vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

nedjelja, 12.06.2022.

Fiat

Kupiti vilu s bazenom i kupiti bubreg mogla bi biti stvar istog načela: slobode tržišta. Tržište, to je opjevan, šumovit i lošije prohodan predio u kojemu lavovi jedu ovce samo zato što su jači, i jer im se može. S tom razlikom što to lavovi koji nemaju ljudsko obličje čine - samo kada moraju i kada su gladni.
No, siromah kojem je otkazao bubreg ne bi u tom okružju slobode nikada mogao kakvim njuškalom.com nanjušiti što mu treba - nema novca. U tom intenzitetu očaja i jest razlika kolibe i bubrega; kolibe ne filtriraju ketone; kada se sruše mogu se graditi nove.
Tržište je vražja stvar. Trideset i stotrideset godina borili smo se protiv jugoslavije i jugoslavija u nama i oko nas, i tu smo strašnu aždaju već obezglavili i proslavili uz janjetinu i mladu kapulu bar trideset puta pobjedu nad njom, kad po njuškalima i oglasnicima krene ono u što smo se već osamdesetih kleli kao u zlatno tele boljitka: krene zakon tržišta, i to ni manje ni više nego - jedinstvenog jugoslovenskog tržišta bubrega, a ne više tek Grockinih i Nerodimkinih pekmeza ili Modričina motorna ulja, pa će sada naša vrla hrvatska srca, o užasa, sveti naš ante i frane, pumpati urin po šiptarskim i bosanskim bubrezima, tako nam neprisvojenih viška vrijednosti iz slabo čitanih Marksovih i Engelsovih knjiga, i džabe nam svi meci i granate što smo ih za tom jugoslovenskom bandom i njihovim prljavim gaćama ispucali, ostavljajući vijence češnjaka na bajakovima i prevlakama, da se s ove strane nikada više ne pojave.
Tu, drugarice i drugovi, kao Blek Stena pred crvenim mundirima, treba nastupiti civilizacija: da štiti slabobubrežnu fukaru pred bjelosvjetskom gospodom, stvarajući mogućnosti života dostojnog čovjeka bar u mikronima gdje ih uopće nema. No, i ovakva fukara može biti od itekakve koristi; svi smo mi bez obzira na debljinu geltašla - potrošači, glasači, svjedoci.

Znam ja što će sada doći kao opća tema brige nad narodnom sudbinom: abortus. Užasna paralela bubrega sa fetusima: prodaja i uzgoj fetusa kao ideja za zaradu. Samo što je danas na ovom našem stupnju razvoja, tako mi svih natječaja javne nabave, pobačaj još uvijek tek otklanjanje navodne štete, prije negoli zarada.
Tko će štititi nemoćne fetuse ako već treba štititi siromahe koje je Sveta mati kapitala načela? Ljudi, ipak, u pravilu, a ako se organiziraju kao država - nikada - ne čine nešto od dobrote, nego od koristi; danas ne spaljujemo vještice ne zato što smo u dva stoljeća postali bolji, nego jer vidimo da to ničemu ne koristi i ne da se na tome štogod zaraditi. Nerođene bebe u mnogo su pak slučajeva beskorisne, čak i štetne po naš ugled, imetak, budućnost. Ne dižu kredite, ne glasaju, ne troše i ne kupuju, i tko zna kad bi to uopće činile. Kapitalizam, taj poredak nad poretcima, taj vrhunac naših težnji, od njih bi propao u pola sata. Dvoje ljudi - isprobao više puta na vlastitoj koži - koji odgajaju dijete, tako su samo još dvoje običnih a novih bedaka-neka vrst enterprajz poduzetnika koji žrtvuju sebe i svoje za nekoga tko dolazi iza njih, da se naužije njihove muke dvadeset i trideset godina unaprijed.

Ljudi su u suštini doista hodajuće meso, ali - ne dopustiti slobodnu trgovinu bubrezima tako nam sa sigurnošću pokazuje - da još uvijek nismo ljudožderi. Ne zabraniti pobačaj pokazuje isto to: da za novi život sposobne maternice - još uvijek, na ovaj ili onaj način, umjesto medicini - nisu od strane društva prepuštene plamenom oprljenim pletaćim iglama, vračevima i tržištu po njuškalima.

