penetenziagite

nedjelja, 30.07.2023.

Bohinj i okolica, informativno

Zvuči jako, jako pretenciozno, ali od Julijskih Alpa boljeg mjesta za spokoj i puninu, pogotovo u doba ljetne seobe naroda - teško da ćete naći igdje u blizini. Sada bi trebalo opisivati ugođaj, kako je to kada se penješ sa razine jezera na Uskovnicu, pa obilaziš Mostnicu, Voje, Ribčev Laz... Ovo ljeto dovoljno je već dalo vode i svježine; no, uvijek je dobro takvo što potražiti iznova. Možda jednoga dana dopišem ili napišem i još kakav tekst; sada još samo slike. Postovi, vjerojatno još i malo više njih - sa slikama. I još, ljudi, nemojte bar još tjedan dana ako tko slučajno ide - silaziti sa Uskovnice na Voje, jer su oluje isprale zemlju i ostavile golo korijenje, mi smo uspjeli na pola po ritima; sa štapovima svezanim na ruksak; veli moj Žac da mu je lakše bilo u lipnju sići do Kredarice nego ovo.

Korita Mostnice ispod Voja prema Staroj Fužini

Pogled na južni vijenac Bohinjskih gora; tamo negdje bili smo prošlog ljeta; na Črnoj prsti

Ranojutarnji strmi silaz na Mostnicu sa pogledom na maglu iznad Bohinja

Juha s vrganjima u Domu na Vojama

Sava Bohinjka i crkva - najpoznatija vizura sa Bohinja

Večer na Uskovnici

Vijenac gora oko Srednje Vasi u Bohinju, na putu od Bohinjske Bistrice ka Uskovnici

Slap Mostnice, zastrašujuća snaga prirode

Još samo jedna stvar: Slovenci favoriziraju Bohinj bez automobila; imaju devet različitih besplatnih bus linija koje čitavo ljeto s raznih točaka voze u kvadrantu između Bistrice i Ukanca ili Vogara i Uskovnice! Ja takvo što primjerice u Gorskom Kotaru ili oko Velebita sigurnoneću dočekati.

Možda netko od vas ili vaših hoće.

30.07.2023. u 14:59 • 13 Komentara • Print • # • ^

I dolina Krma (Trenta) je tužna zbog oluje, sve je podrlo celu šumu:(((
Bohinj i Bled je jakooo drag (skup) parking ako ga dobiješ uopšte...kremšnite nisu više što su bile na Bledu i tamo je problem parking:((
Sretnooo!!!

-- modrina neba -- 30.07.2023. u 15:29

Modrina, vjerujem, priroda će se oporaviti. Parking je 3 eura po satu, mi smo išli vlakom, Bohinj je previše dragocjen da ga auti unište. Vi ste toga svjesni i poduzimate nešto, ovi round busevi su fantazija. Mi za našu prirodu poduzimamo puno manje.

-- j. -- 30.07.2023. u 21:55

Priroda je prekrasna; bila sam i na Bledu i na Bohinju. Hvala na divnim fotkama. Ljubim!

-- luki2 -- 30.07.2023. u 22:25

Davno sam zimi napravila krug oko Bohinjskog jezera,
svojim nogama...ne vjerujem da ću opet.
Prekrasan ti je post.

-- Lastavica -- 31.07.2023. u 08:55

Lijepe fotke, naročito kad se otvore u najvećem formatu pa sav uđeš, potoneš u sliku. Daljina, prostranstvo, na jedan vrlo doslovan način proširuje naš um do stvarnih dimenzija duše koja obgrljuje čitav svijet.

-- Mariano Aureliano -- 31.07.2023. u 15:35

Puno Hvala Vjetre, da u pravu Si...od onih kojih stavim slike i to potpisane imam dozvolu..oni me pratijo i kad stavim post jim šaljem, linki su kršitve a takvo ponašanje admina (makar na mail) prema meni što je napisao-a imam sačuvano i to ne jedan mail.
Svi smo ljudi i pravila su za sve ista...

-- modrina neba -- 03.08.2023. u 08:07

Vjetre Hvalaaaa punooo...odgovorila sam oko oluje na svome blogu, Ugodno i mirno noč i Tebi!!!

-- modrina neba -- 04.08.2023. u 20:49

priroda je predivna, ali i okrutna kad joj se prohtje,
zezam se, mi imamo svoje razloge, prirod često jače
p.s.
bože čuvaj Sloveniju, sad joj je potrebna svaka pomoć

-- Blumi -- 04.08.2023. u 23:41

Doista ljepote. :))

-- Galaksija -- 05.08.2023. u 00:00

Divne fotografije, za izdvajanje. Ovdje sam uživala zimi,
skijanjem na Kobli.

-- Lastavica -- 05.08.2023. u 09:10

Slažem se da treba u gore kad mali Mujo i svi ostali idu na prenatrpanu našu jadnu obalu.

Mi baš sljedeći vikend trebamo na Triglav, ali kako je s poplavama i šta je voda sve isprala, ne znam hoće li se to dogoditi :( dugo smo se pripremali i želja je žarka, ali treba biti racionalan, pretpostavljam...

-- Unusual suspect -- 06.08.2023. u 09:01

Kad vidim ovu lipotu kontra ovog nevrimena.... Sud svita....

-- sewen -- 06.08.2023. u 20:48

Lijepo iz Julijca a Bohinj, slap Savice, Črnu prst i uspon čez Komarču na Triglavska jezera još pamtim.

-- gogoo -- 07.08.2023. u 20:30

srijeda, 26.07.2023.

Čvrsto i krhko

Disati, misliti, hodati, teći,
stajati, bivati meko i prhko,
pjevati, plakati, u miru leći,
živjeti, snivati: teško i krhko;

držat` međ` prstima krug postojanja
u maloj izbi od patnje i snova:
čvršći je onaj što pod velom sanja
nego li temelj i zid sve do krova -

sazdan od onoga što smo tek stekli
snubeći da bismo pod nebom plavim
imali; trajali još barem malo.

Važno je: što smo nekome rekli
i što smo mislili u teškoj glavi
i što je srce umorno dalo.

26.07.2023. u 12:07 • 12 Komentara • Print • # • ^

ovo zadnje -slovo poštenja, a tako idiotski nedostaje

-- Donabellina -- 26.07.2023. u 13:30

AnnaBonni, gdje, samo u postu? :)

-- j. -- 26.07.2023. u 16:21

Skoro savršen sonet.
Melankolično mirenje s dosadašnjim postojanjem, vjera u ispravnost vlastitog života, idealizam zajedništva, blagost, dobrota, a sve sagrađeno uz pomoć odgovarajućeg poetskog instrumentarija.

-- Potok -- 26.07.2023. u 17:28

Pjesniče, bravo!

-- Lastavica -- 26.07.2023. u 18:01

uf, kad to ovako pročitaš, umisliš se; nemojte toliko, vidite na početku da nešto fali :)))

sad bih ja trebao napisati koju pripametnu, ali to bi bilo tumačenje moga uratka, a uradak koji se tumači, to je bilo nedavno pod onim naslovom "Tumačenje", nije dobar; tamo se isto Potok koliko se sjećam načelno pohvalno izrazio o tim bumo rekli, julskim tezama; tako da sad ću evo procvjetati i preliti se milinom kao Sava po Green Festivalu

uglavnom, hvala svima od srca, a ako sam uspio u vas uliti nešto ovog ničim izazvanog spokoja, nitko sretniji od mene :)

-- j. -- 26.07.2023. u 18:13

Čovjek u miru sa samim sobom, što više treba, a još to prikaže
pjesnički..., nemam što dodati:)))

-- nema garancije -- 26.07.2023. u 20:02

Odlično! Tako je - naše je samo ono što dajemo. Ljubim!

-- luki2 -- 26.07.2023. u 20:23

:0)

-- samo za vranju -- 26.07.2023. u 22:12

VESNA PARUN

SONET O ODBAČENIM TUGAMA

Nije ipak sve tako, moj prijatelju vjetre, rekoh
kad smo se obazreli u noći, ja i on, za onim strništima.
I vidjeh nešto kao humak pješčani, ponjavu gdje zima
riše za svoje vrapce sjen pejzaža. Potekoh

za odbjeglim vjetrom samoće i ruke pružah za njim,
za tom primamljivo blagom prazninom, što odasvud
ponešto dobro i ponešto spasonosno u večernjim
krhkim satima sluti, na žici obzorja, gdje sprud

sazdan od preboljelih tonova daljina i jata još može
dozvan da nam odsvira što nismo htjeli čuti
ili se nismo smjeli za zvukom tim osvrnuti.

I eto nas već na sjeveru gdje se ognjevi lože
usred ravnice, uokrug. A iz poznatog skrovišta
izlaze tuge, jedna po jedna, ne govoreć ništa.

:))

-- Mariano Aureliano -- 27.07.2023. u 01:09

Presudan je, životno je važan, važan kao što su važne rane, taj prijenos, transfer unutarnjeg zbiljski proživljenog osjećaja. Ništa ne smije biti radi efekta ili rime, ništa ne smije zavoditi.

-- Mariano Aureliano -- 27.07.2023. u 01:14

moćan sonet...u njemu je cijeli jedan život :)

-- smjehotvorine -- 27.07.2023. u 07:08

Ende. :)) Svako djelo, svaka riječ, sve je važno. Ma koliko god mi trkeljali da nije.

-- Galaksija -- 28.07.2023. u 23:52

subota, 22.07.2023.

Skraćivanje

I velite, daj kraće, pa će biti razumljivije, pa evo – budem, skratit ću; to mi zvuči kao kad je Pađen pričao da su Đoniju vikali: ubrzaj, ubrzaj, samo što onda on kad je ubrzao nije izlazio iz studija bar godinuipol; a ja evo – gdje sam ja od njega, ljudi moji – obećajem; nestat ću iz vidokruga sa svojim bedastoćama u par sati.

U pauzi između dviju fronti stiglo je popodne moga šišanja. S ponosom mogu reći da sam posljednji put bio kod brijača još u studenom mjesecu dvijeidvadesetiprve; za nas muškarce u najboljim godinama koji imamo kosu to nije – priznat ćete – loš rezultat; moja šišanja tijekom sezone poduzima, niste ni sumnjali – Najdraža, hrabro krateći sa strane i odostraga onim brijačem sve bez pardona, a kada dođe početak godišnjeg, odnosno prođe posljednji dan u kojem će me vidjeti ljudi za koje ne želim da me gledaju – ja smiono uzmem onaj Grundingov brijač, šišač, što li, okrenem stolicu sa naslonom naprijed na verandi; skinem se gol do pasa, samo u kratke hlače; uzmem ono okruglo samostojeće ogledalce na čijem naličju se sve izobličuje, naravno – okrenem ga na pravu stranu, namjestim na petnaesticu (prošle godine sam bio čak i hrabriji, pa sam na desetku) i krenem posred čela, da se ne bih možda predomislio. Naravno da moji ukućani od toga pogube živce kad čuju taj čarobni zvuk sa verande; sin konačno uzme stvar u ruke pa to sve opelavi jednakomjerno; zapravo se radi o brijaču kojeg je on naručio online još za korone, a ja sam onda skužio da to mogu i ja i pošteno sam mu platio koncesiju na dvadeset godina, odjednom; Najdraža poslije, temeljito i brižno, kako to već samo Ona umije - izbrije ovo sa strane i odostraga na trojku - i tako ja krenem u svijet slobode lagan kao ptica, s aerodinamičnom figurom, barem na gornjem dijelu.

Ptica? Netko je spomenuo pticu?

