se kroz tišinu noći dok mi pružaš sitne kapljice na žlici da isprobam ljutinu,
kao dvoje posljednjih ljudi koji više ništa ne moraju govoriti jer sve je već rečeno – čak i to je li ajvar ljući nego lani.
Zamišljam sada, u kratkom odmaku od posla, pišući ovo kao zalog najveće radosti i snage, kako će tvoje oči sjajiti pored pećnice iz koje ćeš vaditi zagrijano staklo
a ja ću stajati, i čvrsto grabiti kuhačom po dnu lonca, opijen toplinom oko nas u prvoj hladnoj noći nakon dugo vremena, znajući da mi je najbolje šutjeti – najbolje je šutjeti
i čuvati tvoje meke bijele prste što vješto ulijevaju vrelu smjesu u staklo, pružajući mi da snažnim stiskom zatvorim teglu i tako baš ja završim posao, kao netko važan i voljen.
waaaaaw.............kako si nježan
pošten
romantičan
vrijedan
divan si da znaš-- Donabellina -- 01.09.2022. u 13:09
reka je dioklecijan onomad kad su ga iz senata pozvali da preuzme posrnulo caratvo: 'da samo znate kako mi uspjeva kupus nikada me takvo nešto ne bi ste pitali'. :)))
-- kako_ti_kupus -- 01.09.2022. u 13:36
Toplo mi oko srca da toplije ne može....:-)
-- morska iz dubina -- 01.09.2022. u 14:12
čitam... divno mi... hvala ti na ljepoti...
-- Dinaja -- 01.09.2022. u 14:33
Još jedan romantik nježan do boli...Tvoj ajvar neče biti ljut nego sladak nakon Tvog pisanja:))
Hvala J na podržci oko mojih slik na blogu, neki me zbog toga ne vole ali svatko može stavit na blog što želi.
Oko nalazov sam presretna, kako ne kad je moja mama ostala bez jedne dojke a imala je skoro 70 godina..ja jih imam 56...kad se mora nije težko ali bojim se najviše od svega anestezije, jednom so me več skoro "pokopali" imala sam sreču največu, da sam još živa, da dišem !!!-- modrina - neba -- 01.09.2022. u 15:00
Divno... Predivno. Ona je sretna što te ima, a vjerujem i ti što imaš nju. :)
-- Vrtlog_ -- 01.09.2022. u 15:17
...netko važan i voljen ..... Ahhhhhh!!!
-- Lilianke -- 01.09.2022. u 15:27
Opa. :)
-- Kockavica -- 01.09.2022. u 15:38
sviđaaa mi se :))))!
-- Galaksija -- 01.09.2022. u 18:01
Na kraju šlag na torti: " i tako baš ja završim posao, kao netko
važan i voljen."-- Lastavica -- 01.09.2022. u 18:53
Divno...
Divna je ova zahvalnost i toplina koju si ispisao...
Zapravo, nježnost...
Zapravo - ljubav.-- Dvi, tri riči... -- 01.09.2022. u 20:41
Ma paprike su zakon. Uživam u pripremi kao i konzumaciji. Ajvar je jedan od boljih ljudskih izuma. I moram se još pohvaliti kako znam pripremiti vrhunski sataraš. Poz! :)
-- f/2.8 -- 01.09.2022. u 20:48
Čisti ljubavni zapis:) začinjen s malo ljutine kako to i bude u životu.
-- White Lilith -- 02.09.2022. u 06:12
to je višegodišnja repeticija, i zapravo donosi mir i sigurnost :)
-- smjehotvorine -- 02.09.2022. u 07:38
Volim paprike svih boja i oblika.:)
-- viatrix -- 02.09.2022. u 22:02
Prekrasno, lijepo, ljubavno! A ajvar - obožavam!!!! :)))) Ljub!
-- luki2 -- 03.09.2022. u 00:24
Tako divan post! Evo oči su mi pune suza. Ni Bohumil Hrabal ne bi bolje, a on je bio majstor takvih slika. Cijeli ovaj post je dragulj, cjelina puno veća od svojih dijelova. Iskreno hvala!
-- Mariano Aureliano -- 03.09.2022. u 00:54
Dakle, nenapisan post o kadrovskoj politici je polučio izvanredan uspjeh! :) Vidiš kako je život neobičan i divan u svojim nenadanim poklonima.
-- Mariano Aureliano -- 03.09.2022. u 00:56
| < | rujan, 2022 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Veljača 2025 (5)
Siječanj 2025 (6)
Prosinac 2024 (6)
Studeni 2024 (6)
Listopad 2024 (6)
Rujan 2024 (8)
Kolovoz 2024 (6)
Srpanj 2024 (10)
Lipanj 2024 (6)
Svibanj 2024 (8)
Travanj 2024 (8)
Ožujak 2024 (11)
Veljača 2024 (12)
Siječanj 2024 (10)
Prosinac 2023 (6)
Studeni 2023 (6)
Listopad 2023 (7)
Rujan 2023 (4)
Kolovoz 2023 (5)
Srpanj 2023 (9)
Lipanj 2023 (8)
Svibanj 2023 (14)
Travanj 2023 (8)
Ožujak 2023 (9)
Veljača 2023 (13)
Siječanj 2023 (14)
Prosinac 2022 (17)
Studeni 2022 (10)
Listopad 2022 (4)
Rujan 2022 (13)
Kolovoz 2022 (4)
Srpanj 2022 (4)
Lipanj 2022 (6)
Svibanj 2022 (9)
Travanj 2022 (5)
Ožujak 2022 (8)
Veljača 2022 (6)
Siječanj 2022 (12)
Prosinac 2021 (6)
Studeni 2021 (3)
Listopad 2021 (18)
Rujan 2021 (9)
Kolovoz 2021 (6)
Srpanj 2021 (4)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (6)
Travanj 2021 (6)
Ožujak 2021 (4)