penetenziagite

nedjelja, 30.07.2023.

Bohinj i okolica, informativno

Zvuči jako, jako pretenciozno, ali od Julijskih Alpa boljeg mjesta za spokoj i puninu, pogotovo u doba ljetne seobe naroda - teško da ćete naći igdje u blizini. Sada bi trebalo opisivati ugođaj, kako je to kada se penješ sa razine jezera na Uskovnicu, pa obilaziš Mostnicu, Voje, Ribčev Laz... Ovo ljeto dovoljno je već dalo vode i svježine; no, uvijek je dobro takvo što potražiti iznova. Možda jednoga dana dopišem ili napišem i još kakav tekst; sada još samo slike. Postovi, vjerojatno još i malo više njih - sa slikama. I još, ljudi, nemojte bar još tjedan dana ako tko slučajno ide - silaziti sa Uskovnice na Voje, jer su oluje isprale zemlju i ostavile golo korijenje, mi smo uspjeli na pola po ritima; sa štapovima svezanim na ruksak; veli moj Žac da mu je lakše bilo u lipnju sići do Kredarice nego ovo.

Korita Mostnice ispod Voja prema Staroj Fužini

Pogled na južni vijenac Bohinjskih gora; tamo negdje bili smo prošlog ljeta; na Črnoj prsti

Ranojutarnji strmi silaz na Mostnicu sa pogledom na maglu iznad Bohinja

Juha s vrganjima u Domu na Vojama

Sava Bohinjka i crkva - najpoznatija vizura sa Bohinja

Večer na Uskovnici

Vijenac gora oko Srednje Vasi u Bohinju, na putu od Bohinjske Bistrice ka Uskovnici

Slap Mostnice, zastrašujuća snaga prirode

Još samo jedna stvar: Slovenci favoriziraju Bohinj bez automobila; imaju devet različitih besplatnih bus linija koje čitavo ljeto s raznih točaka voze u kvadrantu između Bistrice i Ukanca ili Vogara i Uskovnice! Ja takvo što primjerice u Gorskom Kotaru ili oko Velebita sigurnoneću dočekati.

Možda netko od vas ili vaših hoće.

30.07.2023. u 14:59 • 13 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 26.07.2023.

Čvrsto i krhko

Disati, misliti, hodati, teći,
stajati, bivati meko i prhko,
pjevati, plakati, u miru leći,
živjeti, snivati: teško i krhko;

držat` međ` prstima krug postojanja
u maloj izbi od patnje i snova:
čvršći je onaj što pod velom sanja
nego li temelj i zid sve do krova -

sazdan od onoga što smo tek stekli
snubeći da bismo pod nebom plavim
imali; trajali još barem malo.

Važno je: što smo nekome rekli
i što smo mislili u teškoj glavi
i što je srce umorno dalo.

26.07.2023. u 12:07 • 12 Komentara • Print • # • ^

subota, 22.07.2023.

Skraćivanje

I velite, daj kraće, pa će biti razumljivije, pa evo – budem, skratit ću; to mi zvuči kao kad je Pađen pričao da su Đoniju vikali: ubrzaj, ubrzaj, samo što onda on kad je ubrzao nije izlazio iz studija bar godinuipol; a ja evo – gdje sam ja od njega, ljudi moji – obećajem; nestat ću iz vidokruga sa svojim bedastoćama u par sati.

U pauzi između dviju fronti stiglo je popodne moga šišanja. S ponosom mogu reći da sam posljednji put bio kod brijača još u studenom mjesecu dvijeidvadesetiprve; za nas muškarce u najboljim godinama koji imamo kosu to nije – priznat ćete – loš rezultat; moja šišanja tijekom sezone poduzima, niste ni sumnjali – Najdraža, hrabro krateći sa strane i odostraga onim brijačem sve bez pardona, a kada dođe početak godišnjeg, odnosno prođe posljednji dan u kojem će me vidjeti ljudi za koje ne želim da me gledaju – ja smiono uzmem onaj Grundingov brijač, šišač, što li, okrenem stolicu sa naslonom naprijed na verandi; skinem se gol do pasa, samo u kratke hlače; uzmem ono okruglo samostojeće ogledalce na čijem naličju se sve izobličuje, naravno – okrenem ga na pravu stranu, namjestim na petnaesticu (prošle godine sam bio čak i hrabriji, pa sam na desetku) i krenem posred čela, da se ne bih možda predomislio. Naravno da moji ukućani od toga pogube živce kad čuju taj čarobni zvuk sa verande; sin konačno uzme stvar u ruke pa to sve opelavi jednakomjerno; zapravo se radi o brijaču kojeg je on naručio online još za korone, a ja sam onda skužio da to mogu i ja i pošteno sam mu platio koncesiju na dvadeset godina, odjednom; Najdraža poslije, temeljito i brižno, kako to već samo Ona umije - izbrije ovo sa strane i odostraga na trojku - i tako ja krenem u svijet slobode lagan kao ptica, s aerodinamičnom figurom, barem na gornjem dijelu.

