vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

srijeda, 12.07.2023.

Zlostavljači

Untitled

Čitam o svećenicima zlostavljačima - i pokušavam niti ne zamišljati taj gotovo nezamislivi užas u kojemu bi bilo tko, a kamo li netko kome s povjerenjem pošalješ dijete na obrazovanje i odgoj (pa još onaj koga za svoj posao zovu - posvećenim) zloporabio takvo što radi najnižih nagona uzrokovanih u velikoj mjeri propisima te iste zajednice o spolnoj čistoći (koja tu posvećenost navodno da gradi i ojačava). Crkva godinama štiti zlostavljače, sklanja ih i zataškava sve do zastare.

Čitam i opravdanja; ovo je kao loše, a kada ljevičari kupuju male crnce, to je isto loše, a možda ih čak i seksualno iskorištavaju kao – kako vele - često seksualno devijantne osobe; pa što će njima inače mala djeca?

Kao da jedno zlo možemo prebrisati ili opravdati drugim. Ili, da upotrijebim predivnu frazu kantovske škole; zlo se ne da stupnjevati.

Eto pored toga odmah i izljeva osude prema tome svemu, no - kao da ljudi imaju najsnažniju potrebu dokazivati se time da počiniteljima takvih nedjela počine još gora - ili ih predlažu. Maštovitost čovjeka u odnosu na zla koja bi počinio - neograničena je, pa samo da bi sebi priskrbio više prava osuđivati ono što misli da osuđivati treba iz područja „njihovoga“, čovjek prlazi granicu mjere u osudi zla iz područja „našega“. Svećenike zlostavljače treba javno vješati; ako tako vičemo sada, smjet ćemo još jače i uvjerljivije - i kada neko zlo počine lijeve sotone. I obrnuto.

I onda uz to uvijek naiđu i znakovi odobravanja: tako je, potpisujem, dobro veli. Ljudi za koje bi se zakleo da mrava ne bi zgazili potpisuju najgora moguća opisana zla, spaljivanja, vješanja, ubijanja. Sve iza tmine vlastita ekrana; tu smo sigurniji... jesmo, ali se i svjetlo duše bolje vidi.

Nevjerojatna je količina onoga što bi ljudi radili jedni drugima, samo da smiju – a nije dobro. Gotovo da čovjek pomisli kako je država sjajna stvar, jer nje da nema, ne bi puno trebalo pa da počnu uvijek temeljito opravdana ubijanja, odmazde i križarski ratovi. Ako ništa drugo, prevencije radi.

Ne postoji naše i njihovo zlo. Jedina obrana od nedjela - koju je društvo osmislilo kroz povijest - jest izricanje kazne po ovlaštenom tijelu nakon provođenja unaprijed propisane procedure. Bolna, spora, živcirajuća, teška i puno puta neefikasna metoda koja teži tome da – ako treba - tisuću ubojica pusti na slobodu, ali niti jednog nevinog ne poklopi definitivnom kaznom. Sve ostalo jest barbarstvo kojeg dobronamjeran čovjek ne bi smio niti zamišljati, a kamo li prevaliti preko usta.

Pri tome, u ovoj životnoj dobi, ostavljam potpuno otvorenu mogućnost razgovora o smrtnoj kazni i o tome da razni mlađani, oraškići i slični ne zaslužuju život - ali ne samo u okviru čina osvete, već prvenstveno – i najstrašnije - radi prevencije. Jer, poštivanje sloboda i prava dovelo nas je u slijepu ulicu; danas čak i djeca od trinaest godina ne prežu od ubijanja, upravo jer znadu da nemaju razloga za strah.

Strah i sila su jedini jezik kojega nasilnik razumije; tko se silom nada dobiti što mu ne pripada, po zakonu, a još više po moralu za kojeg ionako svi tvrdimo da ga dobro poznajemo - mora znati da ga čeka nevolja u obliku osude.

Ovako, što više divljaštva budemo zamišljali ili izricali, ma iz kojeg razloga - više ćemo ga i živjeti. Nemojte sumnjati u to.

12.07.2023. u 06:12 • 16 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.