penetenziagite

utorak, 28.06.2022.

Daleko i blizu

Nebo nas je toga jutra primilo u sebe, i premda četrdeset godina nisam letio – već sam nekoliko minuta nakon dosizanja visine sa zanimanjem, kao vesela i lakomislena ptica gledao iz visine na grad moga života – a potom i na snijegom prekrivene planinske lance, oceane, polja, rijeke. Putovati, to znači gledati sebe sama – i doznavati, opuštati, propuštati, dijeliti. Nemati na umu ni vrijeme, ni novac, ni obzire: čeznutljivo i sanjivo poći tamo gdje je daleko, da bismo doznali koliko je blizu. Nemati uza se sat, niti izvadak bankovnog računa, niti karticu zdravstvena osiguranja – sve to ostaviti u nekoj dobro čuvanoj sobi, iza tridsetitri brave, ključa i lozinke; zaboraviti telefon u ruksaku ostavljenom na stolici pored nas; žmirkati lagano i tiho, pod svijetlim suncem svijeta i nebesa, udišući strano kao domaće i nepoznato kao poznato. Srkati gutljaj kakve kave ili vina u vruće, rano poslijepodne, bivajući u tišini plah i običan kao list, kao oblak, kao vjetar; uzimajući iz tog istog ruksaka umjesto onoga čime bismo bilježili trenutak – ono što će ga stvarati, ojačati, odebljati; dodavati onoj kavi ili vinu zalogaj kakva jutros sa stola ugrabljena kolača od doručka – što će tek u osami neke uvale ili vrevi grada po sjenom visoke lipe dobiti svoj najjači i najbolji okus. Dosizati krajnje točke kontinenata, izlazeći ususret valovima, vjetrovima i oblacima; prepuštati tijelo hladnim i snažnim vodama, valovima i šumu oceana; otresati dubok i sitan pijesak iz cipela; hodati nogu pred nogu utihnulim i već hladnim avenijama velegrada tik iza ponoći.

Putovati znači biti dijelom svijeta, makar u prvu šumu, na prvo brdo ili perivoj; lutati pod kapom nebeskom izazivajući stvari da se dese, a ne da nam kucaju na vrata; šutjeti i pjevati zajedno sa vrelinama i znojem; upoznavati i prihvaćati ljude i ljudske oči, kao nešto naše, pronađeno, otkriveno. Izgubiti sebe i svoje, da bi se pronašlo ono jedno i jedinstveno. Vraćati se i vratiti, da bi se bilo tih, ispunjen i miran; ne očekujući više ništa, ili ništa posebno – jer ništa većeg, značajnijeg i višeg od svitanja, šuma vjetra u granama obližnjeg stabla, ili pjeva ptica u sljedećem jutru - ne može nam se niti zbiti.

28.06.2022. u 16:56 • 14 Komentara • Print • # • ^

utorak, 21.06.2022.

Naslikajte sliku

Gledao sam neki dan film o Ruth Ginsburg, poznatoj sutkinji Vrhovnog suda SAD, pa sam u nekom trenutku, dok se gospa Ruth borila za pravo nekog ostarjelog neženje – mnogi bi muškarci rekli: šmokljana - da njeguje svoju majku i to mu bude priznato kao porezna olakšica (a nije bilo – samo zato što je muškarac, jer je olakšica bila propisana samo ženama) - naišao na dijalog dvojice učevnih muževa (ma što muževa – pravnika, Bože moj) u pripremi parnice, negdje u mraku dvorane prizivnog suda neke američke države, a na temu ravnopravnosti spolova. Poslije sam na subscreenu našao titl tog filma, pa u nekom prijevodu za kojeg sasvim ne jamčim, ali svakako pogađa bit priče – prenosim taj dio razgovora – tiče se taktike završne riječi na suđenju:

„Naslikajte sucima sliku Amerike koja će postojati: djeca iz škola trče kućama u kojima nema nikoga; mama je u uredu ili tvornici. Muškarac i žena bore se za isti posao, a žena čak može raditi i za nižu nadnicu od muškarca. Što je čovjek bez plaće i kako da se brine o svojoj obitelji? Koja bi ga žena htjela? Plaće bi pale. Stopa razvoda bi skočila. Samo tkivo našeg društva počelo bi se rasplitati. Propala bi obitelj koja ga tvori.“

Nema uopće zbora – taj je veleumni pravnik sasvim plastično i vizionarski opisao ovo što se desilo u posljednjih pedeset godina; obitelji su razorene, a nadnice su snižene (recentna istraživanja pokazuju – realno, na možda niti polovinu nekadašnje vrijednosti); žene su ravnopravne – upravo u tome da budu roblje kao i muškarci, ali su djeca zapostavljena i unesrećena; pa je li se to baš moralo tako desiti?

Ili, kako je mojoj Dragoj, kada su ona i njena rodica znale sa dvanaest godina reći da se neće ženiti i da će biti svoje i samostalne, njena baba znala odvratiti: pazite dico samo jedno; da vam se te želje ne ostvare.

Najlakše bi za taj i takav svijet bilo optužiti borce i borkinje za ravnopravnost spolova – pa zaključiti: trebalo je ostaviti stvari onakvima kakve jesu i sve bi bilo dobro - kako je bilo još tamo šezdesetih, kada su dame brinule o frizerima i ručku, a ne o karijerama. Muškarci su ti koji vode i vodili su svijet svojim zadebljalim, sigurnim i grubim rukama (i evo, doveli su ga dovde, svaka im čast na tom umijeću; da su planirali kako upropastiti posao kojim se bave, ne bi ga tako dobro smislili); sama želja da se takva stvar promijeni odnijela je taj isti svijet u niti pola stoljeća - dovraga.