Pa, eto, onda – evo i ptice. Stigla je ptica, gospođa Kosica, baš nekako kada sam se ja spremao pri koncu ove složene i važne operacije izmesti ovu gadljivu hrpu dlaka i baciti je u kantu za smeće. Prvo stidljivo, na beton, kvadrat po kvadrat, sletjela je – nije iz zemlje izronila, časna riječ, i ja sam sa mobitelom u ruci krenuo za njom, kao – snimit ću je, ali osjetim nešto čudno. Nešto što se snimiti ne da.

Odskakuće ona na travicu, i tako ja već mislim, odletjet će – ali nije; valjda sam joj toliko zanimljiv sa ovom komičnom kuglom na vrhu; pa se ona onda okrene, kao da se namješta za snimanje, pusti mi da priđem (za ne vjerovati) na valjda pola metra, možda koji centimetar više, u ovom slučaju ribičke priče se ne odnose na što veću, nego na što manju brojku, jel tako – i ja okinem.

Onda sam shvatio koliko je to moje ponašanje nezrelo i blesavo; odložim mobitel na travu, sjednem i ja, i tako smo sjedili jedno kraj drugoga – možda niti pola metra, ja sam nešto nerazumljivo šaptao, ona je gledala i žmirkala – valjda je shvatila što hoću reći; nigdje u blizini jaja, gnijezda, mačke, ničega, možda samo naše još prilično nezrele kupine i paradajzi – što tebe, dušo, dovodi ovdje; bolje rečeno - što te ne odvodi odavde, od mene? Zar me se ne bojiš, pa od mene nerijetko bježe i veći i jači od tebe, a nekako si utvaram da ne moraju; mojih skoro stoidevedeset sigurno da su me puno puta spasili od šake u glavu u tri ujutro; nije te strah ove moje sada prilično gole kugle, moje nemarno oblikovane brade, moje više prćate nego kljukaste nosine, prilično širokih obrva, glagoljivih usta; jesi li samo hrabra, ili si došla nešto poručiti – ili ti je dosta svega, pa ti je svejedno što će s tobom biti?

Onda smo šutjeli još neko vrijeme, kako je i red – počele su munje, oblaci su se naljutili, kakvo prijateljevanje i srodnosti, bježite svi u kućice – i ona me još jednom pogledala u oči; kunem se – pogledala me onim svojim lijevim okom u moje oči, pa je odskakutala dalje, hvatajući zalet, da bi konačno odjednom otprhnula u vis. Koliko je to naše druženje trajalo, ja doista nemam pojma; ne mogu se takve stvari, nekako mi se čini, izmjeriti u minutama i metrima; više je onoga što će ostati u sjećanju do kraja vremena.

Moga vremena; vremena u kojemu je neobično da se kosovi ne boje ovakvih tipova kao što sam ja; možda čak i ljudi uopće. Da li i njena vremena; o tome se ne bih usudio niti misliti.

22.07.2023. u 17:29 • 18 Komentara • Print • # • ^

Nekako ste se kosica i ti razumjeli. Na kojoj razini, ne znam.
Osjećala je da joj nisi opasnost.

-- Lastavica -- 22.07.2023. u 19:24

auuu, i dalje predugačko, skrati to još malo :)))

-- Blogokviz -- 22.07.2023. u 19:25

Ti, muškarac s repom ?

Đizusssssss

-- Donabellina -- 22.07.2023. u 19:37

Lastavica, valjda bar to.
Blogokviz, ma ove godine mi je nekako stalo, Najdraža me zamolila da ne idem do osmice, jednom sam zabunom zarezao dvojku baš iznad čela, šta ću, pa nije red da je time ljutim :)
Ane, i to kiselom :))) Eh, kad je bila duga kosa, davno, davno, tu valjda računaš tek ono ispod ramena; znaš kad, u ratu; kad je vidio moju sliku, pita sin: tata, a u kojoj si ti bio vojsci? :)))

-- j. -- 22.07.2023. u 20:26

Kosica i kosica, jako, jako zanimljivo. Nešto je došla reći. Ptice su glasnici. Ili je samo bila radoznala, žensko :)).

"Godine 618. u Irskoj, malo poznati čovjek po imenu Kevin (kasnije sveti Kevin od Glendalougha) je navodno bio u molitvi u svom samostanu, kada je na njegovu ispruženu ruku doletio kos, izgradio gnijezdo u koje je položeno jaje. Prema legendi, bio je u tolikoj intenzivnoj molitvi ispruženih ruku da se jaje na kraju izleglo i od tada ga nazivaju zaštitnikom Kosa."

Našla sam tu pričicu sad na netu potaknuta Vašom, da vidim što pišu o kosu i simbolici.

-- starry night -- 22.07.2023. u 21:21

Rekli bi ne sasvim dobronamjerni ljudi, "We have to talk about Kevin" :))).

Ptice nebeske: da, ne brinu, ne siju niti žanju. Puno se od njih može naučiti. Hvala puno Starry na trudu, stvarno fascinantan niz asocijacija :).

-- j. -- 22.07.2023. u 22:29

Divno o ptičici. Shvatili ste se na nekoj višoj razini i lijepo razmijenili misli. Lijepo je da si sretan sa novom frizurom. I - nemoj kraće. Ljubim!

-- luki2 -- 22.07.2023. u 22:34

Meni je uvijek bila draža duža kosa.:)

-- viatrix -- 22.07.2023. u 23:01

Ptica te blagoslovila svojim prisustvom. Kad moja žena mazi našu mačku pa se dogodi da se ova zbog toga prednjim šapicama od užitka otiskuje o moju podlakticu ili potkoljenicu ili bilo što slično, ja se osjećam počašćenim, gotovo ponosnim, jer mi je ukazala povjerenje. A to je naša svakodnevnuša, naša kućna mačka. :) Kakav li je tek osjećaj kad te divlja ptica počasti ovakvim doživljajem?! Moraš se osjećati dobrim i plemenitim čovjekom, nema ti druge. :)

-- Mariano Aureliano -- 23.07.2023. u 02:45

oo, pa ti vjetre imaš i kose! moga bi se preimenovat u 'vjetar mi u kosi, još' :))))

-- kako_ti_kupus -- 23.07.2023. u 07:11

Viatrix, ja sam mijenjao mišljenje, lavirao, ovo je ipak zemlja na brdovitom Balkanu, zadnji put sam dugu kosu nosio još u prošlim stoljeću; pričao mi prijatelj da je tu u ovom gradiću sedamdesetih harala banda koja je mlatila dečke s dugom kosom, poslije su stradali na jednom zavoju u Ilici; mislim da se danas to zove Komerički zavoj; svaka sila za vremena; osobno sam doživio da je jedan dečko u srednjoj morao ošišati kosu da dobije dva iz informatike kod nekog profesora Bude Radakovića; to je otprilike isti mentalni sklop, ti koji su šišali okolo i taj profa; ovaj učio - koliko se sjećam - nije ništa no dobio je dva; glavno da ima kratku kosu i bude uniformiran; o njoj je koliko se sjećam pjevala Azra reminiscirajući na Pankrte, Haustor se mijenjao, najveći hit imala je Pekinška Patka; znade li tko je li koja pjesma opjevala mušku dugu kosu, pamćenje mi slabo u smućenoj glavi stoluje? Sjećam se da je bio neki narodnjak s violinama i harmonikama, Duga kosa kratka pamet, ima li još što?

Mariano, hvala, no možda je ipak tek osjetila da joj neću ništa; tko zna kakve je traume prošla, mačke, oluje, gubitke cijelih gnijezda, možda ja prema njenom životu živim bajku...

Kupus, eto, imam, čak mi Najdraža nekad veli da se prečesto šišam, da pustim kosu, a Ona da će prati; no vrućine me uvijek smetu; strašno je ići u planinu kad je vruće sa dugom kosom koju ne možeš svezati u rep, i tako, kako veli pjesnik, bolje da nosim kratku kosu :)

-- j. -- 23.07.2023. u 07:44

Možda je bila žedna:-)?

-- Sarah -- 23.07.2023. u 11:18

Awwwwwww :)))
Lijepo. :)

I lijepo ispričano (već tradicionalno).

Ajmo sad na prizemne stvari:
-Ajme koliko kose, ja sam pomislila da si ti Gospođi skratio kosu, a ne da su dlake tvoje :))
-Imate iste pločice ko ja u ulaznom hodniku. :) (kad sam ih birala, u prošlom životu, to je bilo najbliže mandali u ponudi :)) )
-OVO je ono što je naj-doprlo do mene :
'....a kada dođe početak godišnjeg, odnosno prođe posljednji dan u kojem će me vidjeti ljudi za koje ne želim da me gledaju ......', ček, jesam li ja to rekla? To sam ja rekla, sigurno :))))) to si moju misao izrekao na glas :)))

-- Lilianke -- 23.07.2023. u 11:26

Sarah, ima u našem vrtu tih plitkih teglica bar dvije, pune su kišnice, čisto ko suza, nije, dođe i jež to popiti,
Lilanke, eto, ali nije to rep, kak je pomislila Ane, to je davno bilo, nego to raste i raste i reže se i reže; valjda sam siromašan na drugim poljima, ne znam, mora biti neka ravnoteža :)); ovo sa gledanjem i ljudima, to je tako, zona komfora, kužimo se; ne možeš živjeti i birati društvo koje bi te okruživalo; ne mogu ošišan na petnaesticu banuti tamo među to društvo, ne zato što bi me zezali, daleko bilo, nego to odvraća fokus sa posla, iovak su ljudi dosta zauzeti sanjarenjima i stranputicama, onda još i to - to bi me učinilo skoro pa disfunkcionalnim u radnoj sredini, pogotovo prvih dana; pločice - nisam imao pojma o toj mandali, sad sam izguglao, moram to reći Najdražoj, da hodamo po svetom prostoru, u stvari nekak to mi tako i osjećamo, doma to zovemo Njen ured, ona tamo puši i čita na laptopu u mraku, prije je stvarno imala ured, pa je to morala zatvoriti, i tak je to ostalo; moram Joj taj važan prostor riješiti jer sad Joj curka voda blizu stola kad padaju jače kiše (pa stoji kanta na podu), evo i ja sam stradalnik ovih oluja, popet ću se gore i posprejati sa onom impregnacijom kad to stigne, naručio sam na netu, i kad skupim hrabrosti, i kad mi Ona dopusti, a ujesen kad me ovi majstori nađu na listi čekanja nek zabijaju kaj hoće, ja plaćam rundu :))))

-- j. -- 23.07.2023. u 11:57

Neka svatko nosi kosu kakvu voli. Ne cijenim ljude po kosi.

-- viatrix -- 23.07.2023. u 21:48

hahahha, kupus me baš nasmijao. :)
Šišanje ljudi mi je opuštajuće.
Otkrila u vrijeme korone.

-- Galaksija -- 23.07.2023. u 22:02

Taman bi mi ovo bilo dosta za prisadit, što nisi najavio da ćeš se
"potkusurivat".

-- nema garancije -- 24.07.2023. u 22:19

P.S. Je li to ptičica došla uzet malo za gnijezdo sviti?

-- nema garancije -- 24.07.2023. u 22:22

srijeda, 19.07.2023.

Tumačenje

Ima tako situacija
u kojima se nađeš pišući nešto
pa ti čovjek odgovori pitanjem
da protumačiš to što si kazao,
jer da ne razumije.

Obično se radi o nečem
rekli bismo intrigantnom,
kako to već nekada umiješ zakuhati,
nečemu što barem implicira
odgovornost i nas samih
(ili odgovornosti nas samih?,
no u svakom slučaju - ne samo onih famoznih „drugih“)
za nevolje što se zbivaju u okruženju.