Ptica? Netko je spomenuo pticu?

Pa, eto, onda – evo i ptice. Stigla je ptica, gospođa Kosica, baš nekako kada sam se ja spremao pri koncu ove složene i važne operacije izmesti ovu gadljivu hrpu dlaka i baciti je u kantu za smeće. Prvo stidljivo, na beton, kvadrat po kvadrat, sletjela je – nije iz zemlje izronila, časna riječ, i ja sam sa mobitelom u ruci krenuo za njom, kao – snimit ću je, ali osjetim nešto čudno. Nešto što se snimiti ne da.

Odskakuće ona na travicu, i tako ja već mislim, odletjet će – ali nije; valjda sam joj toliko zanimljiv sa ovom komičnom kuglom na vrhu; pa se ona onda okrene, kao da se namješta za snimanje, pusti mi da priđem (za ne vjerovati) na valjda pola metra, možda koji centimetar više, u ovom slučaju ribičke priče se ne odnose na što veću, nego na što manju brojku, jel tako – i ja okinem.

Onda sam shvatio koliko je to moje ponašanje nezrelo i blesavo; odložim mobitel na travu, sjednem i ja, i tako smo sjedili jedno kraj drugoga – možda niti pola metra, ja sam nešto nerazumljivo šaptao, ona je gledala i žmirkala – valjda je shvatila što hoću reći; nigdje u blizini jaja, gnijezda, mačke, ničega, možda samo naše još prilično nezrele kupine i paradajzi – što tebe, dušo, dovodi ovdje; bolje rečeno - što te ne odvodi odavde, od mene? Zar me se ne bojiš, pa od mene nerijetko bježe i veći i jači od tebe, a nekako si utvaram da ne moraju; mojih skoro stoidevedeset sigurno da su me puno puta spasili od šake u glavu u tri ujutro; nije te strah ove moje sada prilično gole kugle, moje nemarno oblikovane brade, moje više prćate nego kljukaste nosine, prilično širokih obrva, glagoljivih usta; jesi li samo hrabra, ili si došla nešto poručiti – ili ti je dosta svega, pa ti je svejedno što će s tobom biti?

Onda smo šutjeli još neko vrijeme, kako je i red – počele su munje, oblaci su se naljutili, kakvo prijateljevanje i srodnosti, bježite svi u kućice – i ona me još jednom pogledala u oči; kunem se – pogledala me onim svojim lijevim okom u moje oči, pa je odskakutala dalje, hvatajući zalet, da bi konačno odjednom otprhnula u vis. Koliko je to naše druženje trajalo, ja doista nemam pojma; ne mogu se takve stvari, nekako mi se čini, izmjeriti u minutama i metrima; više je onoga što će ostati u sjećanju do kraja vremena.

Moga vremena; vremena u kojemu je neobično da se kosovi ne boje ovakvih tipova kao što sam ja; možda čak i ljudi uopće. Da li i njena vremena; o tome se ne bih usudio niti misliti.

22.07.2023. u 17:29 • 18 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 19.07.2023.

Tumačenje

Ima tako situacija
u kojima se nađeš pišući nešto
pa ti čovjek odgovori pitanjem
da protumačiš to što si kazao,
jer da ne razumije.

Obično se radi o nečem
rekli bismo intrigantnom,
kako to već nekada umiješ zakuhati,
nečemu što barem implicira
odgovornost i nas samih
(ili odgovornosti nas samih?,
no u svakom slučaju - ne samo onih famoznih „drugih“)
za nevolje što se zbivaju u okruženju.