Ili tome možda ipak nije tako?

Možda ovakav nazor zapravo računa na jednu te istu – definitivno svevremensku - karakteristiku naših dragih poduzetnika, a to je grabež, pohlepa i želja za profitom; tamo gdje mogu oteti, smanjiti, sniziti i poniziti, oni će to bez ikakve zadrške i učiniti. Osim Izraela – koji je ionako po svemu dio zapadnog svijeta, vele - južno i istočno od Alpa ne postoji država u kojoj bi čovjek poželio živjeti, pa je dakle jedini recept za uspjeh, sreću i napredak – uvoditi kapitalizam tamo gdje ga još nema. Ako treba, i silom. Ako treba, i prevarom. Kako bi rekla Zločesta djeca u besmrtnoj sinkronizaciji Jamesa Bonda – „drugovi, mi jesmo za demokratiju, ali ne da svako priča šta oće“. I sada više – kao u Kom-manifestu – posljednji kapitalist neće biti onaj koji će prodati uže na koje će ga objesiti. Bit će to posljednji socijalist!

Ili tako, ili nikako.

No, gospodo, možda će vas razuvjeriti jedna činjenica, a to je da ste zapravo – zagovarajući svetost kapitala - postali veći marksisti od samoga Marxa. Progutali ste njegovu udicu, i nasjeli na priču o višku vrijednosti; stvar je – kažu – društvene organizacije, pa i pravde – samo u tome tko će na koncu proizvodnog ciklusa taj višak prisvojiti – i kada to definiramo, riješili smo sve probleme. Heureka! Društveni je sustav perpetuum mobile, i toliko je savršen da makar u malome dijelu iz ničega može stvoriti nešto – a to je taj famozni višak vrijednosti – pa onda kada posložimo kockice kako treba, i kada svatko svoje usne pribije na tu veliku, moćnu sisu – živjet ćemo u zemlji Nedođiji, u raju.

Ne postoji višak vrijednosti; ne postoji perpetuum mobile: iz ničega nitko još nije uspio stvoriti ništa drugo – osim ništavila samoga (povijest je puna takvih primjera). Da bi gazda u procesu udruživanja rada i kapitala uspio nešto strpati u džep, on mora oteti ono što je stvoreno – i učinit će to, silom zakona, policije, sudova, a to što je stvoreno nije stvoreno ni iz čega: osim njegova novca, prečesto se zaboravlja na muku, znoj, trud i žuljeve bez kojih nikakav proces ne bi bio moguć. Da bi jedna država mogla biti bogatija od druge, ona mora sankcionirati postojeće stanje vojnim, ekonomskim i svakojakim drugim savezima, koji će nas zveketom, batom i lancima uvjeriti u to kako su jeftine sirovine, radna snaga i cijene – prirodna i normalna stvar, pa se onda iz potaje jedna Francuska, nakon dobre gozbe - može smijati Maroku ili Alžiru, ili Madžarska Hrvatskoj, ili Hrvatska Bosni, ili Amerika Kolumbiji, ili Rusija Ukrajini – a izgleda da neće biti tako daleko da se i Ukrajina na tome klatnu nasmije Rusiji – kako su samo zaostali. Da bi jedan zaradio, stotine i tisuće moraju biti opljačkane (a u toj šumi, ako jedan ne izgubi puno, nego milijuni gube malo pomalo, onda se to puno lošije nazire); da bi taj vraški pametan izum obrtao paru, moramo vjerovati kako nam odavde nema izlaza i kako su stvari takve kakve jesu.

Utoliko, argument da još nitko nije pobjegao iz Danske u Jemen, ali mnogi jesu u suprotnom smjeru – ne znači puno. Ovaj svijet, lomeći stijenje u šljunak, a šljunak usitnjavajući u pijesak – goneći tako oblike, stijenke i forme tek da mijenjaju izgled sa snažnijih na slabije grane - funkcionira po zakonu entropije; primijenjen u društvenoj stvarnosti to je princip oportuniteta: zar ćemo ono što je lakše – smatrati pravednim? Ako nam se čini da sistem kapitala i rada ipak nekako funkcionira, otkinuvši tu i tamo kakvu glavu, nogu ili ruku – Bože moj – onda to znači da se ne treba zalagati za neki jednostavniji sistem, u kome će biti manje nesretnih i gladnih, a više sitih?

Ovo je svijet u kojemu svake dvije sekunde od gladi umre jedno dijete. Da, svake dvije sekunde od gladi umre jedno dijete. Kada to shvatiš, onda ti se više neće bedastom činiti stara uzrečica o tome kako problem gladi u svijetu ne uključuje na prvome mjestu rješenje - kako nahraniti gladne, nego kako nahraniti site!