Samim time, kada čitamo takvo što
meni se vrlo često čini
(sada više ne razmišljam kao pisac takvih papazjanija,
nego se trudim misliti kao nepristran čitatelj, koliko ja to uopće mogu)
da se nalazim u poziciji umorna planinara
koji silazi sa planine po stazi punoj pijeska i sitnog šljunka.
Uspon je bio divan, pogledi također,
nešto se dobro i pojelo i popilo i malko odmorilo,
ali pred nama su sada samo dvije mogućnosti:
ili se vratiti na vrh – ako u nama prevlada strah od poskliznuća i pada,
pa možda pokušati stazom kojom smo se uzverali,
ali to će sve trajati i trajati
i tko zna hoće li na koncu biti jednako nevoljno kao i ovaj silaz -
ili nastaviti oprezno i polako istom tom stazom
kojom smo započeli silaz po siparu,
napored ubadajući štapove u tlo ispod i ispred nas,
nadajući se da će sve na koncu ispasti dobro
i da nam noga neće proklizati na neravnom terenu.

Utoliko, ako imamo posla sa filozofima, pjesnicima
i ostalom neradničkom bagrom što zamajava inteligenciju
i pošten svijet uopće –
možemo osnovati ad hoc komisiju za tumačenje,
koja očito da se ne bi bavila samo logičkim - u pogledu razumijevanja –
formalnim problemima, nego i materijalnim, dakle problemima
je li neka tvrdnja u skladu sa kakvim svjetonazorom ili nije;
takve komisije postojale su i postoje čak i danas, širom bijela svijeta.

Druga je mogućnost ta da sebi priznamo, onako ponizno čitateljski -
kako se nešto ne usudimo razumjeti, iz tko zna kojih razloga.

Vidiš, vidiš, za razliku od onog silaza sa planine,
ovdje postoji i treća mogućnost:
kako je ono što smo pročitali toliko loše napisano –
da je ono što mislimo da bismo mogli razumjeti - iz toga nemoguće razumjeti.

Najpristojnije bi i najsamouvjerenijem piscu
bilo iskreno i jednostavno povjerovati, dapače – rekli bismo: priznati
(kao da smo pred ljubopitljivim očima što u našem trudu
traže pukotine i jasan trag nelogičnosti)
kako je zapravo pri svakom spominjanju nerazumijevanja
jednostavno riječ o ovoj posljednjoj varijanti.

19.07.2023. u 11:48 • 16 Komentara • Print • # • ^

" ovdje postoji i treća mogućnost:
kako je ono što smo pročitali toliko loše napisano "– " bode me u mozak ova rečenica koja je suprotna svemu ikad napisanom na tvom listu

Sve je relativno : i mi, i naše ponašanje prema tekstu ----a najmanje bitno slaganje ili ne s napisanim

Ti s i izvan konteksta ovog komentara

-- Donabellina -- 19.07.2023. u 12:06

krasna metafora, uspinjanje kao razumijevanje

"Izvještaj glupog čovjeka o onome što pametan čovjek kaže nikada ne može biti točan, jer on nesvjesno prevodi ono što čuje u nešto što može razumjeti." - Bertrand Russell

Što je to sipar? Hvala.

"Vidiš, vidiš, za razliku od onog silaza sa planine,
ovdje postoji i treća mogućnost:
kako je ono što smo pročitali toliko loše napisano –
da je ono što mislimo da bismo mogli razumjeti - iz toga nemoguće razumjeti." - da! tražiti u crnoj sobi u crnom mraku crnu mačku koje nema i naći ju :))))))))))))), to je kad na silu nađeš smisao u tekstu koji je besmislen

-- starry night -- 19.07.2023. u 13:11

U jedno sam više sigurna no u što sam ikad oko ičega bila, a to je da ništa ne znam.

Pozdrav! :)

-- Lilianke -- 19.07.2023. u 13:19

uh vjetre šta ti znaš temon ubost u mozak. dakle, jednostavnim riječnikom rečeno, a poznato je da jednostavne stvari najbolje funkcioniraju, imamo situaciju kad filozofi toliko zakompliciraju temu da in poslin triba najmanje deset-petnaest komentara da i sami skuže šta su tili reč. onda imaš naivne i nadobudne koji su ko žabe ili kokoši, pokaži žabama baru sve će skočit u nju ili kokoši, to je frapantna razina promaje u mozgu, izađi u dvorište di su kokoši i zamahni rukom kao da prosipaš žito, a u stvari prosipaš nularicu, sve će poletit tamomo di si je prosuja. i na kraju dolazimo do onih šta postavljaju podpitanja, e takvih se triba čuvat jer in glava ne služi za ukras, ma što god flexy mislila o tome :))))

-- kako_ti_kupus -- 19.07.2023. u 13:27

Sipar, to je onaj skliski dio na silazu, čest u Alpama i kršu, moraš proći po njemu, nemaš kuda, povezuje dvije stijene, u načelu na uspunu jedva da ga primijetiš, ali na silazu, osobito na većim strminama, koje i dalje nisu klasificirane kao alpinizam nego planinarenje - može biti koban u slučaju neopreza. Zato kada ga vidiš, pomisliš kao u nekoj raspravi; mogao sam možda natrag na vrh pa sići istim putem kojim sam i došao?

Hvala vam svima; evo sad će svježina, samo što nije, pa ćemo i sa mozgovima lakše. Lilianke, što više učimo, manje znamo jer više neznanja uviđamo; za tebe - siguran sam - među posljednjima zato može važiti to o neznanju :).

Kupus, jednostavne stvari najbolje funkcioniraju? Pa po tebi bi kapitalizam propa u po ure, reka bi ti moj tast. Doduše, kad sam ga upoznao, grintao je i protiv društvenih dogovora i sizova, ali tko se još toga sjeća, ja sam iz prahistorije :))).

-- j. -- 19.07.2023. u 15:11

Obično se primijeti kad je negdje forma važnija od sadržaja, pa je takvo što najbolje preskočiti. Ako je autoru stalo da ga se razumije, onda piše jednostavnim stilom (mada, to se može ponekad i kazniti, kao što pokazao ovaj nedavni slučaj s maturom :D)... to, naravno, ne potvrđuje odmah i kvalitetu, ali je lakše prepoznati ima li je, tj. manje vremena gubimo na traženje:O
Postoji još i (za)kompliciranje kada se cilja na određenu skupinu čitatelja, pa po onoj - tko treba shvatiti, shvatit će... a svi drugi će tražiti pojašnjenje :D
Kompliciranje zna biti zanimljivo kad oni koji su shvatili misle da je tekst i pisan zbog njih... a zapravo...
Nu, da je tako, zar bi onda bilo komplicirano :OO

Alzo, kao i pentranje i spuštanje amo i onamo... nije sve za svakoga; neki bez pentranja ne mogu, neki se i ne mogu pentrati, a ima i onih koji i ne žele jer sve dobro vide i odozdo. Uglavnom, najbitnije je da ima puteva... kako za one koji ne žele/ne moraju nikamo ići, tako i za one koji su došli do samog vrha, umorne planinare koji pored drhtavih nogu ne mogu više računati ni na maksimalnu koncentraciju koju zahtijeva povratak istom stazom... Bog ima dao zdravlja i HGSS :O

E, aj sad ti meni pojasni što sam ja htjela reći :)))

-- V -- 19.07.2023. u 15:58

Draga V, malo sam još pod dojmom ovog što je prešlo preko nas, bili smo zapravo vani, tako da, budem odgovarao poslije, sutra, dobro je, hvala svima.

-- j. -- 19.07.2023. u 18:52

Sviđa mi se ovo o jednostavnosti - trudim se i sama biti takva...Ljubim!

-- luki2 -- 19.07.2023. u 23:35

Eto, V, da ispunim obećanje; mislim da si ti samo prepristojna za napisati da je moj slučaj treća varijanta :).
Luki, ako je tvoj odabir, poštujem :).

-- j. -- 20.07.2023. u 07:16

Izvanredno, nemam što dodat svaki tvoj post mi je pravo osvježenje.

-- TEATRALNI -- 20.07.2023. u 21:20

ponekad se ne treba uopće zamarati s onim što netko razumije ili ne razumije. naročito ako te ne razumije netko tko ne shvaća da se smiješ sam sebi, kao što ja često činim.
a pogotovo iza svega što sam preživjela u zadnjih 6 godina :)

-- smjehotvorine -- 20.07.2023. u 21:42

pisac ima svoje tumačenje, a svaki čitatelj svoje i to tako mora biti :)

-- Galaksija -- 20.07.2023. u 22:16

Ako ti je stalo do razumijevanja filozofskih misli a na prvu ne ide, uvijek postoje "štapovi za zabadanje, ispred i iza sebe"..., potrudi se i shvatit
ćeš, kako shvatiš. Napisani tekst svatko doživljava na svoj način, a ja
eto ponizno priznajem da kod tvojih tekstova i još nekolicine često
zabijam štapove radi boljeg razumijevanja. Kad se nešto konačno razumije, slavodobitno idemo dalje jer smo naučili nešto od nekoga
tko zna bolje od nas. Po meni, bit je naučiti a ne dizati glavu uvjeren
kako baš sve znaš, a baš ono napisano nema logičan slijed.
Želim vam raskrčenje grada i nastavak normalnog života:)))

-- nema garancije -- 21.07.2023. u 18:59

U prosjeku blogerske objave izriču se s malo riječi. Ova tvrdnja izraz je mog iskustva kao pisca i kao čitatelja. Siguran sam da je istinita izreka koja glasi: Ako je za neku istinu potrebno više od sto riječi, onda nešto nije u redu s tom istinom, ili s onim tko ju iskazuje/izgovara. Hoću ti reći da je tvoje TUMAČENJE na samom rubu. Daljnja eksplanacija u vidu opisa sipara i/ili sličnog, odvela bi te u preobilnost koja zamara, a mi (čitatelji) bi posumnjali u istinitost tvoje specifične lirike, ili tvoju osobnu. Nasreću, uspio si svoje penjanje/silaženje zaustaviti Dakle, ovaj komentar koji se umalo približio jalovoj izdašnosti, u biti je sugestija da svoje lirske forme potkrešeš kako bi ostala manja, ali bujnija krošnja.

-- Potok -- 22.07.2023. u 15:27

Ja sam ovo pročitala 2 x. I ekskjuzmi, slabo sam razumjela...nije da se nisam usudila razmjeti ili slično, nego stvarno - što si htio reći ustvari?
Možda je do mene, al voljela bi stvarno znati...

-- konobarica -- 23.07.2023. u 10:23

paa, htio sam reći da nešto što je napisano možemo ne razumjeti radi nas samih (jer to ne umijemo), ili se ne usudimo razumjeti, ili je pak toliko loše da se razumjeti ne da

malo riječi mogla bi Potok biti garancija jasnoće, ali ne bi uvjerljivosti; može biti jasno što želiš reći, ali ne mora to biti potkrijepljeno i dokazano (iil na tragu toga da se dokaže)

budući da apsolutnih istina nema, još bih onda samo pitao: otkud ta tvrdnja o sto riječi :)))

-- j. -- 26.07.2023. u 18:16

nedjelja, 16.07.2023.

Je T'aime

Ovo je različit video u odnosu na ono što sam prvo postavio, jer je u međuvremenu nešto promijenjeno oko autorskih prava pa se prvi video nije mogao vidjeti.

16.07.2023. u 17:22 • 11 Komentara • Print • # • ^

stara pjesma ali još uvijek ljepa...Odličan izbor Vjetre!!!

-- modrina neba -- 16.07.2023. u 18:49

tako sam ponekad zamišljala sreću...

-- stara teta -- 16.07.2023. u 21:04

((;

-- Donabellina -- 16.07.2023. u 21:57

Pjesma za sva vremena.