Samim time, kada čitamo takvo što
meni se vrlo često čini
(sada više ne razmišljam kao pisac takvih papazjanija,
nego se trudim misliti kao nepristran čitatelj, koliko ja to uopće mogu)
da se nalazim u poziciji umorna planinara
koji silazi sa planine po stazi punoj pijeska i sitnog šljunka.
Uspon je bio divan, pogledi također,
nešto se dobro i pojelo i popilo i malko odmorilo,
ali pred nama su sada samo dvije mogućnosti:
ili se vratiti na vrh – ako u nama prevlada strah od poskliznuća i pada,
pa možda pokušati stazom kojom smo se uzverali,
ali to će sve trajati i trajati
i tko zna hoće li na koncu biti jednako nevoljno kao i ovaj silaz -
ili nastaviti oprezno i polako istom tom stazom
kojom smo započeli silaz po siparu,
napored ubadajući štapove u tlo ispod i ispred nas,
nadajući se da će sve na koncu ispasti dobro
i da nam noga neće proklizati na neravnom terenu.

Utoliko, ako imamo posla sa filozofima, pjesnicima
i ostalom neradničkom bagrom što zamajava inteligenciju
i pošten svijet uopće –
možemo osnovati ad hoc komisiju za tumačenje,
koja očito da se ne bi bavila samo logičkim - u pogledu razumijevanja –
formalnim problemima, nego i materijalnim, dakle problemima
je li neka tvrdnja u skladu sa kakvim svjetonazorom ili nije;
takve komisije postojale su i postoje čak i danas, širom bijela svijeta.

Druga je mogućnost ta da sebi priznamo, onako ponizno čitateljski -
kako se nešto ne usudimo razumjeti, iz tko zna kojih razloga.

Vidiš, vidiš, za razliku od onog silaza sa planine,
ovdje postoji i treća mogućnost:
kako je ono što smo pročitali toliko loše napisano –
da je ono što mislimo da bismo mogli razumjeti - iz toga nemoguće razumjeti.

Najpristojnije bi i najsamouvjerenijem piscu
bilo iskreno i jednostavno povjerovati, dapače – rekli bismo: priznati
(kao da smo pred ljubopitljivim očima što u našem trudu
traže pukotine i jasan trag nelogičnosti)
kako je zapravo pri svakom spominjanju nerazumijevanja
jednostavno riječ o ovoj posljednjoj varijanti.

19.07.2023. u 11:48 • 16 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 16.07.2023.

Je T'aime

Ovo je različit video u odnosu na ono što sam prvo postavio, jer je u međuvremenu nešto promijenjeno oko autorskih prava pa se prvi video nije mogao vidjeti.

16.07.2023. u 17:22 • 11 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 12.07.2023.

Zbogom, gospodine Kundera

Što bih ja uopće mogao pametnoga reći o Kunderi? Da sam danas jezdio svijetom u tolikoj mjeri kako mi je vijest o njegovoj smrti stigla tek sada? Da me formirao kao čitatelja? Da nema dana kada ne pomislim na neku od njegovih knjiga?

Pa onda je bolje da On priča sam; njegove će riječi iz Šale biti itekako značajne; izrazite i neizbrisive, poput ovog drveta što sam ga jednom davno snimio u magli; sasvim sebično i prizemno znajući da će mi trebati. Ne mogu prešutjeti Kunderu i barem mu ovdje ne reći: hvala.

