vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

ponedjeljak, 06.06.2022.

Podgrijana juha

Neki dan, ili bolje rečeno večer – bili smo na koncertu Mizara u Muzeju suvremene umjetnosti. Zamislite makedonske narodne pjesme koje izvodi Joy Division, pod imenom sjajne nebeske ljepotice: prva ploča iz 1987. dovela je taj sjajan makedonski sastav svojim spojem etna i gotike - u vrh autorske, a ne samo rock produkcije nekadašnje države, koji je činio - baš u vrijeme njena raspada - trolist meni osobno najdražih sastava što su svojom iskrenošću, snagom, jednostavnošću - predstavljali labuđi pjev generacije (uz Miladojku Youneed i Disciplinu Kičme); započevši, kao pjesnik kaže – tamo gdje su drugi stali, i zastavši tamo gdje će neki novi početi nakon njih.

Bilo je to vrijeme između dvaju totalitarizama – a nije da se nije imalo protiv čega buniti, samo se tada to već dobrano smjelo – punim plućima; onaj prvi totalitarizam s pendrekom u ruci umirao nam je pred očima pretvarajući se sve više u strašan leš, učeći nas tako u svojoj smrti što je sloboda, da bi nam ovaj novi, što je čekao iza ugla sa kreditnom karticom u ruci - ubrzo tu istu slobodu verificirao, kategorizirao i odredio njene granice. U tom nekom interregnumu - muzika mi je značila sve, ili gotovo sve – bila je i pogled na život i svijet, i utjeha, i snaga. Današnjim klincima glazba ni izbliza – koliko uspijevam vidjeti – ne znači to isto; sama činjenica da je u svako doba i na svakom mjestu dostupno baš sve čini je užasno potrošnom, izbljedjelom i manje privlačnom; no – to je tek prvi dojam. Middle of the road nikada mi nije imao dobar okus; sasvim siguran pokazatelj da nešto duboko ne valja bila mi je činjenica da nešto slušaju milijuni.

Zato me podgrijavanje stare hladne juhe s vremena na vrijeme potakne da još jednom osjetim to od čega se onda živjelo. Naravno da stara juha nikada ne može biti dobra kao onda kada je skuhana; pokazalo se to i ove večeri, kada smo shvatili da veličanstveni bariton Tanevskog ništa, ili skoro ništa ne može odmijeniti (iako, valja priznati da je stvar do nekadašnjih visina doveo Tomi iz Phantasmagorije otpjevavši onako kako treba Istekuvam i Djevojku od bronce). No, jedna me druga stvar zaintrigirala daleko više: u dokumentarcu koji je prikazan prije koncerta bivši članovi opisuju one davne dane, pa navode kako je na Rock moment u Zagreb znalo na jedan natječaj pristići sa prijavom i demo snimkama po četiri ili pet tisuća bendova, da bi od te brojke onda bilo izabrano desetak najboljih. Hej, pet tisuća bendova, pa može li netko zamisliti danas tu brojku?

Čini mi se da upravo to najbolje pokazuje što se s glazbom danas zbilo i što je nekada bila – baš zato sam posljednji od onih koji će tvrditi kako se danas nema što slušati. Naime, u onom vremenu ime, status, položaj – baš ništa nije značio. Ako ti se bend raspao, jer ste se posvađali – oko pjesme, para ili neke cure - ti si opet morao kretati ispočetka – i nikakve veze s time nije imalo to što si nekada snimio recimo nekakav prvi album; da bi se probio ponovno, morao si opet kretati od Drugih godbi ili Rock momenata – o tome najbolje svjedoči ono što se desilo nakon Šarlova raspada; nakon što je Koja na legendarnom koncertu Gang Of Foura u Domu sportova osamdesetiprve čuo Gilla i zakleo se da nikada više neće svirati bas (pa kako nije imao para za gitaru, svirao je svoj stari bas kao da svira ritam gitaru - sljedećih trideset godina). Sada mi je zapravo jasno što je godinama na okupu držalo naizgled nespojive stvari: Rundeka i Sachera, ili Remenarića i Puljiza, ili što je doprinosilo legendarnoj vojničkoj disciplini Johnnyeve trojke sa Leinerom i Hrnjakom: ako si imao prvu ploču, onda si imao utrt put – inače si morao kretati od nule – toliko je bilo onih koji čekaju iza tebe da dođu na red!

Upravo zato, često mi je bolje od podgrijane juhe ponovno danas, makar koliko bio star i makar koliko to ponekad bilo neprilično – istraživati (baš onako kako sam to činio nekada, zaputivši se prepun znatiželje u nekakav Lap ili Kulušić kada je prvi puta trebalo slušati tanevske, lovriče ili marolte) – a ni danas festivala i zabava sa pucanjem i pjevanjem ne nedostaje; veseli se ovaj narod. Ima i danas djece koja stvaraju čuda – još kako: pođite samo na koncert Libra ili Cinkuša ili Šumova protiv valova. Ili, neka se nađe netko tko će – da budem prost, jer drugačije ovdje ne umijem – imati muda pa uglazbiti samog Ujevića, kao sjajna Sara Renar!

Muzika ne umire, umiru samo iluzije oko nas. I naše stare, loše navike. Još uvijek ima svježe krvi u njoj, još kako. Samo, da bi se to saznalo, ponekad se treba sjetiti kako danas izgleda ona stara, a kako je nekada izgledala – i kako izgleda nova. I shvatiti: ne postoje nova i stara, ovakva ili onakva glazba, žanrovi, kriteriji, filozofije, kritike ili klanovi; kao i u svemu ostalome – filmu, kazalištu, književnosti, slikarstvu – životu uopće – postoje samo dvije vrste onoga što si napravio: dobro i loše

06.06.2022. u 15:58 • 12 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.