vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

subota, 22.07.2023.

Skraćivanje

kosakosakosa
kosdalje
kosblize


I velite, daj kraće, pa će biti razumljivije, pa evo – budem, skratit ću; to mi zvuči kao kad je Pađen pričao da su Đoniju vikali: ubrzaj, ubrzaj, samo što onda on kad je ubrzao nije izlazio iz studija bar godinuipol; a ja evo – gdje sam ja od njega, ljudi moji – obećajem; nestat ću iz vidokruga sa svojim bedastoćama u par sati.

U pauzi između dviju fronti stiglo je popodne moga šišanja. S ponosom mogu reći da sam posljednji put bio kod brijača još u studenom mjesecu dvijeidvadesetiprve; za nas muškarce u najboljim godinama koji imamo kosu to nije – priznat ćete – loš rezultat; moja šišanja tijekom sezone poduzima, niste ni sumnjali – Najdraža, hrabro krateći sa strane i odostraga onim brijačem sve bez pardona, a kada dođe početak godišnjeg, odnosno prođe posljednji dan u kojem će me vidjeti ljudi za koje ne želim da me gledaju – ja smiono uzmem onaj Grundingov brijač, šišač, što li, okrenem stolicu sa naslonom naprijed na verandi; skinem se gol do pasa, samo u kratke hlače; uzmem ono okruglo samostojeće ogledalce na čijem naličju se sve izobličuje, naravno – okrenem ga na pravu stranu, namjestim na petnaesticu (prošle godine sam bio čak i hrabriji, pa sam na desetku) i krenem posred čela, da se ne bih možda predomislio. Naravno da moji ukućani od toga pogube živce kad čuju taj čarobni zvuk sa verande; sin konačno uzme stvar u ruke pa to sve opelavi jednakomjerno; zapravo se radi o brijaču kojeg je on naručio online još za korone, a ja sam onda skužio da to mogu i ja i pošteno sam mu platio koncesiju na dvadeset godina, odjednom; Najdraža poslije, temeljito i brižno, kako to već samo Ona umije - izbrije ovo sa strane i odostraga na trojku - i tako ja krenem u svijet slobode lagan kao ptica, s aerodinamičnom figurom, barem na gornjem dijelu.

Ptica? Netko je spomenuo pticu?

Pa, eto, onda – evo i ptice. Stigla je ptica, gospođa Kosica, baš nekako kada sam se ja spremao pri koncu ove složene i važne operacije izmesti ovu gadljivu hrpu dlaka i baciti je u kantu za smeće. Prvo stidljivo, na beton, kvadrat po kvadrat, sletjela je – nije iz zemlje izronila, časna riječ, i ja sam sa mobitelom u ruci krenuo za njom, kao – snimit ću je, ali osjetim nešto čudno. Nešto što se snimiti ne da.

Odskakuće ona na travicu, i tako ja već mislim, odletjet će – ali nije; valjda sam joj toliko zanimljiv sa ovom komičnom kuglom na vrhu; pa se ona onda okrene, kao da se namješta za snimanje, pusti mi da priđem (za ne vjerovati) na valjda pola metra, možda koji centimetar više, u ovom slučaju ribičke priče se ne odnose na što veću, nego na što manju brojku, jel tako – i ja okinem.

Onda sam shvatio koliko je to moje ponašanje nezrelo i blesavo; odložim mobitel na travu, sjednem i ja, i tako smo sjedili jedno kraj drugoga – možda niti pola metra, ja sam nešto nerazumljivo šaptao, ona je gledala i žmirkala – valjda je shvatila što hoću reći; nigdje u blizini jaja, gnijezda, mačke, ničega, možda samo naše još prilično nezrele kupine i paradajzi – što tebe, dušo, dovodi ovdje; bolje rečeno - što te ne odvodi odavde, od mene? Zar me se ne bojiš, pa od mene nerijetko bježe i veći i jači od tebe, a nekako si utvaram da ne moraju; mojih skoro stoidevedeset sigurno da su me puno puta spasili od šake u glavu u tri ujutro; nije te strah ove moje sada prilično gole kugle, moje nemarno oblikovane brade, moje više prćate nego kljukaste nosine, prilično širokih obrva, glagoljivih usta; jesi li samo hrabra, ili si došla nešto poručiti – ili ti je dosta svega, pa ti je svejedno što će s tobom biti?

Onda smo šutjeli još neko vrijeme, kako je i red – počele su munje, oblaci su se naljutili, kakvo prijateljevanje i srodnosti, bježite svi u kućice – i ona me još jednom pogledala u oči; kunem se – pogledala me onim svojim lijevim okom u moje oči, pa je odskakutala dalje, hvatajući zalet, da bi konačno odjednom otprhnula u vis. Koliko je to naše druženje trajalo, ja doista nemam pojma; ne mogu se takve stvari, nekako mi se čini, izmjeriti u minutama i metrima; više je onoga što će ostati u sjećanju do kraja vremena.

Moga vremena; vremena u kojemu je neobično da se kosovi ne boje ovakvih tipova kao što sam ja; možda čak i ljudi uopće. Da li i njena vremena; o tome se ne bih usudio niti misliti.

22.07.2023. u 17:29 • 18 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.