Marketing
Nema nikoga
Vjerojatno u dane velikih vrućina, kojih bi se sa zebnjom katkad netko prisjetio dok nas je hladila i dirala prava zima - nije potrebno objašnjavati zbog čega čovjek ima potrebu nekamo pobjeći - a kada se već bježi, onda je jedno od boljih mjesta za stići – mišljenje je ovog vašeg zgubidana, a drugi kako znaju - ono na kojemu temperatura previše ne prelazi dvadesetak stupnjeva - i gdje još ima hlada u zelenilu. Naravno, pa gdje bi to drugdje moglo u te dane biti – nego tamo gdje ti s brda dolazi voda tekuća, da te krijepi, hrabri i pomaže izdržati svojim iscjeljujućim šumom, pričom o tome kako je svaki časak jednak, samo ti u njemu nikada više nisi niti ćeš biti.
Još desetak dana ranije na tom istom mjestu bilo je... tako da je čovjek nekako odmah čim bi u vodu ušao - poželio izići; no ovaj puta poželjet će ostati koliko god se može. Dobro, sigurno da ne svaki čovjek - ali ovaj što hoda vašom pričom pletući njenu mrežu poput dosadna i uporna pauka; taj hoće. Jer tako, eto i njih dvoje - oni u priču došeću do obale rijeke; sigurno je da vikendima ovdje ima mnoštvo ljudi, ali kada uspiju uhvatiti slobodno jutro u danu koji u njihovoj zemlji nije radni, ali na mjestu gdje se ovo zbiva - jest, onda mogu računati da će upoznati što su mir i tišina.
Njih dvoje, mir i tišina, ma čekajte - gdje se to zbilo?
Ona sjedi na vreći za spavanje što su je prostrli i čita; on je u vodi, a u blizini huči potočić koji se u rijeku spušta s obližnjih brda, donoseći iz nekog dubokog zemaljskog kotla prilično toplu termalnu vodu na kojoj su nedaleko, nizvodno, u drvu i zelenilu sagrađene malene toplice kod kojih su parkirali – do kojih će uskoro otići na piće. Ili neće, jer ovdje je sasvim dobro – čak je i voda koju su ponijeli u ruksaku još zapravo hladna.
Kada izađe iz rijeke penjući se oprezno kamenjem i korijenjem drveća na prilično visoku obalu, prekrije ručnikom mokru kosu toliko da upije mlazove što se slijevaju s nje; pa ga potom čvrsto omota oko struka: ne može pred ovim očima dopustiti toliki nemar da se odmah ne presvuče u suhu odjeću; stoput ga je molila da o tome brine.
Zato će pokazivati kako još uvijek mirno može stajati na jednoj nozi, pa će mu kupaće potom završiti uredno raširene negdje na travi - na jarkom suncu, a oni će u hladu, sada već sasvim se dirajući ramenima i bedrima, bez odvajanja, tako da im mjesta dodira postanu vrela, kipuća, meka - sjediti na vreći za spavanje i jedno drugo hraniti tko zna kada otvorenim keksima pronađenim na dnu ruksaka. Mrtve, malene i suhe mrve padaju poput igala na područja gdje vrije; prva na njegov trbuh, druga među njene dojke, treća na sama vrata radosti... Trlja ga po nozi ručnikom koji mu dopire do iznad koljena, ne polazeći dalje; uvijek je zabrinuta da se ne prehladi mokar na vjetru ili od toga ne uhvati križobolju, pa ga jedva čujnim, ali ozbiljnim šaptom požuruje da navuče suho na sebe - jednom rukom gotovo poskrivećki povlačeći rub ručnika prema sebi.
Njen glas, ne bez sjete, bruji o starosti, o nemoći, o brigama; njene oči velike su, mlade i još pune snova; valja birati između onoga što se vidi i što se čuje.
Taj 'da' - možda ipak, pomislit će on kada se dobro u oči zagleda, znači 'ne': čekaj, ostani molim te tako još samo malo, da se diramo; to sada više njene riječi ne zbore njegove misli: to mole njihove oči.
I dobro je pomislio - zapravo: pozdravio je svojim dlanom drhtaj njena trbuha, onog njegova najslađeg - najnižeg dijela; taj ga nikada još do dana današnjeg slagao nije. Sunce nad gustom krošnjom starog hrasta ne dopire do njihove već pomalo potamnjele i grube kože, ali ih zato hladi vjetar s rijeke. Bose su im noge dotakle travke - valjda ih je taj osjećaj konačno razbudio iz drijemeža jutra; čovjek doista živi kada mu travke miluju tijelo.
Nikoga ovdje nema, iako bi svakoga časa netko mogao nizvodno doveslati na čamcu, ili proći puteljkom kroz visoku travu od toplica, ili banuti na zemlju niotkuda, pa da ugleda i prepozna dvoje koji čeznu za milovanjem.
Ne; nema ovdje ničega do pustoši raja pod tihim beskrajnim nebom; čuje se samo kako voda lagano šumi kaskadom u daljini, a krošnje huče u zraku. Zato će oni prebaciti preko nogu slobodan kraj tkanine - i tako otploviti zajedno u ovo vrelo, kasno jutro kao dvoje izgubljenih u snažnoj matici nježnosti: netko je negdje odredio da pristanu na ovu obalu dočekati iznenada žuđeni svršetak - i otkriju za njim novi početak; tko bi to umio razaznati i granice tomu odrediti, dok oni gledaju jedno drugo u oči, znajući da je najčudnija i najnestvarnija od svih tih stvari upravo ova - da nakon svega žele baš isto?
Proći će tako nekoliko časaka, ili čitave minute, možda i cijeli jedan sat – a njih će dvoje na koncu bez riječi ustati, spremiti se, u torbe natrpati svoje stvari i ponijeti ih sa sobom. Puteljkom kroz sve višu travu, uz grmlje bagrema i odavna već ocvale bazge, od hlada do hlada, polako i duboko dišući na prvoj podnevnoj jari, uz netom otkošeno sijeno i ispod prvih plodova sitnih, žutih šljiva u divljim krošnjama - poduprijet će se poput dvoje zavjerenika od miline u svijetu grubosti i zasljepljujuće ljepote – držeći se za ruke, hodajući polako, pijani i nemoćni od tihe blagosti što su je ponovno po tko zna koji put stekli.
Post je objavljen 06.07.2023. u 06:24 sati.