Neželjene bebe od nedostatka ljubavi na ovoj ravnoj ploči ne može spasiti baš nitko - a ponajmanje mi, mužjaci s instinktom pregladnjela medvjeda pred košnicom - jednako kao niti napuštenu djecu po domovima, prepuštenu nakon osamnaeste onim slavnim zakonima tržišta s početka priče. Polugolim, iz protesta slabo našminkanim i bijesnim curama koje po cesti urlaju da im se ne dira u međunožje i koje nad svojim glavama nose slike svojih spolovila u mjerilu jedan naprama deset - jednostavno treba prepustiti to što tako žarko žele: ravninu vlasta srca. Vjerovali ili ne, u ta srca i njihov obrat imam puno više povjerenja nego u srca bogatih. Ma tko sam tu uopće ja, pa nisam ja prispodobio o devama, ušicama igle i sličnim temama.

U znamenitom govoru na Rupnikovoj liniji 1940., citiranom prigodno u Feralu negdje u doba kada je savezni ministar Mamula, sveta krava krajem osamdesetih, počeo prazniti svoju opatijsku edensku vilu povlačeći se strateški preko linije virovitica, karlovaca i karlobaga; u toj bibliji svih nezgrapnih i strašnih oficirskih govora, idealnoj za literaturu po zahodima i čekaonicama onog predratnog nedigitalnog doba, jer sva doba ove ere uvijek oblikuju pukovnički i generalski govori; onog doba u kojemu još ljudi nisu blejali u ekrane mobitela nego u televizore ili novine, jer mobitela nije bilo; referirajući se u tom govoru u misiji motiviranja vojske - na protivnikov standard i snagu, neki tadašnji pukovnik štatijaznam Kostadinović sa kajmakčalanskim čvarcima na epoletama; maskota svih voluntarista, pouzdanika u mudrost narodna barbarogenija i dubokoumnih stratega malih antanti i čeličnih štitova od Trianona do Katyna i od Kulen Vakufa do Srebrenice, izrekao je za opjevanu hrabrost potencijalna protivnika neponovljivu formulu:
- Fiat ovo, fiat ono. Hm, kažu, oni imaju Fiat. Ma jebo njih Fiat. U njih je i srce Fiat!

Pustoš srdaca. To je ono što na ovoj strani obale baš nikako ne smijemo prepustiti bogatima - a izgleda da smo baš tu ponajviše izgubili. Današnjem svijetu srce je šuštavo i pohlepno; pali se na četkice i podmazano je kao Fiat, doslovce kao u legendarnom pukovnikovu govoru. A mi, što mi radimo, dok pukovnici našeg doba opominju naša uzavrela i čeznutljiva srca, plaha kao djevojačka? Kao i svaka obična trećepozivna rulja, postrojena na voljno, igrajući nezainteresirano džepni bilijar na kakvoj vojnoj vježbi u osvit neke katastrofe; duboko uvjereni u našu narodnu mudrost, zakon tržišta i svete mati zaštitnice - nad loše upravljanim dronovima što zuje oko glava kao pčele oko maslačaka u vidrićevskim sonetima - više od natovskih radara ili nosača aviona, sa krunicama i kinderjajima po džepovima; mitski domobranski muževi - ne slušamo govore naših bojnika i satnika, razmišljajući kako ćemo čim prije uteći ženi, ljubavnici, ribičiji ili podignutim haubama naših fiata. Uzdamo se u naše tekuće račune, mobilne pakete i naše fiate kao u vječnu i nepromjenjivu pamet, i sve je dobro dok umiremo po redu: tu su naše države, korporacije i banke, naši ministri i predstojnici, da za nas brinu kao za topovsko meso tržišta, i već će se nešto kupovati i prodavati, samo da taj balon od sapunice ne prsne i ne progledamo u taj matriks kao šimuni, andrije i jakovi u ribarske mreže galilejske, sad pune - sad prazne, jer tek čuda nam trebaju da posumnjamo u naš dobri, stari mordor.

S tim bi se pustošima prije ili kasnije valjalo pohrvati pod trojama i staljingradima naših vrijednih građanskih života, dok nam ta loše podmazana srca ne prestanu kucati i pumpati mokraću u naše jeftine, pivom, janjetinom i kiselom vodom već razlohane bubrege - i dok još nešto vrijede po oglasnicima.


Tik-tok.

12.06.2022. u 06:08 • 4 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.