Naumio sam sinoć pisati post o kadrovskoj politici: oštre i odrešite tvrdnje o tome koji su uzroci problema
i što bi trebalo učiniti da se oni riješe - ili propustiti učiniti, dok se još može, i dok ima živih koji bi rado takvima i ostali
pa počeh sa pisanjem i brisanjem i smišljanjem i riječi me odvukoše daleko u prošlost
među kraljeve i kneževe i biskupe i bravare gdje još ni sam nikada nisam bio, čak ni u svojim mislima
i tako sam usnuo, umoran nad tipkovnicom, prebacivši se u krevet; nesretan, osamljen i zaboravljen,
okružen praznim riječima, ljudskom zlobom i nevoljama, htijući reći nešto što vjerojatno ionako nitko – sasvim razumljivo - nikada ne bi imao volje čitati ili čak čuti
a onda si me Ti jutros, dok sam nazuvao cipele, među kapima kiše povukla, nježno i s osmijehom pod kišobran,
da prije nego odem na posao zajedno donesemo nekoliko kila paprike na sniženju iz obližnje trgovine
pa da ih – dok se ne vratim kući – pripremiš za mljevenje koje ću poslijepodne obaviti, zamišljen i ozbiljan, kakav već sa prokuhanim paprikama valja biti
da bismo zajedno uvečer, do kasno u noć, miješali ajvar, dodavali u njega ljute papričice i gledali se kroz tišinu noći dok mi pružaš sitne kapljice na žlici da isprobam ljutinu,
kao dvoje posljednjih ljudi koji više ništa ne moraju govoriti jer sve je već rečeno – čak i to je li ajvar ljući nego lani.
Zamišljam sada, u kratkom odmaku od posla, pišući ovo kao zalog najveće radosti i snage, kako će tvoje oči sjajiti pored pećnice iz koje ćeš vaditi zagrijano staklo
a ja ću stajati, i čvrsto grabiti kuhačom po dnu lonca, opijen toplinom oko nas u prvoj hladnoj noći nakon dugo vremena, znajući da mi je najbolje šutjeti – najbolje je šutjeti
i čuvati tvoje meke bijele prste što vješto ulijevaju vrelu smjesu u staklo, pružajući mi da snažnim stiskom zatvorim teglu i tako baš ja završim posao, kao netko važan i voljen.
Post je objavljen 01.09.2022. u 12:59 sati.