Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

Marketing

Lukovičasti ljiljan

Tko su nasilnici? Jesu li to ipak svi oni koji mimo uvjeta na tržištu (a društvo i nije drugo do li veliko trgovište) nastoje izazvati osnovanu bojazan od kakva zla u nekoga slabijeg – i time sebi pribaviti korist? Ili samo oni što radi takve rabote podižu ruku, ili je dovoljno da je stavljaju na gan (kako pjesnik kaže) po kojem kaplju kapi s oboda?

Nasilnici na žalost razumiju samo jezik sile, sve ostalo ih zapravo samo još potiče i ohrabruje. Ništa ih drugo ne može zaustaviti na putu na kojem ubiru plodove svoje jakosti: to i jest cilj njihova ponašanja; ubrati plodove tamo gdje ih inače ne bismo smjeli niti zamisliti.

Među svim poniženima, obespravljenima, ostavljenima, među napuštenima, odbačenima i uništenima imam nade tek u nove generacije djevojaka; bijes kojeg vidim u njihovim očima svakako da nije dobar (jedino one uspjele su nekako izdići glavu iz blata) ali on je siguran znak prerastanja ovisnosti: shvatile su da je od lošeg odnosa bolji nikakav i tako pomalo zatvaraju vrata ovom svijetu u budućnost.

Za početak onom njegovom strašnijem, mračnom i neželjnom dijelu.

Nekada su na svijet s bijesom gledali gnjevni mladi muškarci; ovaj svijet propao je načisto – pa umjesto da ženke – kako je gospa Simone napisala, unište vlast kao pojavu – one su je samo preuzele od mužjaka – i sada je provode, s puno uspjeha, na čemu se od srca može čestitati.

Mržnja ne može biti dobar temelj za izgradnju bilo čega, ali može za rušenje; društvo u kojemu se živi u ropstvu, ovisnosti i tuzi ne zaslužuje da ga se obnavlja i da ima budućnost.

Jedan od osnovnih problema muževa, koji još žive u prošlosti – jest taj da nikako ne umiju postati sami sebi dobrim društvom. Uvijek trebaju neka nova mjesta koja bi osvajali; neke nove ljude koje bi proglašavali manje vrijednima i u čijoj bi nevolji uživali; ponašaju se kao da je svijet običan supermarket u kojemu se sve može kupiti ili čak osvojiti i dobiti. Ne umiju uživati u gledanju, slušanju, disanju, trenucima – nego moraju nešto imati, posjedovati, pokazivati kao trofej i vlastito leno.

Na roditeljima je lavovski dio odgovornosti za budućnost. Majke kao da se natječu u stvaranju budućih gubitnika i mrzitelja. Žene na ovakvome mjestu zato s pravom ne žele pristajati na bol, patnju i potlačenost: tu je negdje ovoj vrsti konac i kraj. Kada žene zatvore svoja međunožja, učinit će to zapravo od ljubavi za sve one kojih još nema, a trpjeli bi, umirali u ratovima, neimaštini i nevoljama svake vrste koje možemo zamisliti. Za sve one koji bi morali pobjeći od suše, poplava, gladi, sile, rata, nereda i zla a tamo gdje bi stigli – dočekali bi tek strah, bijes i mržnju.

Sve to možda i zato što na koncu društvo i nije drugo do li veliko trgovište na koje svatko iznosi prodati ono što misli da će imati najbolju prođu. Tako ustanovljen poredak; tragikomična maskarada i bezrazložno preplaćen cirkus; takav svijet i nije zaslužio drugo do li nestanka; radi se o svijetu u kojemu će velika većina ljudi na sam spomen iskrene i trajne ljubavi žene i muškarca kao prvu reakciju izraziti barem porugu, ako već ne snažno protivljenje ili bijes.

Pored svih ostalih zala što ih čini; pored siromaštine duhovne i materijalne; pored otimanja, pohlepe i uređivanja planete onako kako odgovara sadašnjosti, bez obzira na budućnost; pored tihih, neizlječivih i beskrajnih patnji milijuna i milijardi koji su po svakom ljudskom mjerilu nedužni – ovo mjesto izgleda da nema drugog puta do li skoroga konca. Dužnost pojedinca u ovom času stoga je – ukoliko osjeća ikakvu odgovornost za druge i ukoliko znade da je za to dovoljno snažan i spreman – zaboraviti na svađu, vlastitu vrijednost koju je umislio i dubinu pada drugih oko njega; pružati onako i onoliko koliko umije riječ i ruku potpore, rame oslona, časak utjehe i tihe blagosti.

Baš onoga što nam umije pružiti ovaj gotovo pa zaboravljeni ljepotan, snimljen na nekom travnatom proplanku, zaboravljen od svih osim od vjetra, pokoje pčele i slučajna namjernika (ako je vjerovati netu, radi se o lukovičastom ljiljanu, ali sva imena nekako jako blijede - pred njegovim prizorom u šušnju visoke trave na popodnevnoj livadi).

Moguće da sam star i patetičan, ali ne mogu se uvjeriti i utješiti kako sam u krivu – samo zato što je meni dobro. Držim da bi samo onaj tko bi jače gledao srcem do li očima, uvjeren u budućnost i ljubav umio stati nasuprot ovom starom čangrizavcu i povikati da nije u pravu.

lukovicastiljiljan


Post je objavljen 01.07.2023. u 16:22 sati.