Nema toga poduzetnika koji ne bi propustio platiti nečiji rad manje (ili nikako), samo ako namiriši da može; u tome je – čini mi se – najveći problem: pa zar nismo upravo ovog ljeta došli do toga da poslodavci, a ne više radnici – kukaju pred sezonu da ne mogu nabaviti radnu snagu i da im trebaju kontingenti radnih dozvola za Nepalce i Sirijce, jer više niti Srbi, Bugari i Bosanci. a kamo li domaći - nisu toliko blesavi da ovdje rade za manje, kada dvjesta kilometara dalje mogu za duplo više. A i ako obećaš to više – barem domaći znaju što i koliko vrijedi obećanje domaćeg poduzetnika: od obećanja do ispunjenja jako je, ajko dugačak put. I opet – dešava se najstrašnija stvar: tržište regulira stvari, i ubija i gazi sve iznad visine mravlje glave – pa ostaju, kako kod nas ide, oni koji su najumreženiji i najsposobniji, a ne najbolji?

Eto, onda, ako žene moraju raditi za manje pare od muškaraca; ako nakon svoga posla moraju trčati kući, po vrtićima ili školama; zašto im taj užitak ne bismo omogućili, pogotovo ako na njemu još možemo i zaraditi? I dalje ćemo ih smatrati neplodnima, lošima, sebičnima – i trubiti im o tome na sve strane ako ne budu htjele imati djecu – a ako budu, onda će one same sebe smatrati lošima, nedostojnima, prevarenima ako ne rade, i ako nisu samostalne, ili se negdje na kraju tog vrzinog kola, uvečer u jedanaest, kada svi oko njih pozaspu, sito i zadovoljno – mogu pogledati u ogledalo i ustanoviti koliko su sretne ili nesretne.

Naravno, ne treba sada među obične smrtnike računati milijardere koji se sude oko novih milijuna, stvarajući ljudima privid da i bogati plaču. Te njihove suze nemaju baš nikakve veze sa muško-ženskim odnosima (nije li strašno da je borba za takve stvari krenula upravo otamo gdje se vrte milijuni, dok tisuće nesretnica skapava u odnosu zavisnosti, pod najgorim nasiljem i poniženjima, u gladi, mizeriji i bez ikakva izgleda u bolje sutra, pa i gubeći živote, ali o tome se puno manje priča).

Taj zatvoreni krug – na opisani način - nikada nećemo otvoriti, i doista ćemo doći do točke sa koje povratka nema: ako je išta u toj priči bitno, to je onda pitanje hoće li nam djeca biti zdrava, radosna i spremna postati dobri ljudi koji će svijet, kada nas konačno ne bude, ili kada nas uspiju maknuti sa kormila – umjeti povesti u dobrome smjeru. A djece, da prostite, još uvijek ne može biti bez jednih i drugih, ne samo tamo gdje se ona, je li, prave - nego i tamo gdje se grade.

Problem naše civilizacije jest u tome što ljude, a onda i ljudske zajednice - ne vrednuje prema tome koliko su u sebe uložili (znanja, vještine, ljudskosti) nego koliko imaju i kako izgledaju – dakle, gledamo jedni druge prema kriterijima na koje smo žalosno malo ili nikako sami za sebe mogli utjecati. Vele ljudi preko plota, ili pričajući već drugi sat s nekim po povlaštenoj tarifi: vidi ga, fukara; nema ga pas za što ujesti. Dobro imovno stanje nam je neupitna garancija sposobnosti, uspjeha, vrijednosti, ako nemaš – znači da nisi niti bio voljan, sposoban, kadar nešto stvoriti – onda si luzer, jadnik, niškoristi. Voziš slab ili nikakav auto, ideš tramvajem, živiš u nekom naslijeđenom stančiću i sjediš osam sati u sobi opasanoj rešetkama, pa još filozofiraš – niti si što uprihodio, niti stvorio; kao neki lik iz Gogoljeve ili Čehovljeve drame, i još u slobodno vrijeme lutaš šumama sretan što si živ, kao prebijeno pseto; bereš nekakvo zelenje i donosiš kući – to bi mogao biti znak da ipak nisi sasvim beskoristan.

Pa ti si običan idiot: nisi priskrbio korist sebi samome i svojima, pa kako ćeš drugima? Toliko o muškarcima; za žene – zna se: ako nema lijepo lice, ili grudi, ili barem duge noge, ako je debela, niska, ružna – tko joj je kriv; plivat će u ovoj masi kao obična vreća kostiju, sve dok se bez nade utopi i ne nestane. Kapital nas je obuzeo i preuzeo u svim segmentima; od njegova bljeska ne vidimo ništa drugo do li društvenu ljestvicu – kako onda – prije pedeset, i sto, i tisuću godina, tako i sada. I u vjeke vjekova, amen.

Možda smo negdje na početku priče trebali shvatiti da rješenje nije u tome da žene budu ravnopravne muškarcima u ropstvu, nego da muškarci budu ženama ravnopravni u slobodi davanja, nesebičnosti i skrbi? Da je podjela na muško i žensko sasvim prirodna i obična stvar (pardon, kako bi sada ovi premudri mladci rekli: na osobe koje menstruiraju, i valjda – osobe koje proizvode sjeme?), i da jedni druge u tome ne trebamo tlačiti, ograničavati, iskorištavati i podsmjehivati se, nego – gledati gdje bismo mogli pomoći. Ili je u ljudskoj prirodi, na žalost, da samo gleda korist, interes i zavisnost, pa tamo gdje nanjuši jedno od toga, vrti dok ide? Da li je zaista grozna istina da muškarci žele novcem doći do one stvari (koju nemaju), a žene onom stvari (koju imaju) doći do novca?

