vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

petak, 30.09.2022.

Elementarne nepogode

Prvo su došle vrućine;
kao i svi ljudi što mirno gledaju svoja posla, mislili smo: vrućina se dešava drugima. Mi imamo klime, lepeze, ventilatore i hladne tuševe; imamo ugodne trgovačke centre, rijeke što se spuštaju sa hladnih planinskih vrhunaca i umjereno topla mora.
Nama neće biti vruće.

Onda su stigle kiše;
mi smo imali kišobrane, nadstrešnice, kuće na uzdignutim terenima sa dobrom drenažom; visoke i snažne automobile sa brisačima na senzor;
nije bilo potrebe za zdvajanjem: mi nemamo ništa s kišama.

Nakon kiša stigle su zime;
mi smo uredno plaćali račune za plin i struju, oblačeći duge gaće ispod hlača kada bismo izlazili i navlačeći podstavljene kožne rukavice na blijede i umrtvljene prste;
dakle - ni sa zimama nismo imali ništa.

Nakon hladnoća stigli su vjetrovi;
hučili su visoko bučeći poklopcima naših dimnjaka, golim krošnjama stabala u našim vodom promočenim vrtovima i laganim jastucima sa stolaca na našim zatvorenim verandama.
Vjetrovi nas se također nisu ticali jer su otpuhali lagane i neukorijenjene.

Nakon vjetrova slijedili su požari;
vatre su bile zapaljene kako bi pročistile navodno zaprljano meso;
one su – kako pričaju susjedi u razgovorima što ih načuješ na putu sa posla kući - bile toliko slabe i predvidive da su se ugasile daleko prije no što su stigle do naših debelih bridećih obraza ili trbuha.

Na koncu je stigla grižnja savjesti; govore otvoreno u magazinima za kvalitetu života kako je to samo još jedna od prirodnih nepogoda;
no – mi nemamo niti savjesti.
Ne brinemo stoga previše o onima koji stradavaju jer su je imali.

30.09.2022. u 20:55 • 15 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.