-- viatrix -- 16.07.2023. u 22:26

Kako lijepo! Bez puno riječi - rekao si sve! Ljubim!

-- luki2 -- 16.07.2023. u 23:56

Malo koja pjesma je tako ljubavno erotična ka ova, mislim čak ni jedna druga :)

-- Nisa -- 17.07.2023. u 05:37

Kultna pjesma, prva zabranjena pjesma koja je kao takva završila prva na top ljestvicama u UK, ostalo je povijest :)... Pjesma je prvotno snimljena s Briggite Bardot jer mu je ona bila ljubavnica, ali ona nije htjela da se objavi :)

-- Blogokviz -- 17.07.2023. u 09:27

R.I.P.Jane Birkin, bila je moćna. Ova pjesma. I ona.

-- Pozitivka -- 17.07.2023. u 10:18

počivala u miru.

-- Galaksija -- 17.07.2023. u 21:49

Hvala punooo Vjetre, Tvoj komentar mi uvijek daje elan za dalje, ne odustajem tek tako (makar napisala, što sam napisala):))))

-- modrina neba -- 18.07.2023. u 17:18

Neka spava mirno, a ja video ne mogu otvoriti, nebitno, imam ploču:))

-- nema garancije -- 18.07.2023. u 19:03

srijeda, 12.07.2023.

Zbogom, gospodine Kundera

Što bih ja uopće mogao pametnoga reći o Kunderi? Da sam danas jezdio svijetom u tolikoj mjeri kako mi je vijest o njegovoj smrti stigla tek sada? Da me formirao kao čitatelja? Da nema dana kada ne pomislim na neku od njegovih knjiga?

Pa onda je bolje da On priča sam; njegove će riječi iz Šale biti itekako značajne; izrazite i neizbrisive, poput ovog drveta što sam ga jednom davno snimio u magli; sasvim sebično i prizemno znajući da će mi trebati. Ne mogu prešutjeti Kunderu i barem mu ovdje ne reći: hvala.

"Koliko su mi puta u toku posljednjih godina razne žene predbacivale (samo zato što nisam bio u stanju da uzvratim njihove osjećaje) kako sam uobražen. To je besmislica, uopće nisam uobražen, ali iskreno rečeno, samome mi je žao što od vremena kada sam stvarno odrastao nisam mogao uspostaviti prave odnose niti s jednom ženom, što nijednu ženu nisam, jednostavno rečeno, volio. Nisam siguran da znam uzrok ovog neuspjeha, ne znam je li on naprosto u nekom urođenom nedostatku mog srca ili proistječe iz moje biografije. Ne želim biti patetičan, ali tako je: veoma često vraća mi se u sjećanje sala u kojoj stotina ljudi podiže ruku i tako donosi naređenje da moj život bude slomljen; tih stotinu ljudi nije slutilo da će doći pedeset šesta godina i da će otpočeti postepena promjena situacije.
Ništa slično nisu mogli slutiti i računali su na to da će moje izopćenje biti doživotno. Ne iz sažaljenja nad samim sobom, nego iz neke pakosne svojeglavosti, koja je pratilja razmišljanja; često sam mislio o ovoj situaciji i pokušavao si predstaviti što bi se, na primjer, dogodilo da sam umjesto za isključenje iz Partije predložen, recimo, za vješanje. Nisam nikad mogao doći do drugog zaključka nego da bi i u tom slučaju svi podigli ruke, naročito ako bi opća korist od tog vješanja bila u uvodnom referatu pravilno obrazložena. Od tog vremena, kad god sretnem muškarce koji bi mogli biti moji prijatelji ili žene koje bi mi mogle biti ljubavnice, prenosim ih u duhu u ono doba i u onu salu i pitam se bi li podigli ruku; do sada nitko nije prošao na tom ispitu: svi su podizali ruku, na isti način kao što su je podigli (rado ili bezvoljno, iz vjere ili iz straha) ondašnji moji prijatelji i znanci. A priznajte: teško je živjeti s ljudima koji bi bili spremni da vas pošalju u progonstvo ili smrt..."

12.07.2023. u 23:08 • 7 Komentara • Print • # • ^

A zar nije
A priznajte: teško je živjeti s ljudima koji bi bili spremni da vas pošalju u progonstvo ili smrt..."

-- Donabellina -- 13.07.2023. u 00:49

Divna posveta Kunderi!! I ja sam mu posvetila post....Ljubim!

-- luki2 -- 13.07.2023. u 01:04

Hvala mu. Počivao u miru.

-- Galaksija -- 13.07.2023. u 11:02

Lijepa posveta, ima dosta Kunderinih citata koji mi se sviđaju.

-- TEATRALNI -- 13.07.2023. u 21:13

Lijepo o velikom piscu.

-- gogoo -- 14.07.2023. u 08:29

Da, Kundera je jedan od posljednjih velikana 20. stoljeća, veliki pečat u našem umu. Kao da su nam suvremenici bili Tolstoj i Dostojevski, tako nekako. Trebalo bi neku moždanu vijugu nazvati po njemu, toliko je obilježio i pomogao formirati generacije dobrih ljudi...

-- Mariano Aureliano -- 14.07.2023. u 17:26

nakon pripravničkog staža,
rukovodeće mjesto uvjetovali su mi partijom,
dao sam otkaz i krenuo od nule,
nitko me nije razumio,
a to baš godi

-- Blumi -- 15.07.2023. u 04:00

Zlostavljači

Untitled

Čitam o svećenicima zlostavljačima - i pokušavam niti ne zamišljati taj gotovo nezamislivi užas u kojemu bi bilo tko, a kamo li netko kome s povjerenjem pošalješ dijete na obrazovanje i odgoj (pa još onaj koga za svoj posao zovu - posvećenim) zloporabio takvo što radi najnižih nagona uzrokovanih u velikoj mjeri propisima te iste zajednice o spolnoj čistoći (koja tu posvećenost navodno da gradi i ojačava). Crkva godinama štiti zlostavljače, sklanja ih i zataškava sve do zastare.

Čitam i opravdanja; ovo je kao loše, a kada ljevičari kupuju male crnce, to je isto loše, a možda ih čak i seksualno iskorištavaju kao – kako vele - često seksualno devijantne osobe; pa što će njima inače mala djeca?

Kao da jedno zlo možemo prebrisati ili opravdati drugim. Ili, da upotrijebim predivnu frazu kantovske škole; zlo se ne da stupnjevati.

Eto pored toga odmah i izljeva osude prema tome svemu, no - kao da ljudi imaju najsnažniju potrebu dokazivati se time da počiniteljima takvih nedjela počine još gora - ili ih predlažu. Maštovitost čovjeka u odnosu na zla koja bi počinio - neograničena je, pa samo da bi sebi priskrbio više prava osuđivati ono što misli da osuđivati treba iz područja „njihovoga“, čovjek prlazi granicu mjere u osudi zla iz područja „našega“. Svećenike zlostavljače treba javno vješati; ako tako vičemo sada, smjet ćemo još jače i uvjerljivije - i kada neko zlo počine lijeve sotone. I obrnuto.

I onda uz to uvijek naiđu i znakovi odobravanja: tako je, potpisujem, dobro veli. Ljudi za koje bi se zakleo da mrava ne bi zgazili potpisuju najgora moguća opisana zla, spaljivanja, vješanja, ubijanja. Sve iza tmine vlastita ekrana; tu smo sigurniji... jesmo, ali se i svjetlo duše bolje vidi.

Nevjerojatna je količina onoga što bi ljudi radili jedni drugima, samo da smiju – a nije dobro. Gotovo da čovjek pomisli kako je država sjajna stvar, jer nje da nema, ne bi puno trebalo pa da počnu uvijek temeljito opravdana ubijanja, odmazde i križarski ratovi. Ako ništa drugo, prevencije radi.

Ne postoji naše i njihovo zlo. Jedina obrana od nedjela - koju je društvo osmislilo kroz povijest - jest izricanje kazne po ovlaštenom tijelu nakon provođenja unaprijed propisane procedure. Bolna, spora, živcirajuća, teška i puno puta neefikasna metoda koja teži tome da – ako treba - tisuću ubojica pusti na slobodu, ali niti jednog nevinog ne poklopi definitivnom kaznom. Sve ostalo jest barbarstvo kojeg dobronamjeran čovjek ne bi smio niti zamišljati, a kamo li prevaliti preko usta.

Pri tome, u ovoj životnoj dobi, ostavljam potpuno otvorenu mogućnost razgovora o smrtnoj kazni i o tome da razni mlađani, oraškići i slični ne zaslužuju život - ali ne samo u okviru čina osvete, već prvenstveno – i najstrašnije - radi prevencije. Jer, poštivanje sloboda i prava dovelo nas je u slijepu ulicu; danas čak i djeca od trinaest godina ne prežu od ubijanja, upravo jer znadu da nemaju razloga za strah.

Strah i sila su jedini jezik kojega nasilnik razumije; tko se silom nada dobiti što mu ne pripada, po zakonu, a još više po moralu za kojeg ionako svi tvrdimo da ga dobro poznajemo - mora znati da ga čeka nevolja u obliku osude.

Ovako, što više divljaštva budemo zamišljali ili izricali, ma iz kojeg razloga - više ćemo ga i živjeti. Nemojte sumnjati u to.

12.07.2023. u 06:12 • 16 Komentara • Print • # • ^

ne sumnjamo...

-- Blogokviz -- 12.07.2023. u 09:46

nasije je moj vjetre utkano u genetski kod još iz vremena reptila i nema ama baš nikakve veze sa svjetovnom orjentacijom pojedinca, ali je činjenica da eskalira u određenim situacijama: pobjedi na izborima, gubitku na utakmicama, revolucijama i ratovima i ono što je najizraženije, u zatvorenim i dobro štičenim zajednicama. koliko je samo žena trpilo nasilje jer su bile dio takvih zajednica, a tek koliko ih se njih s tim mirilo zbog srama jer ih vlastita obitelj iz koje su potekle nije podržavala. tako daaaa, nema tu pomoći. pustimo nastranu uljuđene dogme, nasilje je uvijek izazivalo nasilan odgovor, to je zapisano u genetskom kodu i tu se ništa promijeniti neće

-- kako_ti_kupus -- 12.07.2023. u 10:04

Svi mi imamo pravo na svoje mišljenje, ali žrtve bi trebale biti pozvane da donesu konačni sud, nitko nema veće pravo od njih.

-- Supatnik -- 12.07.2023. u 11:51

Crkva je leglo pedofilije a pedofili nisu samo oni koji rade skesualne delikte nego i oni koji ih štite (razni biskupi kardinali) a "sankcija" koju im viši kler daje je premještaj u drugu župu u kojoj opet zlostavljaju djecu. Da imam dijete nikad ga ne bi slao u crkvu.

-- TEATRALNI -- 12.07.2023. u 13:40

Inače dragi kolega blogeru, po službenim podatcima zlostavljanje se najčešće događa u obitelji, vrlo često u obrazovnim ustanovama, sportskim klubovima, i naravno u vjerskim institucijama, opetovanim zgražanjem nad zlostavljanjem samo u vjerskim institucijama, pogotovo u okviru jedne konfesije, možete osobe smanjene inteligencije dovesti u zabludu, da se problem može riješiti djelovanjem unutar te odredbe konfesije, kao što uostalom vidite i sami.

Pa bi bilo uputno čisto radi edukacije osoba smanjene inteligencije da se idući put zgrozite nad zlostavljanjem od strane prosvjetnih radnika koje je na žalost češće nego ono od strane svečenika

-- Supatnik -- 12.07.2023. u 16:54

"ali niti jednog nevinog ne poklopi definitivnom kaznom."