I u toj priči shvatit ću čak i bijes koji proizlazi iz činjenice da niti žene na tome putu nisu sasvim bez grijeha, pa će neke – boreći se za sebe i lomeći u toj staklani svaku vazu i svaku čašu koju zahvate - pokušati prisvojiti ono za što se muškarci ne moraju boriti, ali nipošto neće preuzeti na sebe i loš dio priče (ili kako jedna bistra bucmasta plavuša u tom istom filmu s početka, kada popisuju zakone koji prave razliku među spolovima, pa dođu do propisa o rudnicima - veli: a zašto bismo uopće zahtijevale biti ravnopravne u rudnicima?).

Čim prije ljudi bi trebali shvatiti da život malo ili nimalo ne liči na masivnu sjevernu tribinu, tamo gdje nas stane deset tisuća, ili čak i više, i gdje ću se izgubiti u urlanju mase o tome kako smo snažni i lijepi; tamo gdje ću svaku nevolju podijeliti sa masom (jer gle kolko nas ima); taj „mi“ vrlo će brzo kroz vrijeme nestati, rasplinuti se i pretvoriti u jedno prozaično i obično „ja“ sa mojim vlastitim odgovornostima, nevoljama i problemima, koje će onda sam valjati uprtiti na vlastita pleća – netko prije, a netko kasnije, pa otići takav, sam kao prst, Bogu na istinu.

21.06.2022. u 11:40 • 15 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 16.06.2022.

Davni dani

Postajem star i sentimentalan, a siguran znak za to jest činjenica da više ne nosim nikakve fotoaparate, niti previše slikam kada sam negdje – pogotovo u prirodi; ono čime nastojim zabilježiti sve oko sebe, to su oči. Onda predvečer padne neka kiša, pa me zakopa u kuću – i tako besciljno lutam mapama i dokumentima daleke, daleke, prošlosti.
Digitalna fotografija u našem malom svemiru pojavila se baš nekako na prijelazu tisućljeća; prvo sam naučio putem digitalne TV kartice pretvarati snimke s kamere, a onda i pohranjivati fotografije sa nekih sada prastarih olimpusa koji su imali memorijske kartice na koje bi jedva stalo tridesetak slika. I tako u moru tog materijala naiđem na potpuno zaboravljen izlet na Sljeme, jedne subote u prosincu prije valjda dvadeset godina; bilo je to doba kada su se počeli otvarati trgovački centri – i već otpočetka shvaćao sam koliko je bedasto i isprazno provoditi vrijeme u njima, pa bih one koji su mislili suprotno odvezao tamo, a ja bih sa najmlađim klincem, kojemu su jasno snijeg, trava, nebo ili sunce bili sasvim dovoljan razlog za radost – produžio negdje u prirodu.
U to vrijeme još nije bilo Bandićeve ceste iz Bistre, niti utrke slaloma – do vrha se moralo potegnuti onako baš zdušno, vukući sanjke za leđima i na njima mladca od dvadesetak kila; nije bilo niti automobila sa sjajnim zimskim gumama da bi se uputilo gore (valjda nije bilo niti zimskih guma?), niti bilo čega drugoga osim jednog skafandera, dva para dobrih čizama i mora dobre volje (čak se sjećam da mi je jedan čovjek nekih pola kilometra uzbrdo sam pomogao vući, bez pitanja – za vlastiti gušt). U to vrijeme još su po planinarskim domovima postojale planinarske sobe u kojima je sasvim normalno bilo presvlačiti se ili sušiti mokri veš, i točio se za par kuna sjajan čaj, i kuhala odlična gusta juha od povrća a ne neki instant bućkuriši iz vrećica, i uopće – bilo je puno manje toga na izbor, a puno više običnih, sada već zaboravljenih stvari koje su značile da spadamo u ljude koji se ne odlikuju velikim imanjem ili potrebama, nego jednostavnošću i prilagodljivošću. Bilo je dovoljno izvući prastare sanjke iz gepeka, i krenuti kako bi se sve to osjetilo, doživjelo i utkalo u jednu malenu dušu koja je tek nastajala, gradila se i promatrala svijet beskrajno znatiželjnim očima.
I onda, kada je svemu došao kraj, zaspala od umora, svježeg zraka i cjelodnevna skakanja po snijegu - čak i prije nego li je tata uspio ubaciti je u dječju sjedalicu – na zadnjem sjedalu, negdje usred presvlačenja u suhi veš koji je čekao u automobilu.
Ma, ne da je sve to bilo dovoljno tada – bilo je toliko dobro da se na tom plamičku čovjek i dan danas ogrije.

16.06.2022. u 19:07 • 8 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 12.06.2022.