"Koliko su mi puta u toku posljednjih godina razne žene predbacivale (samo zato što nisam bio u stanju da uzvratim njihove osjećaje) kako sam uobražen. To je besmislica, uopće nisam uobražen, ali iskreno rečeno, samome mi je žao što od vremena kada sam stvarno odrastao nisam mogao uspostaviti prave odnose niti s jednom ženom, što nijednu ženu nisam, jednostavno rečeno, volio. Nisam siguran da znam uzrok ovog neuspjeha, ne znam je li on naprosto u nekom urođenom nedostatku mog srca ili proistječe iz moje biografije. Ne želim biti patetičan, ali tako je: veoma često vraća mi se u sjećanje sala u kojoj stotina ljudi podiže ruku i tako donosi naređenje da moj život bude slomljen; tih stotinu ljudi nije slutilo da će doći pedeset šesta godina i da će otpočeti postepena promjena situacije.
Ništa slično nisu mogli slutiti i računali su na to da će moje izopćenje biti doživotno. Ne iz sažaljenja nad samim sobom, nego iz neke pakosne svojeglavosti, koja je pratilja razmišljanja; često sam mislio o ovoj situaciji i pokušavao si predstaviti što bi se, na primjer, dogodilo da sam umjesto za isključenje iz Partije predložen, recimo, za vješanje. Nisam nikad mogao doći do drugog zaključka nego da bi i u tom slučaju svi podigli ruke, naročito ako bi opća korist od tog vješanja bila u uvodnom referatu pravilno obrazložena. Od tog vremena, kad god sretnem muškarce koji bi mogli biti moji prijatelji ili žene koje bi mi mogle biti ljubavnice, prenosim ih u duhu u ono doba i u onu salu i pitam se bi li podigli ruku; do sada nitko nije prošao na tom ispitu: svi su podizali ruku, na isti način kao što su je podigli (rado ili bezvoljno, iz vjere ili iz straha) ondašnji moji prijatelji i znanci. A priznajte: teško je živjeti s ljudima koji bi bili spremni da vas pošalju u progonstvo ili smrt..."

12.07.2023. u 23:08 • 7 Komentara • Print • # • ^

Zlostavljači

Untitled

Čitam o svećenicima zlostavljačima - i pokušavam niti ne zamišljati taj gotovo nezamislivi užas u kojemu bi bilo tko, a kamo li netko kome s povjerenjem pošalješ dijete na obrazovanje i odgoj (pa još onaj koga za svoj posao zovu - posvećenim) zloporabio takvo što radi najnižih nagona uzrokovanih u velikoj mjeri propisima te iste zajednice o spolnoj čistoći (koja tu posvećenost navodno da gradi i ojačava). Crkva godinama štiti zlostavljače, sklanja ih i zataškava sve do zastare.

Čitam i opravdanja; ovo je kao loše, a kada ljevičari kupuju male crnce, to je isto loše, a možda ih čak i seksualno iskorištavaju kao – kako vele - često seksualno devijantne osobe; pa što će njima inače mala djeca?

Kao da jedno zlo možemo prebrisati ili opravdati drugim. Ili, da upotrijebim predivnu frazu kantovske škole; zlo se ne da stupnjevati.

Eto pored toga odmah i izljeva osude prema tome svemu, no - kao da ljudi imaju najsnažniju potrebu dokazivati se time da počiniteljima takvih nedjela počine još gora - ili ih predlažu. Maštovitost čovjeka u odnosu na zla koja bi počinio - neograničena je, pa samo da bi sebi priskrbio više prava osuđivati ono što misli da osuđivati treba iz područja „njihovoga“, čovjek prlazi granicu mjere u osudi zla iz područja „našega“. Svećenike zlostavljače treba javno vješati; ako tako vičemo sada, smjet ćemo još jače i uvjerljivije - i kada neko zlo počine lijeve sotone. I obrnuto.

I onda uz to uvijek naiđu i znakovi odobravanja: tako je, potpisujem, dobro veli. Ljudi za koje bi se zakleo da mrava ne bi zgazili potpisuju najgora moguća opisana zla, spaljivanja, vješanja, ubijanja. Sve iza tmine vlastita ekrana; tu smo sigurniji... jesmo, ali se i svjetlo duše bolje vidi.

Nevjerojatna je količina onoga što bi ljudi radili jedni drugima, samo da smiju – a nije dobro. Gotovo da čovjek pomisli kako je država sjajna stvar, jer nje da nema, ne bi puno trebalo pa da počnu uvijek temeljito opravdana ubijanja, odmazde i križarski ratovi. Ako ništa drugo, prevencije radi.

Ne postoji naše i njihovo zlo. Jedina obrana od nedjela - koju je društvo osmislilo kroz povijest - jest izricanje kazne po ovlaštenom tijelu nakon provođenja unaprijed propisane procedure. Bolna, spora, živcirajuća, teška i puno puta neefikasna metoda koja teži tome da – ako treba - tisuću ubojica pusti na slobodu, ali niti jednog nevinog ne poklopi definitivnom kaznom. Sve ostalo jest barbarstvo kojeg dobronamjeran čovjek ne bi smio niti zamišljati, a kamo li prevaliti preko usta.