Ovo je dobar argument protiv smrtne kazne.
Neki ljudi su nepopravljivi, iskonsko zlo postoji. U svrhu zaštite ljudi, a bome i pravde smrtna kazna nije nešto što ne bi trebalo razmatrati. Najgorih zločinaca (najtežih oblika zločina) u populaciji ima vrlo malen broj, opako i ozbiljno su opasni.

Serijski ubojica neće stati, ukoliko mu se pruži prilika ubit će i u zatvoru, sociopatija je takva. Nepopravljiva.
U slučaju bijega iz zatvora sociopat bi nastavio ubijati bez da trepne.

Toliko sućutna nisam da se zalažem za prava sociopata i višestrukih zločinaca.

-- Ypsilonka -- 12.07.2023. u 17:08

Meni je Fascinantno cinjenica da pokoj joj dusi Ankica Lepej je imala Celicna muda za razliku od nekih primitivnih oblika CimpanA ako ne I nizih bica

-- DreamOfStone -- 12.07.2023. u 18:24

Jer Cimpanze neznaju drukcije

-- DreamOfStone -- 12.07.2023. u 18:26

Jesi gledao onaj.film Planet Majmuna s Charlston Heston

-- DreamOfStone -- 12.07.2023. u 18:38

Blogokviz, na žalost, da

Kupus, mislim da nema mjesta stavu „nema tu pomoći“; sama činjenica da se sve više i više i više priča o nasilju dovodi do toga da se nešto i čini; potpuno razumijem tvoju argumentaciju i mišljenje kako je društvo utemeljeno na nasilju (to i sam smatram), ali činjenica je da bez govorenja o nasilju neće biti niti akcije društva u cilju njegova smanjenja; ova sa ženama – to je valjda najizraženiji oblik nasilja u povijesti i zato je važno da se to istutnji, da se utjera potencijalnim nasilnicima strah u kosti i da se rasvijetli svaki slučaj za sebe

supatnik, upis od 11,51, apsolutno se slažem, međutim, žrtve su najčešće u poziciji da nemaju nikakav dostup bilo čemu što bi se moglo smatrati obrana, i to efikasna obrana od zla – onda je dužnost da oni koji barem mogu palamuditi po sumrežju to ponekad i čine

dream, ne znam kako si došao do gđe Ankice, ali u ono doba svakako, ona je imala savjest, i činjenica da je od strane korporativnog moloha koji je pokrivao politički moć bila raspisana krvarina jednaka kao i iznos štednog uloga pokazuje kakvo je ono bilo vrijeme; bilo je to vrijeme u kojemu je još političk amoć bila stvarna; danas je politika tek puki servis kapitala; gledao sam hestona davno; da znam na što misliš; sorry, moram uvesti reda u komentare, povremeno otvorim anonimcima nadajući se još nekom čudu, nekom stranom tijelu koje bi ovdje naišlo kao zvijezda repatica i upisalo komentar od tridesetak redaka :)))))

Ypsilonka, o smrtnoj kazni spremam se pisati kod tebe; što sam stariji – naravno – i ja sam više za smrtnu kaznu, prije sam bio protiv; nemam pojma što me okrenulo, valjda život, što bi drugo, valjda kao i tebe i sve nas ostale koji više nemamo dvadeset – to je vidim neka opreka iz tvoga posta; ja doma nemam tih problema, kod mene i dvadesetogodišnjaci nemaju iluzija o društvu koje ih okružuje; u svome komentaru iznijela si nekoliko važnih, važnih argumenata u prilog istoj i tome se stvarno nema što dodati

-- j. -- 12.07.2023. u 18:57

nisam za smrtnu kaznu : u meni "caruje" milosrdje i ne mogu biti tako oštra kao @YPSI ma koliko ona ima pravo.
Postoji ona famozna Lombrosova teorija o urodjjenim ubojicama ali ona se napretkom psihijatrije sve manje uvažava.

Generalno, NE priznajem nikakve motive zla ni prema čovjeku, ni prema životinji - a dogadjaju se i jedni i drugi

-- Donabellina -- 12.07.2023. u 19:45

Teatralni, potpuno razumijem tvoje razočaranje crkvom ako stvar pratiš samo po medijima; gledaj, ja sigurno ne mislim da je crkva leglo pedofilije, jer inače ne bih dvoje svoje djece slao u školi kad su bili mali - na vjeronauk, eh sad, zašto sam to činio u davnini, to je sigurno zbog toga što me u nekim devedesetima, dvijetisućitima - bilo strah osude sredine, odnosno više – osude nezaštićenog djeteta; jer je zaista vjeronauk bio u sredini rasporeda, i mislio sam – zašto bi se moje dijete razlikovalo od ostalih, živimo u društvu u kojemu pristojno rečeno većina diktira manjini– ako već ne i neki teži izraz; i tako je moje dijete otišlo na vjeronauk, i tamo nije pokupilo ništa lošeg, dapače – samo dobro, koliko smo mi to doma vidjeli i koliko se iz života da lo iščitati, a godine su iza svih nas; na žalost sa tim djetetom imali smo da tako možda i neumjesno velim – živinskih problema sa zdravljem; da smo barem imali problema o kojima ja gore pričam, njih bi se lako dalo riješiti; ali evo, hvala Bogu, sad je u redu
kasnije je to bila ipak stvar izbora; neću previše ići u detalje i privatnost, mislim da ti to ne bi puno niti značilo, ali samo ću nešto ispričati, jedan događaj sa izleta na more; djeca jedu (tijesto koje drugi ne znaju skuhati jer ne znaju ni gaće presvući), a dijete se pomoli prije jela; ovi ga odmah zaskoče kao kopci: pa zašto ti ne ideš na vjeronauk nego na etiku, a moliš se prije jela, a ovaj im odgovori: vi ste nelogični, a ne ja: pa zašto vi idete na vjeronauk a ne molite se prije jela? :)))) i ovi svi zašute i zamisle se; eto to bi bilo bitno: da čovjek ima pouzdanje, stav, vlastito razmišljanje i da ne gleda svisoka na druge ljude, nego da fura svoj film u svome životu; da traži ono što mu daje snagu i da bude otvoren prema svjetlu; to smo nekako željeli postići sa klincima – da je obitelj mjesto gdje ćemo se otvarati prema dobrome i pokušati davati snagu jedni drugima – ali po mome skromnom mišljenju – čak netko bi se usudio reći: svjetonazoru - nema te snage u čovjeku; uzalud se trudiš ako tražiš snagu u čovjeku, čovjek je smrtan, ograničen i nejak – na kraju puta sa čovjekom uvijek, baš uvijek čeka te razočarenje; kako sjajno kaže jedan moj prijatelj: možda netko od nas uopće nije predodređen za neku denominaciju, nego samo za predsoblje :))
eto, to sam htio reći; ne znam točne statistike, ali doista, veća je vjerojatnost da će dijete doživjeti nevolju u obitelji, u školi, okruženo osobama koje poznaje, čak voli - nego u crkvi; no, to nipošto ne opravdava crkvu, upravo suprotno – jer baš te osobe zovu sebe posvećenima, u tome je problem – oni bi trebali biti uzori – to oni sami kažu da je njihovo poslanje; zato je ovo što oni čine puno odgovornije, strašnije i lošije od ovoga što čine recimo nastavnici tjelesnoga, oni sami smatraju da im je zadatak naučiti čovjeka zgrčku i raznošku, to nije toliko pretenciozno - i dobro je da se u crkvi pojavio čovjek ne čelu koji se tome jasno suprotstavio, zatražio iskren oprost i obavijestio o svemu institucije – ali to uopće zapravo nije bila tema moga posta; što je bila moja namjera to ću napisati niže...

-- j. -- 12.07.2023. u 19:49

supatnik, drugi upis od 16,54, ako se on odnosi na mene, ja vjerujem da ti kao dobar poznavatelj stvari na blogu znadeš da je ovo moj prvi post protiv zlostavljanja u crkvi (dapače – da ću zbog toga ispasti da sam mekan, pristran, blagonaklon crkvi; ali eto, uvijek nas život iznenadi), tako da se izraz opetovanje (barem što se tiče crkve) na mene sigurno ne bi trebao odnositi; primjerice, samo ove godine postoji valjda deset postova u kojima se zgražam nad nasiljem u obitelji, nad ženama, nasiljem općenito, kao da je moje zgražanje nekome uopće imalo važno; ali čekaj – evo izgleda jest; jupi jej :)
za slučaj da se izraz „opetovanje“ ipak odnosi na mene (jer i ti si nedavno pisao o zlostavljanju svećenika koliko se sjećam, onda i ti opetuješ ono što drugi počnu, a ne samo ja - po toj logici), onda ću svakako svoje zgražanje nad zlostavljanjem izraziti kada na internetu pronađem ovakvu silinu komentara protiv recimo nastavnika kao ovi što sam ih ovdje uslikao protiv crkvenih velikodostojnika: moj tekst zapravo se ne odnosi na počinjeno zlo (i žao mi je što o tome razgovaramo, to uopće nije bila moja namjera); s njime se trebaju baviti institucije; on se odnosi na one koji to zlo percipiraju – i kako ga percipiraju: kao izvor novog nasilja; nasilje je zaista jedna sila koja se samogenerira i ono što mi ovdje možemo činiti jest upozoravati na govor mržnje koji se javlja
govor mržnje na internetu isto je nasilje – i svakako da kada se zaziva to da se nekoga ubije, spali, da se pale zgrade, da ljudi jedni drugima čine zla kao revolt umjesto da sustav rješava sporove - to ne bi smjelo proći neprimijećeno, eto to sam želio reći - i govorit ću za sve oblike i slučajeve nasilja bez obzira o kome se radilo; ja mogu osjećati da su mi neke stvari bliže ili dalje – ali nasilje mi je uvijek jednako daleko i nikada one koji ga čine ili zagovaraju neću smatrati svojima
jer ovako, ako budemo birali naše i njihovo zlo, jednostavno ćemo samo repetirati obrazac ponašanja: na divljaštvo odgovarati divljaštvom – makar i njegovim zazivanjem, to nije civilizacija, to je i dalje divljaštvo

-- j. -- 12.07.2023. u 19:49

AnnaBoni, svaka čast; što se tiče smrtne kazne, za to bi najbolje bilo da se preselimo kod Ypsi, ona je to krasno tamo opisala, to je ovdje rubna tema, moja tema posta je bila to da nasilje izaziva nasilje i da taj lanac treba prekinuti, a najlakše ga je prkinuti na jeziku, a ne na djelima, ali eto - ako to sad moram objašnjavati, onda izgleda da sam jednostavno napisao loš post, i eto, ispričavam se svima :))))

-- j. -- 12.07.2023. u 19:51

Strah i sila je zaista jedino što nasilnik razumije. Nasilja i te kako im i na ovom blogu, na sramotu njihovu...:(((( Ljubim!

-- luki2 -- 13.07.2023. u 00:54

Povraća mi se na pomisao. Pretragično.
Iznenadio me jedan svećenik koji je na ispitu izrekao da često promišlja o smrtnoj kazni. Iznio je stavove za. Dotakli smo temu S. Mlađana.

-- Galaksija -- 13.07.2023. u 10:56

četvrtak, 06.07.2023.

Nema nikoga

Vjerojatno u dane velikih vrućina, kojih bi se sa zebnjom katkad netko prisjetio dok nas je hladila i dirala prava zima - nije potrebno objašnjavati zbog čega čovjek ima potrebu nekamo pobjeći - a kada se već bježi, onda je jedno od boljih mjesta za stići – mišljenje je ovog vašeg zgubidana, a drugi kako znaju - ono na kojemu temperatura previše ne prelazi dvadesetak stupnjeva - i gdje još ima hlada u zelenilu. Naravno, pa gdje bi to drugdje moglo u te dane biti – nego tamo gdje ti s brda dolazi voda tekuća, da te krijepi, hrabri i pomaže izdržati svojim iscjeljujućim šumom, pričom o tome kako je svaki časak jednak, samo ti u njemu nikada više nisi niti ćeš biti.