Fiat

Kupiti vilu s bazenom i kupiti bubreg mogla bi biti stvar istog načela: slobode tržišta. Tržište, to je opjevan, šumovit i lošije prohodan predio u kojemu lavovi jedu ovce samo zato što su jači, i jer im se može. S tom razlikom što to lavovi koji nemaju ljudsko obličje čine - samo kada moraju i kada su gladni.
No, siromah kojem je otkazao bubreg ne bi u tom okružju slobode nikada mogao kakvim njuškalom.com nanjušiti što mu treba - nema novca. U tom intenzitetu očaja i jest razlika kolibe i bubrega; kolibe ne filtriraju ketone; kada se sruše mogu se graditi nove.
Tržište je vražja stvar. Trideset i stotrideset godina borili smo se protiv jugoslavije i jugoslavija u nama i oko nas, i tu smo strašnu aždaju već obezglavili i proslavili uz janjetinu i mladu kapulu bar trideset puta pobjedu nad njom, kad po njuškalima i oglasnicima krene ono u što smo se već osamdesetih kleli kao u zlatno tele boljitka: krene zakon tržišta, i to ni manje ni više nego - jedinstvenog jugoslovenskog tržišta bubrega, a ne više tek Grockinih i Nerodimkinih pekmeza ili Modričina motorna ulja, pa će sada naša vrla hrvatska srca, o užasa, sveti naš ante i frane, pumpati urin po šiptarskim i bosanskim bubrezima, tako nam neprisvojenih viška vrijednosti iz slabo čitanih Marksovih i Engelsovih knjiga, i džabe nam svi meci i granate što smo ih za tom jugoslovenskom bandom i njihovim prljavim gaćama ispucali, ostavljajući vijence češnjaka na bajakovima i prevlakama, da se s ove strane nikada više ne pojave.
Tu, drugarice i drugovi, kao Blek Stena pred crvenim mundirima, treba nastupiti civilizacija: da štiti slabobubrežnu fukaru pred bjelosvjetskom gospodom, stvarajući mogućnosti života dostojnog čovjeka bar u mikronima gdje ih uopće nema. No, i ovakva fukara može biti od itekakve koristi; svi smo mi bez obzira na debljinu geltašla - potrošači, glasači, svjedoci.

Znam ja što će sada doći kao opća tema brige nad narodnom sudbinom: abortus. Užasna paralela bubrega sa fetusima: prodaja i uzgoj fetusa kao ideja za zaradu. Samo što je danas na ovom našem stupnju razvoja, tako mi svih natječaja javne nabave, pobačaj još uvijek tek otklanjanje navodne štete, prije negoli zarada.
Tko će štititi nemoćne fetuse ako već treba štititi siromahe koje je Sveta mati kapitala načela? Ljudi, ipak, u pravilu, a ako se organiziraju kao država - nikada - ne čine nešto od dobrote, nego od koristi; danas ne spaljujemo vještice ne zato što smo u dva stoljeća postali bolji, nego jer vidimo da to ničemu ne koristi i ne da se na tome štogod zaraditi. Nerođene bebe u mnogo su pak slučajeva beskorisne, čak i štetne po naš ugled, imetak, budućnost. Ne dižu kredite, ne glasaju, ne troše i ne kupuju, i tko zna kad bi to uopće činile. Kapitalizam, taj poredak nad poretcima, taj vrhunac naših težnji, od njih bi propao u pola sata. Dvoje ljudi - isprobao više puta na vlastitoj koži - koji odgajaju dijete, tako su samo još dvoje običnih a novih bedaka-neka vrst enterprajz poduzetnika koji žrtvuju sebe i svoje za nekoga tko dolazi iza njih, da se naužije njihove muke dvadeset i trideset godina unaprijed.

Ljudi su u suštini doista hodajuće meso, ali - ne dopustiti slobodnu trgovinu bubrezima tako nam sa sigurnošću pokazuje - da još uvijek nismo ljudožderi. Ne zabraniti pobačaj pokazuje isto to: da za novi život sposobne maternice - još uvijek, na ovaj ili onaj način, umjesto medicini - nisu od strane društva prepuštene plamenom oprljenim pletaćim iglama, vračevima i tržištu po njuškalima.

Neželjene bebe od nedostatka ljubavi na ovoj ravnoj ploči ne može spasiti baš nitko - a ponajmanje mi, mužjaci s instinktom pregladnjela medvjeda pred košnicom - jednako kao niti napuštenu djecu po domovima, prepuštenu nakon osamnaeste onim slavnim zakonima tržišta s početka priče. Polugolim, iz protesta slabo našminkanim i bijesnim curama koje po cesti urlaju da im se ne dira u međunožje i koje nad svojim glavama nose slike svojih spolovila u mjerilu jedan naprama deset - jednostavno treba prepustiti to što tako žarko žele: ravninu vlasta srca. Vjerovali ili ne, u ta srca i njihov obrat imam puno više povjerenja nego u srca bogatih. Ma tko sam tu uopće ja, pa nisam ja prispodobio o devama, ušicama igle i sličnim temama.

U znamenitom govoru na Rupnikovoj liniji 1940., citiranom prigodno u Feralu negdje u doba kada je savezni ministar Mamula, sveta krava krajem osamdesetih, počeo prazniti svoju opatijsku edensku vilu povlačeći se strateški preko linije virovitica, karlovaca i karlobaga; u toj bibliji svih nezgrapnih i strašnih oficirskih govora, idealnoj za literaturu po zahodima i čekaonicama onog predratnog nedigitalnog doba, jer sva doba ove ere uvijek oblikuju pukovnički i generalski govori; onog doba u kojemu još ljudi nisu blejali u ekrane mobitela nego u televizore ili novine, jer mobitela nije bilo; referirajući se u tom govoru u misiji motiviranja vojske - na protivnikov standard i snagu, neki tadašnji pukovnik štatijaznam Kostadinović sa kajmakčalanskim čvarcima na epoletama; maskota svih voluntarista, pouzdanika u mudrost narodna barbarogenija i dubokoumnih stratega malih antanti i čeličnih štitova od Trianona do Katyna i od Kulen Vakufa do Srebrenice, izrekao je za opjevanu hrabrost potencijalna protivnika neponovljivu formulu:
- Fiat ovo, fiat ono. Hm, kažu, oni imaju Fiat. Ma jebo njih Fiat. U njih je i srce Fiat!