Pri tome, u ovoj životnoj dobi, ostavljam potpuno otvorenu mogućnost razgovora o smrtnoj kazni i o tome da razni mlađani, oraškići i slični ne zaslužuju život - ali ne samo u okviru čina osvete, već prvenstveno – i najstrašnije - radi prevencije. Jer, poštivanje sloboda i prava dovelo nas je u slijepu ulicu; danas čak i djeca od trinaest godina ne prežu od ubijanja, upravo jer znadu da nemaju razloga za strah.

Strah i sila su jedini jezik kojega nasilnik razumije; tko se silom nada dobiti što mu ne pripada, po zakonu, a još više po moralu za kojeg ionako svi tvrdimo da ga dobro poznajemo - mora znati da ga čeka nevolja u obliku osude.

Ovako, što više divljaštva budemo zamišljali ili izricali, ma iz kojeg razloga - više ćemo ga i živjeti. Nemojte sumnjati u to.

12.07.2023. u 06:12 • 16 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 06.07.2023.

Nema nikoga

Vjerojatno u dane velikih vrućina, kojih bi se sa zebnjom katkad netko prisjetio dok nas je hladila i dirala prava zima - nije potrebno objašnjavati zbog čega čovjek ima potrebu nekamo pobjeći - a kada se već bježi, onda je jedno od boljih mjesta za stići – mišljenje je ovog vašeg zgubidana, a drugi kako znaju - ono na kojemu temperatura previše ne prelazi dvadesetak stupnjeva - i gdje još ima hlada u zelenilu. Naravno, pa gdje bi to drugdje moglo u te dane biti – nego tamo gdje ti s brda dolazi voda tekuća, da te krijepi, hrabri i pomaže izdržati svojim iscjeljujućim šumom, pričom o tome kako je svaki časak jednak, samo ti u njemu nikada više nisi niti ćeš biti.

Još desetak dana ranije na tom istom mjestu bilo je... tako da je čovjek nekako odmah čim bi u vodu ušao - poželio izići; no ovaj puta poželjet će ostati koliko god se može. Dobro, sigurno da ne svaki čovjek - ali ovaj što hoda vašom pričom pletući njenu mrežu poput dosadna i uporna pauka; taj hoće. Jer tako, eto i njih dvoje - oni u priču došeću do obale rijeke; sigurno je da vikendima ovdje ima mnoštvo ljudi, ali kada uspiju uhvatiti slobodno jutro u danu koji u njihovoj zemlji nije radni, ali na mjestu gdje se ovo zbiva - jest, onda mogu računati da će upoznati što su mir i tišina.

Njih dvoje, mir i tišina, ma čekajte - gdje se to zbilo?

Ona sjedi na vreći za spavanje što su je prostrli i čita; on je u vodi, a u blizini huči potočić koji se u rijeku spušta s obližnjih brda, donoseći iz nekog dubokog zemaljskog kotla prilično toplu termalnu vodu na kojoj su nedaleko, nizvodno, u drvu i zelenilu sagrađene malene toplice kod kojih su parkirali – do kojih će uskoro otići na piće. Ili neće, jer ovdje je sasvim dobro – čak je i voda koju su ponijeli u ruksaku još zapravo hladna.

Kada izađe iz rijeke penjući se oprezno kamenjem i korijenjem drveća na prilično visoku obalu, prekrije ručnikom mokru kosu toliko da upije mlazove što se slijevaju s nje; pa ga potom čvrsto omota oko struka: ne može pred ovim očima dopustiti toliki nemar da se odmah ne presvuče u suhu odjeću; stoput ga je molila da o tome brine.

Zato će pokazivati kako još uvijek mirno može stajati na jednoj nozi, pa će mu kupaće potom završiti uredno raširene negdje na travi - na jarkom suncu, a oni će u hladu, sada već sasvim se dirajući ramenima i bedrima, bez odvajanja, tako da im mjesta dodira postanu vrela, kipuća, meka - sjediti na vreći za spavanje i jedno drugo hraniti tko zna kada otvorenim keksima pronađenim na dnu ruksaka. Mrtve, malene i suhe mrve padaju poput igala na područja gdje vrije; prva na njegov trbuh, druga među njene dojke, treća na sama vrata radosti... Trlja ga po nozi ručnikom koji mu dopire do iznad koljena, ne polazeći dalje; uvijek je zabrinuta da se ne prehladi mokar na vjetru ili od toga ne uhvati križobolju, pa ga jedva čujnim, ali ozbiljnim šaptom požuruje da navuče suho na sebe - jednom rukom gotovo poskrivećki povlačeći rub ručnika prema sebi.

