Kada sjedim doma, kako to kaže Blaise Pascal, najbolji sam. Ne poduzimam ništa, ne radim ništa, ne dešava se ništa. Nitko nema nikakvih problema – nad vodama lebdi duh.
Danas prije ovoga što želim opisati, zubarica mi vadi most. Znam da to slijedi; zato grčevito nastojim tijekom dana obaviti sve što treba a što zahtijeva bilo kakvu intenzivniju komunikaciju s ljudima i tiče se posebno posla. Upaljeno je zubno meso ispod mosta; poslušan sam kao pašče pa gotovo čitav sat sjedim na stolcu i grčevito se držim rukom za naslon. Zajedno sa mostom na živo usput odlaze i dva zuba, s korijenjem. Dobivam terapiju, odlazim u ljekarnu, uzimam terapiju uz vodu iz bočice i onda kući. Ali ne, vrag mi ne da mira: još bih nešto kupio; pa odlazim u market i nabavljam povrće. Skuhat ću navečer šalšu, mislim – s tim je lagano jesti sve pomalo. Gospođa prije mene nije na blagajni baš brza, pa blagajnica kuca već moje kada završi s njom.
Ono što me odmah na početku iznenadilo: žena poslušno na daljinu govori PIN blagajnici da svi čuju. U međuvremenu, ja trpam svoje stvari u torbu, pružam karticu iz džepa; moj iznos je premali – ne treba PIN. I onda činim grešku: spremam karticu u drugi džep, u kojemu je mobitel. Bacam račun na izlasku, spremam slip u novčanik i tek negdje na trista metara od dućana shvaćam da nemam karticu u džepu - jer sam vadio mobitel da pogledam koliko je sati. Prolazim pređeni put još dvaput, pa do blagajnice – nitko nije vidio karticu. Što ću, zovem broj za prijavu gubitka; frfljam bez donja dva zuba; gospođa pristojno veli da me razumije; ispričavam se – i prijavljujem gubitak. Ionako su mi od početka listopada trebali poslati novu karticu, pa mi neće naplatiti niti izradu nove. Vele, ne moram na policiju, samo da čekam da mi poštar dođe doma – ili ja na poštu povodom obavijesti.
Zabrinut i iscrpljen, zovem tamo sa livade Najdražu, ona mi veli da odem na kavu i da će i ona usput doći; dok sjedimo na kavi (a ona mi se smiješi, pa meni se to desilo bar triput u životu - ma daj pogledaj još jednom džepove, ja ne vjerujem da si ti uspio izgubiti karticu) – nije prošlo niti dvadesetak minuta, dolazi poruka na mobitel - mali od doma (baš se tih pola sata između smjene na studentskom poslu i teretane našao doma) pita da li mi fali kakva kartica. Zovem ga; veli da je sada doma bio policajac i donio karticu, potpisao mu je primitak. Pitam ga je li se preplašio; priznaje da mu nije bilo svejedno; tko bi danas očekivao išta dobroga od toga da mu policija kuca na vrata?
Dižem se s kave, ostavljam novac za platiti na stolu i skupa s onom ciklom, paprikom, tikvicama, odlazim u obližnju policijsku stanicu. Čovjek na porti ne vjeruje očima; ne može razumjeti što mu želim reći preko stakla na šalteru; pušta me u neki hodnik gdje me dočekuje dečko u uniformi, možda ne stariji od moga sina. U ruci držim osobnu, pa pokušavam sa što manje palatala i sibilanata objasniti kako je sin upravo javio da je policija bila kod kuće, i da li još trebam što učiniti, i da zahvaljujem. Shvaća što hoću reći; ne smije mi reći ništa više o pronalasku kartice; veli, ma to je naš posao, sve u redu – pružam mu skupljenu šaku na novonormalni pozdrav i osmjehujem se (naravno, zatvorenih usta), uzvraća i on s osmijehom.
Zapravo, sve to sada sa karticom i nije više od značaja: nanovo pozivam kartičnu kuću; vele da je posljednja transakcije bila upravo ta, za moju ciklu i papriku, do u paru isto, i blokirana je u času kada sam prvi puta zvao (to je valjda negdje istodobno sa pronalaskom kartice), ali kartica je, kako vele – kontaminirana, sada će poslati novu. Preživjet ću tjedan ili dva bez kartice, tješim ja njih više nego oni mene, i pozdravljam.
Dragoj poslije velim kako nisam ja onaj za kojeg misli da jesam, koji sve čuva i pazi kao hrčak; uzvraća da se to i meni jednom moralo dogoditi – uz onaj, svoj smiješak. Pa onda još jednom provjeravam jesam li osobnu koju sam vadio na policiji - spremio u novčanik, nije meni za vjerovati – domećem joj; e to je sada stvarno već previše; uzima me pod ruku dok vadim kišobran jer počinju prve kapi, pa tako pod jednim kišobranom odlazimo kući.
Razmišljam o tome kako ipak možda i nije najbolja stvar uvijek, baš uvijek sjediti na miru neke sobe; ovako ipak baciš u vodu neki kamen, makar od toga što si površan, tupast, zaboravan, pa netko drugi baci svoj – i onda se vaši valovi sudaraju, prepliću, susreću, i naiđeš na dobre ljude. Da kontaminacija, možeš misliti! Ono tamo gdje mi je ispala kartica – a kako bi drugačije moglo i biti – prečica je kroz zapuštenu livadu probijena negdje prošle zime kada je otvoren novi supermarket u blizini; već sam taj prolaz u razgovorima sa Dragom prozvao veličanstvenim djelom narodnog barbarogenija – misleći naravno na vodećeg barbara među prolaznicima – sebe koji tuda prolazi; koristim ga uvijek sretan i čista srca, znajući da tu, nakratko, među šljivicima i visokom travom, prolaze drugi krateći tako možda i dva kilometra do svoje kuće. Nekom nije bilo teško u travi pronađenu karticu odnijeti na policiju – bio je praktičan, smiren, usredotočen na to da pomogne bedaku kakav je netom prošao prije njega. I sada negdje sjedi u miru svoje sobe, znajući sasvim sigurno da od njegova djelovanja neće proizaći baš nikakav problem. Pa i ako nikada za ovo ne sazna – ja ne mogu drugačije nego ovdje reći: hvala. Hvala vam.
Vidiš, tu nema onih palatala ni sibilanata, ide to meni.
Post je objavljen 15.09.2022. u 17:18 sati.