Pustoš srdaca. To je ono što na ovoj strani obale baš nikako ne smijemo prepustiti bogatima - a izgleda da smo baš tu ponajviše izgubili. Današnjem svijetu srce je šuštavo i pohlepno; pali se na četkice i podmazano je kao Fiat, doslovce kao u legendarnom pukovnikovu govoru. A mi, što mi radimo, dok pukovnici našeg doba opominju naša uzavrela i čeznutljiva srca, plaha kao djevojačka? Kao i svaka obična trećepozivna rulja, postrojena na voljno, igrajući nezainteresirano džepni bilijar na kakvoj vojnoj vježbi u osvit neke katastrofe; duboko uvjereni u našu narodnu mudrost, zakon tržišta i svete mati zaštitnice - nad loše upravljanim dronovima što zuje oko glava kao pčele oko maslačaka u vidrićevskim sonetima - više od natovskih radara ili nosača aviona, sa krunicama i kinderjajima po džepovima; mitski domobranski muževi - ne slušamo govore naših bojnika i satnika, razmišljajući kako ćemo čim prije uteći ženi, ljubavnici, ribičiji ili podignutim haubama naših fiata. Uzdamo se u naše tekuće račune, mobilne pakete i naše fiate kao u vječnu i nepromjenjivu pamet, i sve je dobro dok umiremo po redu: tu su naše države, korporacije i banke, naši ministri i predstojnici, da za nas brinu kao za topovsko meso tržišta, i već će se nešto kupovati i prodavati, samo da taj balon od sapunice ne prsne i ne progledamo u taj matriks kao šimuni, andrije i jakovi u ribarske mreže galilejske, sad pune - sad prazne, jer tek čuda nam trebaju da posumnjamo u naš dobri, stari mordor.

S tim bi se pustošima prije ili kasnije valjalo pohrvati pod trojama i staljingradima naših vrijednih građanskih života, dok nam ta loše podmazana srca ne prestanu kucati i pumpati mokraću u naše jeftine, pivom, janjetinom i kiselom vodom već razlohane bubrege - i dok još nešto vrijede po oglasnicima.

Tik-tok.

12.06.2022. u 06:08 • 4 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 09.06.2022.