Još desetak dana ranije na tom istom mjestu bilo je... tako da je čovjek nekako odmah čim bi u vodu ušao - poželio izići; no ovaj puta poželjet će ostati koliko god se može. Dobro, sigurno da ne svaki čovjek - ali ovaj što hoda vašom pričom pletući njenu mrežu poput dosadna i uporna pauka; taj hoće. Jer tako, eto i njih dvoje - oni u priču došeću do obale rijeke; sigurno je da vikendima ovdje ima mnoštvo ljudi, ali kada uspiju uhvatiti slobodno jutro u danu koji u njihovoj zemlji nije radni, ali na mjestu gdje se ovo zbiva - jest, onda mogu računati da će upoznati što su mir i tišina.

Njih dvoje, mir i tišina, ma čekajte - gdje se to zbilo?

Ona sjedi na vreći za spavanje što su je prostrli i čita; on je u vodi, a u blizini huči potočić koji se u rijeku spušta s obližnjih brda, donoseći iz nekog dubokog zemaljskog kotla prilično toplu termalnu vodu na kojoj su nedaleko, nizvodno, u drvu i zelenilu sagrađene malene toplice kod kojih su parkirali – do kojih će uskoro otići na piće. Ili neće, jer ovdje je sasvim dobro – čak je i voda koju su ponijeli u ruksaku još zapravo hladna.

Kada izađe iz rijeke penjući se oprezno kamenjem i korijenjem drveća na prilično visoku obalu, prekrije ručnikom mokru kosu toliko da upije mlazove što se slijevaju s nje; pa ga potom čvrsto omota oko struka: ne može pred ovim očima dopustiti toliki nemar da se odmah ne presvuče u suhu odjeću; stoput ga je molila da o tome brine.

Zato će pokazivati kako još uvijek mirno može stajati na jednoj nozi, pa će mu kupaće potom završiti uredno raširene negdje na travi - na jarkom suncu, a oni će u hladu, sada već sasvim se dirajući ramenima i bedrima, bez odvajanja, tako da im mjesta dodira postanu vrela, kipuća, meka - sjediti na vreći za spavanje i jedno drugo hraniti tko zna kada otvorenim keksima pronađenim na dnu ruksaka. Mrtve, malene i suhe mrve padaju poput igala na područja gdje vrije; prva na njegov trbuh, druga među njene dojke, treća na sama vrata radosti... Trlja ga po nozi ručnikom koji mu dopire do iznad koljena, ne polazeći dalje; uvijek je zabrinuta da se ne prehladi mokar na vjetru ili od toga ne uhvati križobolju, pa ga jedva čujnim, ali ozbiljnim šaptom požuruje da navuče suho na sebe - jednom rukom gotovo poskrivećki povlačeći rub ručnika prema sebi.

Njen glas, ne bez sjete, bruji o starosti, o nemoći, o brigama; njene oči velike su, mlade i još pune snova; valja birati između onoga što se vidi i što se čuje.

Taj 'da' - možda ipak, pomislit će on kada se dobro u oči zagleda, znači 'ne': čekaj, ostani molim te tako još samo malo, da se diramo; to sada više njene riječi ne zbore njegove misli: to mole njihove oči.

I dobro je pomislio - zapravo: pozdravio je svojim dlanom drhtaj njena trbuha, onog njegova najslađeg - najnižeg dijela; taj ga nikada još do dana današnjeg slagao nije. Sunce nad gustom krošnjom starog hrasta ne dopire do njihove već pomalo potamnjele i grube kože, ali ih zato hladi vjetar s rijeke. Bose su im noge dotakle travke - valjda ih je taj osjećaj konačno razbudio iz drijemeža jutra; čovjek doista živi kada mu travke miluju tijelo.

Nikoga ovdje nema, iako bi svakoga časa netko mogao nizvodno doveslati na čamcu, ili proći puteljkom kroz visoku travu od toplica, ili banuti na zemlju niotkuda, pa da ugleda i prepozna dvoje koji čeznu za milovanjem.

Ne; nema ovdje ničega do pustoši raja pod tihim beskrajnim nebom; čuje se samo kako voda lagano šumi kaskadom u daljini, a krošnje huče u zraku. Zato će oni prebaciti preko nogu slobodan kraj tkanine - i tako otploviti zajedno u ovo vrelo, kasno jutro kao dvoje izgubljenih u snažnoj matici nježnosti: netko je negdje odredio da pristanu na ovu obalu dočekati iznenada žuđeni svršetak - i otkriju za njim novi početak; tko bi to umio razaznati i granice tomu odrediti, dok oni gledaju jedno drugo u oči, znajući da je najčudnija i najnestvarnija od svih tih stvari upravo ova - da nakon svega žele baš isto?

Proći će tako nekoliko časaka, ili čitave minute, možda i cijeli jedan sat – a njih će dvoje na koncu bez riječi ustati, spremiti se, u torbe natrpati svoje stvari i ponijeti ih sa sobom. Puteljkom kroz sve višu travu, uz grmlje bagrema i odavna već ocvale bazge, od hlada do hlada, polako i duboko dišući na prvoj podnevnoj jari, uz netom otkošeno sijeno i ispod prvih plodova sitnih, žutih šljiva u divljim krošnjama - poduprijet će se poput dvoje zavjerenika od miline u svijetu grubosti i zasljepljujuće ljepote – držeći se za ruke, hodajući polako, pijani i nemoćni od tihe blagosti što su je ponovno po tko zna koji put stekli.

06.07.2023. u 06:24 • 20 Komentara • Print • # • ^

tiha blagost je dragocjena...

-- smjehotvorine -- 06.07.2023. u 06:43

Pišeš sve bolje slike, sa nenametljivom i nikad preglasnom,
a jasnom erotikom.

-- Lastavica -- 06.07.2023. u 07:04

I slika i misli ovdje predivnih...vratilo me u ne tako davnu prošlost..

Milina.

-- Sarah -- 06.07.2023. u 08:31

čita li Ona to? nadam se da da, sa smješkom:)

-- White Lilith -- 06.07.2023. u 08:33

divni su, djeca spokoja, pitoma priroda je lijek, i vice versa, priča me podsjetila na Maupassantivu priču o dvjema pticama koje nisu željele nastaviti let jedna bez druge

-- starry night -- 06.07.2023. u 09:58

mmmmmmmm.........

-- stara teta -- 06.07.2023. u 15:06

smjehotvorine, a valjda; recimo, nekad čovjeku baš trebaju rašpe i livorveri, kad nema sreće; kud ćeš ne suprotstavit se zlu kad ide na tvoje najmilije, ali u načelu, na bajunetama se ne može sjediti; blagost liječi najdublje rane
Lasto; trudim se; lako je ovo sa embedanjem, to mi je neka škola: što ako jednoga dana otvorimo oči i nestanu slike; izvoli slikati riječima, druškane, šest-pet, šta se čeka :)))
Sarah, baš mi je drago
White Lilith, sluša, nekad čita, nekad čak dopušta objavljivanje, ali uglavnom ima pametnijeg posla od kojeg i ja mogu ovdje dangubiti :)))
starry night, pitoma priroda je vrh vrhova, hvala, i zapravo – svima – od srca hvala; ako sam uspio nešto spokoja malko uliti u vas, nitko sretniji od mene :)

-- j. -- 06.07.2023. u 18:22

šum vode, netaknuta priroda i - netko ... netko zanimljiv, netko tko je baš trebao biti

-- shadow-of-soul -- 06.07.2023. u 19:00

ljepo je znati što lijepo veseli ali...........mene ne,.Nekako sam cijepljena prema tišinama i nevidljivim vibracijama koje me- ponekad . - plaše

-- Donabellina -- 06.07.2023. u 20:07

Meni osobno ne smeta, ali kada idem do nekih lokaliteta koji nisu razvikani najčešće ne sretnem nikoga, ili nekog izgubljenog turista.

-- viatrix -- 06.07.2023. u 21:32

Jako lijepe fotke! Tekst mi je previše literaran za blog, ali fotke su mi top!

-- debelanadijeti -- 06.07.2023. u 22:25

Jel dobro što volim(o) bez ljudi ili ne?!

-- sewen -- 06.07.2023. u 22:46

Toj je ljubav!

-- luki2 -- 07.07.2023. u 00:23

jednostavno ljubav...

-- Dinaja -- 07.07.2023. u 07:59

Shadow, bome da :)
Annabonni, u redu, ako je bolje gdje je puno ljudi... poštujem :)
Viatrix, tim više su tvoji zapisi vredniji :)
sewen, je, itekako, samo ako volimo :)
luki2 i Dinaja – jel? :))
debelanadijeti: hvala, inače su fotke skoro izostale, u jednom od sljedećih postova malo ću se pozabaviti tim fenomenom vizualizacije, izostanka slikanja riječima i zamišljanja; ovo sam literarnošću ću shvatiti kao... nemam pojma što, jer ako shvatim kao kompliment, onda ispada da je blog neliteraran, a ovdje ima zaista vrijednih pisaca; ako se radi o tvome ukusu, onda svaka čast, poštujem, a ako se radi o tome da bih trebao obavljivati drugdje... nemam pojma gdje, ili ne bih trebao? :))))

-- j. -- 07.07.2023. u 08:56

Nježno, očito, a opet diskretno. Ljepota šume, livade, potoka, baš
divota za obnovu nepisanih zavjeta.
Malo u našu stvarnost..., jedino hlađenje je među ovim stablima i
uz zalijevanje vrta, odlazak u šumu je čisti rizik, kao što je poznato,
naš kraj ili za vodom vapi ili ne zna što će s njom. Srećom razmjenjivanje nježnosti može i na suhom..., tko je mlad i komu se da.
Predivan osvrt na jedan, reklo i se na prvu, običan izlet:))))

-- nema garancije -- 07.07.2023. u 15:16

Ma ja uopće neću sad tu nešto mudrovati, meni ovo jednostavno divno

-- Nisa -- 09.07.2023. u 06:49

Nema me ovih dana jer mi glava kuha od vrućine.
Ljubav, velika ljubav.
Pozdrav!!!

-- Galaksija -- 10.07.2023. u 17:57

I ja se volim udaljiti od vručine gradskog asfalta u planine ili na more :)

-- TEATRALNI -- 10.07.2023. u 22:01

"Vjerojatno u dane velikih vrućina, kojih bi se sa zebnjom katkad netko prisjetio dok nas je hladila i dirala prava zima - nije potrebno objašnjavati zbog čega čovjek ima potrebu nekamo pobjeći - a kada se već bježi, onda je jedno od boljih mjesta za stići – mišljenje je ovog vašeg zgubidana, a drugi kako znaju - ono na kojemu temperatura previše ne prelazi dvadesetak stupnjeva - i gdje još ima hlada u zelenilu."

A za mene je idealno ono vrijeme kada se nose košulje kratkih rukava, ali da ni jakne nisu suvišne.

-- Potok -- 11.07.2023. u 10:01

subota, 01.07.2023.

Lukovičasti ljiljan

Tko su nasilnici? Jesu li to ipak svi oni koji mimo uvjeta na tržištu (a društvo i nije drugo do li veliko trgovište) nastoje izazvati osnovanu bojazan od kakva zla u nekoga slabijeg – i time sebi pribaviti korist? Ili samo oni što radi takve rabote podižu ruku, ili je dovoljno da je stavljaju na gan (kako pjesnik kaže) po kojem kaplju kapi s oboda?