Njen glas, ne bez sjete, bruji o starosti, o nemoći, o brigama; njene oči velike su, mlade i još pune snova; valja birati između onoga što se vidi i što se čuje.

Taj 'da' - možda ipak, pomislit će on kada se dobro u oči zagleda, znači 'ne': čekaj, ostani molim te tako još samo malo, da se diramo; to sada više njene riječi ne zbore njegove misli: to mole njihove oči.

I dobro je pomislio - zapravo: pozdravio je svojim dlanom drhtaj njena trbuha, onog njegova najslađeg - najnižeg dijela; taj ga nikada još do dana današnjeg slagao nije. Sunce nad gustom krošnjom starog hrasta ne dopire do njihove već pomalo potamnjele i grube kože, ali ih zato hladi vjetar s rijeke. Bose su im noge dotakle travke - valjda ih je taj osjećaj konačno razbudio iz drijemeža jutra; čovjek doista živi kada mu travke miluju tijelo.

Nikoga ovdje nema, iako bi svakoga časa netko mogao nizvodno doveslati na čamcu, ili proći puteljkom kroz visoku travu od toplica, ili banuti na zemlju niotkuda, pa da ugleda i prepozna dvoje koji čeznu za milovanjem.

Ne; nema ovdje ničega do pustoši raja pod tihim beskrajnim nebom; čuje se samo kako voda lagano šumi kaskadom u daljini, a krošnje huče u zraku. Zato će oni prebaciti preko nogu slobodan kraj tkanine - i tako otploviti zajedno u ovo vrelo, kasno jutro kao dvoje izgubljenih u snažnoj matici nježnosti: netko je negdje odredio da pristanu na ovu obalu dočekati iznenada žuđeni svršetak - i otkriju za njim novi početak; tko bi to umio razaznati i granice tomu odrediti, dok oni gledaju jedno drugo u oči, znajući da je najčudnija i najnestvarnija od svih tih stvari upravo ova - da nakon svega žele baš isto?

Proći će tako nekoliko časaka, ili čitave minute, možda i cijeli jedan sat – a njih će dvoje na koncu bez riječi ustati, spremiti se, u torbe natrpati svoje stvari i ponijeti ih sa sobom. Puteljkom kroz sve višu travu, uz grmlje bagrema i odavna već ocvale bazge, od hlada do hlada, polako i duboko dišući na prvoj podnevnoj jari, uz netom otkošeno sijeno i ispod prvih plodova sitnih, žutih šljiva u divljim krošnjama - poduprijet će se poput dvoje zavjerenika od miline u svijetu grubosti i zasljepljujuće ljepote – držeći se za ruke, hodajući polako, pijani i nemoćni od tihe blagosti što su je ponovno po tko zna koji put stekli.

06.07.2023. u 06:24 • 20 Komentara • Print • # • ^

subota, 01.07.2023.

Lukovičasti ljiljan

Tko su nasilnici? Jesu li to ipak svi oni koji mimo uvjeta na tržištu (a društvo i nije drugo do li veliko trgovište) nastoje izazvati osnovanu bojazan od kakva zla u nekoga slabijeg – i time sebi pribaviti korist? Ili samo oni što radi takve rabote podižu ruku, ili je dovoljno da je stavljaju na gan (kako pjesnik kaže) po kojem kaplju kapi s oboda?

Nasilnici na žalost razumiju samo jezik sile, sve ostalo ih zapravo samo još potiče i ohrabruje. Ništa ih drugo ne može zaustaviti na putu na kojem ubiru plodove svoje jakosti: to i jest cilj njihova ponašanja; ubrati plodove tamo gdje ih inače ne bismo smjeli niti zamisliti.

