Pobijedio sam strah, sram, nelagodu, što li, pa ispratio što ljudi pričaju o tome – i na ulici i na fejsu, i otišao pogledati iza ugla. I tako - gledam onu kuću što je neku noć gorjela: marljive ruke već su očistile krovište i ostavile nekoliko debelih nagorjelih greda; sada će ga vjerojatno prvo štititi, a poslije i graditi. neće biti sve tako sivo i crno kako je izgledalo prvoga jutra.
Miran sam i sretan kao malo dijete; slušam zvuk udaranja čekića i povike majstora na posljednjim vrelim suncima; žure načiniti posao prije prvih kiša. Čekajte, još ćemo ovo i - daj, treba još ono – odjekuje s visina. Oči mi se šire i nešto u meni bubri kao dobar kruh što ga Draga mijesi uvečer da mali ima peciva za sutra, i rastem kao i ta kuća: dobro je, ništa neće propasti; ljudi će se stisnuti, preživjeti, vjerojatno i ojačati u nevolji – jer kada ljudske oči tješe jedne druge, onda duše rastu kao jablanovi – krošnjama uvis, korijenjem u dubinu, deblom u nečiji zagrljaj.
I znate što, recite što želite - i sami znate da ja sigurno nisam prvi koji bi takvo što ovdje ili bilo gdje drugdje gurao; ali kada je istina – ono što sam vidio i što su mi kazali ljudi kojima vjerujem – onda to nipošto neću prešutjeti; to se mora jasno i glasno reći: teško bi to sve tako bilo, da nije crkve. Mislim, nije crkva plaćala, organizirala, slala, vodila, nije ona kao niti mnogi drugi – ništa; crkva je bila samo mjesto gdje su se ljudi sreli i odlučili pomoći i gdje su na takvo što bili obodreni, potpomognuti, nagovoreni. Takvog se čega, da prostite, nisam baš nagledao drugdje, ni po birtijama, ni po stranačkim podružnicama, ni po zgradama vlasti, ni po livadama i šumama.
Bila je upravo ono što treba biti: tijelo koje će u jednom času spojiti dijelove koji nedostaju.
Post je objavljen 11.09.2022. u 19:50 sati.