Nasilnici na žalost razumiju samo jezik sile, sve ostalo ih zapravo samo još potiče i ohrabruje. Ništa ih drugo ne može zaustaviti na putu na kojem ubiru plodove svoje jakosti: to i jest cilj njihova ponašanja; ubrati plodove tamo gdje ih inače ne bismo smjeli niti zamisliti.

Među svim poniženima, obespravljenima, ostavljenima, među napuštenima, odbačenima i uništenima imam nade tek u nove generacije djevojaka; bijes kojeg vidim u njihovim očima svakako da nije dobar (jedino one uspjele su nekako izdići glavu iz blata) ali on je siguran znak prerastanja ovisnosti: shvatile su da je od lošeg odnosa bolji nikakav i tako pomalo zatvaraju vrata ovom svijetu u budućnost.

Za početak onom njegovom strašnijem, mračnom i neželjnom dijelu.

Nekada su na svijet s bijesom gledali gnjevni mladi muškarci; ovaj svijet propao je načisto – pa umjesto da ženke – kako je gospa Simone napisala, unište vlast kao pojavu – one su je samo preuzele od mužjaka – i sada je provode, s puno uspjeha, na čemu se od srca može čestitati.

Mržnja ne može biti dobar temelj za izgradnju bilo čega, ali može za rušenje; društvo u kojemu se živi u ropstvu, ovisnosti i tuzi ne zaslužuje da ga se obnavlja i da ima budućnost.

Jedan od osnovnih problema muževa, koji još žive u prošlosti – jest taj da nikako ne umiju postati sami sebi dobrim društvom. Uvijek trebaju neka nova mjesta koja bi osvajali; neke nove ljude koje bi proglašavali manje vrijednima i u čijoj bi nevolji uživali; ponašaju se kao da je svijet običan supermarket u kojemu se sve može kupiti ili čak osvojiti i dobiti. Ne umiju uživati u gledanju, slušanju, disanju, trenucima – nego moraju nešto imati, posjedovati, pokazivati kao trofej i vlastito leno.

Na roditeljima je lavovski dio odgovornosti za budućnost. Majke kao da se natječu u stvaranju budućih gubitnika i mrzitelja. Žene na ovakvome mjestu zato s pravom ne žele pristajati na bol, patnju i potlačenost: tu je negdje ovoj vrsti konac i kraj. Kada žene zatvore svoja međunožja, učinit će to zapravo od ljubavi za sve one kojih još nema, a trpjeli bi, umirali u ratovima, neimaštini i nevoljama svake vrste koje možemo zamisliti. Za sve one koji bi morali pobjeći od suše, poplava, gladi, sile, rata, nereda i zla a tamo gdje bi stigli – dočekali bi tek strah, bijes i mržnju.

Sve to možda i zato što na koncu društvo i nije drugo do li veliko trgovište na koje svatko iznosi prodati ono što misli da će imati najbolju prođu. Tako ustanovljen poredak; tragikomična maskarada i bezrazložno preplaćen cirkus; takav svijet i nije zaslužio drugo do li nestanka; radi se o svijetu u kojemu će velika većina ljudi na sam spomen iskrene i trajne ljubavi žene i muškarca kao prvu reakciju izraziti barem porugu, ako već ne snažno protivljenje ili bijes.

Pored svih ostalih zala što ih čini; pored siromaštine duhovne i materijalne; pored otimanja, pohlepe i uređivanja planete onako kako odgovara sadašnjosti, bez obzira na budućnost; pored tihih, neizlječivih i beskrajnih patnji milijuna i milijardi koji su po svakom ljudskom mjerilu nedužni – ovo mjesto izgleda da nema drugog puta do li skoroga konca. Dužnost pojedinca u ovom času stoga je – ukoliko osjeća ikakvu odgovornost za druge i ukoliko znade da je za to dovoljno snažan i spreman – zaboraviti na svađu, vlastitu vrijednost koju je umislio i dubinu pada drugih oko njega; pružati onako i onoliko koliko umije riječ i ruku potpore, rame oslona, časak utjehe i tihe blagosti.

Baš onoga što nam umije pružiti ovaj gotovo pa zaboravljeni ljepotan, snimljen na nekom travnatom proplanku, zaboravljen od svih osim od vjetra, pokoje pčele i slučajna namjernika (ako je vjerovati netu, radi se o lukovičastom ljiljanu, ali sva imena nekako jako blijede - pred njegovim prizorom u šušnju visoke trave na popodnevnoj livadi).

Moguće da sam star i patetičan, ali ne mogu se uvjeriti i utješiti kako sam u krivu – samo zato što je meni dobro. Držim da bi samo onaj tko bi jače gledao srcem do li očima, uvjeren u budućnost i ljubav umio stati nasuprot ovom starom čangrizavcu i povikati da nije u pravu.

01.07.2023. u 16:22 • 19 Komentara • Print • # • ^

Naravno da nisi u pravu, dapače jako si u krivu, ljudi nikada nisu bili zdraviji, nikada nisu dulje živjeli, nikada kvaliteta života nije bila na ovoj razini, nikada se o pravima pojedinca nije ovoliko govorilo, niti su se ista u ovoj mjeri konzumirala, i ne prije nije bilo bolje, jedina loša stvar je da napola dementna gerijatrija, vlada u najmoćnijim državama svijeta, i drži prste na dugmetu.
Mlađi od trideset godina nisu mladi nego na sve moguće načine zrele osobe kojima mi nemamo što posebno dodati, naravno izuzimajući kretene, koji su kreteni bez obzira na dob.
U stvari da bi stvari išle na bolje, trebalo bi starijima od 65 ukinuti biračka prava, jer je bez veze da nečiji strah od smrti, modelira nečiju budućnost, baš bez veze

-- Supatnik -- 01.07.2023. u 16:58

Gle @SU-patnika !

A ja upravo htjela reći da ti gledaš svijet srcem i da takav svijet bi po tebi trebao biti više no lijep.
Ali, dok ima mužjačke snage nad nemoći i dok se ona "uči" gledajući takve, uzalud vapaj pravdi medju ljudima ili nadanjima bez nade.

Dobro nam je, ali to "ljudsko dobro" treba biti produljeno a ne opstrurano mržnjom i zločiinom

-- Donabellina -- 01.07.2023. u 17:40

Supatnik, od srca sam se prije svega nasmijao ovom konceptu u kojem se u prvoj rečenici tvrdi kako prava pojedinaca nikada nisu bila bolja, a već u trećoj se iskreno zalaže za njihovo ukidanje. Bilo bi to zaista idealno društvo – potrošača bez prava, osim na pravo trošenja; recimo – po popisu stanovništva RH iz 2021., kada bi se uz mlađe od 18 onima koji nemaju biračko pravo pridružili i stariji od 65, to bi značilo da otprilike polovica stanovništva ne može sudjelovati u odlučivanju. Kada bismo u toj raboti bili dosljedni, onda bismo starijima – po uzoru na najmlađe – morali oduzeti i poslovnu sposobnost, pa bi svatko od njih morao dobiti svojeg zakonskog zastupnika, prestati biti istinskim vlasnikom odnosno upravljačem svoje imovine i slično. U naravi, to često imamo i danas; imamo starce koje su oplindrali dosmrtni uzdržavatelji, centri za socijalnu skrb i u njima fletni pojedinci; koje su na prosjački štap dovela vlastita djeca, lažni majstori, policajci ili agenti telekoma. Imamo ljude koji čekaju svoj kraj pitajući se onako kako je veliki Robert Torre zavapio u svojoj knjizi: ima li života prije smrti?
O, kako bih volio da sam u krivu. Prije svega, to da sam u krivu, recimo, trebalo bi reći kćerki one žene koja je noćas raznesena bombom od svoga bivšega. Zatim, svim onima koji dulje žive; mora biti da to samo po sebi znači da žive i bolje – a ne da se radi tek o odrazu našeg životinjskog instinkta za samoodržanjem i fadeawayem u pustoš i ništavilo. Na koncu, i onima koji su „zdraviji“ – jer eto, najnovija istraživanja pokazuju da primjerice u Hrvatskoj svako četvrto dijete treba psihološku pomoć (sve nas je manje, a sve smo nesretniji, kažu statistike). Hrvatska tu sad u odnosu na svijet ne bi trebala biti neki značajan pokazatelj – iako recimo u njoj desetina odraslog stanovništva boluje od depresije (jasno, prije nije bilo bolje, prije se depresija liječila batinama i nipodaštavanjem, sad je bolje, pa se liječi tabletama). No, hod čovječanstva u budućnost tako – sasvim si u pravu – ima uzlaznu putanju; stvar je samo u tome što se na jednom mjestu tog uzlaza nalazi rub ponora.
Ovo o zdravlju, o kraju povijesti, o zemlji bembeliji koja nas čeka, to smo pročitali skupa sa hararijima i fukuyamama i huntingtonima još prije par desetljeća; to više ne preporučuju niti knjižničari po knjižnicama uz self-help literaturu koja je danas uvjerljivo najčitanija u svijetu. Ako je toliko bolje, zašto onda ljudima treba pomoć? LJudi je sve više i sve su zdraviji – ali što to zapravo znači?
To o ponoru, o granicama rasta, o nužnosti da se nešto učini, to – saklonibože - nisam smislio ja, niti neki zajapureni marksisti iz Tupacamara koji dižu tuđe skupo preplaćene automobile u zrak po ulicama gradova, nego situirana i dobro potkožena gospoda sa raznih princetona i harvarda koja još nije pokleknula, ili to još nije imala priliku prije pola stoljeća kada su o tome pisali (Rimski klub, Engdahl, ili danas snimaju o tome filmove). Međutim, pustimo sad to; možda je sve to zbilja starački unervoženo, tmasto, mlitavo, prepesimistično, možda stvarno kapitalisti ne trebaju tek potrošače i napumpavanje balona od sapunice, a onda – kada taj pukne svako malo – doštampavanje para i kakav dobar rat, pa onda opet iznova.
Možda šesnaest milijardi ljudi za sto ili čak pedeset godina doista može na ovoj kugli živjeti u ljubavi i slozi, tako da s punim pravom kažu: bolje nam je nego prije. Jer, eto – ja svakako da mogu reći da mi je bolje nego mojoj baki koja nije znala madžarski, pa na alemvasutaku nije mogla kupiti kartu od Čakofca do Varaždina, i onda je obrnutim putem od Jelačićeve vojske morala cipelcugom nazad, a već je i legendarni Khuen u sabornici dobio svoj vritnjak. Meni je zaista bolje; ja tu dionicu prelazim nekoliko puta godišnje od čiste obijesti, nekad i poslom – u par minuta; i ne može biti onda nego da je meni bolje. A to što je meni bolje siguran je pokazatelj toga da je sa svijetom sve u redu; jer one četiri milijarde koje skapavaju i valjaju se u blatu s tim bi morali biti zadovoljni. Oni ionako sanjaju samo jedno: kako da od nas kojima je bolje otmu to što imamo, pa da i njima malo bude bolje.
Dakle, na koncu, ovo sa time da milijarde mogu živjeti dostojno čovjeka?
Doista? Mogu? Živjeti? Pa u to više ne vjeruju niti mala djeca. U to da dobar život jednih nužno ne znači samo i jedino otuđenje, razljuđenje i pakao drugih. Ako je prije bio gori, onda znači – sada možemo polako, mic po mic, dionicu po dionicu, život po život, stoljeće po stoljeće; doći će standard na vratanca kao maca – i svi će jednoga dana biti braća po bitcoinu.
..............

-- j. -- 01.07.2023. u 18:19

..............

