vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

petak, 02.09.2022.

Vatra

Sinoć kreće projekt kuhanja; nisam bio u pravu u vezi paprika – ipak su na redu bile šljive, jer paprike tek zriju u lavorima po garaži. I tako, odem popodne u šumu; zemlja suha kao da noć prije toga kiše i nije bilo – krijepe me tek tišina i prvi valovi hladnoće. Predvečer mali i ja na smjene meljemo šljive, projekt počinje.
Negdje već kasno - taman kada su šljive počele krčkati, čuju se odjednom sirene u blizini, pa se udaljavaju. No, nakon možda tri minute – nova sirena, ovaj puta puno bliža; zavija i staje u blizini.
Nešto se događa.
Izlazim na verandu i osjećam jak miris dima; imam što vidjeti, dva reda kuća daleko, niti pedesetak metara– gori čitav krov na kući. Čuje se pucketanje vatre kao da se stvar dešava na nekoliko metara udaljenosti; iskre nošene vjetrom šaraju po noćnom nebu; ustrašuje tresak crijepova i urušavanje krova; svjetlo je kao usred dana; bljeskaju vatrogasna svjetla. Oblačim tenisice i odlazim s druge strane obližnje zgrade, vidim da je policija već stavila traku da se ne može prići; ljudi koji se okupljaju vele mi da nema stradalih. Većina ih u rukama ima mobitele, fotografira, dijeli, šalje fotografije; psi laju i zavijaju, trgaju se sa povodaca preplašeni svjetlom vatre, mnoštvom, nemirom koji se budi. Ne želim slušati komentare, kada sam čuo da nema stradalih – a ne vidim niti hitnu pomoć, znam da ne mogu pomoći – niti ne puštaju blizu – nemam više tu što raditi; odlazim u kuću.
Doživio sam nekoliko puta požar dok sam živio u zgradi – susjedima ispod nas znao je zagoriti grah na štednjaku – i čitava zgrada začas je bila puna dima; nisam međutim nikada vidio ovakav otvoren plamen kako guta kuću kao da je od papira.
Dolazi sin sa probe i priča da je jedva parkirao od ljudi koji hvataju poziciju za bolje mjesto sa kojeg se vidi. Saznaje preko mreža da su ljudi dobro, da se radi o nekom dečku kojeg površno poznaje iz škole i njegovoj obitelji.
Više šutimo nego što pričamo; dovršavamo pekmez i ulijevamo ga u vrele tegle, zatvaramo ih već duboko iza ponoći; ne možemo usnuti od nemira.
Sutradan susjedi pričaju kako stradali nisu proveli prvu noć na cesti; na društvenim mrežama organizira se pomoć ili se takvo što najavljuje, s koje god strane da odeš vidi susjede kako stoje na ulicama i razgovaraju prestravljeni.
Nemam snage – i mislim da još dosta dugo neću imati – otići dalje od mjesta gdje je te noći bila policijska traka, da bih gledao izgorenu kuću – imam dojam da bih se osjećao kao da gledam mrtva čovjeka, i to me plaši i odbija. Kada saznamo što se desilo sa ljudima, i kako im pomoći, vidjet ćemo što možemo učiniti – tako pišu i ljudi koje poznajem na društvenim mrežama. Čitam priče o plinu, starom bojleru, čitam teorije zavjere i sve ostale moguće teorije o kojima ljudi pišu; zaključujem da je najbolje ne čitati… od dobrih ljudi koje poznajem sigurno ću na vrijeme saznati sve što treba.
Zidovi će se obnoviti, i krovovi također – možda to neće stići, umjeti, moći učiniti ovi isti nesretnji ljudi kojima je požar progutao kuću, ali svakako će to onda moći neki drugi; ovi ljudi će se stisnuti i oporaviti – ali hoće li ljudske sudbine, oči, duše prevladati rane, strahove, izazove; hoće li neko školovanje biti prekinuto ili još možda čak i potaknuto; hoće li nečije zdravlje biti narušeno – ili će volja i snaga dati novi poriv ljudima da budu još bolji, veći, skromniji; hoće li neke do sada isprepletene ruke poći svaka svojim putem u samoću i muk ili se stisnuti još jače; što će iz te vatre proizići – da li nužno samo zlo, ili možda čak i neko dobro, neka snaga, zajedništvo, ljubav?
Večeras već život teče dalje kao da se ništa nije zbilo; u obližnjem parku trešti glazba – bajkeri održavaju nekakvu zabavu. Sjećanje na plamen vuče asocijeacije; gledam u mrak kroz prozor i razmišljam o Ruskinji koja se negdje daleko na sjeveru i istoku prije dvije zime spalila u znak protesta protiv politike i o kojoj sam tada pisao ovdje – da li je bila bolesna – pitali su se tada mnogi, ili je osjećala – pitam se sada ja - isto što osjećaju oni ljudi koji dobrovoljno uzimaju oružje u ruke i polaze u strašan rat – da je ljudski život vrijedan umiranja za ideale; pitao sam se tada da li je svijet u kojem se majke spaljuju radi politike stigao do svoga kraja; razmišljam o vatri, o smrti, o tišini - i pristajem na zaključak da bi tišina sada možda bila pogubnija i teža od bilo kakvog zvuka – neka se ljudi zabavljaju ako za to imaju volje i razloga. Nekada je šutnja neizdrživa i strašna, toliko da je bijeg u bilo kakvu buku, zvuk, treštanje – lakši i bolji.
Hvala Bogu; nitko nije stradao osim zidova. Dok postoje ljudi koji dišu, tješe se, nadaju – dotle je sigurno da neće sve izići na zlo.

02.09.2022. u 23:10 • 12 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.