Zato što se može

Potakla me tema na naslovnici, u anketi – napišeš tamo nešto, pa to ode u nepovrat, i stoga mi se čini daleko smislenijim pisati kod sebe, pa eto. Sažeto – koliko ja to umijem, je li - i bez okolišanja.
Nasilnici: ljudi koji samo zbog toga što su jači postižu što žele – ono što inače ne bi umjeli, mogli, smjeli – dobivaju na račun straha od posljedica koje će proizvesti za druge.
Odmah mi na pamet pada fantastična knjiga Maxa Bergholza „Nasilje kao generativna sila“ koju sam pročitao prije skoro dvije godine, pa mi je mnogo detalja već izišlo iz glave, ali mislim da osnovna tvrdnja nije: nasilje je spirala; ono što počinje zločinom dvojice supijanih protuha i pljačkaša počinjenim prvenstveno iz vlastitih sitnih interesa, završava bujicom smrti u kojoj nestaje čitava jedna sukobljena strana, te se tako nešto - što se u početku možda i moglo prozvati opravdanim buntom i reakcijom obrane - pretvara u nezaustavljivu silu zla koja odnosi sve pred sobom. Niti suzdržano ili umirujuće djelovanje osviještenih pojedinaca u takvoj situaciji ne daje previše učinka u kraćem vremenu – masa koja se jednom pokrene nezaustavljiva je kada njome proteče val mržnje, i jedini način jest da se zlo istutnji, ili da na njega naiđe još veće, organiziranije ili vještije zlo koje će ga savladati.
Srećom, u životu nisam nikad do sada bio u situaciji da bih se morao pokoriti doslovce goloj nesrazmjerno jačoj sili - koja bi me zbrisala s lica zemlje ako joj se ne pokorim. Doduše, dvaput sam išao u vojske – prvi puta jer su išli svi, a i drugi puta – kroz nekoliko godina u ratu - manje-više iz istog tog razloga – i stoga jer nisam mogao zamisliti da bih pobjegao nekuda spašavajući sebe, tako prepuštajući bolesnu majku polaganoj smrti u samoći (no ipak, dakle, bivao sam uvijek u nekom zakutku svjestan toga da bi me, ako pokušam izbjeći takvoj obvezi, mogla doseći duga ruka državne sile – a to bi bila ili puka sramota pred drugima, ili čak pred sobom samim – ili konačno običan strah za sebe i svoje).
Pokušavam međutim zamisliti kako je to kada je situacija doslovna: kada netko mora nešto učiniti ili propustiti, pred očitom, izravnom i nesavladivom prijetnjom po svoj život, tijelo ili zdravlje; takvo poniženje, bol i tjeskobu zapravo ne mogu niti zamisliti.
Krucijalna je tu, izgleda – makar da se radilo o nasilniku kao pojedincu, ili grupi – bandi, ili nekoj većoj skupini, pa čak i čitavom plemenu ili naciji - spoznaja onoga koji drugome čini zlo - kako je isto potpuno opravdano - kao osveta za nešto ranije pretrpljeno, ili pak puki čin za kojeg je nasilnik siguran da nikada neće biti kažnjen i da će izbjeći nekoj drugoj sili koja bi ga zbog toga mogla doseći.
Ključ čitave priče zapravo je u tome da se nasilnik nada kako će njegov čin nasilja ostati nekažnjen; ili će uspjeti nadvladati reakciju, ili će ostati neprimijećen; puno je manje slučajeva u kojima se netko za nasilje odlučuje svjestan da će neminovno, bez izuzetka - platiti životom, slobodom ili imovinom- kao nekakav Veličko Kerin, Gavrilo Princip ili Mark Chapman (istodobno vjerujući da se žrtvuje za neki viši cilj – ali sa potpunim znanjem da nipošto neće umaći potjeri).
Pravi nasilnik nasilje čini iz puke koristi, da bi dobio ono što ga inače ne bi pripadalo – makar to bio osjećaj nadmoći u nekom komentaru- uvredi ili kleveti na internetu, ili pak dobitak čine nečije tijelo, imovina, život. Često će nasilnik i van neke političke sfere naći sasvim dobro opravdanje za svoje nasilje (recimo izazvanost, nužnost obrane, mesijanska pozicija), ali je vrlo rijetko da će nasilju pristupiti van situacije za koju procijeni da mu i samome neće nanijeto zlo, barem ne zlo veće od onoga što ga kani počiniti.
Vrlo je lako pri tome odabrati stranu u takvom sukobu: valja samo, na lokalnoj, državnoj, svjetskoj, ili pak pojedinačnoj razini – sagledati tko je slabiji. I tu nema nikakvih generalnih pravila: situacije su uvijek nove; jednom su miloševićevci jači od čitava jednog golorukog naroda ili grada, a drugi puta možda u tom istom gradu neki osamljeni i napušteni pripadnik grupe koja je inače jača - biva maltretiran, ubijan ili ranjavan od onih koji se sada jednostavno – osjećaju jačima.
Ili, kako strašno ali istinito kaže jedna prosta izreka: zašto slon dere miša u prkno – pa zašto što može.
Zato i današnji, suvremeni rat što bjesni istokom ovog starog i napaćenog kontinenta natopljenog krvlju - prvenstveno treba promatrati kao čin nasilja onoga tko ga je započeo: kao čin zlosilja uperen protiv mira, poduzet kako bi se ostvarila korist koja je svakako po toj procjeni trebala biti veća od štete koja bi nastala. Jednako kao i silovatelj u mračnom stubištu: razgrađujući tminu svog involuntarnog celibata, nada se zadovoljenju pohote i brzom uzmaku po ostvarenom uspjehu specijalne operacije.
Nasilnici se najčešće i rađaju u nekoj od vijuga ove spirale: van sumnje - na mjestu u kojemu uočavaju kako se nasilje isplati, i kako je baš sila jednostavno učinkovitija od drugih metoda postupanja – bilo da gledaju kako im kod kuće primjerice roditelj vješto manipulira drugim, ili da doživljavaju nasilje na vlastitoj koži, ili koži nekoga dragoga i bliskoga. Države, plemena, nacije, vjerske ili bilo koje ideološke skupine nisu tu nimalo različite: dajte bilo kojoj političkoj opciji, računajući i ove ekstremnije u našem društvu - barem dva mandata vlasti, i od države, grada, općine će napraviti džamahiriju, na jednu ili drugu stranu.
Ne kaže stara narodna bez razloga: daj nekome vlast u ruke i vidjet ćeš najbolje – kakav je čovjek.
Civilizacija, konačno, počinje i završava tamo gdje se štiti slabijega i gdje se bezuvjetno ne priznaju rezultati onoga što nazivamo nadjačavanje - samo zbog toga što je netko nemoćan. Sve ostalo što je čovjek učinio van te kutije olovnih slova - zapravo se manje ili više (pa i puko udovoljavanje pohoti, pohlepi ili komforu) svodi na oružje, nadmoć i silu.
Pod kapom nebeskom, bez pogleda prema gore, put čovječanstva započinje u sili i sasvim izvjesno izgleda da će u goloj sili, tmini i nevolji - i završiti. Dvije će sile na koncu stati pred svakoga od nas (ili – da bude još uvjerljivije, mi ćemo stati pred njih - konačno ih gledajući u lice), i morat ćemo se opredijeliti za jednu od njih: za silu duha, ili silu tijela; za put prirode, ili put milosti; za postajanje – ili nestajanje. Bit će to sasvim privatan, intiman, samotan susret: na njega nećemo doći u sili nekog mnoštva, okićeni silom, ili zlatom i ljepotom ovozemaljskom; doći ćemo goli, možda i više zabrinuti nego spokojni, sami. Da, sami ćemo pri tom saznati znači li naše nestajanje zauvijek i umiranje – i uopće ne sumnjam da će svatko od nas u tom času znati koje je vrijeme; pitanje je samo hoće li zatiskivati uši da ne čuje.

09.06.2022. u 21:53 • 10 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 06.06.2022.

