Negdje dolje, pod temom crne ili crnje budućnosti, poveo se zanimljiv razgovor na temu optimizma – nisam ga previdio, ne bojte se. Stvar sa optimizmom toliko je, naime, ozbiljna da bih je volio izdvojiti kao zasebnu temu, a ne tek kakvu dosjetku u komentarima.
Eto, pala je sjajna tvrdnja - potreba za optimizmom uglavnom da proizlazi iz straha, nemoći i frustracije. I odmah na prvu, mogu takvo što punim srcem potvrditi: pa naravno, tko bi se nasmijan imao potrebu smijati? Samo unesrećeni ljudi uobličuju optimizam kao pogled na život; za one vedre, bezbrižne i raspjevane, ta je stvar toliko obična i prihvatljiva da o njoj nije niti potrebno naklapati.
Optimizam –ali vlastiti, onaj kojeg si sam iščilio i prokljuvio, ne onaj na kojega te netko nagovorio - jest lijek za bedake, reklo bi se; oni koji pate imaju potrebu uljepšavati stvari – pa da, naravno, kakvo otkriće. Samo oni koji osjećaju istinski strah, nemoć i frustraciju mogli bi – ako se ne okrenu kakvoj već drugoj prokušanoj terapiji za mase – pronaći utjehu u smijehu.
Poznajem taj švejkovski princip i iz vlastita očaja. Kada su me u vojsci znali šikanirati na način da te kao kasnije pristigloga u jedinicu obogate nekakvim prekratkim ili preuskim hlačama, koje bi pri svakom većem naporu i saginjanju pucale na stražnjici, srećom nisam niti sa osamnaest potonuo u nemoć pred sveopćim ruganjem okoline. Pronašao sam kolut tanke, savitljive bakrene žice (jer su sva moja šivanja i krpanja ostajala bez rezultata) pa sam hlače zašio njome – izvrgavši tako ruglu čitavu jedinicu pred očima svijeta, a malo je većih grijeha u armijama svih širina i dužina – sve dok me neki kapetan nije pozvao na raport, pa sam pred njime pokazivao kako funkcionira moj izum; sve dok nije iskočio iz kože pa naredio zastavniku da iz magazina izrodi hlače odgovarajuće veličine.
Dapače, ta moja poslovična nepredvidivost priskrbila mi je i kraće bivanje u stroju; nisam – doduše – dobio nekakvu značku primjerenog vojnika, to shvaćate, je li – ali takve bih se zapravo pomalo i sramio u bilo kojem stroju – ali kada je tri dana prije moga zakonski određenoga odlaska trebala uslijediti generalna inspekcija, otjeran sam kući, navrat-nanos, u dva sata popodne, na posljednji vlak što je vodio u civilizaciju, da nitko ne vidi - i da me njihove oči ne gledaju – samo da nešto opet ne riskiraju sa mnom.
Boljeg i snažnijeg lijeka od smijeha, rugla, okretanja stvari naglavačke; većeg, plemenitijeg i praktičnijeg političkog koncepta od ostvarivanja umjerenoga napretka u okvirima poretka, moj dragi gospon Jaroslave – ja u stvari niti ne poznajem.
Da: samo ustrašeni, frustrirani i nemoćni mogu nalaziti istinsku nadu u smijehu. Svima ostalima on je već odavna istrošen, predvidiv i besmislen. Sa smijehom se malo što dade učiniti, zato ga vlasti tako malo prakticiraju; nasmijanim ljudima teže je vladati. Zato je smijeha u ovome svijetu kojega mi poznajemo - tako bolno malo.
Post je objavljen 25.09.2022. u 17:14 sati.