Ako nas prije toga priroda ne tresne po glavi batinom iza ugla. Ili kakav ljubomorni, ostavljeni muž, koji pojma nema što bi sa sobom u kišna popodneva kada kapi klize lišćem kao smisao pusta života; onaj koji u stvari pojma nema da mu je bolje, pa da nas ne raznese nekom kašikarom koju je ostavio da se nađe, umjesto da je baci u ratu, da nam prije bude bolje. Znao je on, sumnjivo je to sa boljitkom, prepolagano taj ide i napreduje, morat će se tu dodati ruke za svaki slučaj.

Tako da, eto: sjajno je to - za što meni treba nekoliko odlomaka palamuđenja - na jednu rečenicu svela istinska ženska narav koja zbori kroz AnnaBonni: to što je meni u mome malome kocu dobro, to u svijetu – a pokazat će se nesumnjivo na koncu, niti nama samima - ne znači baš ništa. Ili, kako je netko davno napisao, dok pored njega ima ljudi koji pate, dobar čovjek nikada neće umjeti biti do kraja sretan.

-- j. -- 01.07.2023. u 18:19

Prekrasan cvijet Ljiljana....moj se otvorio nakon par dana onda so mu svi cvjetovi popadali kroz noč...vjerovatno zbog klime u stanu, jer prije toga nije nikada bilo...klimu imam samo kroz dan, kroz noč ne...

-- modrina neba -- 01.07.2023. u 19:25

Carstvo snova, znači jest ljiljan, hajd da i ja nešto znam :). Eto - ja sam kraj ovoga prošao kao pored nekog svetišta, da nešto ne pomutim i ne pokvarim. Žao mi je zbog tvog slučaja, ja ti nekako sve više mislim da mi uopće ne možemo imati cvijeće; nego da cvijet može, ako hoće, dobiti nas :)).

Još malo što se tiče svijeta oko nas. Recimo, broj stanovnika: među deset najbrojnijih, koji čine dvije trećine priče - osam je njih onako, rekli bi, siromašnih. Uz Kinu i naravno Indiju, tu su i
Indonezija, Brazil, Pakistan, Nigerija, Bangladeš, Rusija, Meksiko. Priču kvari Japan, a onda opet isto: Filipini, DR Kongo, Etiopija, Egipat, Vijetnam, Iran, Turska. Tek tada dolaze Nijemci i Francuzi.

Dakle, otkrivam toplu vodu: što si siromašniji, više je ljudi. Zato, možemo mi smatrati da je bolje koliko hoćemo, ali žene će nas demantirati; da je ovo doista bolji svijet nego li je bio; one bi u njega donosile više djece. No, što je standard viši, djece je sve manje, a kraj time bliži.

Čine li to žene, ili bolje rečeno - propuštaju - zato što su zle, povodljive i sebične, ili zato što duboko u biti znadu - da je svijet loše; tim lošije mjesto što više na prvi pogled izgleda boljim?

Jer, samo žene koje nemaju izbora imaju mnogo djece. One koje smiju birati, izabiru iza sebe u pravilu zapravo, ostvarujući jednim djetetom osjećaj materinstva - pustoš i smrt u društvu koje im je poznato. Zar je toliko nemoguće vjerovati im?

Smijemo li sumnjati u majčinstvo - osjećaj, instinkt i bumo rekli institut prema kojemu se mužjaštvo čini tek lošom prevarom? :))

-- j. -- 01.07.2023. u 19:47

Zaista nisam mislila ništa više dodavati i zatrpavati te povrh onog tamo izrečenog kod mene, no međutim, ipak sam poželjela ovo reći;

uz ovo što ti kažeš

'... Dužnost pojedinca u ovom času stoga je – ukoliko osjeća ikakvu odgovornost za druge i ukoliko znade da je za to dovoljno snažan i spreman – zaboraviti na svađu, vlastitu vrijednost koju je umislio i dubinu pada drugih oko njega; pružati onako i onoliko koliko umije riječ i ruku potpore, rame oslona, časak utjehe i tihe blagosti. ...'

također i govoriti slobodno.

Onako kako
znaš ,
onako kako ti srce kaže, modi i popularnosti unatoč.

-- Lilianke -- 02.07.2023. u 01:46

"Jedan od osnovnih problema muževa, koji još žive u prošlosti – jest taj da nikako ne umiju postati sami sebi dobrim društvom. Uvijek trebaju neka nova mjesta koja bi osvajali; neke nove ljude koje bi proglašavali manje vrijednima i u čijoj bi nevolji uživali; ponašaju se kao da je svijet običan supermarket u kojemu se sve može kupiti ili čak osvojiti i dobiti. Ne umiju uživati u gledanju, slušanju, disanju, trenucima – nego moraju nešto imati, posjedovati, pokazivati kao trofej i vlastito leno." Koliko istinito, koliko lijepo rečeno...Samo, ti muževi to jednostavno - ne razumiju....Svaka čast - istaknuo si sve što je trebalo. Ljubim!

-- luki2 -- 02.07.2023. u 03:11

uopće ne mislim da si pazetičan, a o 'starosti i čangrizavosti' bi se dalo raspravljat u kontekstu opće slike društva koju si ovdije tako likepo secirao. i da, 'smak svijeta' uopće neće bit onakav kakvim ga mnogi doživljavaju, uvjetovan nekom priketnjom i vani ili prirodnom katastrofom, smak svijeta je u nama, uvjetovan općom degeneracijom koja se po svijetu širi poput zaraze. gledajuči unazad svaka civilizacija u prošlosti poživljavala je isti tijek i implodirala pod pritiskom dekadencije, pa će tako i ova. priča o sodomi i gomori nije izmišljotina, već je samo prilagođena religijskim potrebama radi lakšeg razumjevanja neukoga puka i pred strahom od 'smaka poznatoga svijeta' u ljudima projicirala željeno ponašanje.
ili, recimo to uprošćeno, dok te nešto ne lupi po glavi niti ne znaš odakle ti prijeti opasnost. stoga smatram da je liberizacija općih prava sigutan put ka propasti. primjer? ekoseksualci. i da zaključim, svijet nipošto nije bolje mjesto za život od onog od prije dvjesto godina, jer mnogi, kao ni danas, nisu znali za bolje, samo je napredak stvorio drugačije prilike, mogućnosti i ograničenja. lipi pozdrav :)))

-- kako_ti_kupus -- 02.07.2023. u 08:33

Ovo je jako, ali jako dobar tekst.
Odlično sagledavanje mikro i makro svijeta iz raznih kuteva. Da sad ne ponavljam opet misao koju si ti zapisao, a Luki citirala, mislim da je sva mudrost nesretnih i željnih dokazivanja tu napisana. Osoba pomirena sa sobom i koja je sama ebi dobro društvo, jednostavno ima dovoljno samopouzdanja da nema potrebe dokazivarti se maltretiranjima, bitkama i zapišavanjem teritorija.
Ostatak teksta je čisti, svijetli i slasni bonus.

-- konobarica -- 02.07.2023. u 09:23

Lilianke, dakle, sloboda govora; ti si to znala na svojoj koži osjetiti; da kada govoriš slobodno, kako ti srce kaže, budeš proglašavana... ne znam ni ja čime više. Svakako da je sloboda govora važna stvar, ali u ovom svijetu ja više nemam previše nade u nju. Ne zato što bi se ona oduzimala; već zato što je problem sa njom u tome da nitko nikoga ne sluša. Komunikacija se u svijetu pretvorila u skup monologa i ljudi više ne razgovaraju.
Zato mislim da je sloboda govora važna, ali ne i odlučna u dužnostima pojedinca. Jako puno vrijednoga u današnjem svijetu možemo reći bez riječi, ili kroz riječi, ili između riječi – nego samim riječima.

Luki, stari me učio da je – kada je o smeću riječ – važno pometati pred svojim vratima. Dakle, uočavati koje su to loše stvari koje mi se nameću, koje bih kakti morao, trebao, koje se očekuju. Ima ih koliko hoćeš.

Kupus, neki opći zaključak bio bi: put u bolje zapravo je put prema kraju. Tako da, u pravu su svi koji vele da je danas bolje. To bolje je siguran znak da smo ispucali svoje piksele, časove i daške i da odlučno stupamo prema rubu provalije.

Konobarica, jedna od najznačajnijih izreka kojih se uopće često sjetim jest ona o tome da svi problemi svijeta počinju u času kada čovjek više ne može na miru sjediti sam sa sobom u miru sobe. Mislim da se radi o Pascalu.

Svi, hvala vam od srca.

-- j. -- 02.07.2023. u 16:29

Najteže škole nema, škole za roditelje, pa svi odgajaju kako znaju.
A bilo bi dobro kad bi je bilo, uz tvoj lijepi ljiljan.

-- Lastavica -- 02.07.2023. u 18:21

Nisam optimistčna.
Nigdje ne teče med i mlijeko.
Vjetrenjače naše svagdašnje. :)
Sve je do ljudi. Uvijek je do njih.

-- Galaksija -- 02.07.2023. u 21:13

Moguće je da si sasvim u pravu.

Sva krivnja je na meni.

-- Lilianke -- 02.07.2023. u 21:56

Lastavica, dobro veliš.

Galaxy, ljudi idu linijom manjeg otpora; velika većina. Oni koje vrijedi slušati i slijediti, idu tamo gdje osjećaju da murajh, a ne gdje žele.

Lilianke; bogatstvo svijeta jest upravo u prihvaćanju i životu sa različitostima. Ako ti to zoveš krivnjom, neka bude. Ja bih to radije zvao bogatstvom :).

-- j. -- 02.07.2023. u 22:57

Utopijsko društvo je umrlo sa modernizmom. Ne može se svima udovoljiti pa zbog toga nema ni utopije.. Al ne ide mi se niti u autodestrukciju ili revoluciju - pozivati na mir i željeti revolucije nekako ne ide jedno s drugim.

-- Sila nečista -- 03.07.2023. u 05:48

Bože........ne zovem ja prihvaćanje i život s različitostima krivnjom (?), nego vlastitui (odnosno pametnijih) trud, budnost, da procjene situaciju, te jesu li sugovornici imalo spremni po nekom pitanju izaći iz svojih zadrtosti, kalupa i samoljubivosti.

Ako nisu (sugovornici to spremni), onda je sva krivnja na toj osobi što je koraknula u taj smjer.

Naime,
kad malo dijete ima svoj šou jer bjesni oko nečeg, najpametnije je um mu zaokupiti nečim drugim, a ne diskusijom kako je pogrešno, odnosno glupo njegovo šponašanje.

Ako imaš mogućnost odabrati biti svoje bitke, procjenjujući tko je dostojni protivnik, a tko nije, onda je sva krivnja na tebi što ne procjenjuješ jer si se uljuljkao..............

-- Lilianke -- 04.07.2023. u 10:23

U vezi tvog komentara na moju objavu od 28. 8. Za mene je blogiranje disciplina. Zahvaljujući formi bloga objavio sam važne definicije sebe u svijetu i svijeta u sebi.
Nisam napravio ispad zbog viška/manjka komentara, već zato što mi je dodijalo ucjenjivanje u stilu: dam komentar, ako dam komentar.
Čitamo se!

-- Potok -- 04.07.2023. u 15:03

Nema se ovdje puno dodati, osim razmisliti (mi koji smo roditelji),
koje smo vrijednosti usadili svojim potomcima. Ako je tu samo
gola borba za preživljavanjem (nažalost ima i takvih situacija) ili je
životna borba protkana ljubavlju prema onima s kojima živimo,
radimo i dijelimo ovu planetu... Ne možemo djecu odgajati da svi
budu Roko i Cicibela, moderna su vremena koja zahtijevaju ušminkaniji pristupali ne nužno radikalan.
Ne znam što bih izdvojila, sve si secirao po mjeri:)

-- nema garancije -- 04.07.2023. u 19:01

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>