Potakla me tema na naslovnici, u anketi – napišeš tamo nešto, pa to ode u nepovrat, i stoga mi se čini daleko smislenijim pisati kod sebe, pa eto. Sažeto – koliko ja to umijem, je li - i bez okolišanja.
Nasilnici: ljudi koji samo zbog toga što su jači postižu što žele – ono što inače ne bi umjeli, mogli, smjeli – dobivaju na račun straha od posljedica koje će proizvesti za druge.
Odmah mi na pamet pada fantastična knjiga Maxa Bergholza „Nasilje kao generativna sila“ koju sam pročitao prije skoro dvije godine, pa mi je mnogo detalja već izišlo iz glave, ali mislim da osnovna tvrdnja nije: nasilje je spirala; ono što počinje zločinom dvojice supijanih protuha i pljačkaša počinjenim prvenstveno iz vlastitih sitnih interesa, završava bujicom smrti u kojoj nestaje čitava jedna sukobljena strana, te se tako nešto - što se u početku možda i moglo prozvati opravdanim buntom i reakcijom obrane - pretvara u nezaustavljivu silu zla koja odnosi sve pred sobom. Niti suzdržano ili umirujuće djelovanje osviještenih pojedinaca u takvoj situaciji ne daje previše učinka u kraćem vremenu – masa koja se jednom pokrene nezaustavljiva je kada njome proteče val mržnje, i jedini način jest da se zlo istutnji, ili da na njega naiđe još veće, organiziranije ili vještije zlo koje će ga savladati.
Srećom, u životu nisam nikad do sada bio u situaciji da bih se morao pokoriti doslovce goloj nesrazmjerno jačoj sili - koja bi me zbrisala s lica zemlje ako joj se ne pokorim. Doduše, dvaput sam išao u vojske – prvi puta jer su išli svi, a i drugi puta – kroz nekoliko godina u ratu - manje-više iz istog tog razloga – i stoga jer nisam mogao zamisliti da bih pobjegao nekuda spašavajući sebe, tako prepuštajući bolesnu majku polaganoj smrti u samoći (no ipak, dakle, bivao sam uvijek u nekom zakutku svjestan toga da bi me, ako pokušam izbjeći takvoj obvezi, mogla doseći duga ruka državne sile – a to bi bila ili puka sramota pred drugima, ili čak pred sobom samim – ili konačno običan strah za sebe i svoje).
Pokušavam međutim zamisliti kako je to kada je situacija doslovna: kada netko mora nešto učiniti ili propustiti, pred očitom, izravnom i nesavladivom prijetnjom po svoj život, tijelo ili zdravlje; takvo poniženje, bol i tjeskobu zapravo ne mogu niti zamisliti.
Krucijalna je tu, izgleda – makar da se radilo o nasilniku kao pojedincu, ili grupi – bandi, ili nekoj većoj skupini, pa čak i čitavom plemenu ili naciji - spoznaja onoga koji drugome čini zlo - kako je isto potpuno opravdano - kao osveta za nešto ranije pretrpljeno, ili pak puki čin za kojeg je nasilnik siguran da nikada neće biti kažnjen i da će izbjeći nekoj drugoj sili koja bi ga zbog toga mogla doseći.
Ključ čitave priče zapravo je u tome da se nasilnik nada kako će njegov čin nasilja ostati nekažnjen; ili će uspjeti nadvladati reakciju, ili će ostati neprimijećen; puno je manje slučajeva u kojima se netko za nasilje odlučuje svjestan da će neminovno, bez izuzetka - platiti životom, slobodom ili imovinom- kao nekakav Veličko Kerin, Gavrilo Princip ili Mark Chapman (istodobno vjerujući da se žrtvuje za neki viši cilj – ali sa potpunim znanjem da nipošto neće umaći potjeri).