Među svim poniženima, obespravljenima, ostavljenima, među napuštenima, odbačenima i uništenima imam nade tek u nove generacije djevojaka; bijes kojeg vidim u njihovim očima svakako da nije dobar (jedino one uspjele su nekako izdići glavu iz blata) ali on je siguran znak prerastanja ovisnosti: shvatile su da je od lošeg odnosa bolji nikakav i tako pomalo zatvaraju vrata ovom svijetu u budućnost.

Za početak onom njegovom strašnijem, mračnom i neželjnom dijelu.

Nekada su na svijet s bijesom gledali gnjevni mladi muškarci; ovaj svijet propao je načisto – pa umjesto da ženke – kako je gospa Simone napisala, unište vlast kao pojavu – one su je samo preuzele od mužjaka – i sada je provode, s puno uspjeha, na čemu se od srca može čestitati.

Mržnja ne može biti dobar temelj za izgradnju bilo čega, ali može za rušenje; društvo u kojemu se živi u ropstvu, ovisnosti i tuzi ne zaslužuje da ga se obnavlja i da ima budućnost.

Jedan od osnovnih problema muževa, koji još žive u prošlosti – jest taj da nikako ne umiju postati sami sebi dobrim društvom. Uvijek trebaju neka nova mjesta koja bi osvajali; neke nove ljude koje bi proglašavali manje vrijednima i u čijoj bi nevolji uživali; ponašaju se kao da je svijet običan supermarket u kojemu se sve može kupiti ili čak osvojiti i dobiti. Ne umiju uživati u gledanju, slušanju, disanju, trenucima – nego moraju nešto imati, posjedovati, pokazivati kao trofej i vlastito leno.

Na roditeljima je lavovski dio odgovornosti za budućnost. Majke kao da se natječu u stvaranju budućih gubitnika i mrzitelja. Žene na ovakvome mjestu zato s pravom ne žele pristajati na bol, patnju i potlačenost: tu je negdje ovoj vrsti konac i kraj. Kada žene zatvore svoja međunožja, učinit će to zapravo od ljubavi za sve one kojih još nema, a trpjeli bi, umirali u ratovima, neimaštini i nevoljama svake vrste koje možemo zamisliti. Za sve one koji bi morali pobjeći od suše, poplava, gladi, sile, rata, nereda i zla a tamo gdje bi stigli – dočekali bi tek strah, bijes i mržnju.

Sve to možda i zato što na koncu društvo i nije drugo do li veliko trgovište na koje svatko iznosi prodati ono što misli da će imati najbolju prođu. Tako ustanovljen poredak; tragikomična maskarada i bezrazložno preplaćen cirkus; takav svijet i nije zaslužio drugo do li nestanka; radi se o svijetu u kojemu će velika većina ljudi na sam spomen iskrene i trajne ljubavi žene i muškarca kao prvu reakciju izraziti barem porugu, ako već ne snažno protivljenje ili bijes.

Pored svih ostalih zala što ih čini; pored siromaštine duhovne i materijalne; pored otimanja, pohlepe i uređivanja planete onako kako odgovara sadašnjosti, bez obzira na budućnost; pored tihih, neizlječivih i beskrajnih patnji milijuna i milijardi koji su po svakom ljudskom mjerilu nedužni – ovo mjesto izgleda da nema drugog puta do li skoroga konca. Dužnost pojedinca u ovom času stoga je – ukoliko osjeća ikakvu odgovornost za druge i ukoliko znade da je za to dovoljno snažan i spreman – zaboraviti na svađu, vlastitu vrijednost koju je umislio i dubinu pada drugih oko njega; pružati onako i onoliko koliko umije riječ i ruku potpore, rame oslona, časak utjehe i tihe blagosti.

Baš onoga što nam umije pružiti ovaj gotovo pa zaboravljeni ljepotan, snimljen na nekom travnatom proplanku, zaboravljen od svih osim od vjetra, pokoje pčele i slučajna namjernika (ako je vjerovati netu, radi se o lukovičastom ljiljanu, ali sva imena nekako jako blijede - pred njegovim prizorom u šušnju visoke trave na popodnevnoj livadi).

Moguće da sam star i patetičan, ali ne mogu se uvjeriti i utješiti kako sam u krivu – samo zato što je meni dobro. Držim da bi samo onaj tko bi jače gledao srcem do li očima, uvjeren u budućnost i ljubav umio stati nasuprot ovom starom čangrizavcu i povikati da nije u pravu.