Podgrijana juha

Neki dan, ili bolje rečeno večer – bili smo na koncertu Mizara u Muzeju suvremene umjetnosti. Zamislite makedonske narodne pjesme koje izvodi Joy Division, pod imenom sjajne nebeske ljepotice: prva ploča iz 1987. dovela je taj sjajan makedonski sastav svojim spojem etna i gotike - u vrh autorske, a ne samo rock produkcije nekadašnje države, koji je činio - baš u vrijeme njena raspada - trolist meni osobno najdražih sastava što su svojom iskrenošću, snagom, jednostavnošću - predstavljali labuđi pjev generacije (uz Miladojku Youneed i Disciplinu Kičme); započevši, kao pjesnik kaže – tamo gdje su drugi stali, i zastavši tamo gdje će neki novi početi nakon njih.

Bilo je to vrijeme između dvaju totalitarizama – a nije da se nije imalo protiv čega buniti, samo se tada to već dobrano smjelo – punim plućima; onaj prvi totalitarizam s pendrekom u ruci umirao nam je pred očima pretvarajući se sve više u strašan leš, učeći nas tako u svojoj smrti što je sloboda, da bi nam ovaj novi, što je čekao iza ugla sa kreditnom karticom u ruci - ubrzo tu istu slobodu verificirao, kategorizirao i odredio njene granice. U tom nekom interregnumu - muzika mi je značila sve, ili gotovo sve – bila je i pogled na život i svijet, i utjeha, i snaga. Današnjim klincima glazba ni izbliza – koliko uspijevam vidjeti – ne znači to isto; sama činjenica da je u svako doba i na svakom mjestu dostupno baš sve čini je užasno potrošnom, izbljedjelom i manje privlačnom; no – to je tek prvi dojam. Middle of the road nikada mi nije imao dobar okus; sasvim siguran pokazatelj da nešto duboko ne valja bila mi je činjenica da nešto slušaju milijuni.

Zato me podgrijavanje stare hladne juhe s vremena na vrijeme potakne da još jednom osjetim to od čega se onda živjelo. Naravno da stara juha nikada ne može biti dobra kao onda kada je skuhana; pokazalo se to i ove večeri, kada smo shvatili da veličanstveni bariton Tanevskog ništa, ili skoro ništa ne može odmijeniti (iako, valja priznati da je stvar do nekadašnjih visina doveo Tomi iz Phantasmagorije otpjevavši onako kako treba Istekuvam i Djevojku od bronce). No, jedna me druga stvar zaintrigirala daleko više: u dokumentarcu koji je prikazan prije koncerta bivši članovi opisuju one davne dane, pa navode kako je na Rock moment u Zagreb znalo na jedan natječaj pristići sa prijavom i demo snimkama po četiri ili pet tisuća bendova, da bi od te brojke onda bilo izabrano desetak najboljih. Hej, pet tisuća bendova, pa može li netko zamisliti danas tu brojku?

Čini mi se da upravo to najbolje pokazuje što se s glazbom danas zbilo i što je nekada bila – baš zato sam posljednji od onih koji će tvrditi kako se danas nema što slušati. Naime, u onom vremenu ime, status, položaj – baš ništa nije značio. Ako ti se bend raspao, jer ste se posvađali – oko pjesme, para ili neke cure - ti si opet morao kretati ispočetka – i nikakve veze s time nije imalo to što si nekada snimio recimo nekakav prvi album; da bi se probio ponovno, morao si opet kretati od Drugih godbi ili Rock momenata – o tome najbolje svjedoči ono što se desilo nakon Šarlova raspada; nakon što je Koja na legendarnom koncertu Gang Of Foura u Domu sportova osamdesetiprve čuo Gilla i zakleo se da nikada više neće svirati bas (pa kako nije imao para za gitaru, svirao je svoj stari bas kao da svira ritam gitaru - sljedećih trideset godina). Sada mi je zapravo jasno što je godinama na okupu držalo naizgled nespojive stvari: Rundeka i Sachera, ili Remenarića i Puljiza, ili što je doprinosilo legendarnoj vojničkoj disciplini Johnnyeve trojke sa Leinerom i Hrnjakom: ako si imao prvu ploču, onda si imao utrt put – inače si morao kretati od nule – toliko je bilo onih koji čekaju iza tebe da dođu na red!

Upravo zato, često mi je bolje od podgrijane juhe ponovno danas, makar koliko bio star i makar koliko to ponekad bilo neprilično – istraživati (baš onako kako sam to činio nekada, zaputivši se prepun znatiželje u nekakav Lap ili Kulušić kada je prvi puta trebalo slušati tanevske, lovriče ili marolte) – a ni danas festivala i zabava sa pucanjem i pjevanjem ne nedostaje; veseli se ovaj narod. Ima i danas djece koja stvaraju čuda – još kako: pođite samo na koncert Libra ili Cinkuša ili Šumova protiv valova. Ili, neka se nađe netko tko će – da budem prost, jer drugačije ovdje ne umijem – imati muda pa uglazbiti samog Ujevića, kao sjajna Sara Renar!

Muzika ne umire, umiru samo iluzije oko nas. I naše stare, loše navike. Još uvijek ima svježe krvi u njoj, još kako. Samo, da bi se to saznalo, ponekad se treba sjetiti kako danas izgleda ona stara, a kako je nekada izgledala – i kako izgleda nova. I shvatiti: ne postoje nova i stara, ovakva ili onakva glazba, žanrovi, kriteriji, filozofije, kritike ili klanovi; kao i u svemu ostalome – filmu, kazalištu, književnosti, slikarstvu – životu uopće – postoje samo dvije vrste onoga što si napravio: dobro i loše

06.06.2022. u 15:58 • 12 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>