Postajem star i sentimentalan, a siguran znak za to jest činjenica da više ne nosim nikakve fotoaparate, niti previše slikam kada sam negdje – pogotovo u prirodi; ono čime nastojim zabilježiti sve oko sebe, to su oči. Onda predvečer padne neka kiša, pa me zakopa u kuću – i tako besciljno lutam mapama i dokumentima daleke, daleke, prošlosti.
Digitalna fotografija u našem malom svemiru pojavila se baš nekako na prijelazu tisućljeća; prvo sam naučio putem digitalne TV kartice pretvarati snimke s kamere, a onda i pohranjivati fotografije sa nekih sada prastarih olimpusa koji su imali memorijske kartice na koje bi jedva stalo tridesetak slika. I tako u moru tog materijala naiđem na potpuno zaboravljen izlet na Sljeme, jedne subote u prosincu prije valjda dvadeset godina; bilo je to doba kada su se počeli otvarati trgovački centri – i već otpočetka shvaćao sam koliko je bedasto i isprazno provoditi vrijeme u njima, pa bih one koji su mislili suprotno odvezao tamo, a ja bih sa najmlađim klincem, kojemu su jasno snijeg, trava, nebo ili sunce bili sasvim dovoljan razlog za radost – produžio negdje u prirodu.
U to vrijeme još nije bilo Bandićeve ceste iz Bistre, niti utrke slaloma – do vrha se moralo potegnuti onako baš zdušno, vukući sanjke za leđima i na njima mladca od dvadesetak kila; nije bilo niti automobila sa sjajnim zimskim gumama da bi se uputilo gore (valjda nije bilo niti zimskih guma?), niti bilo čega drugoga osim jednog skafandera, dva para dobrih čizama i mora dobre volje (čak se sjećam da mi je jedan čovjek nekih pola kilometra uzbrdo sam pomogao vući, bez pitanja – za vlastiti gušt). U to vrijeme još su po planinarskim domovima postojale planinarske sobe u kojima je sasvim normalno bilo presvlačiti se ili sušiti mokri veš, i točio se za par kuna sjajan čaj, i kuhala odlična gusta juha od povrća a ne neki instant bućkuriši iz vrećica, i uopće – bilo je puno manje toga na izbor, a puno više običnih, sada već zaboravljenih stvari koje su značile da spadamo u ljude koji se ne odlikuju velikim imanjem ili potrebama, nego jednostavnošću i prilagodljivošću. Bilo je dovoljno izvući prastare sanjke iz gepeka, i krenuti kako bi se sve to osjetilo, doživjelo i utkalo u jednu malenu dušu koja je tek nastajala, gradila se i promatrala svijet beskrajno znatiželjnim očima.
I onda, kada je svemu došao kraj, zaspala od umora, svježeg zraka i cjelodnevna skakanja po snijegu - čak i prije nego li je tata uspio ubaciti je u dječju sjedalicu – na zadnjem sjedalu, negdje usred presvlačenja u suhi veš koji je čekao u automobilu.
Ma, ne da je sve to bilo dovoljno tada – bilo je toliko dobro da se na tom plamičku čovjek i dan danas ogrije.