Pravi nasilnik nasilje čini iz puke koristi, da bi dobio ono što ga inače ne bi pripadalo – makar to bio osjećaj nadmoći u nekom komentaru- uvredi ili kleveti na internetu, ili pak dobitak čine nečije tijelo, imovina, život. Često će nasilnik i van neke političke sfere naći sasvim dobro opravdanje za svoje nasilje (recimo izazvanost, nužnost obrane, mesijanska pozicija), ali je vrlo rijetko da će nasilju pristupiti van situacije za koju procijeni da mu i samome neće nanijeto zlo, barem ne zlo veće od onoga što ga kani počiniti.
Vrlo je lako pri tome odabrati stranu u takvom sukobu: valja samo, na lokalnoj, državnoj, svjetskoj, ili pak pojedinačnoj razini – sagledati tko je slabiji. I tu nema nikakvih generalnih pravila: situacije su uvijek nove; jednom su miloševićevci jači od čitava jednog golorukog naroda ili grada, a drugi puta možda u tom istom gradu neki osamljeni i napušteni pripadnik grupe koja je inače jača - biva maltretiran, ubijan ili ranjavan od onih koji se sada jednostavno – osjećaju jačima.
Ili, kako strašno ali istinito kaže jedna prosta izreka: zašto slon dere miša u prkno – pa zašto što može.
Zato i današnji, suvremeni rat što bjesni istokom ovog starog i napaćenog kontinenta natopljenog krvlju - prvenstveno treba promatrati kao čin nasilja onoga tko ga je započeo: kao čin zlosilja uperen protiv mira, poduzet kako bi se ostvarila korist koja je svakako po toj procjeni trebala biti veća od štete koja bi nastala. Jednako kao i silovatelj u mračnom stubištu: razgrađujući tminu svog involuntarnog celibata, nada se zadovoljenju pohote i brzom uzmaku po ostvarenom uspjehu specijalne operacije.
Nasilnici se najčešće i rađaju u nekoj od vijuga ove spirale: van sumnje - na mjestu u kojemu uočavaju kako se nasilje isplati, i kako je baš sila jednostavno učinkovitija od drugih metoda postupanja – bilo da gledaju kako im kod kuće primjerice roditelj vješto manipulira drugim, ili da doživljavaju nasilje na vlastitoj koži, ili koži nekoga dragoga i bliskoga. Države, plemena, nacije, vjerske ili bilo koje ideološke skupine nisu tu nimalo različite: dajte bilo kojoj političkoj opciji, računajući i ove ekstremnije u našem društvu - barem dva mandata vlasti, i od države, grada, općine će napraviti džamahiriju, na jednu ili drugu stranu.
Ne kaže stara narodna bez razloga: daj nekome vlast u ruke i vidjet ćeš najbolje – kakav je čovjek.
Civilizacija, konačno, počinje i završava tamo gdje se štiti slabijega i gdje se bezuvjetno ne priznaju rezultati onoga što nazivamo nadjačavanje - samo zbog toga što je netko nemoćan. Sve ostalo što je čovjek učinio van te kutije olovnih slova - zapravo se manje ili više (pa i puko udovoljavanje pohoti, pohlepi ili komforu) svodi na oružje, nadmoć i silu.
Pod kapom nebeskom, bez pogleda prema gore, put čovječanstva započinje u sili i sasvim izvjesno izgleda da će u goloj sili, tmini i nevolji - i završiti. Dvije će sile na koncu stati pred svakoga od nas (ili – da bude još uvjerljivije, mi ćemo stati pred njih - konačno ih gledajući u lice), i morat ćemo se opredijeliti za jednu od njih: za silu duha, ili silu tijela; za put prirode, ili put milosti; za postajanje – ili nestajanje. Bit će to sasvim privatan, intiman, samotan susret: na njega nećemo doći u sili nekog mnoštva, okićeni silom, ili zlatom i ljepotom ovozemaljskom; doći ćemo goli, možda i više zabrinuti nego spokojni, sami. Da, sami ćemo pri tom saznati znači li naše nestajanje zauvijek i umiranje – i uopće ne sumnjam da će svatko od nas u tom času znati koje je vrijeme; pitanje je samo hoće li zatiskivati uši da ne čuje.
Post je objavljen 09.06.2022. u 21:53 sati.